Ploče, mirisi i sjećanja

Dragi svi, jedva čekam neko svoje novo putovanje s kojeg ću vam moći pisati o nečem novom, lijepom, iznenađujućem, trendovskom na svoj klasični način. Još malo.

Još uvijek prekapam po tatinim starim stvarima, koje je htio da sačuvam, da ih spremim i da, sada mi je jasno, do kraja shvatim njihovu vrijednost. Prvenstveno, koliko su značile njemu, a još važnije koliko su ostale u nama, njegovoj djeci i koliko nama danas znače. Među tim stvarima je dvijestotinjak ploča klasične glazbe, koje je tata vjerno kupovao još u doba stare Juge, nabavljao izvana od rođaka, i jednostavno ih slušao i uživao u njima baš kao da je on jedan od izvođača.

Mogu slobodno reći da sam kao klinka, a kad tata nije dežurao, živjela s repertoarom Mozarta, Schurbeta, svim pločama Ive Pogorelića koje je snimao po svijetu, dirigentom Karajanom, kompozitorima poput Handela, Hydena…svi su mi bili bliski, znala bi ih prepoznati, i kao kompozitore i kao glazbeno razdoblje. Znale smo ih sestra i ja i pjevati ponešto. U već zrelim glazbenih godinama tata je sve do smrti pjevao u Chorusu Angelicusu poznatom varaždinskom pjevačkom zboru kojeg vodi veliki skladatelj i dirigent Andjelko Igrec koji je neumorno u svoj zbor i dva puta doveo i najprestižniju hrvatsku glazbenu nagradu Porin u kategoriji klasične glazbe. Tata je uz njih i postao jedan od onih izvođača koje je nekad slušao u velikim klasičnim ostvarenjima. Nisam puno odlazila na tatine koncerte, ali sam uvijek poslala poruku – Sretno. Kad je bilo njihovo najplodnije razdoblje živjela sam u Švedskoj, a potom se bavila malim djetetom dan i noć, a sad me, evo, dočekao i prvi razred. Nekako s naglom tatinom smrću sve se stišalo. I oko mene i oko nas u obitelji. Zavladala je neka čudna tišina, svatko misli svoje, pokušavamo naći mir bez neke energije. A najglasnije od svega u meni je tatina glazba, tatina ostavština. Iako je do zadnjeg dana, kao što sam već i napisala, bio na svojem radnom mjestu – liječnika neurologa i uživao pomagati ljudima, i svima koji su trebali pomoć, njegova prva i zadnja ljubav bila je glazba. I upravo ta glazba mene najviše sada sjeća na njega i najviše veže uz njega. A ne stetoskop i bijela kuta,po čemu su ga svi znali.

Tako sam onih dvijestotinjak ploča uzela k sebi u stan. Očistila ih, jer su imale miris po podrumu u kojem je tata imao predivno uređenu svoju slušaonicu, vježbaonicu pjevanja i izložbeni prostor iz lova kojim se bavio. Iako je ploče često slušao na svojoj liniji, podrum je ipak podrum. No sjećanja su ipak sjećanja, jaka su i čvrsta kao kamen mramor i javljaju se u naletima. Baš kao što njegove slušalice mirišu po njegovom jeftinom Axe dezodoransu, a koje sada obožava moj sin, tako ja slušam njegove ploče i njegovog Mahlera koji je jednako jak i romantičan baš kao što je bio tata. Dramatičan, silovit,moderan,jednostavan i kompliciran.

Drago mi je da sam sačuvala te ploče i da su sada dio moje obitelji. One i dalje žive, makar s mirisom podruma. Bude dane kada sam upoznavala svu tu glazbu, i samo znala sam da vrijedi. Danas znam da su one puno više od toga. Vrlo lako otvaraju svjetove, sjećanja, trenutke, prostore. Prostore koje smo nekad dijelili zajedno ,svi, obiteljski. A danas su čvrsta spona između nas, što živih, što pokojnih. Makar danas ti mukli prostori više ne postoje, oni su zapravo postali neraskidiv dio nas.

Evo, htjela sam Vam samo reći ponešto o sjećanjima na one kojih više nema i stvarima koje su ostale nakon njih. Kako nas zapravo čudne i nenadane stvari počnu vezati trajno na one kojih više nema. Nadam se da razumiju svi koji su prošli…Želim Vam lijepe proljetne dane, i planirajte si bilo kakvo, ali neka bude – sretno ljeto.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)