It’s beginning to look a lot like Christmas….



…toys in every store…
Vjerujem da svi znate prijevod stihova ove velike božićne pjesme koju su obradili mnogi autori i koja je ovih dana jako slušana. Od svih stihova odabrala sam baš te. S razlogom.
Vjerujem da većina Vas kupuje djeci poklone za Božić i da Vas upravo ta kupnja jednako baca u radost kako i u prazan novčanik. Jer, tek kada njima namirimo želju, nama nekako može početi Božić. Tako je barem kod mene. Božić je vrijeme kada ispunjavam sve želje. Vjerujem da je tako i onima koji djecu nemaju. Kupuju svojim voljenima. Ne pišem sada o samoj kupnji, potrošnji i konzumerizmu blagdana, već o onom drugome. Učiniti nekoga radosnim. A to barem mali darak uvijek može.
Upravo zato želim ispričati svoju božićnu priču. Onu kad sam bila mala.
Odrastala sam u ranim osamdesetima, hvala Bogu, mislim da bolje vrijeme nisam mogla izabrati. To je bilo vrijeme u kojem nije bilo luksuza kod nas u istočnoj Europi i nisu svi mogli otići u inozemstvo samo tako, po neke lijepe stvarčice. Ali, beskrajno sam zahvalna mojim susjedima iz zgrade s prvoga kata koji su Božić činili nama djeci iz ulaza posebno čarobnim. Njima je za blagdane bilo posebno veselo i kuća prepuna ljudi. Dolazila rodbina iz Austrije, a jedan njihov kofer bio je uvijek pun dječjih igračaka. Uvijek. I dok bi moja prva prijateljica dobivala barbi kuće s bazenom i liftom, Barbiku, Kena i sve lutkice koje su se tada furale, prelijepe haljinice i štiklice za obući, beskrajno fine Milka čokolade, a njena mama sve potrepštine za kolače i pudinge koji bi pripremala, ja sam se radovala zajedno s njom samo zbog toga što sam sve to gledala. Iz kofera čekala sam svoju čokoladu ili Djeda Mraza od čokolade. Ili bi pak gledala na njihovom boru donešenom iz šume (doslovno je bio velik kao dvije trećine sobe) sve prelijepe ukrase iz prelijepog Beča. Ja bih uživala u gledanju. I ne samo u tome. U koferu su uvijek bili i katalozi s najnovijim igračkama kako bi se mogla napraviti i narudžba za drugi dolazak rodbine. Katalozi bi uglavnom bili moji. S njima bih otrčala na 4. kat, u naš stan, i sva zadihana kretala u kreiranje svojeg svijeta igračaka. Iz kataloga bih izrezivala sve što mi se svidjelo i lijepila u svoju bilježnicu stvarajući tako svoj svijet. Svoje igračke. I ne, nisam živjela i siromaštvu. Samo nisam imala rodbinu iz Austrije. Ja sam uvijek dobila od mojih što sam željela, ali to je uglavnom bilo nešto iz VAMA-e. Zato su katalozi bili moj prozor u svijet, oni su pokretali moju maštu, a ja sam u svojoj bilježnici imala sve igračke iz kataloga. Sa svim raznobojnim naslovima na stranom jeziku, u predivnim bojama koje se kod nas nisu tada još ni štampale. Pitam se, možda sam i bolje prošla ljepivši tako sve što sam htjela i imajući sve na papiru? Možda su moje papirnate igračke imale veću moć od njenih pravih? Razmislite o tome kod slijedeće kupnje. Koliko nam je zaista dovoljno i što želimo kupnjom “nahraniti”.
Da. Sve ovih dana sve više izgleda kao Božić. Iščekivanje je najljepše razdoblje svega u životu, tako se kaže. Pa tako i ono božićno. I izlozi su puni igračaka. Igračaka koje su svakom roditelju sto puta važnije nego li samoj djeci, koja ih, priznali ili ne, zaborave uglavnom za mjesec dva, jer dođe neka nova fora. Pjesma kaže kako sve izgleda kao Božić. Ja mislim da je Božić sve ono što se tih dana rodi u nama. Nadam se da Vam je ova priča rekla nešto. I ušla u srce. Kupujte sa srcem. Pišite, čitajte, pričajte priče, pecite kolače, ljepite papiriće u bilježnice, pjevajte, kreirajte svoju sreću.

