Margareta – Stranica 18 – Moja švedska priča

Mame, maske i kisik

23 svibnja 2020 u Margareta, objavljeno u Švedska

Slika Wendele Liander: https://www.wendelaliander.se/galleri.html
Mama i mali gledaju brodove. Ljubav na prvi pogled. Morala sam imati tu sliku…

Četvrtu nedjelju u svibnju u Švedskoj je Majčin dan.
Dugu su i “raznovrsnu” da ne velim burnu povijest prošli ovdje da bi mame dobile svoj dan. Prije svega zbog Nijemaca, kako navode knjige o tradiciji sjevernjaka, koji su ovdje doselili, a njihov se majčin dan vezao često uz Treći Reich i neka njihova pravila o majkama Arijevaca, pa su tražili pravi model kako da majka ima svoj dan, jer ga je kao majka i zaslužila. No ubrzo je, kako se to ovdje i mora dogoditi, i ravnopravnost rekla svoje i tata je dobio svoj dan o kojem sa vam već i pisala. Dobro da nisu krenuli za Amerima do kraja koji su navodno imali namjeru uvesti i Dogs day, ili ga i jesu?

Često čitam ovdje po magazinima o poznatim uspješnim ženama. U početku čudno, a sada je sve ljepše vidjeti kako su brojne od njih – strankinje. Uz njihove portrete, uvijek i obavezno stoji kratki ID – mjesto rođenja, godište, bračni status te koliko djece imaju. Pod obavezno. Inače je Švedska zemlja gdje se sve o svakom zna i obznanjeno je na internetu. Vode se polemike o tome koliko je to zadiranje u privatnost, no o tome drugi put. Zaključila sam kako puno ljudi ovdje ima djecu. I to dosta rano, dosta djece. Onako, jedno za drugim. Po troje. Puno uspješnih majki ima dvoje, troje svoje djece i još nekoliko od svojeg partnera. Jer ovdje rijetko tko ostane u prvoj ozbiljnoj vezi do kraja života. Kad sam stigla u Švedsku šokiralo me to što ne postoji ili je jako, jako rijedak – baka servis. Jer ovdje i bake rade i imaju svoj život. S drugim ili petim partnerom. A pitaj Boga u kojoj su zemlji, ako su u penziji. Pa opet nema baka servisa. A još manje postoje – dadilje.
Uglavnom, djeca su po institucijama. Tako to oni ovdje zovu. Roditelji nemaju puno bliskosti s djecom, ne na naš način. Nema tolike brige, nema strepnje oko svega. Sve školsko obavlja se u školi. Djecu se sprema vrlo rano na odlazak u svoj život i na odlazak od kuće. Smatra se da su oni individue od rođenja i tako ih se odgaja. Meni jako strano još uvijek. Šetajući s kolicima prije nekoliko godina s Lukom od nekoliko mjeseci uz dvorište škole koja je bila blizu naše zgrade, u školskom dvorištu vidjela sam djevojčicu kako plače. Jedna plače, druga je grli. Jako puno djece je djece stranaca i činilo mi se da su djeca podosta tužna i ozbiljna s obzirom da je veliki odmor i lijepo vrijeme vani i predivno igralište obraslo drvcima jasmina. Nerijetko sam znala takve scene vidjeti. Pomišljala sam kako su predugo djeca ovdje sama. Ali to je takvo društvo. Navodno je na prošlim parlamentarnim izborima jedna stranka nudila u svojem programu jedan dan mjesečno u kojem će roditelji moći biti više za svojom djecom. Odnosno, dan za obitelj.

