SEK, HRK ili EUR-i… koliko košta nešto u Švedskoj?

Dragi moji, nadam se da Vam je godina započela dobro. Moja malo uskomešano, ali ide, ide…

Nego, malo sam usporedila cijene u Švedskoj i Hrvatskoj u kojoj je uveden euro pa je kaos u glavama ljudi još malo opsežniji. Osim što su digli cijene, sad još i euro, pa se svima dignuo živac do kraja. Lovi se u mutnom, kako kažu, što je jako loše, a i novčanici su puni železnog novca na koji nismo navikli. Dakle, prebacite se na kartice. Podhitno. I ne mislite, ne gledajte cijene i ne preračunavajte. Kupujte osnovno. Barem neko vrijeme, dok se upaljeni živci se osuše, a kad se osuše, onda Vas boli više za sve. Još malo osušenih živaca. Nikakav keš, samo kartica.

Nego ajmo na cijene, posljednji put. Švedska, kao što Vam pisala, poznata je po visokom standardu kojeg su pratile visoke plaće, ali i visoka davanja i porezi. Standard je to koji je u posljednje vrijeme i naglo narušen (struja je poskupila i do 300 posto!, pa umjesto 3 tisuće krune sada je račun za struju mjesečno 11 000). Vrijednost novca drastično pada, plaće su još uvijek na istom kakve su i bile, iako se pokušava nešto napraviti po tom pitanju. Ljudi ne planiraju godišnje odmore, sve je nekako stalo. Tako da ako mislite da ste šokirani eurom, ima i onih koji su šokirani strujom. Cijene hrvatskih proizvoda u Švedskoj su uvijek bile zanimljive. I danas su one gotovo identične kao u Hrvatskoj – provjerili smo Čokolino, Ledeni čaj, Životnjsko carstvo, Kraševe kekse sve je to gotovo ista cijena, osim Domaćica keksa koji su skuplji u Švedskoj oko pet kuna. U Švedskoj Vam je litra mlijeka tri kune skuplja nego u Hrvatskoj, meso oko 20 kruna skuplje (pileći batci), a pileći file i do 40 kruna skuplji! Goveđe meso 30 kuna je skuplje nego u Hrvatskoj, a svježi losos kilogram stoji 250 kruna, što Vam je gotovo isto kao u kunama. Podravkine stvari sve su jeftinije u Švedskoj – od juha iz vrećice, pa do ajvara. Cedevina je skuplja u Švedskoj za više od 20 kuna. Znači li to da Hrvatska ide lagano na švedski standard? Možda. Živi bili pa vijdeli. Ovo su cijene od danas, nedjelje 15. siječnja. Evo, toliko da znate za usporedbu. Nadam se da ću drugi puta javiti s nekom boljom temom.

Možda uskoro obnovim jedan party iz djetinjstva. Baš mu se veselim. Pisat ću kako je bilo. Nadam se već ovaj tjedan. Uživajte.

Malo Podravke….

Malo slatkoga….Domaćica je jedina skuplja u Švedskoj nego u Hrvatskoj
Malo ajvara…
Cijene kruha drastično premašuje one hrvatske
Cijene boce maslinovog ulja u Švedskoj idu u nebo (oko 125 kuna). Oduvijek su i išle…

