Na krilima nostalgije jurimo dalje…

Kad slika govori tisuću riječi…




Ljudi, jel’ vam propala zabava za doček? Niste je ni planirali? Čudno je to što nas ova dva pitanja više uopće ni ne zbunjuju. Čudno je to što nam je svejedno ako nam je propala zabava i svjedno nam je da je nismo ni planirali. Uostalom, sve je čudno. To znamo već. Čak i oni čudni znaju. Nego, kako u ovoj današnjici, kada jedva čekamo da dođe Nova godina u kojoj btw ne očekujemo Bog zna što, ne budemo nostalgični? Do prije koje godine na nostalgičare su mnogi gledali kao na budale. Na one koji ne znaju dalje. Koji su zapeli u tornju neke ruševine jer ne znaju za bolje, za dalje, za nešto novo, za pametne kuće i aute koji nas voze dok se spava… Na nostalgičare se odmahivalo rukom jer oni gube vrijeme, jer, važno je ići samo naprijed i uživati u tvorevinama današnjice. Koja nam nudi… što? Kuda smo točno došli? Što nam točno današnjica nudi? Posao od doma? Plaćanje i nabavku on line? Fora, da.

Ok. Nećemo ovako crno prije Silvestrova. Zaslužujemo bolje. Ipak smo preživjeli još jednu pandemijsku jeb….u godinu. I moram napisati odu nostalgiji koja je mnoge održala na životu. Trijezni ili ne, mnogi su se vraćali nekim svojim dobrim danima.
Ja bi rekla da nostalgija nije tuga, ni težnja za prošlim vremenima, jer nisu sva prošla vremnena super u svakom pogledu, a ipak postoje segmenti prošlih vremena koji su počeli svom silinom gaziti novotarije zadnjih dana. Nadam se da nije zbog fore. Segmenti koji su super čak i onima koji ih nisu doživjeli uživo, samo su čuli o njima, slušali glazbu, uvidjeli da je postojalo nešto što je bilo stvarno, opipljivo… kao kaseta, kao ploča, kao radio kasetofon… Nostalgija je možda osjećaj koji nam se javio prilikom susreta s nečim lijepim i ostao je u nama kao takav. Nostalgija je sve ono dobro što je bilo, a što je neko novo doba jednostavno odbacilo preko noći. Nostalgija je trenutak čiste radosti. Zašto? Možda zato jer je to bio jedini i iskreni osjećaj koji smo osjetili, a kasnije se rijetko vraćao.

E, a ovog se sjećaju samo djevojčice iz 80-ih…

Godina na samom izmaku. Svi su u šljokicama, opet. Ludilo je dozvoljeno čak i malo na poslu. Osjećaj je to koji je nepromijenjiv. Uvijek se pitam zašto sam nostalgična za Novu godinu, ali za svoje ročkase ne? Možda nemam lijepih sjećanja s ročkasa? Vjerojatno i ne, jer su oni uvijek nekako živčani onom koji slavi. A ludovanje Silvestrova nije. Baš u vrijeme mojeg djetinjstva bila su luda Silvestrova. Smatram da smo imali najbolje djetinjstvo ikad, mi koji smo rasli u osamdesetima. Imali smo sanjke i to je bio provod života, ako je vani bilo snijega. A vjerujte u prosincu ga je uvijek bilo. Ako ne snijega, bilo je leda, jer je bilo hladno i nije bilo oscilacija u temperaturama, pa se bar moglo organizirati klizanje par dana unaprijed. Na nekoj od obližnjih bara. O da… Bila su to vremena kad smo zezali na telefon susjede, a oni su to prihvaćali radosno i sa smijehom. Bila su to vremena kada su crtići bili prije Dnevnika, a mame su peglale djeci odjeću za slijedeći dan za školu. Bili su to dani kada su se šiljile olovke, kada se kupovao papirnati raspored sati, bilo je to doba kada smo mislili da su zadnja dva tjedna u godini najbolje stvari u životu, iako smo išli svaki dan u školu tih dana, a starci na posao. Osjećao se good feelling u zraku. Kada su kiosci bili najomiljeniji dućani, jer su bili češće otvoreni, a imali su stripove i žvake i samoljepive sličice za albume.
– Mama, ne želim da bor ode iz stana poslije svega. Želim da bude tu zauvijek- rekao mi je sin jučer. Shvatila sam da ga je Božić totalno osvojio. I on ne jede u ova dane, baš kao što nisam jela ni ja. Niti spava dobro. Rađa se njegova nostalgija. I moram biti pažljiva.

