Kako ste? Jeste li se vratili doma ili ste u inozemstvu? Kako su vas prihvatili u vašem kraju? Radite li od doma? Ne znam koja bi vam pitanja sve postavila. Malo sam konfuzna ovih dana. Mali mi je nemogući, ne mogu mu ništa (makar sam probala na onako dječji način) objasniti da su vani bubanci i ne smije se puno van. Nakupovali smo novih igračaka, ali mislim da nije to-to. Naravno da nije. Djeca osjećaju naš nemir. Ovo je vrijeme za nadljudske napore. Za razvijat psihu koja je spavala negdje u nama dosad. Da se posvetimo jedni drugima kako spada i istovremeno preživimo u drugačijim, u puno težim uvjetima.
Teško je onima koji su razdvojeni. Ja još uvijek čekam da mi se muž probije iz Švedske do nas.
Najradije bi kritizirala one zdravstvene sustave koji puštaju neka sve ide svojom tokom i ljude uspoređuju doslovno sa krdom te puštaju da virus divlja među ljudima. Niti su ljudi krdo, niti trenutno imamo posla s običnim virusom na kojeg se dobro prukužit malo. Kroz povijest, kažu naši stručnjaci, ovakve stvari riješavale su se samo oštrim karantenama ili cijepivom kojeg trenutno nemamo. Vrijeme kataklizma i ratova uvijek je p(r)okazalo prava lica ljudi. I istinske jačine pojedinih nacija i naroda, kao i njihove slabosti, njihov način razmišljanja kako prema sustavu tako prema pojedincu. Vrijeme je, nažalost, za ne misliti na to kako ćemo izgubiti stanove i jahte (oni koji ih imaju) jer ako nam netko oboli ništa nam to neće značiti. NIŠTA!
Ima i još jedna stvar koju moram prokomentirati. Ljudi s djecom razbježali su se sada po šumama i gorama. Sve ok. Zanimljive su mi situacije na igralištima gdje se neke mame i roditelji ponašaju kao u vrijeme najljepših proljetnih bezbrižnih dana pokazujući time kako se ne boje?? Kako njima neće biti ništa? Kako djeca nisu prenosioci? Smijale su se onima koje su koristile maramice i brisale ruke i mobitele. Ne nije vrijeme za junačenje, Sjetite se Nele Sršen koja je rekla “kako je Italija pogriješila jedino u tom što su im govorili kako je to samo jaka gripa”. Nije. ljudi umiru i to jako i to svakodnevno. Ali neću više o tome. Čuvam sebe i svoje Živce. I velikim Ž. Jer mi trebaju da bacim smeće s malim kraj kojeg je igralište. I da sačuvam snagu da ga odvratim od druženja, da pojedemo u miru, izdržimo dan unutra i odemo spavati. Eto za to mi trebaju živci. Kao i za pozitivne misle koje prizivam svaku večer kako bih zaspala. To su sjećanja, to su planovi koje imam i planiram ih ostvariti.
Pokušavam se sjetiti što smo radili u ratu. Ja znam da sam izlazila ko luda i išla u srednju školu. A da su lijekovi dolazili u nekim čudnim kutijama iz Amerike, jer ih nismo imali.
Mojem mužu u Švedskoj još uvijek govore “kako se mora raditi jer je to jedini način opstanka”. I kako “djeca moraju ići u školu”, ona najmanja. Onoj većoj su zabranili sad neki dan. Živi bili pa vidjeli. Djeca ondje ionako nemaju kamo osim u školu, kažu oni. Jer roditelji moraju raditi. Eto. A dvotjedni život djece (rastavljenih) Švedjana ovih će dana spasti na ozbiljnu kušnju (ukoliko netko, ili oboje roditelja završi u bolnici, a bake i djedovi tamo su rijetkost, jer većina penzića živi u toplijim krajevima, a svi ostali ukućani, novi partneri i slično spadnu na samoizolaciju). Doći će na kušnju i sve migracije koje u se dogodile unatrag nekoliko godina. Zato još uvijek mislim kako dijete mora imat jedan STALAN dom. Bez obzira na sve – i broj roditelja ili skrbnika.
Sada se u najgorem mogućem obliku suprotstvalja ono što dugo kuha u ljudima, u svijetu. Želja za vlasti, moći, za novcem, za dominacijom, naspram pukog preživljavnja i borbe za životom. Došao je trenutak da se sve spoji u jedno. Hoćemo li? Ili neki namjeravaju sklopiti ugovor s virusom i napravit neki novi svijet? Da. Nagledala se raja filmova pa brije.
Možda. Neki još uvijek drže fige u džepu. Još uvijek.
Činjenica je da je svijet stao na trenutak ili malo dulje, vidjet ćemo. Priroda vodi glavnu riječ. Da. Ali i naš razum. Ne morajte to zaboraviti. Komunicirajmo više nego ikad putem mreža. Evo, neko dobro barem od nih.
Bodrimo se.
Budimo tu jedni za druge. Jako mi je drago što su se u preseljenju hrvatskih bolnica uključili građani, navijači, svi koji su mogli zasukat rukave. Drago mi je što je Crveni križ opet na svojoj uspješnoj trasi pomaganja svima koji su sami i bespomoćni, stari i bolesni. I onima kojima treba psihička pomoć. Kao novinar puno sam pratila njihov rad. Svaka čast ljudi!
Svaka čast našem hrvatskom stožeru koji još uvijek stvar drži pod kontrolom. Ipak smo zemlja koja je prošla rat i to se vidi. To se osjeća.
Da sve ne bude tako crno šaljem vam fotke lijepog proljetnog švedskog dana. Tamo je sada prelazak na proljeće. To je posebno vrijeme kada se sve budi, ima više sunca, ali je još uvijek jako hladno.