Old lang syne



Mogla bih Vam samo napisati sretan Božić i poželjeti Vam sretnu Novu. Ali dogodilo se toliko toga svima nama… I naša razmišljanja su ovih dana u svim tim danima. U još jednoj nepredivivoj godini koju smo izgurali, obavili, odradili, u kojoj smo i uživali, radovali, se tugovali, opraštali se. Još jednom dižemo čaše da ju pozdravimo, jer ju više nikad nećemo doživjeti. Kao klinki to mi je bio tako mistični događaj, taj odlazak godine za čiji party su se svi spremali oko mene malene. Ali prije toga, dolazi nam Božić koji poručuje da sve što smo napravili – jesmo i da tako trebamo ostaviti. Božić koji donosi mir i nadu, kako u dječjim nasmiješenim obraščićima tako i u nama i u onim pored nas.
Kroz godinu koju ostavljamo plovila sam u divnim stvarima, zaljubila sam se u jedan grad, dijete mi je krenulo u kolektiv (što mi je definitivno predstavljalo najveći stres), a vjeru i samopouzdanje debelo mi je porušila smrt prijateljice, mame dviju divnih djevojčica. Koju još nisam otpratila kako treba, iako sam sve bliže tome. Godina je bila zbilja turbulentna, ali poučna. Naučila me pobrinuti se za sebe, jer sam shvatila da sam tako najkorisnija onima koje volim.
Ponosna sam na to.
I na svoju jelkicu za koju mi dijete kaže da je mala, a posebno na svoje jaslice koje sam uspjela brojčano spojiti nakon 30 godina, a stare su sigurno oko 50-ak. Jer sam ih davno naslijedila.
I dok su mi frendice na kavi za Badnjak, ja brišem nos sebi i sinu, jer smo pokupili neki vrtićki virus. Ali veselimo se ipak još jednom Badnjaku.
Volim vas puno i želim Vam sve najbolje. Uživajte u sretnim trenucima i neka Vam potraju. Nek Vam bajka potraje, neka Vam padne snijeg koji se neće odmah pretvoriti u kišu, kako kaže meni najdraža božićna ljubavna pjesma Old lang syne Dana Fogelberga kojom je ispričao jedan od najemotivnijih doživljaja na Badnjak, tako vjerno, iskreno, duboko i jednostavno.
Upravo takvi budite i ostanite.
Pa nek ‘sreća prati nas…
Čaše u zrak.

Nema slike.Stvorite ih sami u ovim danima.I ostvarite ih.

Swedish winter cold

Jeste li ikad imali ovakve pahuljice na prozoru ujutro? Ne, nije montaža. Neki od Vas na Mediteranu ovakvih se zima sjećaju samo iz djetinjstva i to onog ranog. Opasno je i zahladilo ovih dana i gotovo su svakodnevni dobri minusi u južnoj Švedskoj. Nadaju se mnogi i bijelom Božiću, no meteorolozi nisu ostavili puno prostora za nadu, jer se najavljuje toplija fronta tih dana. No, ovih par slika sigurno Vam može dočarati ciču zimu i plavo hladno nebo. Nebo koje je najčišće i najplavije kada je hladno. Kada je vjetar blag, ali prodoran do kosti od hladnoće na kojoj je teško stajati vani. Ali vi se i dalje radujete Božiću, usprkos. Možda i više nego prije. Jer, evo još tjedan – dva i još smo jednu tešku godinu uspjeli ostaviti iza sebe. Mašite joj dragi moji. Baš kao što dijete maše snijegu.

Ovo je prva kuća koju sam kupila u Švedskoj. Naravno da je crvena…

Zima u šumi posebni je doživljaj.

Je li ukrasno ili pravo?
Lijepo je i tiho u Švedskoj. Najljepše u hladnim zimskim danima koji ne ostavljaju mjesta sunčevim zrakama, ali fale ljudi na cesti…
Malo atmosfere s aerodroma u Stockholmu koja ležerno podsjeća da ispraćamo još jednu godinu…
Švedske bobice pred zgradom netko je okitio žaruljicama
Kad se prozori zalede, Djed Mraz je ovdje…

Oh that christmas card…

Ljeto, odnosno godišnji odmor, vrijeme je kad najviše primjećujem detalje. Točnije, ne ljeto, ni godišnji, možda više odlasci u neke druge krajeve… tuđe kuće i apartmane. U njima čovjek na svašta naleti. Na stare knjige, na romane koje je oduvijek htio pročitati, a nije imao vremena, na slike koje ga se jako dojme, koje su skupe i uz koje spavajau 10-ak dana, na kamine koje su oduvijek htjeli, ali ih nemaju, kao i na stare stvari koje su zadnji puta vidjeli kod svojih baka. Kao što su stare lampe, ili neki drugi ukrasi, naročito ako ste smješteni u nekoj staroj kući gdje, iako vlasnici nisu stari i kuća je obnovljena, oni su ipak ostavili u njima neke uspomene, radi fore. Tako sam ovog ljeta naletila u jednoj staklenoj vitrini na čestitku koja je svirala. Jel’ se sjećate tih čestitki? Vjerujem da oni koji su odrastali u 80-ima znaju o čemu govorim. Bile su to čestitke koje su svirale ukoliko su bile božićne – razne božićne pjesme, a ako su bile rođendanske – onda pjesme u tu svrhu. Ja na neke druge vrste čestitki koje su svirale nisam naletjela. Ali znam, dok bi ih moji znali dobivati od rodbine iz inozemstva, da smo ih čuvali sve i jednu u regalu. Otvarala bi ih često i gledala koji vrag ipak u njima tako svira. Ali nikad dovoljno nisu bile čuvane, da prežive, evo gotovo 40 godina, koliko je stara – ove čestitka.