Nisam znala što su osjećaji i briga za svoje dijete sve dok nisam i sama postala mama. U to isto vrijeme susretala sam se sa pravilima hladnog društva općenito, ležernim po pitanju majčinstva, poprilično distanciranim oko svega, a svojem sam malom iskreno davala svu sebe. Ostavila sam posao, hvala Bogu, jer sam i imala mogućnost i podršku, ali nisam ostavila pisanje. Nesvjesno sam se uz to borila s gubitkom doma, prijatelja, domovine, svoje obitelji, svojeg posla koji je bio dinamičan i pun osobnosti. Nakon godinu dana našla sam se u situaciji da mi je dijete postalo sav moj život. U stranoj zemlji i bez pomoći koja može uskočiti da se barem malo predahne. I u toj borbi same sa sobom u vezi onoga što je ostalo iza mene te suočavanja s time što se događa i što će biti, znalo je biti itekako teško i naporno. Istovremeno sam se borila s mislima kako radim nešto krivo, jer ovdje vlada teorija avionske nesreće, odnosno, da masku s kisikom moraš dati prvo sebi, a onda djetetu, i da si jedino tako usješan i dobar roditelj. (Ja bi ipak bila mirnija da masku stavim prvo djetetu, a onda sebi. Ipak sam izdržljivija). Te kako moraš omogućiti sebi dobar i kvalitetan život te odmor i sve što ti treba da bi bio dobar roditelj. E, sad, što je kome dobar i kvalitetan život i što on nosi za sobom po pitanju vremena i onoga što se daje djeci, a što sebi? Koliko ostaje za djecu, ako najprije u svemu moraš namiriti sebe? Čudom su se čudili ovdje u Domu zdravlja za djecu što se ja dižem u noći i kuham malom mlijeko. Rekli su mi “neka ga ostavim i neka plaće nekoliko noći i da će potom sve prestati i imat ćemo lagodne noći muž i ja”, bez obzira na to što smo imali osjećaj da jede manje kroz dan. Bila sam doslovno osupnuta. Kao ošamarena. Ni dan danas ne mogu da se ne dignem u noći. Ne mislim da sam super mama zbog toga, ali mislim da je potrebno uvijek doći djetetu dok te zove. Još uvijek se borim s time što napredni svijet misli o majčinstvu i kako gleda na njega.
Na kraju dana znala mi se javiti pomisao da bih mogla izgubiti te neprospavane noći i kuhanja mlijeka, pripremanje obroka i svega što ide uz njegov ritam i naš život i te su me misli svaki puta bacile u očaj i neke čudne strahove koji su javljali naglo, u trenucima mira i opuštenosti. I tada sam shvatila da sam samo mama.
Mamike rade naporno. Obično nema rezultata koji su vidljivi i opipljivi svaki dan kao na poslu.
Ima jako puno truda, pogrešaka, padova, nerazumijevanja, krivih pokušaja i pristupa i tako milijun puta dok ne naučiš lekciju, smirivanja samoga sebe u trenucima kad se to čini nemogućim, ali i dizanja nakon kojih napokon prodišeš na par minuta i mislis da si osvojio Everest. Uspjeh je u majčinstvu samozatajan, tih i sramežljiv. Popraćen suzom koju skrivaš uz osmijeh. Umjesto da ga podijeliš sa svima, zadržiš ga za sebe. Jer imaš osjećaj da ga nitko neće shvatiti i da je u stvari samo tvoj i djetetov. Da, majčinstvo frustrira i često onemogućava realizaciju žene do kraja, na kakvu je navikla u životu bez djece. No taj uspjeh mame olako shvaćamo. Puštamo ga da dođe do srca i ovdje ostane, Trebale bi se nagraditi, onako kako znamo. Na glas.

Ono što ostaje,

samo ljubav je….

Javlja mi se naša uspavanka u glavi, bliži se 19 h.
Hvala Ivani Plechinger na divnoj pjesmi. I njenoj obitelji.
Sretan Majčin dan svima mamama, gdje god bile. Nema razlike. Ja ipak mislim da nema. Koliko god danas sustavi nalagali raznorazne novotvorine.

Ah, maske. Nikako da ih se riješimo.

Što ima novoga? Psi laju, karavane prolaze…

19 svibnja 2020 u Margareta, objavljeno u Švedska

Pa evo, da objasnim. U trgovinama u Švedskoj nikle su ovaj put upute o satnici kada je najveća gužva – po danima i po satima. Tako da se ljudi znaju orijentirati pa doći u trgovinu onda kad je najmanja gužva. Da, to je trebao biti cilj. Vjerojatno. Umjesto točno određenih preporuka primjerice kako se ide u dućan i po koliko ljudi ( što je svagdje urodilo plodom i nitko se nije bunio), dobili su info o tome kad je najveća gužva, a kada je najmanja gužva. Pa eto, sada mogu doći u dućan svi onda kada je najmanja gužva. U dan i sat. Ili su možda telepatski povezani pa će se vjerojatno raspodijeliti? :)) Ili čipovima. Da toga se nisam sjetila. Čujem da je čipiranje ljudi u Švedskoj uspješno proveden projekt. Sve je u palcu. Vjerojatno i tko kad ide u dućan.

