Doviđenja, tata

Dragi svi, nisam se dugo javljala imala sam jako teško i turbulentno razdobolje koje mi nije dalo vremena za pisanje. A koje je na kraju kulminiralo i smrću mojeg oca.

Zato ću ove retke, koje je on uvijek volio čitati i rado komentirati, posvetiti njemu.

Tata, autom sam jučer otišla u tvoje rodno selo u Međimurju. Ravnice u tom kraju, djeluju pusto i hladno. To proljetno jutro, ponegdje maglovito i vjetrovito, samo je pojačavalo prazninu i tugu dok sam bila u borbi sa mislima kako si zadnje trenutke pri svjesti proveo na cesti, uz nepoznate ljude koji su ti pomagali do hitne. Hvala im. Tvoj pogreb koji je sutra postao je stvaran i realan. Bila je to cesta kojom smo se često vozili kod bake, tvoje mame, a kojom si ti često i nakon posla odlazio k rodbini. Bila je to cesta koja je vodila i na groblje u kojem si sam sebi uredio i grobno mjesto.

Tata, posjetila sam Farof na kojem si odrastao. Miran je i spokojan, baš kao što želim da budeš i ti. Tamo je vrijeme stalo i sjenica te čeka. Sigurno ćeš ju posjetiti kao što si rekao da budeš kad umreš.

Otišao si naglo. Otišao si, mnogi kažu, i prerano jer si unatoč godinama bio u viskoj snazi i mentalnoj sposobnosti. Do zadnjeg dana radio si honorarno u privatnoj bolnici i davao sve što si znao i pomagao bolesnima. Bio si uzor ustrajnosti u svim segmentima života.

Tata, u dane kad si odlazio i bio u jedinici intenzivnog liječenja, u koju si kroz godine rada ušao bezbroj puta kao liječnik i pomagao drugima, ne mogu opisati tugu koju sam osjećala. Nevjericu do zadnje minute. Pitala sam se često zašto si odlučio otići sada, dok su svi oko mene govorili “da mi ništa ne odlučujemo”. Ja nekako mislim da svatko za sebe ipak nešto malo odluči. Pozvao te onaj kojeg si volio iznad svega i u kojeg si nas naučio da vjerujemo i “koji će uvijek sve posložiti kako treba”, kako si znao reći. Valjda je tako trebalo biti.

Tata, drago mi je da si me u snu nježnim glasovom pozvao: Megi…

Nakon što sam svima rekla kako se ne mogu oprostiti s tobom dok si na respiratoru i da te želim pamtiti živog i nasmijanog. Pozvao si me i ovaj puta učinio snažnom, snažnijom nego što sam mislila da jesan. I oprostili smo se tog jutra nakon tog sna. Onako kao što smo uvijek pričali. Ti i ja. Sigurna sam da si me čuo, barem nešto. Baš kao dok si bio doma. Ja na garnituri, a ti na svojem dvosjedu. Tata, hvala za svaku podršku, za svaku riječ utjehe koja je magično djelovala na mene i uvijek me spremila nekako na pravu cestu, jer sam ti vjerovala. I danas te čujem kako govoriš dok o nečem razmišljam. Hvala ti na usađenoj ljubavi prema glazbi. Hvala ti za svaki put kad si došao, a ja sam kao djevojčica nastupala sa zborom Druge osnovne škole, zborom koji je skupljao nagrade po cijeloj Jugoslaviji. Uvijek si bio u gledalištu i mahnuo mi da znam da si tu. Hvala za sve savjete oko mojeg odlaska u Švedsku, oko obitelji, oko Luke koji te neizmjetno voli i kojeg si ti naučio čitati. S tobom je bio opušteniji…

