Coming home for Christmas?

Putujete li doma iseljeništvo moje ovih dana?
Kakvi vas osjećaji love?
Dogovorili ste brdo susreta kad se vratite?
Oni koji ste friško iseljeni sigurno osjećate veliko ushićenje vratiti se malo doma svojima, podijeliti darove koje ste kupili s najviše ljubavi dosad, vidjeti se sa društvom.
Sve je to normalno. To su dani dani emocija i treba ih izgurati. Bit će posebno emotivno i vama i svima vašima. Nego, što se dogodi kroz godine iseljeništva?
Nerijetko upravo zbog velikih osjećaja koji se negdje duboko zatome, mnogi više i gotovo ne dolaze doma. Mnogi se skroz skrase negdje daleko i nađu svoje mjesto pod suncem i smatraju da tako mora biti. I to je također za poštovati. No postoji i druga varijanta. To su oni koji dolaze često, ali su i dolasci i odlasci poprimili čudne emocije. Više se ne raduju onoliko dolasku jer znaju da će odlazak vrlo brzo doći. I da je život zapravo postao putovanje. Da će dani blagdana proletjeti i da neće stići sve što su naumili i htjeli. Tako dolasci kući za blagadne postaju pomalo kaotični u žurbi i stiski svima. Sve su, samo ne mirni, opušteni i ne pružaju prijeko potreban odmor. Znam neke dugogodišnje iseljenike koji svoje dolaske drže striktno pod kontrolom i unaprijed planiraju što će raditi i to doslovno datumski. To mi se čini jako dobro i najmanje bolno. To su oni iz treće varijante. To su uglavnom oni bez djece. S djecom je jako teško išta isplanirati.
Osim onog osnovnog.
I posoji još jedna caka. Sa svakim blagdanima prijatelja će doma biti sve manje. Toga također budite svijesni. Ili ćete dobiti potpuno nove prijatelje. To će biti oni koji su također prošli neko seljenje, razvod ili neku veliku promjenu i treba im netko kao vi. Netko tko razumije, jer su i oni ostali bez svojih bliskih i promjenili način života. Nažalost ili na sreću. Stoga se neki iseljenici više svojim starim prijateljima od nekad niti ne javljaju, jer ne vide smisao toga ako nema nikakvog susreta kad dođu doma. Tužno, ali istinito.

Coming home for Christmas za mene je prvi puta bio toliko veseo da sam doslovno skakala usred noći od veselja uz kamin kraj gajbe od moje male bebe koja nije spavala. Skoro sam pala u nesvijest, što od umora, što od emocija, što od kamina. Sjećam se pakiranja, sjećam se kašnjenja aviona iz Švedske za Dansku. Sjećam se da su svi mirno stajali na boardingu i nitko nije ništa pitao (fini ljudi), a mi smo s troje djece i brdo torbi gledali u čudu što se pobogu događa i zašto nitko ništa ne govori. Sjećam se da sam samo htjela da se dan završi i da avion sleti u Zagreb. Sjećam se s koliko sam ljubavi kupovala poklone, iako, osim samoposluge nisam imala vremena obići trgovine koje sam htjela. Pa sam birala između onih super zapakiranih bombonijera i švedskih suvenira…. I tako…
Sjećam se slijetanja i mojeg djeteta koje je bilo od rane zore na nogama, ali je skakutao meni u krilu i zabavljao cijeli avion staga gledajući u putnike i pjevao. Sjećam se maminog bureka u autu koji mi je tako lijepo sjeo do Varaždina. Sjećam se Nove godine i vatrometa u ponoć kad sam ga nosila u naručju da gleda van.
Sjećam se i prvog odlaska natrag.
U zoru, u mraku, s kolicima i brdo torbi. Na licu mojeg muža
vratio se poznati grč kao dok ide na posao. S bočicom u ruci mahali smo dedi koji je sjedio u autu i čekao da uđemo u aerodrom.
Tako je to moji iseljenici. Budite svijesni promjena koje prolazite, koje su neminovne i zbog kojih puno toga neće više biti isto. Niti ćete vi doživljavati stvari i ljude kao nekad, a niti će oni doživljavati vas kao što su nekad. Budite svoji. Budite jaki.
I sretan vam put doma. With a thousand memories…