Drago mi je što se moj sin ovih dana najbolje zabavlja grijanjem na kamin kod djeda i kroz zatvorena vratašca uživa u moći vatre i broji Tintiliniće. On misli da su pravi. I opet, sve sve oko nas izgleda kao Božić..


Kad toplina spoji generacije…

Gingerbread Man – kolačić kojeg su svi ganjali

Zbog slike s aerodroma u Copenhagenu odlučila sam posvetiti blog ovom čovječuljku, jer me uzastopno prati godinama. U skandinavskom svijetu izrađuju ga od raznih materijala koji podsjećaju na one poganske lutkice… Možda on to i jest, jer navodno “donosi” muškarca ženi, ali mislim da definitivno nije bad guy

Jedan od božićnih ukrasa s kojim sam se kroz život često susretala najviše na tuđim blagdanskim stolovima bio je kolačić u obliku čovječuljka. Nisam se nikad zainteresirala koje je njegovo značenje i zašto se peku kolačići u obliku čovječuljka, no često je bio na onoj predivnoj tacni sa suhim kolačićima. Meni je predstavljao veselog čovjeka za blagdane, pa je u toj kategoriji i ostao. Jer, kad sam i pitala starije što on znači, nitko nije imao pojma.

Najviše sam birala kolačiće u obliku jelke, anđela, čizmica, zvijezdica i svijećica te raznih kuglica ukrašenih šećerom koje su simoblizirale sav sjaj i raskoš blagdanskih dana. Sitni kolačići uvijek su bili moj prvi izbor i mogla sam ih jesti do trenutka kad bi me postalo biti sram. Ono, kad te za stolom počnu svi gledat pogledom – ostavi nešto i za dane pred nama.

Onda bih uglavnom stala.

Čovječuljak je bio outsider. Mislila sam da se netko pogubio u modlama pa izradio čovječuljka keksića od ostataka tijesta. Svašta mi je kao maloj padalo na pamet.

Ovih dana Gingerbreads upadaju mi u oči više nego ikada i definitivno je došlo doba čovječuljka. Trend, da. Zainteresirala sam se i pročitala priču koju “on nosi”. Navodno je nastao tako da su gladni starac i starica koji su živjeli u šumi odlučili ispeći kolačić od tijesta i začina jer je to bilo jedino što su imali u kući. Starica je odlučila oblikovati čovječuljka od tijesta ukrasivši ga raznim začinima, nacrtavši mu oči i usta te kaputić s gumbima. Kad je kolačić bio ispečen, pobjegao je iz pećnice glavom bez obzira u šumu. Ondje je zamirišao mnogim zvjerima koje su ga počele ganjati ne bi li ga pojele. Na kraju šume, kolačić od gingera došao je do rijeke, a lukava lisica ponudila mu je prijevoz do druge obale. Naivni Gingerbread sjeo je na lijina leđa, a na kraju taksiranja lija je rekla neka joj sjedne na nos kako bi ga iskrcala van. Lukava lija slasno je pojela keksić i tu je priči kraj.

Kakve on veze ima s Božićem? Možda simbolizira ljudsku težnju za slobodom, možda simbolizira naivnog čovjeka, možda onog tko je neuspjelo potražio neki svoj izlaz. Takvih je mnogo. I na kraju svake godine kad podvučemo crtu, mnogi će se naći na mjestu kolačića koji je ipak bio pojeden.