Stao je danas u znak protesta i gradski tramvajski prijevoz u Goteborghu. I dok se vozači bune kako rade u nečistim uvjetima za pandemiju, uprava iz željeznica neda općini pravo da stanu s radom.

A kog’ se boga i ja čudim. Pa svi ćemo uskoro biti praćeni, što čipom, što pametnim telefonom i ne znam čime sve ne. Svatko tko je prdnuo malo jače blizu onoga s COVID-om ili blizu njegova kontakta, ili onoga koji je nekome sumnjiv, prije svega pametnom telefonu, moguće da će u izolaciju. Da se isprdi do kraja. Kao čovjek. Na dva tjedna.

No, ajmo ozbiljno.

Ulice su i dalje praznije, vjerojatno su teretane nešto punije poznavajući Šveđane, a prema uputama, u Švedskoj će se do jeseni raditi od doma. Svi koji mogu.
Djeci će ubrzo škola biti gotova, Ne znam kako će i dal će uopće biti najveće fešte ovdje u Švedskoj, one za Midsommar, sredinom lipnja, ali svakako ću izvijestiti o tome – kako je bilo i kako su ljudi dočekali svoje ljeto odnosno duge bijele noći.
Preporuča im se ostanak u domovini preko ljeta. Mediji su zatrpani ponudama za iznajmljivanje kuća na obali, za kampiranje, za posjet dvorcima na jedan dan, za bilo što samo da ne moraju izvan zemlje, a i ne znam kako bi prošli u nekoj drugoj zemlji. Ne znam kako bi i stigli ikamo jer avioni, primjerice u Göteborgu, pokoji na tjedan i to do Amsterdama i Stockholma. I natrag, A i ti su više otkazani, nego u zraku.

Bit će svakako pregršt iznenađenja ovo ljeto. Ja se nadam onom dobrom scenariju. Da će virus jednostavno nestati i da će ova Božja kazna prestati. Ne dam se više u lošu volju i plovidbu crnim mislima u koje nas tjeraju, što namjerno, a što ne.
Ionako, kad čovjek sve to pogleda, vuče mi se po mislilma ona – psi laju, karavane prolaze.
Švedski brodovi, trenutno jedina poveznica sa ostatkom Europe, koje inače jako volim i koji će me uvijek podsjećati na moje prve dane u Švedskoj, spremno plove. Više s robom, manje s ljudima. Kao da žele pokazati da su i dalje jaki i snažni. Imaju volju. Imaju resurse.
Još kad bi u svemu tome bilo samo malo,
malo više topline.
Ništa.

“Skriveno selo” stavio je mali na stik. Moram na gledanje. Da, skriveno selo. Moj nedostižni san.

Nema ništa gore od skandinavske kiše. Nisam vjerovala mužu dok mi je to govorio još na početku veze

Čudno vrijeme, još čudniji običaji

17 svibnja 2020 u Margareta, objavljeno u Švedska

Ne mogu da ne stanem u obranu naših radnika iz “Đure Đakovića” koji su morali ostati bolesni u Švedskoj, a koje ondje nisu htjeli testirati jer, kako su javili hrvatskom zdravstvenom osiguranju, “to im se ne uklapa u njihovu borbu sa COVID-om”. Tako su naši dečki koji ondje zarađuju za život gradeći drugima mjesta za život, zaglavili gdje već imaju smještaj, a dvojica zdrava naša radnika se brinu za njih. Ostali, zdravi radnici nekako će se kombijima ipak uspjeti dovući do Hrvatske. gdje će biti testirani te zbrinuti. Izvještavaju mediji ovih dana naprosto nevjerojatne stvari. Zaista ne znam koji je razlog da je ovdje tako teško doći do testa i da bolesni moraju sami odlučivati o svojem stanju i daljnjem postupanju u skladu s pandemijom. Pa ljudsko zdravlje i pravo na zdravstvenu zaštitu, baš kao i pravo na rad, trebalo bi biti zajamčeno ustavom. Tako su bar mene učili na fakultetu u 2000-im godinama. Možda više nije tako? Tko bi znao. Što got da je, glavno je svatko pokaže pravo lice.