Tata, moje misli sada me vode u djetinjstvo kada smo slušali svake nedjelje ploče Zagrebačkih liječnika pjevača u kojima si pjevao i vozio se na probe jednom tjedno svaki četvrtak. I kroz to smo učili o ustrajnosti. S kojima si putovao i donosio divne darove. Hvala ti što si volio mojeg Nenada baš kao što otac voli sina i davao mu snage da izdržimo život u dvije zemlje i dva sistema. Za svaku dobru veselicu na dvorištu uz roštilj i vino, za sve rođendane koje si otpjevao onako zdušno. Za sva drva koja si vjerno kupovao svaku jesen i kamin koji si ložio svako zimsko jutro. Za Božiće u kojima smo najprije čitali Evanđelje o Isusovom rođenju, a potom bi nešto pojeli i otvorili poklone. Ti si se uvijek oko ponoći iskrao i otišao na polnočku, onako miran i sam, makar i umoran, ali da se pomoliš za cijelu obitelj. Nas bi ostavio da budemo za stolom i družimo se. Kako bi još netko bio za stolom dok bi se vratio i kako bi rekao da je misa bila lijepa. To si bio ti.

Dan prije kobnog udara gledao si na televiziji emisiju o glazbi i dirignetima koji su govrili o poznatim dijelima među ostalima i Mozartovom Requiemu. Mama kaže da si se vratio još navečer dolje u dnevnu sobu kako bi pogledao reprizu sam. Jesi li slutio što će biti drugo jutro? Jesli li znao da slabiš? Jesli li mi zato dao još ljeti upute oko tvojeg pokopa ako se dogodi?

Sve sam napravila kako treba, tata. Tvoje rodno Međimurje te prigrlilo, opet. Baš kao što si ti njega grlio cijeli život. Tata, glazba me nekako najviše veže uz tebe. Zato Mahlerova peta svira i svira. I sad shvaćam zašto si u njemu pronalazo mir, čitao knjige o njemu i uživao u glazbi.

I Luka je pitao:- Čuje li deda glazbu sada? Ima li kuću? Jel se može obrijati?

Sve može, moj Luka. Djed je u vjećnom svijetlu. I pazi na sve nas.

Deda, počivaj nam u miru, pa dok se svi negdje gore opet ne zagrlimo i na svijet pogledamo iz nekog drugog kuta. Onog kojeg onaj svijet gore, nadam se, pruža. Onako, nesputano sa iskustvom, baš kao da smo jedan život jednom negdje proživjeli i dobro se upoznali. Kao stari dobri prijatelji koji se ponovno sretnu nakon dugog vremena, a imaju osjećaj da su cijeli život proveli skupa.

Hvala, tata.

Volimo te.

U južnoj Švedskoj -15, a osjet i do -19

Prošlo je i nekoliko godina u kojima nismo u južnoj Švedskoj doživjeli ciču zimu u ovo doba. A ni minus 12 u automobila u garaži ujutro. Evo je. I dobro da je tu. Hladan je zrak, pecka za kožu, ali nebo je čisto, sunce pozdravlja u jutarnjim satima, pa onda nakon par sati odzdravlja. Ali ga ipak vidimo.

Grad je pust, radijatori su topliji nego u vrijeme blagdana, a more se dobrano zaledilo, kao i ulice koje su posipane malim crnim kamenčićima da se lakše krećemo. Iako su prizori kao iz apokaliptičnog filma, Švedska itekako živi. Svoj pravi zimski život. Unutar 4 zida neko vrijeme, a kad dođe vrijeme za izlazak, nitko ovdje ne oklijeva. Izlaze svi koji moraju – i trče , hodaju, voze bicikle…Jer na to su navikli. I to je znak da je sve u redu. Zime oko nule i debelo iznad nje, nisu bile pokazatelj pravog skandinavskog vremena.

Badnjak u Švedskoj


Nu tandas tusen Juleljus… (Sada je upaljeno tisuću božićnih lampica) svira danas. A ova slika to i dokazuje.
Gnomovi su zaposjeli sve prozore. Okićen je ama baš svaki balkon, svaki prozor kao da vrišti za toliko potrebnom svjetosti. Jelkice od nakita uglavnom imaju samo žaruljice. Vidi se u svaki stan. Znate da ovdje nema zavjesa.
Prošetali smo ujutro moj mali i ja. Cesta je zaleđena s debelim slojem leda, baš kao davno nekad kod nas kad sam bila mala.
Oko pola devet još je mrkli mrak. Do onda uspjeli smo okititi bor. Naš švedski nakit budi posebne uspomene. Uspomene mojeg prvog Badnjaka u Švedskoj. Među kulgama izronila sam i jednu božićnu čestitku – onu od naše bake Ane, iz 2016. koja nam se, eto, javila na ovaj način i poručila da je s nama. Uz kićenje bora napravili smo i Pipinu kuću od paprenjaka.