Čovječuljka odsad ne gledam drugačije. I dalje je nekako outsider u mojem božićnom društvu, onom iz djetinjstva, iz sjećanja, ali svakako spada u kategoriju onih koji Božić čine drugačijim, modernijim, u trci za nečim boljim. A to je svakako poželjno.

Gingerbread simbolizira svakog od nas. I svatko od nas u njemu može vidjeti barem jedan trenutak iz svog života. Kad se borio, kad je bježao, nadao se nečem boljem, bio naivan, vjerovao krivima, i smijao se…Zato neka bude na blagdanskom stolu i neka simbolizira upravo to. Svakog od nas.

Snö… Švedsku zahvatila prva ovojesenska snježna oluja

U Švedskoj su započele snježne radosti

Iako pretežno na istočnom dijelu zemlje, i u Goteborgu je u ponedjeljak pao prvi ovojesenski snijeg. Mnogi su se u ponedjeljak probudili uz snježnu grmljavinu koja je svojevrsni fenomen. Do nje dolazi kada je oko obale još uvijek relativno topao zrak, a s istoka dolazi jaka hladna fronta.

Bili su jaki udari vjetri te sniježni nanosi, a problemi u prometu nastavili su se i danas. Mnogi vlakovi su otkazani, posebno oni iz Stockholma prema zapadu i unutrašnjosti.

Prepare 4 Xmas once again…

Hia Hia Hexa… iz dječje sobe čujem riječi jednog švedskog dječjeg crtića u kojem mali medo spašava svoju ekipu od vještice koje ih je začarala. Ovo začarala me podsjetilo. Stiglo je ono doba godine… Neću više pisati o tome stiže li ono prerano, ali svake godine stiže sve ranije. Gubimo li bitku s vremenom? Bojimo li se da će nam nešto pobjeći? Želimo li stvarno da ovo doba godine traje dulje? I jel’ nam stvarno lijepše, ako počne toliko ranije? Vremena su druga, naravno, no moramo li baš u svemu ići za vremenom, za konzumerizmom? Bla, bla….Možemo tako do proljeća. I onda sve u krug. I nitko neće slušati. Ostaje nam samo da se sjetimo i da sjećanjima svjedočimo da se može i drugačije… Da se može i drugačije dobro živjeti.

Kako se nekad živjelo u studenom? Vi koji ste odrastali u 80-ima ili 90-ima? Što je za vas značio studeni? Mjesec išćekivanja… Za mene on je značio – više snijega, mokrih vunenih rukavica, loših cipelica koje su redovno propuštale sve dok u staru Jugu nisu stigle one strane, koje su bolje štitle od snijega. Duge šetnje iz škole i u školu, razgovori s prijateljima, a ono najbolje – dolazak doma gdje se polako spremala atmosfera. Okupljali su se susjedi iz ulaza, razmjenjivali su se recepti o kolačima koji mogu stajati do Božića, radila se nabavka malo po malo. Mi najmlađi čekali smo Djeda Mraza preko sindikata od staraca i veselili se onoj vrećici u kojoj smo svi dobili isto. Slavili su se tada u tom mjesecu neki praznici iz bivše države i oni su nas sve nekako okupljali u te dane jer su starci bili više slobodni nego se išlo na posao. Kazalo se nekad da je s tim danima počinjala atmosfera Nove godine. U školi smo radili ukrase za bor, crtali božićne i novogodišnje simbole koji su završavali na panou u razredu. Pripremala se školska predstava u kojoj smo svi sudjelovali, čak i u njenom pisanju. Ukrašavati se počelo tek oko dočeka Nove godine.