Sjedim odjednom za starim stolom u staroj dnevnoj sobi i slušam Human League koji se vrtio na staroj televiziji sa spotom koje smo tako rijetko gledali. S prepoznatljivim taktovima od Human koji je meni toliko nostalgičan. I sjećam se svoje prve božične nostalgije.
U trenu sam na jednom dočeku iz djetinjstva. Tina Turner svirala je u dječjoj sobi na radiju. Oko mene posteri na zidovima. “Bravo” u rukama. Taman sam počela učiti o pop kulturu. Starci su se odlično zabavljali uz crno vino u kuhinji dva sa dva kvadrata, a u dnevnoj na televiziji je bio Osmi putnik. Horor kojeg sam čak malo i uspjela gledati. Nije mi bio strašan, sjećam se, jer su oko mene pjevali, a malo dalje svirala je Tina Turner. Bila je Nova godina. Nitko nije bio zabrinut. Susjedova djeca dilala su naljepnice Madonne i Limahla u dječjoj sobi, a dvostrana u časopisu “Bravo” bila je posvećena novom filmskom hitu Mad Max. Hodam po stanu promatram što se događa iz sobe u sobu. Bio je to moj savršeni trenutak koji mi se kao štambilj utisnuo u dio mozga za pamćenje. Vrati se kako bi znala da je jednom bilo dobro. I normalno. I da će biti opet. Zato je dobro biti nostalgičan. Ne zato jer tjeramo nogom u dupe već drugu godinu niz stubište u nepovrat, nego zato jer nam je to naš mali bijeg u sigurnost. Sigurnost koja opet i ponovno svjedoči da novo ne znači i bolje.

Zato, dobre kopačke na noge i spremite se za trk za doček. Zašiljite svoje olovke, napišite svoje rasporede, poljepite postere na zidove i navijte svoje walkmane na najjače.

Pripremite stare kasete i ploče,

pa nek’ ode sve dovraga…!

..and… Have Yourself a Marry Little Christmas…

Eto. Položila sam i zadnju figuricu pod bor. Kad ih gledam pomišljam da sam na njihovom mjestu. Kako bi bilo super dokoličariti na nekom od Adventa gdje je grudanje bilo najveća i jedina razonoda. Uz pokoji trač. Zalijepili smo uspješno kuću od medenjaka čiji su dijelovi pukli u avionu. I ove godine – putovalo se. Za blagdane.

Ispraćajući prošlu, polagali smo velike nade u ovu godinu. Nadam se da su Vam se ostvarile barem neke želje. Da, baš smo imali velika očekivanja. Ponajprije od onog što nas je možda najviše razočaralo. Ali tako to ide. No, zato, imamo još jednu godinu za nama koju smo preživjeli uz puno snage i odricanja i koju trebamo ispratiti baš kao napornoga gosta, koji nam je stan ispunio lošom energijom, pa nakon njega hitno otvaramo sve prozore. I puštamo unutra neki novi zrak.

Dva dana su do Badnjaka. Lanjski kao da je bio jučer. Imam osjećaj da smo čak i lani bili mirniji nego ove godine. A Vi? Možda je osjećaj izgubljenosti lani bio manji, jer smo bili ispunjeni optimizmom koji je došao krajem godine. Da, ova nas je dotukla. Neću reći do kraja, ali blizu. Razmišljam o tome dok gledamo mali i ja na TV u No comment kako je Djed Mraz kreuo na put iz Finske, dok u podnaslovima slike šibaju vijesti koliko je gdje zaraženih i pomislim kako nas ne puštaju na miru. I dok me on ispituje gdje je u vreći na sanjkama njegov dar i dal’ sam ga ja već preuzela, razmišljam kako je upravo to trenutak za pamćenje. A ne o tome koliko je važno da mu odgovorim nešto lijepo, jer je to upravo zadnja godina, jer je napunio pet, u kojoj još možda samo malo vjeruje u njega. A i ako ne vjeruje više, tko sam ja da mu rušim ove divne dane, koji bez te bajke ne bi bili to što jesu…Jer u čaroliji je spas. Zato prestanem razmišljati o sadašnjosti i prebacujem se na sanjke.

