Glavna skandinavska središta sve su popularnija. Turisti hrle na sjever i bježe od vrućina, trče i za tim skandi trendom koji je trenutno dosta jak. No, uvjerili smo se, i ovdje ima paklenih i teško podnošljivih sparnih dana. Jedan produljeni vikend u Kopenhagenu, još uvijek predsezonski, oborio nas je s nogu brojem turista. Vidljivo je već bilo na aerodromu, vlaku do grada, prepunom hotelu…da je turizam krenuo ovdje i to na veliko. Ponajviše smo čuli švedski jezik. Šveđani često vikendom dolaze u Kopenhagen vlakom preko Malomoa. Što je najjednostavnije i najbrže. Ne samo mlađi, već i stariji. To je nekako tradicija ovdje na sjeveru. No, bilo je puno na ulicama i Nijemaca, Engleza, Talijana…
Meni je Kopenhagen bio prvi susret s luksuzom na skandinavski način. To je bila prva zračna luka u koju sam sletjela transferno, dok sam kao Frodo krenula na sjever. U neku ruku – to je i ostao. No, je li ostao dovoljno skandinavski i danas, nisam sigurna. Onako, švedski, nije. Za mene tu postoji ogromna razlika. Kopenhagen nudi modernu i nezamislivu arhitekturu, prepoznatljivu povijest, neograđenu kraljevsku palaču, prelijepe vrtove, popularne plaže prepune ljudi do jutra, zabavu kakvu god zaželite u tople bijele noći, kipove koji vas vraćaju u bajke i sjevernjačke mitove, a kojima su žene prikazane kao glavne moćne osvajačice na svakom koraku… Luksuzne trgovine ispred kojih se stoji u redu i na prozivku ulazi. Lego svijet u kojem trebate rezarvirati slot danima ranije da bi si dijete napravilo prinatnu igračku.
Razvikane pekanice koje bi trebale nuditi autentična danska peciva nisu me oduševile, jer su nudile kroasane punjene pistacijom ili kremom te cimet rolice ili vjenčiće s rabarbarom koje možemo pojesti i u Švedskoj. Navodno pravi danski vjenčić s pekmezom pojela sam čisto slučajno uz kavu na Nyahvet šetnici. Iznenadio me broj turističkih brodica koje su uz kanal kretale gotovo svake minute, prepune, uz vodiča koji je glasniji od svega oko vas. A oko vas sviraju na violinu poznatu temu iz Titanika (i to jako dobro) pa se turisti pridružuju veselim pjevanjem, dovikuju se konobari na španjolskom, cika i vika više kao u nekom talijanskom gradiću…
Tu je i poznati Nyhavn, popularna šetnica sa šarenim kućicama kojom se ovih dana jedva prolazi, ali i jedva diše. Ondje možete pojesti relativno financijski podnošljiv obrok, popiti kakav spritz… Nudi se sve – od skandi do europskih obroka. Od rakova do pohanih šnicla. Možete se provozati brodicom i vidjeti Kopenhagen sa morske strane. Moram spomenuti da smo u nekim restoranima bili više nego zadovoljni brzom i dobrom uslugom, a u nekim doživjeli pozamašnu sramotu od čekanja više od pola sata za narudžbu, a da bi potom otišli praznog stola – ne posluženi. Što recimo nismo nikad nigdje doživjeli, kamoli ne na sjeveru Europe.
U večernjim satima prošetali smo obalom koja je vrvjela zabavom i tu se osjeti ona sjevernjačka vibra – zabave uz obalu navečer na drvenim rivama. Prisjetili smo se, usprkos svih problema odraslih koje nosimo, Male sirene koja nas je vratila u vremena bez briga ikakvih. Htjeli ili ne, dobijete onaj dojam: – A, ovdje je dakle stvorena, iz tog mora je izašla… Uz nju je jako puno turista koji se žele slikati, pa i ovdje čekate u redu. Obujte obuću kojom ćete moći zakoračiti u kamenje u moru da dodjete do nje. U kraljevskim vrtovima malo dalje sve buja zelenilom, finim mirsom nekog sjevernjačkog cvijeća i diše se lakše uz hladni povjetarac.
Radosno smo sjeli uz velikog H.C. Andersena koji je uperio pogled prema dječjem parku Tivoli kojeg posjećuju sva djeca svijeta. Upravo je njma on i posvetio sve svoje priče. U Kopenhagenu imate dva kipa velikog Andersena. Najslikaniji je ovaj pored Tivolija.
Ovdje na sjeveru Europe iznenadila me mediteranizacija. Tako na suvenir vrećicama s napisom Kopenhagen uredno je štampan i – limun, a limune i druge agrume vidjeli smo često i uz restorane kao ukrase koji mame na neko hladno piće ili ukusan obrok.
U stvari, najljepša nam je bila šetnja potpuno nekim “nepoznatim” djelovima grada, gdje smo mogli promatrati Skandinaviju na europski način. Kopenhagen koji nije viđen na Instragramu. Uživati uz restorane koji su na malim trgovima nekih malih uličica. Gdje nema brze jurnjave. U Kopenhagenu mi je falilo onog skandinavskog duha, mira i čistog prodorog zraka. Sporije vožnje na ulicama na koju smo navikli u Švedskoj.
Slijedeći put biram Odense, ako dodjem ovdje u blizinu. Ipak mi treba neka priča koju nosi neki grad i onaj “Christmas joy” koji osjetim dok sam negdje. Sreću iz nekog nepoznatoga razloga, oduševljenje nečim doživljenim, moment koji pamtim. Želju za povratkom na to mjesto. Da, Stockholm je definitivno to imao u dobroj mjeri. Dovoljno da se vratim. Možda sam u nekom čudnom smislu, jednostavno postala previše skandinavska.