Druga vremena, davna vremena. Oko mene, ove dane svi bjesomučno slave neke 50-te rođendane. Na veliko, na bogato. Ne štedi se. A i štednja danas…. više nema smisla. A kad više ni to nema smisla, što nam ostaje? Ljudi su u gotovo sve oko sebe izgubili povjerenje. Teško da se išta veliko može planirati, osim živjeti iz dana u dan. Naučili smo to najprije u pandemiji, a učimo i sada. Sve što stvaramo možda sutra neće imati smisla, a možda se upravo i vraćamo nekim novim starim vrijednostima. Zato dragi moji, družite se, smijte se. Vi koji ste živjeli u ona lijepa stara vremena – sjećajte ih se. A svatkom tko kaže da je nostalgija za starim vremenima zapravo strah od ogovornosti, pokažite neke stare slike. Možda je stvarno svijet nekad bio stvarniji, običniji i realniji. Ako ništa drugo, komunicirali smo face to face na palačinkama kod nekog gdje nije trebalo posebno zvati nikog. Svi su bili dobrodošli. Znalo se kamo se ide.

Nek vas ovi ukrasi upravo ovješeni po Goteborgu sjete da su praznici u nama samima. Nemojte se smetati. Ni s ukrasima, ni bez njih. Živite svoj svijet.

Ove godine Goteborg je okićem srcima

Crvenim, zlatnim….možda žele reći da je ljubav ipak sve što nam treba. Bilo je i vrijeme…

Lampice u prozorima

Nešto što je tipično za Švedsku su male upaljene lampice u prozorima. To je ono što prvo zamijetite prilikom šetnje po švedskim gradovima ili manjim mjestima. Ne znam kako je u ostalim skandinavskim zemljama, no u Švedskoj svako kućanstvo ima barem jednu lampicu koja svjetli dan i noć. Mnogi u svojim domovima imaju i podešeno paljenje lampice kada se spusti mrak, pa su one upaljene bili ukućani doma ili ne, što u ovim zimskim mjesecima bude i dosta rano. Prve upljene lampice možete uočiti već oko 3 sata popodne i naravno u ranim jutarnjim satima. Ja sam često budna u ranim satima, još uvijek mrkloga mraka, pa su mi upaljene lampice u prvim mjesecima boravka u Švedskoj davale dojam da je budno još nekoliko ljudi u obližnjim zgradama, no to zapravo nije bilo točno. Lampice su sve posvuda. U izlozima dućana, kafića, tvrtki i drugih institucija.

I dok bi netko pomislio kako je to rastrošno – pročitala sam kako su te sve lampice u prozorima LED žarulje koje troše vrlo malo, Šveđani ne smatraju lampice rastrošnima. One daju jednu posebnu čar koja je sjevernjacima jako bitna. Nadam se da će upaljeni prozori ostati i dalje, makar nas čeka zima pod mogućim redukcijama struje.

Čar je navodno u tome što Švedska jako cijeni atmosferu ugode, kako u interijeru, tako i u eksterijeru. Sve što daje svjetlo i toplinu poželjno je imati u svakom kutku doma. Lampice u prozoru na neki način povezuje vanjski i unutarnji prostor. One osvjetljavaju tamne i duge noći, osvjetljavaju i vanjski prostor oko kuća i stanova stoga dok šećete u tamne zimske dane osjećaj nije tako hladan. S obzirom da je Švedska slabo i rijetko nastanjena zemlja, od kuće do kuće zna biti i dosta hodanja, lampicama u prozorima Šveđani se na neki način povezuju, odnosno rade druželjubivu atmosferu. Stvara se dojam topline i gostoljubivosti.

Lampice su meni usred noći davale dojam da je budno jako puno ljudi, pa tako u uspavljivanju djeteta nisam bila sama

U vrijeme blagdana u prozorima su i božićni ukrasi

O tome koliko su sjevernjaci gostoljubivi kruže svakakve priče i doživjaji, no lampice u prozorima dio su tradicije koju Šveđani njeguju, bez obzira na sve. Istina, kada ih je puno upaljenih u prozorima zgrada rađa se dojam zajedništva, ako u ničem drugom onda zasigurno u prizivanju svjetla, radosti. Radosti koja je svima potrebna dok padne mrak. U svakom slučaju razumljivo.