Ono što imamo je još jedan Božić. Ne dajte da vam ga ukradu. Ne dajte da vas ustraše, ne dajte se smetati od onih glasnih, od onih koji su negativni, koji ne mogu naći svoj mir pa siju strah, loše riječi ili na neki način brišu cipele u vas kao o otirač . Ništa niste krivi. U ovoj situaciji nismo krivi ništa. Oslobodite se ikakve krivnje. Upravo su ovakvi Božići odlična prilika da damo sve od sebe na način da budemo sa sobom kao što inače nismo, razmislimo o tome koliko nam zapravo malo treba. Samo malo novoga zraka. Nakon lošega gosta…. Nadam se da se neće vraćati više na naša vrata i da mu se ovdje, zapravo, nije dopalo kako se nadao. Dvije godine je i budali dosta da shvati sve….

Idem leći da završim knjigu koju čitam, kako bi imala druge večeri vremena za sve. No, neda mi nešto mira. Potražim je negdje i pustim na slušalice. Nikad više staro vino…. Novi fosili zvuče bolje nego ikad. Baš kao da su znali. Sjurili su me u dane djetinjstva i blagdane koje smo slavili i prštali kao prskalice upravo uz ovakvu glazbu svi od reda u ulazu zgrade. Ne sluteći da će nas te lake note i riječi jednom tiješiti. Pred spavanje. Pred Badnjak za koji opet ne znamo koliko će nas biti za stolom. Za malo mira.

Ne treba mi knjiga više. Dosta mi je bilo i ovo malo teleportiranja. Dovoljno, za duga i druga 24 sata.

Želim vam Sretan i miran Božić i sve najbolje.

Kako im je bio lijepo nekad…

Göteborg u snijegu ostavili smo iza sebe

Frankfurt je bio jezovito i apokaliptično uglavnom prazan, no avion za Hrvatsku – prepun. Vratio je krv u žile…

Wonders in the winter wonderland

E, dragi moji. Ovako je u južnoj Švedskoj iza 9 ujutro. Kad se malo niskog sunca uspije probiti i vama se oči počinju buditi. Trajalo je oko pola sata, dok nisu stigli oblaci i sve zaklonili. I počeo je dan, onako zimski, siv i švedski. Ovih dana zapalo je dosta snijega, pada gotovi i dan i noć, malo jako, a malo pršić, ali su zato vjetrovi izuzetno jaki, pa fijuće cijele noći. Nego, osim snijega ovdje nema puno toga novog. Počinje onaj dio godine kada Šveđani kao da spavaju zimski san, ali se tu i tamo natjeraju na zrak iako nema sunca. Čudim se uvijek kako su ljudi nekako spori ovdje ujutro, a negdje oko 17 sati počinju najviše raditi i nekako se zalaufaju i zasjedaju po tim sastanima. To meni kao južnjakinji nikad nije bilo jasno. Mi s juga nekako najbolje radimo do podneva, a nakon toga – koliko se napravi, napravi… Kaj nije tako? Oko 15 sati obično se ide doma. Taj koji se zalaufao u 17 h na sastanku, ili ima gadnih zaostataka ili mu firma ide u stečaj. Ili ima poziv iz Japana. Jednom mjesečno.

No, blagdani su blizu. Osjeća se u zraku. Možda malo više nego lani. Neka bolja vibra i magija prosinca. Ne dajmo se ljudi ovom ludom vremenu. Imajmo svoje običaje. I prosinačku uživanciju.

Malo krkljanac u prometu. Kao i svagdje ni ovdje se male uličice ne očiste na vrijeme kako bi mnogima pasalo
E ovo vam je dio grada u kojem se nađete igrom slučaja kada vam dostava zapne u prometu zbog loših vremenskih uvijeta, pa paket ostane u dostavnom centru

Taman kad sam vam pisala kako dugo nije bilo švedske zime, ovdje na jugu – iznenadila je. Tako je to obično u životu.

Populani Linne uvijek elegantan, šminkerski …
Malo Hovas…ništa manje šminkersko mjesto za život, ali više za one koji ne vole gradsku buku
Još malo švedskog dana…
…i švedske zime