Prošla sam nekoliko puta nešto slično što od razvijenog zdravstvenog sustava nisam očekivala. Od odbijanja vaginalnog UZV-a kao trudnica, koji sam morala obaviti u 22. tjednu po hrvatskom trudničkom rasporedu, a koje mi je kao trudnici u inozemstvu pokrivalo moje zdravstveno osiguranje (jer sam prije trudnoće imala operaciju), a rečeno mi je bilo kako oni ne rade vaginalni UZV uopće, pa do ne dezinficiranja ruke prije vađenja krvi. Jednom se dogodilo. A o ne davanju antiobiotika s trodnevnom visokom temperaturom, ne bih – više. Preumorna sam i preživčana kad se sjetim. Ne uklapa se svakome netko u život. Kao što su sustavi različiti od zemlje do zemlje i to je sad u ovoj nesreći jako došlo do izražaja. Bit će zanimljivo gledati tko će kome otvoriti granicu. Začudila sam se kako su Danci ostavili zatvorenu granicu sa Švedskom. Pa zar Danci? A začudila sam se kako smo mi otvorili granicu nekima. No, dobro, opet kažem, svatko u životu shvati gdje mu je mjesto, ovako ili onako. Teško je zapravo onima koji to ne znaju. Oni ne znaju kako i kada pomoći drugome. Njima je zapravo najteže, jer nisu imali prilike upoznati pravi život i smisao u životu.

Točnije, sada je jako dobra prilika da razmislimo o tome što ćemo i kakvi ćemo postati. Tko got da je izmislio ovo s pandemijom, dakle, ili neki monstruozni um ili pak majka priroda, možda je dobro da svatko pokaže pravo lice i što mu je u stvari važno.

Pitam se što je s imunitetom jata, krda što već? U NY se mahom i dalje zaražavaju i to uglavnom oni koji idu u dućan, iako su davno i pompozno proglasili kako ondje imaju imunitet. U Švedskoj isto. Odnosno, oni još čekaju 15. svibanj ili 15. lipanj? Može biti da je prebačeno na lipanj. Tako nekako. Što je on trebao prestavljati? Opravdanje? S obzirom na to da vodeći hrvatski, ali i neki svjetski epidemiolozi pa čak i političari koji su se pozivali na to, samo da očuvaju gospodarstvo, koje svejedno pada, jer ono pada svagdje, a to je nažalost lančana reakcija, sada govore kako je to glupost, jer se samo izgubio veliki broj života, a zdravstveni sustav im je svejedno pred kolapsom, nemaju za maske ni za vizire, razmišljam o obitejima svih mrtvih. Što bi one mogle reći o imunitetu krda? O onima koji su zakopali djecu? Što su razmišljali starci koji su umirali od COVID-a? O imunitetu krda? O svojim unucima koji su, kako je bilo rečeno, “trebali na svojim leđima iznijeti epidemiju” pa ih je trebalo pustiti van da zaraze starce? Čini mi se da su epidemiju na leđima iznijeli starci poglavito u domovima. Starci koje nitko nije došao ni pozdraviti na kraju, jer nije smio, Pitaj Boga tko ih je zakopao i kako. Sramota. Nitko nije trebao umrijeti. Ničiji djed ni baka. Ničije dijete, ničiji kronični bolesnik. O čemu razmišljaju rodilje na porodu oko kojh je COVID i ne mogu ništa učiniti, a čitaju o tome u medijima? Očito o imunitetu krda. To im je jedino ostalo. Da prežive.

Stvar će doći kraju. Kao i sve. Svijet se i dalje vrti. Počinje ljeto. Granice su već zatrpane turistima i susjedima. Proglašavaju se krajevi epidemije. Vidite kako više nije važno i kako sve nije kako je bilo. Ipak, važno je samo tko je zaštitio ljudski život. Možda. Nekome.

Dubrovnik se ove dane reklamira kao super destinacija. On je uvijek super destinacija. Naslov jednog teksta kaže kako je upravo u Dubrovniku nekoć davno bila osmišljena i uspješno izvedena prva karantena u Europi. Tako je. Hrvatska je i onda, a i sada, pokazala prije svega visoki stupanj higijene, dosljednost, humanost, jedinstvo i borbu za čovjeka. I dobro je da se i tako reklamira. Nemojte da ovo izgubimo. Budimo iznad svih. Ne zbog njih koji će doći na ljeto, ili neće. Nego zbog nas.

Drž’ te se dečki iz ĐĐ-a.