Evo toliko o lampicama. Kada posjetite jednom švedsku prisjetite se upaljenih lampica u prozorima. Stvarno su čarobne.

Male bijele kuglice u prozorima su lampice. Skoro pa svi imaju jednu te istu vrstu lampica

Halloween se vratio u svojem skandinavskom stilu, a naših je proizvoda u dućanima sve više

Sve je bliži ovogodišnji Halloween. Nadam se da ste se opskrbili omiljenim filmovima, serijama, dobrim društvom, još boljom cugom, muzikom…. kako tko voli.

O tome kako su dućanu puni svega što ljude tjera da budu dio običaja ne moram posebno pisati. Lani sam Vam slala fotke o kosturima koji su bili toliko odurni da ne znam kako ih netko uopće može staviti u izlog za prodaju, a kamoli sebi u stan. No, o ukusima se ne raspravlja. Evo slika neba – koje je dokaz da su u Švedskoj noći sve tamnije i sve dulje, a dani sve kraći. Nagovještaj je to prave duge zime i Šveđani se sada sigurno zatvaraju u svoje domove u kojima počinje vladati ugodna zimska atmosfera.

Atmosfera se popravila i nama s juga ugledavši brdo naših proizvoda u ovdašnjim trgovinama.

Od ragua, gulaša, pašteta i brašna, pa sve do keksa od kojih neke bogami nisam vidjela i više od 20 godina. Osim na nekoj retroteki. Kakva vremena stižu? Samo Bog zna. Pa, živjeli i dobar tek gdje got bili!

Kad naletite na ovakvu policu usred Švedske imate osjećaj kao da ste u staroj Jugi, tamo negdje u 80-ima. No dobro, ima tu i tamo nekih novih prizvoda, ali sve u svemu….
Pa tome nema kraja… a na kraju – dobra nova rasprodana Cocta
Kad nebo prede svoju mrežu…zna se, dolaze tamne noći

Što je ovo?


Ovo Vam je dragi moji besplatna sauna u Goteborgu, postavljena je u samoj luci, gotovo uz vodu, u ulici Frihamnen još 2015. godine. Te je iste godine bila nominirana za najbolju zgradu u Švedskoj.
Mene podsjeća na poznato stijenje Les felaises d’ etretat na francuskoj obali. Ne znam da li je to bio i naum , ali Šveđani ističu da je naum bio povezati ljude s vodom i opuštanjem. Saunu su dizajnirali njemački arhitekti iz Raumlabor Berlin. Ova sauna trenutno se renovira i zatvorena je do 2023. godine. Njema posebnost bila je u tome što se nalazila u jako mondenom kvartu i bila je besplatna. Nudila je najviše standarde. Kako je Šveđani nebi zaboravili, a kako bi goste koji dolaze u Švedsku zainteresirali za ovo zdanje, na goteborškom aerodromu bio je postavljeni i plakat u počast ovoj sauni.
Sauna nije mjesto luksuza za Šveđane. Ona je mjesto njihove kulture i tradicije, svakodnevnog života. Kažu kako svoje zdravlje održavaju zahvaljujući dugim šetanjama po hladnom zraku te vrućim saunama u kombinaciji. Sauna je mjesto za liječenje brojnih kožnih bolesti, a neke žene se upravo u sauni odlučuju i poroditi. Moram priznati da mi ovo zadnje nije zamislivo.

Saune su posebno popolarne u Finskoj koja ih od svih skandinavskih zemalja ima najviše po broju stanovnika, a i sama riječ sauna dolazi iz finskog jezika. Savu na finskom znači dim, a savuna znači boravak u dimu. U saune u Skandinaviji odlaze i djeca. Svima njima ona je mjesto mira i tišine i nikakva buka ili nelagodno ponašanje nisu dopušteni. Saune imaju i mnoga kućanstva, naročito ljudi koji žive u kućama, ili pak imaju vikandice u kojima obavezno imaju saunu. Ima ih i u tvrtkama te državnim institucijama.