Pogledali nekoliko divnih švedskih crtanih filmova u kojima su Pipi i ekipa pjevali božićne pjesmice, trolovi pjevali stare keltske pjesmice, a ja jedva čekam neki dobar film navečer.


Neki dan razgledali smo prodaju živih jelkica dolje na trgu u našem kvartu. Cijena srednje velike jelke je oko 500 kruna. Kupuje se preko swisha telefonom, i prodavača, koji bi trebao cijeli dan stajati na hladnoći, uopće ne vidite. Još jedna lekcija o povjerenju u Švedskoj. Baš kao neki dan kad sam čitala kako je u Goteborgu neki dan slučajno ostala otvorena knjižnica cijelu noć. Ulazilo se i čitalo, ali nitko nije ništa ukrao. Gradske vlasti su se potom svima zahvalile na odgovornom ponašanju.
Vratili smo se iz šetnje. Mogu reći da me na svakom koraku podsjetila na one šetnje iz Božićne priče Charlesa Dickensa u kojima prolaznici vuku svoje jelkice po snijegu doma kako bi ih okitili, dok ih vjetar šiba po licu, a oči peku od zubatog zraka.


Da baš je hladno ovog Božića u Švedskoj. Misli me vuku da odem u Hrvatsku na doček. Gdje me čeka moja jelkica koju smo okitili prije nego smo krenuli ovamo. I gdje su ostale jaslice koja sam trebala ponijeti sa sobom i u sili zaboravila. I pomislim – možda je to znak da shvatim kako su jaslice u nama na svoj način. Jaslice koje govore o svakoj obitelj. One govore priču svake obitelji. O tome čemu svaka obitelj teži, ili je barem težila u jednom trenutku. Ono čemu se svaka obitelj nada se i zbog čega se raduje. One govore o brizi koja ne prestaje. O ljubavi kojoj nema kraj i koja tjera tminu svojom svjetlošću i velikom zvijezdom. O miru kojeg Vam želim svima ovog Božića u srcu. I toplinu doma. Čvrste zagrljaje i još ljepše misli. I želje za novo doba, novu godinu.


Radujte se! Jer svakoj tmini dođe kraj. Tu priču priča svaka žaruljica na boru dok neprestano svjetli opet radosna što je na jelki. Pa onda i zapjevajte. One božićne, one najbolje. One koje griju srce.

Uspomene naših srca – Sretan Božić!

Svi imamo davna ljeta kod bake. Nosimo ih u sjećanju. To su najupečatljivija sijećanja. Zato jer je kod bake – sve drugačije, lakše, bezbrižnije, jer bake nekako imaju sposobnost manje brinuti, dopuštati one granice koje mi kao roditelji od straha ne prelazimo. Dopuštaju nam da letimo po travi na sve načine, dodirujemo visine zajedno s pticama po drveću na svojim ljuljačkama i rasti onako kako trebamo. Barem na neko vrijeme. Oslobođeni bilo kakvog straha. I imamo osjećaj da nas boje razumiju. Za sve to, tada, nekad davno, sijećamo se mi koji smo odrastali u 80-ima, postojali su uvijeti – mala pitoma mjesta, velika dvorišta u kojima su bili posebni uvijek iznova neistraženi kutci, djeca poznata i nepoznata, ali s kojom smo se odmah skužili, bez krivih pogleda, bez ružnih riječi, djeca koja su znala živjeti vani, uživati na slobodi i svježem zraku… Bilo je prirodno izaći van. Toliko prirodno. To su bili naši izlazi iz svega, iz frustracija, iz strahova, iz doma u kojem smo sve znali i u kojem je bilo i dosadnjikavo…Sela kod baka. Posebno sela ili neki drugi manji gradovi pružali su djeci ono nešto. Ono na što se nismo trebali pripremati, a bilo nam je napoznato, ali i toliko divno.