Ona više ne svira. Naravno. Ali meni je u ušima odzvanjao Tannenbaum dok sam ju otvorila.

Ljudi, pišete li čestitke ikome? Biste li ih pisali da to opet postanu trend ili Vam je to totalno nezamislivo? Danas su se čestitanja svela na zakazane datume u našim rasporedima i kalendarima u mobitelima. Uglavnom, mobiteli ih šalju i sami. Čestitke za blagdane dobivamo svi iste. Svake godine pet istih čestitki kola uokolo i to je to. Dok se datum ne izliže do kraja. I hvala dragom Bogu što je dan završio i što smo se svi lijepo svih sjetili. Ide li vam to pomalo na živce? Kako bi bilo da dobijete papirnatu čestitku od nekog ili onu koja svira?

Mojim roditeljima neki prijatelji i dan danas šalju čestitke za važne dane. To su jedno te isti ljudi. Oni kojima je ta navika ostala uvriježena i koji iako imaju mobitele, još uvijek kupuju i pišu čestitke i ne odriču se te divne tradicije, iako su proputovali svijeta. Danas je to jedna velika i topla gesta, znak stalnog i ponovnog sjećanja, susreta na jednoj drugoj razini, osobnoj, ispisanoj rukom, penkalom, lijepim flomasterom… Jako bih željela dobiti čestitku. Razmišljam, kad bih je dobila kakvo bi to posebno značenje bilo? Da mi netko pošalje čestitku. Koliko bi ona zapravo bila osobna. O njoj nitko nikad ne bi trebao znati ništa. Ona ne bi bila zabilježena ni u jednom digitalnom prostoru, ni u jednom mailu, u nijednom mobitelu, ni na jednoj komunikacijskoj platformi. Čak se ne bi nikada saznao pošiljatelj/ica, ukoliko bi potpis bio recimo samo inicijal ili nadimak poznat samo meni. Je li Vam sad jasno koliko je čestitka nevjerojatna stvar u ovom 21. stoljeću u kojem je sva komunikacija negdje ostavljena i zabilježena? Jer eto tako smo htjeli i mislili smo da će biti lakše. Koliko je čestitka javna i otvorena zapravo svakom tko je primi u ruku, toliko nosi svoju poruku, težinu, osjećaje, sjećanja… I poprilično zna biti tajanstvena.

Zato, glasam za čestitke. Ali ja sam ionako jedna tradicijski orijentirana bloggerica, pa se drugo od mene niti ne očekuje. Uživajte. Ukoliko vidite koju zgodnu čestitku, ispišite je i pošaljite onom koga se najrađe sjećate u životu. Bit ćete ništa drugo, nego sretni.

It’s beginning to look a lot like Christmas….