I dok u Finskoj javne saune gotovo da i nestaju, eto, Goteborg se vratio staroj tradiciji i otvorio ovu zanimljivu i atraktivnu javnu saunu. Pa tko voli, slijedeće godine, hop u saunu.

Cimet rolice u kvartu Haga

Haga je stari kvart u Goteborgu koji je popločen kockicama, a u njemu su tradiconalne drvene zgrade i kuće. Želite li doživjeti pravu Švedsku u ovome gradu, posjetite ovaj kvart. U njemu će Vas oduševiti male trgovine tradicijskih proizvoda i rukotvorina te mali kafići sa svijećama i žaruljicama. Prava topla i šarmantna atmosfera za sjesti i pustiti misli. I obaviti švedski shopping za srce i dušu.

Još nije kiša, ni magla. Nije ni hladno. Jutarnje su temperature toplije nego na Mediteranu. Iznad 10 stupnjeva. Zato je lijepo šetati Goteborgom u ovo doba godine. Meni posebno, jer je upravo to doba kada sam ga prvi puta upoznala prije sedam godina. Od onda do danas Goteborg se promijenio i modernizirao. No ostali su isti izlozi sa cimet rolicama čiji je dan bio jučer – 4. listopada. Jeste li ih ikad probali? Ako niste, kušajte ih. Griju duh i tijelo, povećavaju trenutno energiju od velike količine šećera, ali nećete požaliti. Ne bojimo se kila. Najavili su redukciju struje ovdje, pa ne znamo koliko će biti hladno u stanovima. Kažu jedan stupanj. Ovdašnjih 22 u stanu i sad meni je ponekad itekako hladno.

Zato živjeli mali, ugodni kafići i cimet rolice na otvorenom još koji dan, jer noćas je zapuhao pravi švedski listopadni vjetar.

Iako se Goteborg modernizira svakim danom još više, neki su izlozi i dobra stara tradicija ostali isti. Zovu da sjednete i ne mislite na ništa…

Danish seas and bridge…

Dragi svi, dočekala sam svoj prvi poziv za roditeljski sastanak. Osjećam se i ponosno i umorno i prestrašeno. Sve ok.

Prije nekoliko godina pisala sam Vam o tome kako je to biti “samo” mama. A sad, nakon šeste godine provedene samo u obiteljskom okruženju i posvećene podizanju djeteta, mislim da mogu mirno i pozvati sve domaćice ovog svijeta na bunt i na traženje svojih prava. Ovih dana buntira i revoltira zbilja tko got hoće, pa mislim da je vrijeme da se čuje i za nas.

Za nas koje smo svojevoljno napustile svoje karijere i posvetile se svojem jedinom svijetu, onom koji nam je najvredniji, kakav got on bio. Hvala Bogu tko je mogao, da, reći će mnogi. Ali i htjeti treba zar ne, čak i onda kada se i može? No, je li svijet shvatio istinsku poruku toga, tih žena i muškaraca koji su ostali kod kuće držati je da čvrsto stoji? Nije i vrlo vjerojatno nikad neće. Shvatio je dio ljudi. A i mnogi koji jesu neće to priznati. Jesmo li ikada i od koga dobili neko pravo? Nismo. Mnoge zemlje plaćaju izdašno žene ili muškarce koje su kod kuće i brinu o obitelji. Neke zemlje to ponosno ignoriraju. Neke zemlje ignoriraju i one obitelji sa više djece i oduzimaju im njihova prava.

Živjela sam u jako razvijenoj skandinavskoj zemlji i živim u svojoj domovini. Nijedna zemlja ne plaća majku domačicu. Obje se trude što prije otjerati je na posao odmah po porodiljnom dopustu, uz to promovirajući kako su prve tri godine najvažnije za dijete. Neću reći prvi tri, mogu reći da su sve godine važne.