Imala sam ljeta kod obiju baka. Kod svake je bilo posebno na svoj način. Kod svake je kuća i posteljina mirisala drugačije. Ljetna jutra su bila svježa, nije bilo toplotnih udara, pokrivali smo se poplunima noću. Kod jedne su se jele trešnje, a kod druge marelice. Kod jedne je mirisao je vrt, kopar i paradajz. I sve u njemu. A kod druge bilo je mirisa kukuružnjaka i kokošinjca. Nakon što su me probudile grlice, i dan danas ih pamtim, promatrala bih baku u vrtu s koja je brala svježu salatu, dok mi ja bila naslonjena na banderu. Salatu bi ona naslagala u staru limenu bijelu zdjelu oslikanu s nekim povrćem koje je izblijedjeljo. Potom bi ju oprale za ručak odmah na pumpi, a nakon toga bi baka čistila mahune ili slagala distane krastavce. Kopar je onaj miris koji me veže uz nju. I danas mi je to omiljeno jelo. Dinstani krastavci sa kiselim vrhnjem i koprom. Kod bake su živjeli i bratići, a velika garaža od Cikija, mojeg ujaka, kojeg je naslijedio od djeda, bila je leglo svega za igru. Garaža u kojoj je bilo alata, starih limenki i svega starog u čemu bi uživala. Uživali bi svinaročito onda dok bi dovukli staru svejtloplavu kadicu van, pa bi pred ulazom u kuću namočili sve što se dalo. Potom bi ludovali s biciklima ili bi se trčalo manijakalno po ulicama dok bi ujo vozio svoj motor kojeg smo se svi bojali. Ne sjećam se da su prolazili auti, iako je to danas jako prometna ulica u Čakovcu. A Ciki je i dan danas bajker. I motora se još uvijek nekako bojim. Ciki je slušao je dobru muziku i gledao trke po tv-u, a ako ne bi, onda bi radio u servisu televizora kojeg je vrijedno održavao, a stvari za popravak su mu svakodnevno donosili klijenti, prijatelji, poznanici…Cikija su zvali Barba.

Ljeta kod bake uvijek su bila puna šetnji. Išli smo čak do groblja na djedov grob ili do nekih bakinih frendica kod kojih bih uvijek žicala neku starudiju, makar sliku goblena s kojom ne bih znala što, ali evo nešto sam dovukla doma. Posebno sam se veselila časopisima Burda jer su nutra bile tete super obučene. Baka se za te izlaske uvijek oblačila u haljine koje je sama šivala od kupljenih tkanina, a oko struka stavljala bi tanki remenčić.

Kod druge bake budio me miris pečenih jabuka. Sestra i ja spavale bi u kuhinji na divanu, pa kad se baka digla obrzo bi zamirisale jabuke iz male kuhinje s malim prozorima u suterenu kuće u kojem se boravilo ljeti.

Bio bi to doručak nakon čega smo se izgubile na dvorište, pa kod susjeda Saše koji je živio s bakom, jer su mu starci bili gastarbajteri. Čekao je svako ljeto da dođemo. On je bi pun stranih igračaka, novih super modernih bicikala kojih bivša Juga nije vidjela, skupljao je markice i imao nekoliko albuma prepunih markica iz cijelog svijeta. Mislili smo onda koliko to puno para vrijedi. No, upravo me on potaknuo da sam sve bakine čestitke namakala u toplu vodu i skidala strane markice s njih od svih naših gastarbajtera koji su se javljali što iz Europe, Amerike što iz Kanade i Australije. Donosila bih doma i markice i i stare čestitke. Osim toga, pronalazila bih kutije od igračaka kod Saše u klijeti i u njih spremala sve što ću ponijeti kući. Igrali smo do kasnih sati “Država, selo, grad”, potonuli nekoliko puta u potoku do pupka, a ja sam sjela u mravinjak dok sam jela kiselicu poslaganu na debelo i “neopranu”. Saša je čekao i da po nas dođe naš stari koji je vozio Bubu, pa Ladu, a u koju je on sjeo na dvorištu i pravio se da nas vozi sve posvuda. On je bio naš prvi dečko. A mi njegove cure koje on vozika. Jedva je čekao da sjedne u auto, jer oni nisu imali auto. A njegovi su dolazi doma jednom godišnje. Bili su to dani. Mi smo odrasle, sve smo manje dolazile kod bake. Kuća se prodala, baka je otišla u dom. Pa se zatim prodala i kuća njegove bake… Ne znam gdje je Saša. Ali, sjećanja su tu.