I dok ostatak svijeta još uvijek sa strahom ispija prve kavice na terasama, Šveđani igraju badminton kao da se baš ništa ne događa. Da, baš me šokirala fotka koju mi je poslao muž s treninga u četvrtak navečer, a koju ne želim objavit iz principa. Svojeg principa. Ne uklapa se u moju borbu s pandemijom. Ne želim reklamirati badminton, niti ičiju dvoranu, niti hrpetine ljudi u dvoranama koji dahću bez ikakve zaštite.

Dečkima iz ĐĐ-a lijep pozdrav iz Hrvatske i brz oporavak. I još sretniji put doma.

Rano sunce, i sunčane večeri nagovještaj su Bijelih noći

14 svibnja 2020 u Margareta, objavljeno u Švedska

I dok se ostatak Europe nakon karantena vraća na ulice, u kafiće i na posao, otvaraju se granice, švedske ulice su sve praznije, još prazniji busevi. Puno je manje automobila u centru grada ovdje u Göteborgu, jer se radi još uvijek od doma, dok je u okolici grada promet nešto gušći.
Vlada je sve zabrinutija za stanje u vezi s COVID-om. Rezultati po pitanju smrtnosti starijih nisu se pokazali dobrima, ako se to tako može reći, a i broj zaraženih još uvijek dosta raste, iako Švedska već dugo ne testira zaražene, već samo one u kritičnom stanju, kako govore ovdašnji mediji.

U centru grada bitno je smanjen promet, a nema ni pješaka

Donose se mjere, Vlada sve više odvaja novac za zdravstvo i za opremu, jer su zdravstveni radnici poprilično nezadovoljni uvjetima rada i svako malo osvane neka reportaža koja nikako ne govori dobro o čitavoj situaciji.
No ipak, Sunce je većim djelom sa Šveđanima i priprema se za svoje dvomjesečno razdoblje Bijelih noći.
Bijeli dan tako počinje već oko pet ujutro sa poprilično jakim sunčevim sjajem i traje do 8 sati navečer. Temperature su još uvijek niske, a u Stockholmu je neki dan palo i malo snijega (!!!).

Korak naprijed, natrag dva

12 svibnja 2020 u Margareta, objavljeno u Švedska

Švedska je, nakon niza uzastopnih kritika od brojnih zemalja, ali i vlastitog, očito, nezadovoljnog medicinskog osoblja s uvjetima rada u borbi s pandemijom, ipak odlučila postrožiti mjere i zaustaviti preveliku smrtnost starijih od COVID-a 19 u zemlji.

U trgovinama su niknule naljepnice na podu o držanju distance.
Naš prijatelj Danac s temperaturom od par tjedana o kojem sam vam pisala u nekoliko postova prije, nije se uspio testirati nigdje u Stockholmu i odustao je. Navodno mu je bolje. Nikad neće znati. Ili zna. Svejedno ionako. Glavno da su on i žena dobro.

Nego, nakon nekoliko sunčanih i toplih dana, danas je s golemog tamnog oblaka pao snijeg. Puhalo je kao u veljači. Zna švedsko vrijeme itekako iznenaditi. Ajde nek i Švedska ugodno iznenadi u borbi s pandemijom.

A mene od svega dobrano već pere, pa sam se vratila u djetinjstvo i uživala u starim dobrim jugo hitovima iz 80-ih .

Ljeto sam nekako preskočila u mislima i preselila se na Božić. Obično o njemu počinjem razmišljati u rujnu.
Kako vi stojite s ljetom? Malo je sve nekako prazno jel’ da?
Baš kad pomislim kako će se ipak moći nekamo otići, donese se mjera koja sve izjalovi. Ili se spusti avion pun pozitivnih ljudi ili se zarazi pola hrvatskog otoka.
Danas sam čula na HRT-u nekog komentatora kako govori da se Europa već raspala. Granice su zatvorene, nitko nikome ne pomaže, čeka nas recesija, svatko guli svoje… Ne znam. Čudno doba, za nepovjerovati što se izdogađalo u nekoliko mjeseci.
A neka sve ide. Dobro je dok mi Zana pjeva. Budi dobru vibru. Kaj got rekli. Smješno kak se čovjek u nelagodi uvijek vrati natrag.
Neka samo bude – korak natrag, naprijed dva.