…toys in every store…
Vjerujem da svi znate prijevod stihova ove velike božićne pjesme koju su obradili mnogi autori i koja je ovih dana jako slušana. Od svih stihova odabrala sam baš te. S razlogom.
Vjerujem da većina Vas kupuje djeci poklone za Božić i da Vas upravo ta kupnja jednako baca u radost kako i u prazan novčanik. Jer, tek kada njima namirimo želju, nama nekako može početi Božić. Tako je barem kod mene. Božić je vrijeme kada ispunjavam sve želje. Vjerujem da je tako i onima koji djecu nemaju. Kupuju svojim voljenima. Ne pišem sada o samoj kupnji, potrošnji i konzumerizmu blagdana, već o onom drugome. Učiniti nekoga radosnim. A to barem mali darak uvijek može.
Upravo zato želim ispričati svoju božićnu priču. Onu kad sam bila mala.
Odrastala sam u ranim osamdesetima, hvala Bogu, mislim da bolje vrijeme nisam mogla izabrati. To je bilo vrijeme u kojem nije bilo luksuza kod nas u istočnoj Europi i nisu svi mogli otići u inozemstvo samo tako, po neke lijepe stvarčice. Ali, beskrajno sam zahvalna mojim susjedima iz zgrade s prvoga kata koji su Božić činili nama djeci iz ulaza posebno čarobnim. Njima je za blagdane bilo posebno veselo i kuća prepuna ljudi. Dolazila rodbina iz Austrije, a jedan njihov kofer bio je uvijek pun dječjih igračaka. Uvijek. I dok bi moja prva prijateljica dobivala barbi kuće s bazenom i liftom, Barbiku, Kena i sve lutkice koje su se tada furale, prelijepe haljinice i štiklice za obući, beskrajno fine Milka čokolade, a njena mama sve potrepštine za kolače i pudinge koji bi pripremala, ja sam se radovala zajedno s njom samo zbog toga što sam sve to gledala. Iz kofera čekala sam svoju čokoladu ili Djeda Mraza od čokolade. Ili bi pak gledala na njihovom boru donešenom iz šume (doslovno je bio velik kao dvije trećine sobe) sve prelijepe ukrase iz prelijepog Beča. Ja bih uživala u gledanju. I ne samo u tome. U koferu su uvijek bili i katalozi s najnovijim igračkama kako bi se mogla napraviti i narudžba za drugi dolazak rodbine. Katalozi bi uglavnom bili moji. S njima bih otrčala na 4. kat, u naš stan, i sva zadihana kretala u kreiranje svojeg svijeta igračaka. Iz kataloga bih izrezivala sve što mi se svidjelo i lijepila u svoju bilježnicu stvarajući tako svoj svijet. Svoje igračke. I ne, nisam živjela i siromaštvu. Samo nisam imala rodbinu iz Austrije. Ja sam uvijek dobila od mojih što sam željela, ali to je uglavnom bilo nešto iz VAMA-e. Zato su katalozi bili moj prozor u svijet, oni su pokretali moju maštu, a ja sam u svojoj bilježnici imala sve igračke iz kataloga. Sa svim raznobojnim naslovima na stranom jeziku, u predivnim bojama koje se kod nas nisu tada još ni štampale. Pitam se, možda sam i bolje prošla ljepivši tako sve što sam htjela i imajući sve na papiru? Možda su moje papirnate igračke imale veću moć od njenih pravih? Razmislite o tome kod slijedeće kupnje. Koliko nam je zaista dovoljno i što želimo kupnjom “nahraniti”.
Da. Sve ovih dana sve više izgleda kao Božić. Iščekivanje je najljepše razdoblje svega u životu, tako se kaže. Pa tako i ono božićno. I izlozi su puni igračaka. Igračaka koje su svakom roditelju sto puta važnije nego li samoj djeci, koja ih, priznali ili ne, zaborave uglavnom za mjesec dva, jer dođe neka nova fora. Pjesma kaže kako sve izgleda kao Božić. Ja mislim da je Božić sve ono što se tih dana rodi u nama. Nadam se da Vam je ova priča rekla nešto. I ušla u srce. Kupujte sa srcem. Pišite, čitajte, pričajte priče, pecite kolače, ljepite papiriće u bilježnice, pjevajte, kreirajte svoju sreću.

Drago mi je što se moj sin ovih dana najbolje zabavlja grijanjem na kamin kod djeda i kroz zatvorena vratašca uživa u moći vatre i broji Tintiliniće. On misli da su pravi. I opet, sve sve oko nas izgleda kao Božić..


