Srce, gubitak i smisao




Otkad smo u izolaciji počela sam, odnosno, pokušavala sam početi čitati knjigu “Sjena vjetra” koju sam dobila od svoje prijateljice Vesne za jedan, sad već davni, davni rođendan. Knjiga odlično počinje, ali me svaki put, dva puta dosad, uvijek nekako napustio interes za daljnje čitanje. Nisam bila još majka. Shvatila sam, sad. I tek sad mogu čitati knjigu o dječaku koji živi samo sa ocem.
Sviđa mi se knjiga. Ali dalje od 100-i nekoje stranice nisam stigla. Dijete me užasno treba otkad smo doma, stalno je nešto. Mislila sam čitat ću navečer, ali onda mi je stigao muž iz Švedske, pa opet ne čitam.
No, ako je i ovih 100 stranica knjige bilo korisno, bilo je zbog jedne rečenice. U jednom odjeljku dječak, sad već odrasla osoba, kaže “kako su djeca dovoljno mala da ne razumiju puno, ali su dovoljno velika da sve osjete” pričajući o tatinoj tuzi za majkom, koju on nije razumio, ali je osjećao. To mi je dalo smisao ove izolacije i snage da se pokrenem u pravom smjeru. I ako je knjiga dosad čekala da pročitam tu jednu rečenicu na mojoj stalaži, čekala je s razlogom sve ove godine. I sve je s razlogom u životu. I to je tako jednostavno za vidjeti.

– Mama, avion je došao sa Suncem?

Upitalo me dijete danas kad smo nakon tri tjedna i više napokon ugledali avion kako leti prema Austriji ujutro. Inače ih gledamo često, svako jutro, s naše terase, svaki dan. No sad ih duuugo već nema. Ovdje im je očito koridor i stalno prelijeću. Moje dijete jako je vezano na Sunce. Na dolazak dana. Očito, jer smo prvu godinu njegova života preživjeli u Švedskoj, a potom puno dolazili i odlazili. I zna kako je Sunce zdrav i lijep poziv za izaći iz kuće. A i njegov otac bez Sunca ne izlazi van, jer mu nema smisla. Pravi Šveđanin. Zato nek vas ne čudi što im se ne nameće samoizolacija. Oni su nutra non stop. Osim dok je Sunce vani.

No vratimo se malom.

Sada ne izlazimo, iako je Sunce. On zna sve reklame o držanju distance u dućanima, o pranju ruku i o tome kako dućani s igračkama ne rade. Stvorio je svoj svijet sebi u svojoj sobi, sve je naopako. Krevet je preseljen na drugi kraj sobe, igračke iz košara konstatno vani po podu. Pokušava održati atmosferu igre, vlasti nad svojom sobom, nad samim sobom, nad igrom i igračkama koje su totalnom neredu. Pokušava ono što pokušava i mama. Stvoriti život pun života u 4 zida. Veliki je. U ovih mjesec dana dijete mi odraslo i izraslo. Zna biti izuzetno zločest i nervozan, ali vidim da je to dio faze, teške faze, baš one koju svi prolazimo i zbog koje se nasilje pojačalo u društvu. Nenormalne situacije koja je nastala naglo. U kojoj ne razumijem ni sama kako, i ne znam što će biti sutra, i dok se bojim i borim zajedno, pokušavajući u svemu naći još jedan zdravi dan i još jedan uspješan dan. Jer tako moramo. Svi . Ovo nas tome uči.

Neki dan sam počupala SVE i obje noge pincetom. Dlake, naravno. Ne znam što ću s kosom, nisam se s njom nikad previše zamarala, ali znam da mnoge curke muku muče. I dok čitam kako su počeli on-line dijeliti savjete o šišanju, dostavljati izmiješane boje za kosu klijenticama pred vrata, kako su stigli prvi jestivi kukci u trgovine, pitam se je li novo doba već stiglo? Neprimjetno, kako bi ga samo prihvatili bez razmišljanja u borbi za goli život? Kako bi nam bilo nametnuto, kao i sve ostalo, bez našeg razmišljanja.
Sve će preživjeti u virtualnom svijetu. Želite nam to reći?
No, hoćemo li zaista i mi kao ljudi?
Prijateljica me zamolila da pogledam tekst od njene osnovnoškolke kojeg je morala napisati za on-line nastavu o on-line nastavi. Dijete je lijepo navelo sve činjenice. Kako se događa veliki presedan u školskom sustavu. No kako se događa i presedan u srcma sve te djece jer se ne druže.
Moje je dijete Sunce danas povezalo s avionom. Trauma je tu? Pomislila sam. Ili je jednostavno povezao dva i dva? Ono što ja ne vidim više? Da je čak i avion vani, ako je Sunce stiglo? A mi ne. Što učiniti? Mislim, čekamo. Čekamo da tata završi s poslom nakon što je odgulio 14-dnevnu samoizolaciju i dobio osip, pa da odemo. Bilo kamo. Da damo danu smisao koji je dan nekad imao. Jer dijetetu ne možeš objasniti da je smisao negdje drugdje sada. Da je trenutno u vakuumu, u kaosu svih naših razmišljanja, odnosno da se smisao drastično mijenja. Umjetnost preživljavanja je ono što trenutno radimo. Svi.
Zanima me hoće li se svijet ikad više vratiti na staro?
U mnogočemu, jasno, da neće.
No hoće li i srce ostati na svom mjestu? U svojem savršenom obliku i funkciji? Ili će odlutati bespućima našeg tijela tražeći utočište?
Baš, onako, kao nakon neuzvraćene ljubavi. Koju smo svi probali. I znamo što je.

Čuvajte svoju djecu.