Samo da se pohvalim da imam tikve i ove godine i da ih palim kad stignem.
Prave, strašne. Bilo ih je teško nabaviti ovdje u maglovitoj Hrvatskoj, gdje je trenutno najzagađeniji zrak, kako kažu mediji. Pandemija ovdje nikako ne jenjava, ne znam ima li veze s maglom ili zagađenjem. Ali sa zamagljivanjem očiju, nečijih, možda, ima, ili je svakako bilo u vezi.
Čini se gotovo ista zima kao lani. Lani, kad smo se svi nadali onim plavim kamionima iz reklama punih prozirnih bočica u kartonskim kutijama koji su trebale vratiti sav onaj super život na koji smo navikli. Kako se bliži kraj godine tako mi čini da se sve više gledam u svoj hrvatski špigl i vidim isti izraz svojeg lica. Što se promijenilo? Uglavnom ništa.
U Švedskoj korona već dugo nije vijest broj jedan, osim ako nije u pitanju cjepljenje djece i informiranje u vezi toga. Više se bave problemima, recimo, milenijske generacije koja je počela raditi upravo u pandemiji i to od doma, pa tako već godinu- dvije ne razumiju i ne znaju kako izgleda doći na posao i otići s njega doma. Ne znaju, pišu mediji, kako napisati mail u kojem javljaju da su bolesni, ali da će biti dostupni, onoliko koliko se može biti dostupan s obziom da su dostupni samo preko maila i što to uopće znači. I tako…
Isto tako čitam kako je i wellness izgubio svoju čar. Ne znam dal’ su neke serije imale utjecaj na otvaranje očiju po tom pitanju, ili su neki shvatili da mogu i sami izdepilirati noge. Ili se trebao dogoditi golemi strah od bolesti da shvatimo da vitaminske napitke možemo i sami sebi doma spremiti? Odnosno, kako je postizanje vlastitog unutarnjeg mira dobilo novu definiciju, rangiranje. Ma stvarno? Jel’ se stvarno treba dogoditi ovako nešto da shvatimo da je unutarnji mir nešto na čemu sami radimo, a ne (samo) teta maserka? Ne znam zašto, ali tužna sam od shvaćanja da od neumjerenosti zapadamo u potpuno drugu krajnost, tako lako. Ili je i to neka furka sada? Dokad?
Žao mi je što se u nekim zemljama, neću reći u HR, napravilo nekoliko krivih koraka u tako važnoj stvari kao što je riješavanje broja oboljelih. Prvo se ljudi nisu mogli cijepiti svi, odnosno ne po redu. Trebalo je za rješavanje toga nekoliko loših naslova u novinama – o tome kako se jurilo preko reda na navodne ostanjke u bočicama. Onda, kad je ipak sve krenulo po redu, bilo je ponuđeno samo jedno cijepivo kojem se nažalost spremala loša reklama, a na ona druga se moralo čekati. Kada je straha i frustracije bilo previše, tada je počelo cijepljenje. Ljudi, laici, su prepuni straha dovedeni u situaciju da odluku donesu sami, ali u posljedicama tih odluka za njih sankcije donose drugi…. Neću dalje. Žalosno. Ne znam dal’ je ikako popravljivo. Daj, Boze.
Opet kažem, nadali smo se boljem kraju godine. Kraju koji je trebao biti novi početak. Teško da će biti. Teško se sada ugledati u zemlje koje su otišle dalje, koje nisu frustrirale od početka, koje su možda imale više takta, malo više takta i mira.
Još mi je teže u svemu ovome, jer su mi dvije prijateljice jako bolesne.
Danas, na Sve Svete, kad pokušavamo iz magle izroniti van na malo sunca, jedino što mi tjera osmjeh na lice je san od sinoć. Jedna mala svijetla brineta glavica dojurila je do mene, od nikud, a ja sam joj u letu uspjela dati poljubac. I odjurio je dalje. Ne sjećam se dalje sna. Ali definitivno sam se probudila i krenula u još jedan dan u pet ujutro. Pokušavajući se ne osvrnuti na sve oko mene.
Osim na njega.
Malog, bezbrižnog i mojeg.