Proljeće na sjeveru

9 svibnja 2020 u Margareta, objavljeno u Švedska

Svibanj je mjesec sunca i izlazaka u Švedskoj te dolazak sve duljih dana

Svibanj je u Švedskoj poznat kao mjesec cvijeća. Glasovalo se navodno o tome koje je cvijeće najdraže Šveđanima. Rezultat je pokazao da su to – đurđice.
Osim što sve cvate, a unatrag par godina je i ugodno toplo, svibanj je mjesec kada Šveđani izlaze van i sjede uz rive i terase kafića, baš kao gušteri polugoli upijajući prvo jače dugotrajnije zrake sunca. Postoje brojne legende i vicevi o tome kako čitave švedske obitelji sjede vani u svibnju, ne razmišljajući puno o ničeg drugom osim o suncu i toplini.
Situacija s pandemijom i ovdje je postrožila situaciju, pa nema toliko ljudi vani, iako im ništa zakonski nije nametnuto.
No prirode uživa. i Buja.
Već lipanj donosi više kiše kao i srpanj, ali i duže dane, odnosno ponoćno sunce. Pa mnogi uz danje svijetlo ovdje u 23 sata navečer mogu u miru čitati novine vani na balkonima.
Uživajte u slikama.

Osvanule su upute na vratima trgovina – ne ulazite ako ste bolesni

7 svibnja 2020 u Margareta, objavljeno u Švedska

U Švedskoj su se večeras opasno približili brojci od 3 tisuće mrtvih. I dok su neki napokon progovorili o tome kako se švedski model borbe s COVID-om 19 može iskoristiti samo u doba postpandemije, a nikako u vrijeme pandemije, jer se ipak mora misliti i na starije te kako su Šveđani “svjesno oduzeli starcima kisik i respiratore” kako opasno navode neki mediji, mnogi još uvijek misle kako je njihov pristup – “pristup za budućnost”. A možda i je. Tko zna. Možda je i bio cilj svemu ovome ovakav pristup. Pa tko živ, tko mrtav. Ali, ne vjerujem. Više mi se sve čini nekom vrstom eksperimenta. No zašto su uvijek ljudi unutra?
Ne želim razglabati više o tome. Potreslo me što je danas umrlo i dijete mlađe od 10 godina, a izvijestili su kako se još o tome mora istražiti. Pa da je umrlo od nečeg drugog ne bi bilo dvojbe, odnosno znao bi se uzrok, jel tako? Čemu istraga onda?
Nego, vesela sam što se Hrvatska izuzetno dobro izvukla i snašla. Proradio je naš borbeni duh koji se uvijek javi kada ga trebamo. I dobro je da znamo da ga još uvijek imamo. Da znamo prepoznati opasnost i biti kao jedan. Nego, jel u Švedskoj sve isto kao prije?
Ma nije. Ali radi se od doma, kao i prije. Djeca idu u školu, kao prije.
Ali ne, evo, pred dućanima su osvanule upute za ponašanje u trgovinama.
Dakle, ne smijete ulaziti u trgovinu ako se osjećate bolesnima.
Ne preporučuje se kupovanje puno robe, jer to nema smisla. U nastavku stoji, ukoliko se čini da nekih artikala nema, to je samo zato jer još nisu stavljeni na police. Također, sve je puno zahvala što pomažete takvim ponašanjem itd., itd. Postavljeni su sneeze glass na kasama, ali nitko nema masku ni rukavice. U trgovinama je ipak bitno manje ljudi nego inače.
Švedski vjetar i dalje isto puše, iako je sunčano. Zahvati te baš kad ne treba. Broj oboljelih je sve viši. Šveđani pokušavaju spasiti svoju avio kompaniju i održavati gospodarstvo, iako su predvidjeli pad BDP-a od 5 do 8 posto, baš kao Nijemci koji su bili u karanteni.
Evo, dok je hrvatski Elle svoj svibanjski broj fantastično posvetio brobi s COVID-om, švedski Elle za usporedbu riječ COVID niti ne spominje. Nije im ni na kraj pameti. Ne, ne daju se Šveđani smetati, ni sada, ni ikada. Odvijek mi se ta zemlja činila utopijom. Mislila sam da maštarim. A sada znam da utopije zaista i postoje. Baš kao što su 70-ih počeli eksperimentirati s individualizmom ( ja bih rekla da su ga shvatili malo preozbiljno, iako su možda imali i dobre namjere) te požalili nakon toga, o čemu svjedoči potresni dokumentarac “Švedska teorija ljubavi” kojeg je snimila Švedska državna televizija, tako mi se čini da uvelike eksperimentiraju sa svim i svačim. Povijest pišu pobjednici. Da. Ali joj svjedoče i svi ostali. Sve dok su živi.
Imali oni ujutro za kruh ili ne.

