Bezbrižnost s Linnéa

Linne, kvart je u Goteborgu kojeg nazivaju mali London. Linnegatan glavna je ulica u kvartu koji se spominje davne 1882. godine, a dobila je ime po Carlu von Linneu koji je posjetio grad 1746 . godine.

Kuće su posebno visoke pa se ulice doimaju manjima, što daje topliju atmosferu. Ima jako ,puno starih zgrada, lijepih i skupih stanova, barova, restorana, malih shopova u koje se uvijek poželite vratiti jer, eto, vidjeli ste nešto što vam ne ide iz glave. Linne je uglavnom popunjen starim zgradama, no one koje su zamijenjene novima, izgrađene su u istom starinskom štihu. Linne je mjesto koje pamtim po divnom sunčanom jutro kada sam ga prvi put posjetila, a slike koje sam tada slala govorile su o tome kako je zrak čist i trava zelena. Kako nema ljudi, nije bilo ni 10 ujutro, i kako svi spavaju, jer je to kvart u kojem se dobro tulumari. Tek tu i tamo, iz pokoje zgrade, u tim je satima istrčao ponetko u svoj pošteno jureći automobil parkiran tik do ulaza zgrade. Linne pamim i po tome što sam ondje kupila pršut i bila sam totalno sretna što sam uspjela naći nešto takvo na sjeveru. Prvi pršut u Švedskoj u nekom malom dućanu s hranom. Linne je kvart u kojem sam vidjela super haljine koje se prodaju, onako, vani pred dućanima, na vješalicama za oko 1000 do 2000 kruna. Linne je mjesto gdje se ne osjećate kao da ste u Švedskoj. Nije sve sterilno i strogo uređeno. Ublizini su parkovi i riječica, ima puno ptica, za razliku od ostalih kvartova.

Rano jutro, 8 sati. Linne je uspavam kao i uvijek

Linne je u jutarnjima satima pust. Totalno okićen. Kako samo Šveđani mogu spavati uz sve te ukrase na prozorima ostavljenim da gore cijelu noć? Često sam se pitala. Više se ne pitam. Kao ni to da nemaju uopće zastore i da, ukoliko zurite, možete vidjeti svašta u tim stanovima i lijepo uređenim dnevnim sobama.

Järntorget – šaren kao nikad prije. PItam se, hoće li se slaviti ovi blagdani i kako?

I stalno se pitam ovih dana kako ćemo proći kroz ove dane pred nama. Zato odlazim u mislima na mjesta koja su me očarala, na kojima sam i tada zaboravila na loše trenutke i dane, a koja su davala snagu i nudila pršut u zemlji bez pršuta.

O samoći u vremenu zajedništva u drugom postu. Iz nikad usamljenijeg i praznijeg Varaždina. Varaždina koji se bori.

Ali, je i on okićen.

I u kojem mi prva susjeda ima koronu.