Ponekad,onako kao strijela, presijeku me sjećanja iz djetinjstva koja su tako jaka.
Vjerujem i da je s vama tako.
Sjećanja su vezana uz lijepe trenutke, situacije,dječje igre,stvari…
Rijetko se sjećam neke hrane.Samo nekoliko je vrsta obroka kojih se sjećam.Među njima su i jedni keksi. Bilo su to okrugli medenjaci,oblivene kuglice bijelom šećernom glazurom.I meni su bili uvijek veselje.Više nego od bilo koje torte,jer su imali okus i teksturu koja mi je jako pasala.
Voljela sam medenjake, davali su mi osjećaj zime,Božića,poklona,zajedništva.
Mislim da su se zvali Medene loptice, da, sad sam se sjetila.
Nisam ih vidjela od svojeg djetinjstva.Otkad su se asortimani toliko promijenili u trgovinama da su nam izbrisali sva sjećanja.
Djeca u švedskim školama u ovo doba imaju prilike kupiti razne kekse i ta sredstva idu za neku višu svrhu,pomoć …Djeca su presretna danas isla iz škole noseći šarene kutijice s keksima koje su izabrali u katalogu po sličicama uljepšavši sebi i svojima doma dane koji su pred nama. I moj Luka donio je svoje paketiće u auto.
Otvorila sam jednu kutiju koja me privukla još na sjedalu auta – onako zimsku,veselu sjevernjačku,bijelu.Unutra su bile medene loptice koje nigdje ovdje nisam zamijetila da bi ih kupila.
Nije bilo načina da objasnim ikome oko sebe koliko su mi rekle.
Sjela sam doma uz čaj, uzela lopticu u usta i gledala u šumu kroz prozor slušajući kišu koja pada cijeli dan.Bila sam daleko u mislima,izgledala sam svima sjetno, a zapravo, tako blizu prave, jednostavne sreće.