Krijesovi u “čast” temperatura, a ne Valpurge

30 travnja 2020 u Margareta, objavljeno u Švedska

U Švedskoj i nadalje čvrsto drže svoj stav i ne daju se u ikakvu izolaciju koju im zakon ne dopušta. A i gdi će sad kad se svi otvaraju? Sad, kad ide drugi krug. Pa stvarno se ne isplati. Bolje biti u prvom krugu. Bez izolacije. Pa voziš dokle ide. Stvar ide sama od sebe. Prvi krug, drugi krug, tko te pita više. A i ne smije se protiv prirode. I zakona. A ne kao mi. Pozatvarali se. Postigli super situaciju, a onda ćemo sve otvoriti za sigurni drugi krug. Koji možda gubimo. Ili ne. Ja sam za zatvaranje do kraja godine. Imaju Česti pravo. Ionako je sve otišlo k vragu. Ne moramo i mi pod zemlju.
Iako imaju iza sebe 2.462 mrtva i preko 20.300 oboljelih (registriranih) na niti 9 milijona stanovnika, švedski stručnjaci ističu kako su “brojke visoke, ali su dobre” i “kako su daleko od toga da stvar ide kraju”. Točno tako. I kako se krivulja kreće dobro, što got to njima značilo. Puno ljudi se brine. Puno ljudi se ne brine. Puno ljudi i ne priča ovdje, tako da zapravo ni neznaš što si misle, pa onda ne znaš više što da si misliš i sam i da li zapravo dobro misliš. Osim da šutiš. I prestaneš misliti. Najbolje je tako. Očito. Prestati misliti. Pustiti si muziku i što bude bude.
Ne misliti. Da išta osim posla postoji.
Tako je to ovdje.
Nego, naš prijatelj Danac koji živi u Stockholmu, već dva tjedna vuče neku čudnu temperaturu koja ide i do 39 (!) ponekad, ali se se “skida” sama od sebe. I kako ima probleme s bubrezima, mi, kao i njegova žena, smo lagano ludi od njega i svega, a kako mu nalazi upućuju na virusnu upalu, on još uvijek hoda po doma. I radi. Odnosno ne radi ništa po pitanju zdravlja. Nisu navikli na to ovdje. Nakon dva tjedna uspio je čak dobiti i uputnicu za testiranje na COVID-19 od svojeg liječnika, ali ni liječnik ni on sam ne znaju kamo bi trebao otići na testiranje. Nazivali su i on žena svakakve brojeve na kojima se, kako piše, mogu dobiti infomacije o tome, ali ništa. Malo viču oni koji nazivaju, malo ovi što se javljaju na njih. I tako dani idu. Još nije otišao na testiranje. Sva sreća da može raditi od doma. Pomislila sam, koliko ima takvih kao on koji s uputnicom u rukama ne znaju kuda bi na testiranje?
Ako se ovdje ne brinu, zašto bismo se mi? Najbolje je ne razmišljati. Da uopće nešto postoji. Osim posla, naravno.
Kakva testiranja. Ako možeš raditi, ne moraš na test.
“Ako piša i kaka sve je u redu”. Tako ovdje kažu za malu djecu.
Noćas je noć Valpurge. Običaj je došao s Nijemcima ovdje na sjever koji su zazivali Sunce u to doba, a studenti su je iskoristili u Uppsali kako bi napravili studentsku feštu ljetu u čast i koja se održava već 200 godina. Valpurga (Sanna Valbara) je nešto poput svetice ovdje u čiju se čast noćas svagdje pale krijesovi, jer dolazi Sunce, a na jug Švedske i ljeto.
Malo ljeta.
Obično je ovdje na jugu u svibnju jako lijepo vrijeme i toplije nego u kolovozu. Već u lipnju bude jako kišovito i oblačno.
Ne znam kako će i kamo Šveđani na godišnje. Mediji kažu kako samo “po doma”, odnosno po Švedskoj. Jer će im biti prekomplicirano ići ikamo dalje. Avioni još ne lete, a Šveđanina koji nije bio u izolaciji, a ni na testu, iako ima uputnicu i temperaturu, čeka primjerice u Hrvatskoj 2 tjedna izolacije, a onda možda tek kupanje. Ili i testiranje prije. Izolacija ga čeka i bez temperature. A na to im ode dva tjedna godišnjega. Zanimljivo će biti ovo ljeto, Svima, ne samo Šveđanima.
Baš je nesretno pala ovogodišnja Valpurgina noć. Nit’ će biti krijesova. Osim onih od temperatura naravno, ne daj Bože opasnih, jer nisu testirane. Niti će maturanti plesati svoj ples. Školu su zbavili on-line. Što će im ples. Plešu svi iz dnevne sobe. I bolje nego u kazalištu. Koliko sam čitala, sve je odgođeno. ČAK SU I PARK LUND ZATRPALI S DVIJE TONE PTIČJIH GOVANA U SVRHU GNOJIDBE, A KAZALI SU “KAKO ĆE TAKO ITEKAKO SMRDIJETI ONIMA KOJI BI HTJELI ROŠTILJATI”. Ma eto ti mjere. Ptičja govna pod noge. Prirodno i po zakonu. Valpurga je poznata i kao proricateljica vremenskih uvjeta ovdje u Švedskoj. Obično se roštilja na taj sunčani dan ili na slijedeći, na Prvi maj, koji je također big holiday ovdje u Švedskoj. Naravno, pa praznik rada je.
Ništa, zdravi bili i dugo živjeli. Neka nam to bude parola prvoga maja.

