Nikad zaboravljeno Nikolinje

Jučer uvečer čistile su se čizmice i stavljale u prozor. Prastari običaj vezan uz darežljivost usprkos siromaštvu pretočio se u dan Svetoga Nikole kojeg slavimo 6. prosinca. Djeca su, prema predajama, nekad imala samo čizmice u koje se nešto moglo staviti, pa su im majke stavljale darove pred kraj godine u njih. Darivale su ih jabukama, suhim voćem, orasima ili pokojim kolačićem, a taj je običaj prerastao u način štovanja Svetog Nikole koji je kao svetac darivao siromašne. Poznata je legenda o tome kako je dukate stavljao u prozor siromašnome ocu koji je uz njegovu pomoć tako uspio udati svoje siromašne kćeri.
Danas je Sveti Nikola omiljeni svetac među djecom. On “dolazi” prije Djeda Božićnjaka i najljepši je uvod u ono što slijedi kroz mjesec. A to je kićenje jelke, zajedništvo, radost i darivanje.
I dok danas osjećam istu radost ovog običaja zbog svojeg sina, sjećam se, kao jučer da se zbio, svojeg velikog pravog Nikolinja kojem smo prisustvovala djeca iz zgrade, naši dragi susjedi i njihova rodbina, a kojeg su upravo oni organizirali na varaždinskom Sajmištu gdje su živjeli njihovi baka i djed.

U Švedskoj i najcrnje drvo izgleda lijepo s tek nekoliko žaruljica koje jutro čine manje crnim

Puna sobica male djece u večernjim je zimskim satima iščekivala svojeg Sveca. I dok su mame u kuhinji pile kavu, u maloj kući na kraju grada, sjećam se, bio je vruć kamin. Stepenicama je odjekivao udarac štapa Svetog Nikole (odjenuo se najstariji član obitelji), dok su oko njega zveckali lanci pravoga Krampusa. Bio je namazan ugljenom bojom i sav u crnom perju prepun velikih lančuga. Prijeteći je zveckao i skakutao naokolo. Ne, nisam se bojala. Ostalo mi je sve to u predivnom sjećanju. Bila sam mala predškolka, ali niti malo straha nije ostalo u meni od te večeri. Naravno da nas je Nikola darivao, a špotanciju su dobili oni “koji nisu jeli juhu”.
Ne sjećam se kako je i gdje Krampus završio.
Šteta što ne uspijemo uprizoriti ovakve običaje i danas. Što nema više ljudi koji mogu tako lako oživjeti svoju maštu i naše običaje prenijeti djeci koja to pamte za života. Napraviti pravo Nikolinje u dnevnoj sobi.
Zato im svima na ovoj večeri zahvaljujem. Onima kojih ima, kao i onima kojih više nema.
Zaborava nema.
Baš kao što nikad neću zaboraviti oči mojeg Luke u današnje jutro kada je pogledao prema prozoru i rekao: – Ooo, ostavio je? Bio je?

To su osjećaji koji se pamte i koji čine život divnim.
Mali Hrvati dočekat će Svetog Nikolu i u Švedskoj u Hrvatskom društvu Velebit 7. prosinca u u 18 sati. Uz tombolu i veselu glazbu te uz poslatice i dobro društvo.