Mjesec: rujan 2020.

Mnogi su mi rekli kako jedva čekaju da pandemija završi i da počnu napokon i opet – putovati. Mnogi, i to oni za koje ne bi nikad rekla da im fale putovanja. Da, ne zna čovjek kakve mogućnosti ima dok ih ne izgubi. Pokazalo se još jednom točnim. No, zašto nam fale baš putovanja? Ono što nam je pandemija uzela, neću reći Vlade ili sustavi, jer svaki radi, vjerujem, najbolje što može i zna u postojećoj situaciji, već baš pandemija. Zašto putovanja? Zato jer smo u njima ipak najslobodniji. Zato jer nam fale osjećaji da je svijet lako naš, da je otići na neko drugo mjesto normalna stvar, da je jesti vani u restoranu posve normalna stvar, da je letjeti avionom ugodno, a ne zastrašujuće. Da putovanje jest nešto super, a ne nešto od čega se treba generalno čuvati. Da, zabranili su nam putovati, grliti se, rukovati se, dotaknuti se, poljubiiti dragu osobu na rastanku ili prilikom susreta, sve nam je to uzeto. I da nije tako preporučeno, nebi više bilo spontano niti ugodno. Pitam se hoće li i biti u skorijoj budućnosti. Pitam se kakvu će opuštenost rezultirati pojava cijepiva i saznanje da je svemu kraj. I čemu će se ljudi opet posvetiti i u koju krajnost ćemo skliznuti nakon što se zaštitimo barem malo? Pitam se, nažalost, jesu li postupili svi dobro koju ipak putuju i koliko im je ugodno? Tjeraju li time strah iz sebe van? Pitam se rade li dobro oni koji kažu “open like never before” i što se pod tim misli.
Tužno mi dolazi jesen ove godine i bliži se datum kad sam trebala otići na koncert A-ha u Goteborghu. Dugoočekivani, možda i jedan od zadnjih. Baš smo se veselili. Nikad nisam mislila da ću ih imati prilike još čuti. Pa izgleda da ipak i neću. Ili možda još hoću?
Neki dan me frendica nazvala i pitala imam li naše fotke iz Verone od prije 10 i više godina. Sjetile smo se kako smo slobodno putovale i jele i pile u Italiji. Stale smo gdje smo htjele. Kupovale, svađale se, plakale nasred kafića… I kako i zašto nikom na kraj pameti nije bilo da ćemo se jednom u nekoj pandemiji toga sjećati i tražiti slike jedna od druge jer smo od onda promijenile brdo mobitela. Nismo se sjetile što smo kupile, niti koliko smo love imale. Nego da smo slobodno klopale u restoranu i putovale.
Putovanja čovjeku omogućavaju toliko potreban odmak od svakodnevice, od sebe samog, od svega što nam se događa, omogućavaju nam da smo na kratko netko drugi, uživamo u drugoj kulturi i jeziku, drugom zraku i vodi, ali i da pronađemo sebe. Odmorimo misli i sagledamo probleme u drugom svijetlu. Ona su vrlo često kao neki spas. Mali izlet u nepoznato, mali izlet u nešto novo, ili i samo izlet na dobro poznato mjesto gdje nam je ugodno. Čini se da je trenutno zmrdan ovaj dio pod ugodno. To me plaši. Imam osjećaj da se neće nikad vratiti.
Nego, čovjek tek kad dođe na aerodrom onda nažalost shvati što se dogodilo i da još uvijek traje. Da stojimo. Da se bojimo. Bojimo kad nikad dosad. Bojimo se ući u avion i svega što on nosi ili ne nosi. Ono što sigurno znam je to da će ljudi nakon svega putovati više nego ikad. Mnogi si već rade popise kamo će sve otići kada svemu bude kraj. To mi je totalno dalo drugačiji pogled na pandemiju. Onaj koji govori da su ljudi ojačali, možda i shvatili što vrijedi i ćemu će se posvetiti kada svemu dođe kraj.
Putovati. Jer nema ništa ljepšeg nego otići slobodno i vratiti se još slobodnije. I slobodniji.
Travel travel, eternally….