Uz to, u starom mini frižideri kod bake, koji nije bio bačen, već je stajao u kutu blagovaonice pokrit sa stolnjakom, imale smo sestra i ja kuću za Barbike u kojoj smo posložile krevet, ormarić i sve što nam je trebalo. Sjećam se i dede koji je jeo ujutro špek i kruh i s cekerom šarenim obješenim na beciklin otišao u “zadrugu po kruh”. Tako su nazivali dućan. S njim sam često čistila kukuruz, pogledala svinje tu i tamo izdaleka i brala šljive.

Sve su to sjećanja kao od jučer. Ne sjećam se televizije, ni programa. On se gledao ljeti doma u Varaždinu. Kod baka je život bio drugačiji. On je ondje stao. I ostao takav nedirnut, čist s jasnim mirisima i emocijama zauvijek. I dan danas postoji bakin vrt u Čakovcu. Prekopan. Na njega podsjeća samo tu i tamo koja cigla ukopana koja je ostala u zemlji, a koja je označavala gredice. Kod one druge i danas postoji kuća koja je obnovljena, ali nema trešnje. Nju su izvadili. Neki drugi ljudi žive ondje gdje su ostala sjećanja, gdje su ostali naše misli i doživljali. Doživljaji koji su itekako živi i s godinama i koji ne blijede nimalo. Naprotiv.

Pišem ovo za svu djecu koja su krenula ove godine u školu. I koja su hrabro prošla kroz prvu socijalizaciju. Kao i za svu onu koja žive školske dane već dugo, a čiji su dani danas posve nešto drugo od onih naših. Namjerno sam povezala ljeta i zimu. Kako bi različite svjetove spojila u jedan. Pišem za djecu kojoj treba pomoći da osjete prave istinske osjećaje pravih vrijednosti. Roditelji, potrudimo se svi zajedno da naša djeca imaju u srcima trenutke koje će pamtiti zauvijek po onom dobrom. Jer i kad starih kuća ne bude, i kad dvorišta budu jednom tuđa, a vrtovi prekopani, znat ćemo da su doživljaji koje nosimo iz djetinjstva ono što nas je oblikovalo u ljude. U dobre ljude. Koji će kasnije imati ili barem pokušati imati dobru djecu.

Držite se, jer prosinac je pri kraju! Preživjeli smo još jednu. Zaželimo si jedni drugima povratak na prave vrijednosti. Iza mene je teško, ali ponosno razdoblje, vjerujem kao i iza mnogih.

It’s not hard to be like this in this days.

Zima stigla u Goteborg

Vrh najvišeg tornja u Švedskoj Karlatornet ovih je dana u niskim oblacima. Znak je to da je zima naveliko stigla u Švedsku. Zahladilo je. Tamno je. Ali Goteborg se naveliko priprema za prosinac i vrijeme slavlja, poslovnih zabava i ispraćaja Stare godine.

Dani su sve kraći i sunca je sve manje. Vrijeme je da se i Šveđani uvuku u svoje kuće i stanove koji su okićeni i topli. Uz dobro društvo i pokoji glogg čekaju se dani slavlja.

Evo malo i Finske. Skijaška skakaonica u Finskoj spremna za sezonu…Hvala mojem prijatelju koji je u Finskoj, a brine za moj blog gdje got bio…

Ma, zar dobro vidim?

Moram priznati da sam već doživjela susret s božićnim asortimanom u jednoj trgovini u Hrvatskoj ovih dana . Izgledalo je kao da se rješavaju starog ukrasnog otpada i viškova – onako, u đuture. Doslovno jedna trećina trgovine je usred kolovoza bila u božićom asortimanu, pa sam prije bila vani nego išta razgledala.

Ovih dana u Švedskoj su stavili van asortiman za Halloween. Oni ipak idu nekim redom. Božić će u rujnu.

Mislila sam da su lani i preklani pretjerali s užasom i krivila pandemiju za sve. Zeznula sam se.

Glave s giljotine?

Tijela – kosturi u vrećama?

