U južnoj Švedskoj -15, a osjet i do -19

Prošlo je i nekoliko godina u kojima nismo u južnoj Švedskoj doživjeli ciču zimu u ovo doba. A ni minus 12 u automobila u garaži ujutro. Evo je. I dobro da je tu. Hladan je zrak, pecka za kožu, ali nebo je čisto, sunce pozdravlja u jutarnjim satima, pa onda nakon par sati odzdravlja. Ali ga ipak vidimo.

Grad je pust, radijatori su topliji nego u vrijeme blagdana, a more se dobrano zaledilo, kao i ulice koje su posipane malim crnim kamenčićima da se lakše krećemo. Iako su prizori kao iz apokaliptičnog filma, Švedska itekako živi. Svoj pravi zimski život. Unutar 4 zida neko vrijeme, a kad dođe vrijeme za izlazak, nitko ovdje ne oklijeva. Izlaze svi koji moraju – i trče , hodaju, voze bicikle…Jer na to su navikli. I to je znak da je sve u redu. Zime oko nule i debelo iznad nje, nisu bile pokazatelj pravog skandinavskog vremena.

Badnjak u Švedskoj


Nu tandas tusen Juleljus… (Sada je upaljeno tisuću božićnih lampica) svira danas. A ova slika to i dokazuje.
Gnomovi su zaposjeli sve prozore. Okićen je ama baš svaki balkon, svaki prozor kao da vrišti za toliko potrebnom svjetosti. Jelkice od nakita uglavnom imaju samo žaruljice. Vidi se u svaki stan. Znate da ovdje nema zavjesa.
Prošetali smo ujutro moj mali i ja. Cesta je zaleđena s debelim slojem leda, baš kao davno nekad kod nas kad sam bila mala.
Oko pola devet još je mrkli mrak. Do onda uspjeli smo okititi bor. Naš švedski nakit budi posebne uspomene. Uspomene mojeg prvog Badnjaka u Švedskoj. Među kulgama izronila sam i jednu božićnu čestitku – onu od naše bake Ane, iz 2016. koja nam se, eto, javila na ovaj način i poručila da je s nama. Uz kićenje bora napravili smo i Pipinu kuću od paprenjaka.

Pogledali nekoliko divnih švedskih crtanih filmova u kojima su Pipi i ekipa pjevali božićne pjesmice, trolovi pjevali stare keltske pjesmice, a ja jedva čekam neki dobar film navečer.


Neki dan razgledali smo prodaju živih jelkica dolje na trgu u našem kvartu. Cijena srednje velike jelke je oko 500 kruna. Kupuje se preko swisha telefonom, i prodavača, koji bi trebao cijeli dan stajati na hladnoći, uopće ne vidite. Još jedna lekcija o povjerenju u Švedskoj. Baš kao neki dan kad sam čitala kako je u Goteborgu neki dan slučajno ostala otvorena knjižnica cijelu noć. Ulazilo se i čitalo, ali nitko nije ništa ukrao. Gradske vlasti su se potom svima zahvalile na odgovornom ponašanju.
Vratili smo se iz šetnje. Mogu reći da me na svakom koraku podsjetila na one šetnje iz Božićne priče Charlesa Dickensa u kojima prolaznici vuku svoje jelkice po snijegu doma kako bi ih okitili, dok ih vjetar šiba po licu, a oči peku od zubatog zraka.


Da baš je hladno ovog Božića u Švedskoj. Misli me vuku da odem u Hrvatsku na doček. Gdje me čeka moja jelkica koju smo okitili prije nego smo krenuli ovamo. I gdje su ostale jaslice koja sam trebala ponijeti sa sobom i u sili zaboravila. I pomislim – možda je to znak da shvatim kako su jaslice u nama na svoj način. Jaslice koje govore o svakoj obitelj. One govore priču svake obitelji. O tome čemu svaka obitelj teži, ili je barem težila u jednom trenutku. Ono čemu se svaka obitelj nada se i zbog čega se raduje. One govore o brizi koja ne prestaje. O ljubavi kojoj nema kraj i koja tjera tminu svojom svjetlošću i velikom zvijezdom. O miru kojeg Vam želim svima ovog Božića u srcu. I toplinu doma. Čvrste zagrljaje i još ljepše misli. I želje za novo doba, novu godinu.


Radujte se! Jer svakoj tmini dođe kraj. Tu priču priča svaka žaruljica na boru dok neprestano svjetli opet radosna što je na jelki. Pa onda i zapjevajte. One božićne, one najbolje. One koje griju srce.