Sigurno ste čuli da u Švedskoj postoji dan u tjednu kad se jede slatko. Ja sam čula i da postoji Fika – svaki dan u 15 h kad se jede slatko s cimetom. Očito su puno toga izmislili kako bi mogli jesti slatko, zar ne? Vjerojatno zbog oskudice slatkoga iz djetinjstva… a bilo je tako zima…

Nego, nedavno sam naišla na tekst koji govori o tome kako je Švedska zemlja u koju se najteže uklopiti kao stranac. Odnosno, da prema nekim izračunima spada u ekstremno teške zemlje za uklopiti se. Ono što je sigurno je to da otkuda got došli, ta je sredina sigurno više tradicionalna nego ona švedska, tako se objašnjava fenomen ekstreman. Ne moram spominjati koliko su oskudni u razgovoru, odnosno komuniciraju samo o onom što je važno. O tome koliko su ekstremni govori i to da jednom tjedno jedu gumene bombone -subotom – tzv. lordagsgodis! U švedskim dućanima imate ih za kupiti na tisuće vrsta. Ne lažem. Možete bez problema pasti na guzicu kad vidite te količine slatke gume. Kad sam to vidjela nije mi nikako išla u glavu polica nasuprot tome s tisućama vrsti zdravih namirnica – brašna, povrća, klica, jogurta, mlijeka, maslaca,soje ovakve i onakve… Baš kao što ne mogu shvatiti i goleme količine bez ili nisko postotnih alkoholnih piva u svim aromama.

No vratimo se gumenima. Mislila sam, kupuju se uglavnom djeci. No prevarilo me. U gumenima uglavnom uživaju – odrasli. I to subotom kad djeca spavaju. Njima se eventualno dodijeli, također samo subotom, neka manja količina slatkiša kako bi naučili cijeniti što su dobili i kako bi naučili da se u slatkom uživa na malo. Ah vidjet će kad ostare što subota znači.Ona s ili bez gumenih.

Skandinavski gumeni su u svim bojama ovoga svijeta. I u svih okusima. Neki su kiseli, neki kiseloslatki, neki slatkokiseli neki slanoslatki, neki gorkoslatki… Ovi zadnji su posebno karakteristični za skandinavski svijet. Obično su super isfurani izgledom, ali meni rijetko koji legnu.

Neki gumeni imaju kristalni šećer po sebi, neki šećer u prahu. Mene su se dojmili oni od tzv. kvazi bjelanjaka – marshmallows. Ona bijela pjena. Ona je u biti najmanje slatka.Jer nije ni kisela ni gorka ni slana.Pjenica.Za stavit u usta dok je noć gadna i tamna. I dan isto. Gadan i tamni.Oni izrađeni po likovima iz popularnih crtića skupi su ko vrag. No, nisu ni ovi baš neka jeftinoća. Prodaju se na deke, u vrećice. Eto. Imala sam subotu gumenih. Kupila sam one od Cole. U biti, dobro je imati subotu za gumene. Ionako subotom jedemo nešto nezdravo, malo i pijemo. Pa onda, kud sve – tud i gumeni. Bolje subota, nego srijeda.
Nego, ovih dana svi hvale Švedsku zbog malog broja oboljelih. Sjetite se da su oni svoj danak itekako dali. I zbog puno toga se kaju. Evo, počeli su im ovih dana njihovi susjedi Norvežani i Finci tek sad otvarati granice, iako kod njih raste broj zaraženih. Raste lagano i u Švedskoj ,no nitko se ne zamara time. Ponavljam, osim što su poslušali savjete Vlade, Šveđani rade od kuće do kraja godine! Šveđani se tek sad smiju okupljati do 500 ljudi! Šveđani su otkazali većinu svojih božićnih sajmova(!!!). Nemojte misliti da ondje nema ikakvih promjena u načinu života. Organizatori inače raskošno uređenih božičnih sajmova i tržnica i raznih drugih programa već su sada uvidjeli da im za to treba jako puno vremena i da će se okupljati previše ljudi. Stoga su odustali.No ističe se kako će se organizirati neki drugi programi za Božić u te dane. Ako ništa drugo, žaruljica nebu manjkalo. Ne žele Šveđani više riskirati, a vjerojatno je u tijeku pandemije i malo teže organizirati sajmove tih razmjera. Avioni još uvijeke ne lete redovno, ma ni približno tome, a transport robe je spor. Barem meni. Razmislite o potezima. Pa ih usporedite. Koliko čujem u Hrvatskoj se već pompozno najavljuju i sajmovi i neki drugi masovni festivali. Pohvala za hrabrost.Nek se ljudi druže.
Zanima me i kakav će novogodišnji serijski program u obliku Adventkalendara tradicionalno osmisliti švedska državna televizija. Lani su se tematizirali oko prebukiranosti poslom, što je itekako bila aktualna tema. Hoće li pandemija biti središnja tema 2020? Ili će dječici ,a i svima koji se tako osjećaju, pokloniti 24 večeri da odahnu od svega. Mislim da, ipak, možda – da.