Ima netko zaintersiran za kićenje?

wooohoooo

Izlet u Marstrand

-Mama, pa kaj je to – Rovinj?- pitao me zbunjeno moj sin kad smo stigli, parkirali, a smiješio nam se prelijepi pogled na šareni Marstrand. Udaljen kojih sat i pol od Goteborga uz vožnju na nestvarno lijepe skandinavske plaže, Marstrand je pravo otkriće kakvo ne očekujete u Švedskoj.

Možemo reći pravi mali pitoreskni gradoć kojeg, osim pravih švedskih šarenih drvenih kuća, krase i one malo amerikanizirane, pa imate osjećaj kao da ste došli na stari set filma “Prohujalo s vihorom”. Prohujali smo i mi kroz Marstrand jer je pravi mali oblizek, a sve što je lijepo i slatko – kratko traje. Na ulasku u gradić nalazi se crkvica s grobljem kakvo, moram priznati, nisam još vidjela. Leži mirno uz šumu i tik do kuća. Približili smo se tiho, a samo lagani morski povjetarac na licu daje naslutiti da je ovo stvarnost, a ne neki film o gradiću na moru koji skriva svakakve tajne.

Već kad se spustite dvadeset metara prema plaži počinje marina koja vas prati sve do ulaska u gradić i luku odakle voze brodići na drugu obalu. Mjestašce je to u kojem su otvorene pomorske trgovine sa drvenim stolicama vani (kao da čekaju nekog za popričati), dućani sa slamnatim šeširima i torbama, a na uglu je neočekivano mala tržnica na kojoj je kila višanja 250 kruna. Mislili smo se zasladiti, ali smo se ipak zadovoljili sladoledom u obližnjoj trgovini u koju su nahrupili roditelji s djecom koji dolaze i odlaze s broda. Uz ovakav sunčani dan, šarene kuće i nasmiješene prolaznike, sladoled je pravi šećer na kraju. Ima jedan restoran s paprenim cijenama, i lijepo je popunjem strancima.

Na drugoj strani grada osim kuća iz “Prohujalo s vihorom”, stoji Carlstenova tvrđava koje je najveća atrakcija Marstranda. Ovdje možete večerati, ići na koncrte, ali i prespavati. Poznata je po tome što su u njoj bili zatvoreni ozloglašeni Lasse- Maja, ali i jedna žena zatvorenica – Metta Fock. Tvrđava datira iz 17. stoljeća, a danas izgleda skroz netaknuto. Možete se družiti i sa duhovima ukoliko prespavate, ima 30 ak kreveta, saznali smo.

Na ulicama malog gradića srest ćete prave jupije, hipstere, ljude koji su doslovno odjeveni kao klauni i tako sređeni izlaze van, jer, eto, došli su turisti. Uz kuće su predivno uređeni vrtovi na kojima ima i lavande.

Na plažama na putu do Marstranda stali smo da bi poslikali divne pejsaže. Na 20 stupnjeva bilo je i puno kupača. U zraku 20, u vodi 20. Taman, rekli bi u Švedskoj.

Radije sam popila cider u maloj svjetloplavoj drvenoj lokalnoj krčmi koja uvečer ima 80’s party s folk bandom. Oni su česti u Švedskoj i malo je reći – obožavani. Zamišljala sam kako sviraju ABBA-ine hitove navečer i sa njima u ušima vratili smo se u Goteborg i ispekli si švedska rebreca. Nama iz Hrvatske i više nego dan za poželjeti.

Što voze djeca u Švedskoj?


