Tihe smrti



Nije baš neki naslov.
Oko mene umrlo je jako puno ljudi posljednjih mjesec dana. Sve prijatelji daljnji, poznanici. Nečija rodbina. Nitko meni jako blizak. Sve do jedne.
Kažu da je pogled koji imate iz stana jedna od najvažnijih stvari. Slažem se s time. Moj pogled iz stana u HR je lijep i panoramski, jer gleda na tri strane svijeta. Uz to, lijepo vidim dvije najviše zgrade bolnice. Puno sam se nagledala bolničkih prozora u zadnje vrijeme, naročito onda kada je u Varaždinu vladalo izvanredno stanje zbog prenapučenih bolnica. Dizala sam se rano, još u noćnim satima s djetetom zimi, jer se on rano budi, a bolnica je svijetlila non stop. Dajući mi na znanje. Na znanje da moj pogled na svijet više nije isti i neće biti. Da se u njoj odvijaju prave borbe. Izgledala je kao bojno polje usred zamraćenja i s vremenom počela sam sve manje voljeti svoj pogled iz stana. Čujem ptice vani, ne želim dići pogled, jer više ne uživam. Zamišljala sam gledajuži te prozore kako je ljudima koji odlaze na respiratore, koji su tek došli u bolnicu i razmišljaju hoće li se ikada vratiti doma i vidjeti svoje. Čitala sam i slušala o tome kako pacijenti mole sestre za zadnji poziv na mobitel prije odlaska na potpomognuto disanje. Kako se zovu svoju bližnje sa raznih mobitela onih koji ih imaju kraj sebe… Kako sestre imaju ulogu i glavnih komunikatora između obitelji i onih u bolnicama. Ti tekstovi i vijesti uvijek su me totalno bacali u tugu i spoznaju kako i u tim trenucima ne možemo ništa učiniti.
Nedavno je umirala baka Ana. Užasno puno spoznaja događalo mi se u glavi . Od onih – što prolaze djeca koja su emigrirala kad im roditelji odlaze zauvijek u domovini, do onih kako zavolite nekad određene ljude bez da ih poznajete dugo. Pa sve do onih kako unuci reagiraju kada se bake najednom naglo izgube i nikad više ne dođu natrag. Ostaju prazne kuće, mirisi, stare stvari, igre koje smo igrali, ostaci hrane koja je ostala nepodijeljena u smočnici, a bila je pripremljena za nekog, knjige, slike, zvukovi kojih nema. Ostaju samo sjećanja koja potiskujete i pokušavate gledati naprijed, ostavljajući pored sebe bol koja je neminovna kao da nije dio vas. Ostaje vam na silu osmijeh i jačina koju ste stekli putem, usput. Upamtite njihovu svesrdnu pomoć i nikad upućene ikakve ružne riječi. I jednostavna činjenica da ste s nekim bili dobri, a da niste bili svijesni zadnjeg zajedničkog trenutka pa tako ni rastanka, postaje zastrašujuća i ne ostavlja mjesta lakim mislima koje bi htjele doći kada bude kraj.

Nekad smo ovo povezivali sa stepenicama za raj

A otišla je naglo. Odlazila je tiho, bez da je ikome rekla koliko pati i koliko ju boli. Odlazila je tako tiho i u bolnici na samome kraju ne znajući da zovemo u JIL i ispituejmo tri puta na dan o njezinom stanju. Odlazila je u našim mislima na nju, nekoliko dana i noći. Razmišljala sam hoće li se probuditi nakon operacije koja je ipak bila preteška. Hoće li u tim segmentima imati kakve bliceve života svoga i svih nas koji brinemo. I na koji način nas se sjeća, u bunilu u kojem je bila.
Razmšljala sam o tome kako ljudi sada zaista umiru sami. I koliko je to strašno. Baš kao i oni od COVID-a, uglavnom na respiratorima, potpuno nesvjesni svega. Baš kao i naša baka Ana koja je hrabro usprkos visokim godinama otišla na operaciju po svoj spas, ali ga nije dočekala. Otišla je negdje putem, u neki novi svijet. I valjda je tako odlučila. Ona je bila ta koja je samo htjela pomoći. I svakom htjela dobro.

Pomislim, imaju li ti ljudi osjećaj da odlaze? Negdje sam čitala kako čovjek, bio pri svjesti ili ne, uvijek zna kada odlazi. Mozak jednostavno doživi neki šok i na tren se osvijesti i daje tijelu to na znanje. Nevažno više.

Mi koji smo ostali iza njih, svjedočit ćemo. Svemu. Ovom teškom razdoblju. Razdoblju koje ne dopušta minimun humanosti u najtežim trenucima. Svjedoči ćemo, njihovim životima, ljubavi koju su davali i životu kojeg su živjeli i kojeg su napustili u ovo teško doba u kojem su osuđeni odlaziti sami.
I tiše nego ikad.
A dovoljno glasno da nikad ne zaboravimo.

Sve slike snimila sam u vrtu bake u trenucima njenog odlaska.Mir i spokoj.