Neki novi ljudi

Nije me bilo neko vrijeme, ali nisam na odmoru. Još.

Nije prošlo dugo otkad sam na molu u Novalji još u proljeće snimila svoje dijete kako po prvi puta hrabro skače u vodu mjerivši si dubinu koja mu se sviđa i pomislila kako su sada na molu neki novi klinci. I po prvi puta shvatila sam tu frazu. Prošlo je još manje dana otkad sam čula pjesmu Mije Dimšić koja pjeva o nekim novim ljudima.

Izgleda kao sjever, ali zapravo je Mediteran

Ljudima koji su se opet našli i sretni su zbog toga što su se opet “samo” našli. Razmišljam ovih dana koliko smo novi, koliko je staroga ostalo u nama. O tome kako se sa svoje dvije frendice nisam vidjela skoro dvije godine koje su proletjele od jednog do drugog i trećeg vala, karantene, posla od doma, izolacija. Koliko smo drugačiji, koliko je sve mogli biti drugačije da se nije sve dogodilo. Koliko je moglo biti gore ili bolje ne mjerim. Samo mislim o tome koliko smo isti. Nismo oni stari dragi moji. Nitko. Ne znam jeste li na moru? Nadam se da se negdje odmarate i da ste odbacili loše misli barem na tjedan ili dva.

Sada kada je ljeto, kada se može.

I do toga smo došli.

Onaj mir proljetnog mora, još uvijek čistog,uspavanog od zime i umornog od vjetra…

Do toga da samo po ljeti možemo, koliko toliko. Usprkos svemu što uz to moramo proći. A prolazimo svaki dan nesvijesni težine i stresa.

Nego, evo neki dan, malo poslije samog podneva, nakon ručka, baš kad sam pomislila kako je lijepo kad mogu ostaviti u miru dijete u drugoj sobi da se igra samo, a ja čistiti u drugoj sobi, dogodilo mi se ono grozno. Uspio je nategnuti gumicu za spajanje tereta na igrački kamionu i opalio se njome po oku. I dok je on doteturao do mene s time u ruci, curila je vodica iz oka, oko je plesalo u očnoj jabučici na sve strane, ja sam se počela tresti kao prut. Uspjela sam se sabrati, skinuti njegove sandale sa sebe koje sam počela obuvat od muke, obući sebe i dijete koje je bilo potpuno u miru i samo govorilo mama (inače nikad nije u miru) i spustili smo se niz stepenice iz zgrade te sjeli u auto i otišli smo u bolnicu. I dok sam vrtjela filmove u glavi kako ću mu dati svoje oko bez problema odmah samo da vidi, i kako želim da samo živi dođemo do bolnice uz sav moj stres, pomislila sam i kako nema jebene korone oko nas u tom trenutku i kako je jedino ovo važno. Hvala dragome Bogu, da se sve smirilo i dijete je pregledano u normalnom roku, i mi smo došli kući s mastima za oči. I dok su mi misli bježale u smjeru pitanja – dokle? Samu samu sam zatekla u zaključku da sam zapravo postala jaka kao čelik. I kako sve više mislim da samo mogu, mogu, mogu i mogu bez kraja. Hoću li biti ok ikad? Ista ko prije ikad? Nikad. I dok je moj mali u miru slagao svoje bagere kao i svaku večer, mene je u sobi dočekela pjesma “Neki novi ljudi”. Polako se spremala i oluja, a dijete je sve iznijelo iz terase unutra. Čak i čuvara kuće i fenjer. Reklo mi je neka ga upalim. Kao na Božić. Nismo imali lučicu. Ali smo imali super priču za laku noć.

Bojite li se sami sebe dragi moji? Bojite li se trenutka kada će sve ove mjere nestati, a mi ćemo se susresti sami sa sobom sa starim zivotima ako ga još bude? U primjerice, nekoj sada nedopuštenoj, opuštenoj situaciji kao nekad koja će tražiti jake i sretne ljude, ljude od prije korone, opuštene, bez frustracija i straha od grljenja? Hoćemo li biti sretni?

Jesu li opušteni kao nekad oni koji već sad plešu po ulicama kao nekad?

Svaka priča ima kraj. Ima i ova. Neki. I ona traži nove i hrabre ljude. Spremne pogledat u ogledalo i zakoračiti naprijed. Ja ću vam reći kako se sve događa samo zato da ostanemo jaki, postanemo drukčiji prema sebi i drugima, da odgojimo djecu najbolje što možemo, da prkosimo svemu negativnom jer smo vrijedniji nego ikad prije! Počnite cijeniti sami sebe! Učite.

Evo, upravo mi mali javlja da su mu javili da možemo u naš omiljeni apartman u Kožinu. (Naravno da ne, jer je zauzet), ali dijete se nada. On je moja nada. Moja snaga, moja hrabrost i sve ono što sam mislila da nisam, sada s njime jesam.

Ovim slikama ne treba opis

Svaka priča ima svoj kraj. Ima ga i ova.

Čiča mića, gotova priča. Kaže moj mali.

A ja sam mu dužna prirediti još jedno ljeto za sjećanje. Jer, jedino to je ono što ostaje. Za neka nova, nova i bolja vremena. Neka stara lijepa sjećanja njima, malima danas, a nama, velikima, spomenice od trnja na srcu koje smo preživjeli. Sjećanja za onda kada budemo potpuno svjesni da smo neki novi ljudi.

Goteborški zabavni park trenutno nedostižan mnogima
Neki novi ljudi postajemo upravo sada,- sve udaljeniji putnici na istome letu

Prvo putovanje uz Covid-putovnicu – uz nikakve kontrole

Prvo cestovno putovanje uz Covid-putovnicu. Što se promijenilo? Kažu gotovo ništa. Baš kao i svako ljeto – isto vrijeme, isti brod, isti put, isti smjer prema Hrvatskoj iz dalekog sjevera, daleke luke Trelleborg prema njemačkom Rostocku. Uz, opet moramo zamijenititi, baš kao i lani, manje vozila na cesti, što znači da se ljudi ipak još uvijek manje kreću, a na granicama gotovo nikakvih kontrola, za razliku od onih na avionskim transferima. Po povratku na sjever, u kolovozu, očekujemo da će situacija biti bitno drugačija, jer 1. srpnja donosi i nove obaveze, a novi soj nažalost ozbiljno prijeti i novim zatvaranjima u EU… Bilo kako bilo, evo malo ceste i puta za one koji bi rado putovali, i za one koji se nisu makli godinu ili dvije nikamo.

U luci Trelleborg uobičajen broj automobila i kamiona čeka za ukrcaj i noću vožnju do Njemačke.

Rano jutro pola šest. Mogli bi pjevati u Rostocku u lipnju….
U Njemačkoj nismo zatekli nikakvu kontrolu. Švedska je trenutno sigurna zona
Ceste prazne….podsjećaju na lanjske u jeku lockdowna…
Ili prazno, ili se gradi..
A onda nas i opralo
Österriech… here we come…
I ovdje uocljivo ko je najzastupljeniji na cesti
Kolona automobila u Austriji jest, ali nitko ništa ne pregledava
Alpe – uvijek znaš da si već blizu
Granica Spielfeld
Šentilj – ni ovdje nije bilo kontrole
Uobičajeni prizori dobrodošlice
Putovnice su naši putnici pokazali prvi puta na slovenskoj granici