Ovo dolje, vidi sliku.
Primijetila sam jako puno manjih vozila na prometnicama u Švedskoj koja imaju straga naljepljene posebne trokute. Naime, prema zakonu koji je u Švedskoj star više od 100 godina, tinejdžeri, odnosno 15 godišnjaci mogu voziti poljoprivredno vozilo bez odgovarajuće vozačke dozvole za automobile, već samo uz onu za traktore. Takav se zakon “prelio” i na dopuštenje mladima od 15 godina da voze i automobile s limitiranom brzinom do najviše 30 km na sat.
Djeca tako ne polažu vozački, ali mogu voziti. Ubrzani rast brojki ovakvih vozila na cesti počela je razmatrati i Švedska Vlada, jer je porastao i broj nesreća sa smrtnim ishodima.
Kakva su pravila?
Ovakvi automobili obično su mali, no djeca mogu voziti primjerice i limtiran, odnosno obrađen BMW. Moraju straga imati oznaku A tracktor vozila, moraju imati kuku, jer se po Zakonu radi o poljoprivrednom vozilu te ne smiju imati stražnja sjedala u autu, dakle u njemu smiju biti samo vozač i suvozač.
Ovakvi automobili stoje od 25 do 200 tisuća kruna, a konverzija automobila s “običnog” na limitirani stoji također oko 30 tisuća kruna.
No, nije to sve što je djeci ove dobi dopušteno u Švedskoj. Ona mogu imati vlastite kreditne kartice na koje im se stavlja novac od roditellja. Troše ga kako žele. Također, u ovoj dobi djeca u bolnicama imaju vlastite žurnale sa svojim dijagnozama, a njihovi roditelji moraju tražiti njihovo dopuštenje kako bi se logirali i pogledali što je djetetu, primjerice,kakvu operaciju je imalo ili kakvu dijagnozu ima.
Gura li se djecu prerano u svijet odraslih onda kada oni to još nisu? Vrijeme će pokazati. A posebno oprezan treba biti kad su u pitanju prometnice, bolnice i slično. Barem ja tako mislim.



Ljetni dani u Göteborgu

U južnoj Švedskoj lijepo je i ugodno vrijeme. Oko 20 stupnjeva svaki dan, uglavnom sunčano, bez nekog jakog vjetra, a kiša pada tu i tamo, obično u noći i to slabo. Kažu da se i ovdje vrijeme mijenja, no ja ipak tako ne osjećam oscilacije. Mislim da se kod nas u Hrvatskoj ipak nešto drastičnije događa s nebom.
Nakon vrućina i sparina na Mediteranu, ovdje se može disati, reklo bi se i normalno se spavati.
Otišla sam u grad – za malo jutarenjeg užitka. Malo užitka za nepce i oči, ali puno stresa za novčanik. Razgledajte slike.

Tri “kadice” jagoda za 120 kruna. Bile su slatke i ukusne. Prave domaće švedske jagode
Poznati most na ulazu u Goteborg
Najviši toranj u Skandinaviji
Dizalice…
Doručak na Ericsbergu – sendviči do 12o do 150 kruna


Mislili ste da je u Hrvatskoj skupo? U Švedskoj je aperol 163 krune, a sladoled iz automata s okusom švedskih bombona 45 kr. (Švedske krune i naše bivše kune su tu negdje.)
Švedska arhitektura sve više očarava. Ovo je novoizgrađena škola u Hovasu.
Drveni je i okvir novog šoping centra
Popila sam i najveći decaf sa cimetom u životu. Ne morate jesti više nakon ovog. Oko mene svi su jeli salate i male zdjelice s voćem. Tako se živi ovdje
U poznatom kvartu Linne, ili malom Londonu, posjetila sam trgovine sa čajevima i razgledala stare knjižare u kojima su prastari naslovi. Ima i Pipi duga čarapa…Za kupiti jednom drugom prilikom
Linne je tog sunčanog jutra okupio brojne turiste, mahom Nijemce te Šveđane koji su došli s godišnjih – lijepo osunčani
Kupila sam rolicu od cimeta. Dugo je nisam jela. Bila je mekana i ukusna. A s ulica me pratila “Hej Jude” od Beatlesa. Dugo je nisam čula…

E moj galebe



Odlučite li se ikada putovati iz Hrvatske do Skandinavije autom, bit će to pravi pothvat i avantura. Avantura više za živce, a pothvat za vaše tijelo koje mora to izdržati. No, svakako je to putovanje koje morate presjeći spavanjem na pola puta, a obično je to negdje u Njemačkoj, gdje imate puno dobrog smještaja, što po njemačkim selima ili manjim gradovima. Ukoliko želite posjetiti koji, možete birati i veći grad. Nakon što napustite toplinu hrvatskog sunca, njegov gubitak ponajprije ćete osjetiti u austrijskim Alpama, naročito ako vrijeme neće biti tipično ljetno. Uz cestu nema baš puno mjesta gdje se može stati i pojesti. Sigurno, ako ste putovali tom rutom, to i znate. Hrvatska je, shvatit ćete za volanom, ipak velika turistička destinacija gdje su dobri restorani na svakom koraku uz autocestu – što odmorišta, što kvalitetna mjesta za piće i iće. I sve drugo što je važno.

