Kako je Pajo ujedinio obitelj

Moj prvi Božić u Švedskoj bio je sve samo ne Božić na koji sam navikla. I nikad prije i nikad poslije nije mi bi bila bliska pomisao koliko sam daleko od kuće. Kao na taj Badnjak.

Mračni i hladni.

Jedino je moj, tad još uvijek samo dečko, fino spekao svinjetinu s marelicama. 

I dok je Badnjak tamo dan kada se obilno jede i pije, što kod nas nije slučaj, Božić je dan za opuštanje. A na Svetog Stjepana, koliko se sjećam, kad sam ja stigla, išlo se normalno na posao. Ne znam u kojem postotku.

Još mi je teže od svega na Badnjak pao običaj gledanja Walt Disneyjevog crtića o Paji Patku koji traje već 50 godina u Švedskoj. Svaki Badnjak u 15 sati popodne. I dok je u tim poslijepodnevnim trenucima u mojoj glavi zvonila pomisao kako je “moj” Badnjak zauvijek izgubljen i događa se negdje daleko od mene, ipak sam sjela, tiho i polako, i u zabundanoj vesti pred televizorom pokušavala shvatiti što će Pajo reći i poručiti za Badnjak. Iznenadila me vila hostesa koja je vodila cijeli program. Bila je lijepo osunčana voditeljica u predivnoj haljini. Uopće mi nije izgledala kao Šveđanka. I ove godine naglasila je kako ovaj program gleda gotovo polovica Šveđana i svima poklonila “From all of us, to all of you” , što je naziv programa.  Crtić nosi sekvence i i glazbu drugih velikih Disneyevih klasika. Veseo je i pun Pajine šeprtljave akcije, i još uvijek nisam shvaćala zašto i kako, i kako se moj Badnjak sveo na to. No, ako je u Švedskoj ionako sve užasno tiho, za vrijeme Kalle Anka (Pajo Patak na švedskom) još je sve tiše. Tu i tamo se prolomi kakav smijeh i ništa se ne smije raditi.

Kalle Anka jedan je od tri najpopularanija programa u Švedskoj ikad. I Šveđani ne daju dirati.  Za vrijeme emitiranja crtića mediji izvještavaju kako za 20 posto “padaju” pozivi prema hitnoj pomoći i uporaba interneta, mobitela i sličnog.

U Švedskoj se jako troši za Božić. Potrošnja se broji u milijardama švedskih kruna samo za dječje poklone. Postoje liste poklona. Postoje obitelji u kojima djeca dobiju i po 10 poklona pod bor.

U ove dane u Švedskoj se jede smorgasbord, šunka, haringa, začinjene mesne okruglice, svinjsko meso i kobasice na sto načina.
Sve to u kombinaciji sa slatkim božićnim pivom , stoutom ili pak limunadom. Po tradiciji jede se i  švedski puding kao poslastica.

No vratimo se Paji.

Još danas nisam shvatila Pajinu poruku, i nikako mi Pajo ne “leži” na taj dan.

Iako mi “Sam u kući” uvijek “leži” negdje u pozadini na mojem blagdanskom tv programu u kući, makar samo na pola sata stavim na program gdje ga emitiraju, toliko da mi “uđe” u dom. Ne zato jer blagdani nisu blagdani bez tog filma, nego jednostavno zato jer mi je uspio ući u srce. Jer ga moram vidjeti. Postoje takve neobjašnjive stvari za koje nismo svijesni da postoje i da su u nama. Ili ih ne želimo priznati da nam pašu. Ali one su tu. I događaju se. Bile one dobre ili loše. Ali polako postaju tradicijom i običajem. Novom ili starom.

Paji, ako ništa drugo, moram priznati da je uspio skupiti obitelj, sve generacije, na jednom mjestu. Barem jedan dan u godini, barem dva sata.

A meni je uspio pokazati koliko je prošlost bila važna. Za budućnost.

Sretan vam Božić od vaše iseljenice.