Dragi moji, rađa li se domaćica? Da. Tek kad smo u situaciji odabrati kuda poći u jednom trenutku, tada smo toga svjesni. Da smo jednostavno rođeni s tom potrebom za koju nismo znali da je imamo. Domaćica (pisat ću dalje u ženskom rodu) se budi i diže prva iz kreveta ujutro i nema neradnu nedjelju. Nema bolovanje, nema svoju plaću. Ona je čistačica od 0 do 24, kuharica, teta u vrtiću, ima neplaćeni noćni rad, obavlja sve poslove koji se moraju obaviti dok drugi izbivaju iz kuće da ne kažem koliko got žele. Vrlo često nema nikakvu pomoć, jer, eto, ona ne radi i djeca su nerijetko non stop s njom. Vrlo često teško usklađuje ono malo svojeg slobodnog vremena s drugima, pa joj se vrlo lako zna dogoditi da izvisi i za kavu s prijateljima koja joj je itekako potrebna upravo zbog jednoličnosti u provođenju dana. Dana za danom.

Često se nađe u razmišljanjima i s pitanjima u glavi je li ispravno postupila, ali ona su kratkog vijeka, jer domaćica nema vremena za dugotrajnu koncentraciju. Ona je na usluzi svima, naročito onima koji ništa ne mogu naći po kući, jer sve to zna upravo ona. Domaćica kraljica tako živi. Jer drugačije i ne može preživjeti. To joj je smisao.

Dragi svi, slike su vam iz Danske. Prikazuju poznati most Oresund koji povezuje Dansku i Švedsku, koji gotovo nestajući i neprimjetno ulazi u more te izlazi iz njega. Kojim se vozite i mislite da ste u paralelnom svijetu za koji niste znali da postoji na ovome svijetu. Upravo te slike pokazuju jednu divnu povezanost. Umjetnički rad. Upravo takvu povezanost svakodnevno radi jedna domaćica majka. Neprimjetno se spušta u morske dubine i izranja na površinu, hrabro po sto puta u jednom danu mijenja joj se tlak, mijenja zemlje, strane jezike, pokušava komunicirati da je svi razumiju. A kad uroni u san, ako je tih i miran, prepušta se miru i čaroliji koje joj san ponekad priušti. Jeli ostvarila svoje sne? Pitat će se. Ali, pitat će se mirna.

Često mi kažu da jurišam na vjetrenjače. Da, s godinama i to dođe.

Neka.

Hunting high and low – crayfish party uvijek je high

Kulinarska kulminacija u kolovozu za Šveđane je svakako slatkovodni škamp, čiji je lov odobren od 5. kolovoza. Iako se ova sjeverno morska delicija može naći u trgovinama smrznuta tijekom čitave godine, a ima ih puno i uvoznih, mnogi Šveđani za takve ne žele ni čuti, već će uživati u provjerenoj hrani koju svatko sprema na svoj način, a najpoznatiji recept je onaj o kuhanim rakovima u slamuri s puno kopra.

Škampi se love noću, a noću se i jedu – uz puno buke, prstima i uz puno dobrih šala. Pije se rakija ili pivo, a uz rakove poslužuje se i zreli švedski sir. Izvorno se meso od rakova koristilo za kobasice, rague ili nešto drugo, a nekad davno je u toj deliciji uživala samo bogata klasa, jer su siromašni vjerovali kako su morski plodovi “zaslužni” za razne zaraze.

Posljednje bijele noći i ove godine provode se uz otvoreno i uz tradiciju. Uskoro će rujan. Dolaze kiše, dugi mračni dani….

Ovaki prizori u Švedskoj su ovih dana čest prizor, a novine su pune raznih recepata kako spremiti rakove i napraviti dobar Crayfish party