Kad toplina spoji generacije…

Gingerbread Man – kolačić kojeg su svi ganjali

Zbog slike s aerodroma u Copenhagenu odlučila sam posvetiti blog ovom čovječuljku, jer me uzastopno prati godinama. U skandinavskom svijetu izrađuju ga od raznih materijala koji podsjećaju na one poganske lutkice… Možda on to i jest, jer navodno “donosi” muškarca ženi, ali mislim da definitivno nije bad guy

Jedan od božićnih ukrasa s kojim sam se kroz život često susretala najviše na tuđim blagdanskim stolovima bio je kolačić u obliku čovječuljka. Nisam se nikad zainteresirala koje je njegovo značenje i zašto se peku kolačići u obliku čovječuljka, no često je bio na onoj predivnoj tacni sa suhim kolačićima. Meni je predstavljao veselog čovjeka za blagdane, pa je u toj kategoriji i ostao. Jer, kad sam i pitala starije što on znači, nitko nije imao pojma.

Najviše sam birala kolačiće u obliku jelke, anđela, čizmica, zvijezdica i svijećica te raznih kuglica ukrašenih šećerom koje su simoblizirale sav sjaj i raskoš blagdanskih dana. Sitni kolačići uvijek su bili moj prvi izbor i mogla sam ih jesti do trenutka kad bi me postalo biti sram. Ono, kad te za stolom počnu svi gledat pogledom – ostavi nešto i za dane pred nama.

Onda bih uglavnom stala.

Čovječuljak je bio outsider. Mislila sam da se netko pogubio u modlama pa izradio čovječuljka keksića od ostataka tijesta. Svašta mi je kao maloj padalo na pamet.

Ovih dana Gingerbreads upadaju mi u oči više nego ikada i definitivno je došlo doba čovječuljka. Trend, da. Zainteresirala sam se i pročitala priču koju “on nosi”. Navodno je nastao tako da su gladni starac i starica koji su živjeli u šumi odlučili ispeći kolačić od tijesta i začina jer je to bilo jedino što su imali u kući. Starica je odlučila oblikovati čovječuljka od tijesta ukrasivši ga raznim začinima, nacrtavši mu oči i usta te kaputić s gumbima. Kad je kolačić bio ispečen, pobjegao je iz pećnice glavom bez obzira u šumu. Ondje je zamirišao mnogim zvjerima koje su ga počele ganjati ne bi li ga pojele. Na kraju šume, kolačić od gingera došao je do rijeke, a lukava lisica ponudila mu je prijevoz do druge obale. Naivni Gingerbread sjeo je na lijina leđa, a na kraju taksiranja lija je rekla neka joj sjedne na nos kako bi ga iskrcala van. Lukava lija slasno je pojela keksić i tu je priči kraj.

Kakve on veze ima s Božićem? Možda simbolizira ljudsku težnju za slobodom, možda simbolizira naivnog čovjeka, možda onog tko je neuspjelo potražio neki svoj izlaz. Takvih je mnogo. I na kraju svake godine kad podvučemo crtu, mnogi će se naći na mjestu kolačića koji je ipak bio pojeden.

Čovječuljka odsad ne gledam drugačije. I dalje je nekako outsider u mojem božićnom društvu, onom iz djetinjstva, iz sjećanja, ali svakako spada u kategoriju onih koji Božić čine drugačijim, modernijim, u trci za nečim boljim. A to je svakako poželjno.

Gingerbread simbolizira svakog od nas. I svatko od nas u njemu može vidjeti barem jedan trenutak iz svog života. Kad se borio, kad je bježao, nadao se nečem boljem, bio naivan, vjerovao krivima, i smijao se…Zato neka bude na blagdanskom stolu i neka simbolizira upravo to. Svakog od nas.

Snö… Švedsku zahvatila prva ovojesenska snježna oluja

U Švedskoj su započele snježne radosti

Iako pretežno na istočnom dijelu zemlje, i u Goteborgu je u ponedjeljak pao prvi ovojesenski snijeg. Mnogi su se u ponedjeljak probudili uz snježnu grmljavinu koja je svojevrsni fenomen. Do nje dolazi kada je oko obale još uvijek relativno topao zrak, a s istoka dolazi jaka hladna fronta.

Bili su jaki udari vjetri te sniježni nanosi, a problemi u prometu nastavili su se i danas. Mnogi vlakovi su otkazani, posebno oni iz Stockholma prema zapadu i unutrašnjosti.