Bilo bi to u stilu Pipi duge čarape. I tako i treba.

Kako se švedski lagom primjenjuje na tijelo i duh?
Glavni postulati su slični kao i onima u opremanju stana o kojima sam vam već pisala. Malo, ali sa stilom. Dale, traženje sreće i biti opterećen sa srećom se ne savjetuje. Već korisno iskoristiti dan. Lagom traži da pokušate posložiti svoje vrijeme, vrijeme za posao, za obitelj i vas same. Savjetuje da se bavite zemljom, da sadite ili uređujete vrt ili jednostavno kupite neku sobnu biljku ili voćku (naranču ili bosiljak) koju ćete doma njegovati i gledati kako raste. Jer to je izuzetno važno. Brinuti o nečem i živjeti uz to, odnosno pratiti kako napredujete zajedno.
Također, za zdrav duh važno je i zdravo tijelo. Možda nigdje drugdje kao na sjeveru nisam vidjela toliko ljudi koji treniraju na otvorenom, bez obzira na dob koristeći sve moguće što imaju od prirode. Makar radili trbušnjake obješeni za granu ili na klupici. Ne morate biti okorijeli amaterski sportaš, već je važno da svoje tijelo amortizirate na prave načine i to kako vam odgovara. Ukoliko vam paše plesati – plešite, ukoliko volite aerobik – ima ga sveposvuda svakakvih za svaku dob. Ništa ne mora biti savršeno. Već je savršeno to što uopće nešto radite za sebe. Nigdje nisam vidjela toliko reklama vezanih uz sport kao u Švedskoj. Lagom nalaže – You just jump around to the music and have fun.
U Švedskoj se jako puno pjeva. Ta me činjenica ugodno iznenadila kad sam stigla tamo. Nisam znala da Švedska ima najveći broj zborova na broj stanovnika. Njih čak oko 600 tisuća pjeva po zborovima. Švedska istraživanja pokazala su da pjevanje u zborovima kod ljudi luči jako puno oksitocina, odnosno hormona sreće. Što je za njih jako važno pošto je vrijeme dosta depresivno.
A što je lagom u društvu i vezama? E u tom dijelu je često depresivno. Tu su se zaribali u nekoliko stvari.
Ovako. Sudeći prema dostupnim podacima, posljednjih desetljeća u Švedskoj se jako popularizirao individualizam čak do te mjere da je za sobom počeo ostavljati mnoge polomljene obitelji i to se smatra(lo) uobičajenim. O tome kako je normalno da braća ne komuniciraju jer se jednostavno ne razumiju, naslušala sam se. Kao i o brakovima koji pucaju na prvom problemu jer se nitko ne želi mučiti previše oko nekog drugog u životu ne doživljavajući vezu i stvorenu obitelj kao dio sebe, već kao strano tijelo, a koje, ako nije kako smo si zamislili, mora nam što manje smetati. Takav individualizam naišao je na mnoge kritike ne samo starijeg stanovništva, već i novijih generacija koje smatraju da je empatija nešto što su jednostavno zaboravili, a takav način razmišljanja rodio je generacije – nesretnih ljudi. Stoga, lagom odnosno harmonija u životu, je još uvijek nešto čemu Šveđani streme, o čemu se pišu knjige i priručnici koji bi trebali učiti o tome što je sreća i kako do nje doći. Zanimljivo je kako je nacija s toliko osobnih sloboda i prava uspjela toliko zatomiti bliske odnose koji bi bili trajniji. Stoga se danas sve više pišu knjige o tome kako individualizam “koji nas razdvaja nije dobar, već onaj koji rađa suosjećajnost prema drugome – jest”. Baš kao što su me iznenadili savjeti o tome kako friđ mora biti čist i mirisati na limun, odnosno koža lica mora biti čista svaki dan i da toksične mirise iz stana treba izbaciti van, tako su me iznenadili savjeti i o međuljudskim odnosima, kao da su ih tek sad otkrili. Kad malo bolje pogledam svoje iskustvo da se staviti rečenicu- nikad vas neće nitko povrijediti, ali nećete ni znati što si ustvari misli. Pa, što je gore od toga? Ili je li uopće to važno?
Svijet sjevera, drugi je svijet. To je svijet koji se, čini se, uspio odhrvati i pandemiji zahvljujući svojoj hladnoći. Dakle, možda je bolje danas ipak biti hladan? Vidjet ćemo.
Nadamo se samo da imamo model za koristiti u budućim sličnim situacijama. Još samo da srede ono s empatijom…