Julpynt on the way – jingle bells!

Goteborg je ovih dana krenuo s božićnim ukrašavanjem ulica i zgrada. Sve u svemu, sve je isto. Ali ništa nije isto. Kao i svagdje, uostalom. Dolaze reklame za svašta božićnog polako, nemam volje nekako. Jednostavno ne znam kakvih ćemo osjećaja biti svi u te dane. Malo je reći drugačijih, malo je reći tužnijih. Bolje reći umornijih. Ustrašenijih.

Dvoje mojih prijatelja bračni par ovih dana preboljelo je COVID-19. Kažu kako nikad nisu bili tako umorni u životu. I depresivni. I dok se ja trudim objasniti im da trebaju biti najsretniji ljudi na svijetu jer su dobro i jer su najpoželjnije društvo svima za blagdane, za uzvrat dobijem nekoliko fotki kako su pred kraj bolesti ipak malo okitili si stan. Malom umjetnom stolnom jelkicom i pokojim božićnim stolnjakom. A u vrijeme izolacije, stigla im je i kutija božićnih keksa od nekog tko im je skoknuo u dućan. I to su mi fotkali. Da, definitivno je to ono što su prošli. Okitili su stan jer im je bolje, jer žele blagdansko raspoloženje, jer će im pomoći da se vrate u život bar malo, da se nagrade za sve što su prošli, a to znaju samo oni. Keksi od prijatelja – nešto je što je postalo važno, važno za fotkati. I važno je upravo to. Netko je mislio, netko je pomagao. Netko je poklonio božićne kekse i rekao – računam na vas i Božić koji dolazi i vama.

Što više mogu oni poželjeti za Božić? Pomislila sam. Šteta što ih je bolest malo i psihički shrvala. Ali razumljivo je.

A meni ostaju te slike za sjećanje. Sjećanje na Božić koji to još datumski nije, a koji je ima upotpunosti svoju istinsku svrhu. Da poduči i podsjeti. Sve. Bolesne i zdrave. Život piše najljepše priče kad je najteže. One, na koje smo očito zaboravili. Koje su jednostavne i normalne, a postale su nam strane.

Meni je ovo tipična stara švedska gradska kuća. Sa svjetlo zelenom stolarijom. Uvijek se sjetim Pipi Duge čarape
Da, znaju biti jako srdita ta lica na posterima i reklama na sjeveru. To je ovdje neka fora…