Prepare 4 Xmas once again…

Hia Hia Hexa… iz dječje sobe čujem riječi jednog švedskog dječjeg crtića u kojem mali medo spašava svoju ekipu od vještice koje ih je začarala. Ovo začarala me podsjetilo. Stiglo je ono doba godine… Neću više pisati o tome stiže li ono prerano, ali svake godine stiže sve ranije. Gubimo li bitku s vremenom? Bojimo li se da će nam nešto pobjeći? Želimo li stvarno da ovo doba godine traje dulje? I jel’ nam stvarno lijepše, ako počne toliko ranije? Vremena su druga, naravno, no moramo li baš u svemu ići za vremenom, za konzumerizmom? Bla, bla….Možemo tako do proljeća. I onda sve u krug. I nitko neće slušati. Ostaje nam samo da se sjetimo i da sjećanjima svjedočimo da se može i drugačije… Da se može i drugačije dobro živjeti.

Kako se nekad živjelo u studenom? Vi koji ste odrastali u 80-ima ili 90-ima? Što je za vas značio studeni? Mjesec išćekivanja… Za mene on je značio – više snijega, mokrih vunenih rukavica, loših cipelica koje su redovno propuštale sve dok u staru Jugu nisu stigle one strane, koje su bolje štitle od snijega. Duge šetnje iz škole i u školu, razgovori s prijateljima, a ono najbolje – dolazak doma gdje se polako spremala atmosfera. Okupljali su se susjedi iz ulaza, razmjenjivali su se recepti o kolačima koji mogu stajati do Božića, radila se nabavka malo po malo. Mi najmlađi čekali smo Djeda Mraza preko sindikata od staraca i veselili se onoj vrećici u kojoj smo svi dobili isto. Slavili su se tada u tom mjesecu neki praznici iz bivše države i oni su nas sve nekako okupljali u te dane jer su starci bili više slobodni nego se išlo na posao. Kazalo se nekad da je s tim danima počinjala atmosfera Nove godine. U školi smo radili ukrase za bor, crtali božićne i novogodišnje simbole koji su završavali na panou u razredu. Pripremala se školska predstava u kojoj smo svi sudjelovali, čak i u njenom pisanju. Ukrašavati se počelo tek oko dočeka Nove godine.

Druga vremena, davna vremena. Oko mene, ove dane svi bjesomučno slave neke 50-te rođendane. Na veliko, na bogato. Ne štedi se. A i štednja danas…. više nema smisla. A kad više ni to nema smisla, što nam ostaje? Ljudi su u gotovo sve oko sebe izgubili povjerenje. Teško da se išta veliko može planirati, osim živjeti iz dana u dan. Naučili smo to najprije u pandemiji, a učimo i sada. Sve što stvaramo možda sutra neće imati smisla, a možda se upravo i vraćamo nekim novim starim vrijednostima. Zato dragi moji, družite se, smijte se. Vi koji ste živjeli u ona lijepa stara vremena – sjećajte ih se. A svatkom tko kaže da je nostalgija za starim vremenima zapravo strah od ogovornosti, pokažite neke stare slike. Možda je stvarno svijet nekad bio stvarniji, običniji i realniji. Ako ništa drugo, komunicirali smo face to face na palačinkama kod nekog gdje nije trebalo posebno zvati nikog. Svi su bili dobrodošli. Znalo se kamo se ide.

Nek vas ovi ukrasi upravo ovješeni po Goteborgu sjete da su praznici u nama samima. Nemojte se smetati. Ni s ukrasima, ni bez njih. Živite svoj svijet.

Ove godine Goteborg je okićem srcima

Crvenim, zlatnim….možda žele reći da je ljubav ipak sve što nam treba. Bilo je i vrijeme…

Lampice u prozorima

Nešto što je tipično za Švedsku su male upaljene lampice u prozorima. To je ono što prvo zamijetite prilikom šetnje po švedskim gradovima ili manjim mjestima. Ne znam kako je u ostalim skandinavskim zemljama, no u Švedskoj svako kućanstvo ima barem jednu lampicu koja svjetli dan i noć. Mnogi u svojim domovima imaju i podešeno paljenje lampice kada se spusti mrak, pa su one upaljene bili ukućani doma ili ne, što u ovim zimskim mjesecima bude i dosta rano. Prve upljene lampice možete uočiti već oko 3 sata popodne i naravno u ranim jutarnjim satima. Ja sam često budna u ranim satima, još uvijek mrkloga mraka, pa su mi upaljene lampice u prvim mjesecima boravka u Švedskoj davale dojam da je budno još nekoliko ljudi u obližnjim zgradama, no to zapravo nije bilo točno. Lampice su sve posvuda. U izlozima dućana, kafića, tvrtki i drugih institucija.