Vaš će brod iz plaže u Rostocku ispratiti mali crveni brodić


U Austriji – tunel za tunelom, a okolo njih gotovo ništa. Slično se nastavlja i po Njemačkoj gdje bi bilo dobro da si isplanirate mjesta unaprijed gdje ćete pojesti i odmoriti ovisno i vezano uz smještaj za noćenje.
Autocesta je prepuna sada ljeti u oba smjera i to svaki dan. Konstatno su zastoji na cesti, kamioni su oko vas i tako kroz cijelu Njemačku. Drugi dan puta, ukoliko ste planirali spavanje, što se i preporuča, ostaje Vam da odvozite još pola ili barem ostatak Njemačke sve do obale Baltičkog mora gdje Vas čeka lijepi veliki brod.
poslijepodnevni brod za Švedsku kreće između 15 i 16 sati, a u luci Rostock morate biti i do sat vremena ranije. Ukrcavanje i polazak su na vrijeme no dosta sporo to sve ide, a i veliki je broj automobila, kampera, kamiona… Na brodu koji vozi iz Rostocka do švedskog grada Trelleborga ste do 22 sata, pa ukoliko Vam to nije odredište, preostaju Vam još i sati vožnje primjerice do Gotebroga, do kojeg smo vozili mi.

Uz svjetionik u Rostocku


Brodovi su udobni, veliki klimatizirani restorani pružaju tople i kuhane hrane po na izbor, pića također, igraonica za djecu, shopova s parfemima, suvenirima i cugom, kino dvoranu, saunu… Iako se ne spava na tom popodnevnom brodu, možete uzeti kabinu za 100 eura i udobno se smjestiti i odmoriti daleko od mase ljudi.
Kad zbrojite sav benzin, hranu, vinjete, noćenje ili dva i brod, za prosječnu obitelj doći će ovo putovanje podjednako kao avionske karte ukoliko ste ih kupili ranije, naravno one jeftinije. Ovo putovanje pružit će vam i jedinstven pogled na Baltik, na more koje ne možete doživjeti putam aviona, kao ni njegove plaže, one s njemačke i one sa švedske strane. Vidjet ćete i dio Danske obale koja je divna. U lukama će Vas dočekati mnoštvo drugih brodova, kruzera, dizalica koje dižu dijelove za vjetrenjače. Da, njih sam zaboravila. Što ste sjevernije to će Vam vjetrenjače biti jedini suputnici uz cestu. Toliko su ogromne da je čovjeku jasno zašto se Don Quijote htio boriti. Iako su u njegovo doba bile manje zasigurno,znam kako mu je bilo.Ima nešto čudno u njima.

Vjetrenjače….toliko ih je da je čovjeka strah
Duboki Baltik oko 22 sata na sjeveru još grije sjeverno sunce, nije lijep kao Jadran, ali skriva svoje tajne

Put je to kojim ćete se beskrajno navoziti i umoriti. Dočekat će Vas lijep osvijetljen švedski grad Trelleborg, oštar skandinavski zrak, malo mirisa ribe u zraku pomiješanog s mirisom benzina, čisto nebo, a s broda će Vas ispratiti galebovi.
Slušam kako se brod usidruje. Čujem galebove u luci. Automobili pale svjetla i jedan po jedan napuštaju brod. Ponovno sam ovdje. I u glavi mi zvoni Moj gelebe. Što od umora, što od misli za divnim plavim Jadranom. Kako se čovjek došavši na neko mjesto odmah sjeti domovine, pomislim.
…S tobom letim, s tobom sanjam…
Shvatim, lijepo je galebu.
Lijepo je i ovdje Ne pitajte za odabir. Odabir je ondje gdje je srce u tom trenu.
A galeb to zna.
I samo leti.

Kad naletite na kakav restoran, kušajte kobasice s curryjem. Njih imaju svi.