I dok bi netko pomislio kako je to rastrošno – pročitala sam kako su te sve lampice u prozorima LED žarulje koje troše vrlo malo, Šveđani ne smatraju lampice rastrošnima. One daju jednu posebnu čar koja je sjevernjacima jako bitna. Nadam se da će upaljeni prozori ostati i dalje, makar nas čeka zima pod mogućim redukcijama struje.

Čar je navodno u tome što Švedska jako cijeni atmosferu ugode, kako u interijeru, tako i u eksterijeru. Sve što daje svjetlo i toplinu poželjno je imati u svakom kutku doma. Lampice u prozoru na neki način povezuje vanjski i unutarnji prostor. One osvjetljavaju tamne i duge noći, osvjetljavaju i vanjski prostor oko kuća i stanova stoga dok šećete u tamne zimske dane osjećaj nije tako hladan. S obzirom da je Švedska slabo i rijetko nastanjena zemlja, od kuće do kuće zna biti i dosta hodanja, lampicama u prozorima Šveđani se na neki način povezuju, odnosno rade druželjubivu atmosferu. Stvara se dojam topline i gostoljubivosti.

Lampice su meni usred noći davale dojam da je budno jako puno ljudi, pa tako u uspavljivanju djeteta nisam bila sama

U vrijeme blagdana u prozorima su i božićni ukrasi

O tome koliko su sjevernjaci gostoljubivi kruže svakakve priče i doživjaji, no lampice u prozorima dio su tradicije koju Šveđani njeguju, bez obzira na sve. Istina, kada ih je puno upaljenih u prozorima zgrada rađa se dojam zajedništva, ako u ničem drugom onda zasigurno u prizivanju svjetla, radosti. Radosti koja je svima potrebna dok padne mrak. U svakom slučaju razumljivo.

Evo toliko o lampicama. Kada posjetite jednom švedsku prisjetite se upaljenih lampica u prozorima. Stvarno su čarobne.

Male bijele kuglice u prozorima su lampice. Skoro pa svi imaju jednu te istu vrstu lampica

Halloween se vratio u svojem skandinavskom stilu, a naših je proizvoda u dućanima sve više

Sve je bliži ovogodišnji Halloween. Nadam se da ste se opskrbili omiljenim filmovima, serijama, dobrim društvom, još boljom cugom, muzikom…. kako tko voli.

O tome kako su dućanu puni svega što ljude tjera da budu dio običaja ne moram posebno pisati. Lani sam Vam slala fotke o kosturima koji su bili toliko odurni da ne znam kako ih netko uopće može staviti u izlog za prodaju, a kamoli sebi u stan. No, o ukusima se ne raspravlja. Evo slika neba – koje je dokaz da su u Švedskoj noći sve tamnije i sve dulje, a dani sve kraći. Nagovještaj je to prave duge zime i Šveđani se sada sigurno zatvaraju u svoje domove u kojima počinje vladati ugodna zimska atmosfera.

Atmosfera se popravila i nama s juga ugledavši brdo naših proizvoda u ovdašnjim trgovinama.

Od ragua, gulaša, pašteta i brašna, pa sve do keksa od kojih neke bogami nisam vidjela i više od 20 godina. Osim na nekoj retroteki. Kakva vremena stižu? Samo Bog zna. Pa, živjeli i dobar tek gdje got bili!

Kad naletite na ovakvu policu usred Švedske imate osjećaj kao da ste u staroj Jugi, tamo negdje u 80-ima. No dobro, ima tu i tamo nekih novih prizvoda, ali sve u svemu….
Pa tome nema kraja… a na kraju – dobra nova rasprodana Cocta
Kad nebo prede svoju mrežu…zna se, dolaze tamne noći