Srce, gubitak i smisao

16 travnja 2020 u Margareta, objavljeno u Švedska

Otkad smo u izolaciji počela sam, odnosno, pokušavala sam početi čitati knjigu “Sjena vjetra” koju sam dobila od svoje prijateljice Vesne za jedan, sad već davni, davni rođendan. Knjiga odlično počinje, ali me svaki put, dva puta dosad, uvijek nekako napustio interes za daljnje čitanje. Nisam bila još majka. Shvatila sam, sad. I tek sad mogu čitati knjigu o dječaku koji živi samo sa ocem.
Sviđa mi se knjiga. Ali dalje od 100-i nekoje stranice nisam stigla. Dijete me užasno treba otkad smo doma, stalno je nešto. Mislila sam čitat ću navečer, ali onda mi je stigao muž iz Švedske, pa opet ne čitam.
No, ako je i ovih 100 stranica knjige bilo korisno, bilo je zbog jedne rečenice. U jednom odjeljku dječak, sad već odrasla osoba, kaže “kako su djeca dovoljno mala da ne razumiju puno, ali su dovoljno velika da sve osjete” pričajući o tatinoj tuzi za majkom, koju on nije razumio, ali je osjećao. To mi je dalo smisao ove izolacije i snage da se pokrenem u pravom smjeru. I ako je knjiga dosad čekala da pročitam tu jednu rečenicu na mojoj stalaži, čekala je s razlogom sve ove godine. I sve je s razlogom u životu. I to je tako jednostavno za vidjeti.

– Mama, avion je došao sa Suncem?

Upitalo me dijete danas kad smo nakon tri tjedna i više napokon ugledali avion kako leti prema Austriji ujutro. Inače ih gledamo često, svako jutro, s naše terase, svaki dan. No sad ih duuugo već nema. Ovdje im je očito koridor i stalno prelijeću. Moje dijete jako je vezano na Sunce. Na dolazak dana. Očito, jer smo prvu godinu njegova života preživjeli u Švedskoj, a potom puno dolazili i odlazili. I zna kako je Sunce zdrav i lijep poziv za izaći iz kuće. A i njegov otac bez Sunca ne izlazi van, jer mu nema smisla. Pravi Šveđanin. Zato nek vas ne čudi što im se ne nameće samoizolacija. Oni su nutra non stop. Osim dok je Sunce vani.

No vratimo se malom.

Sada ne izlazimo, iako je Sunce. On zna sve reklame o držanju distance u dućanima, o pranju ruku i o tome kako dućani s igračkama ne rade. Stvorio je svoj svijet sebi u svojoj sobi, sve je naopako. Krevet je preseljen na drugi kraj sobe, igračke iz košara konstatno vani po podu. Pokušava održati atmosferu igre, vlasti nad svojom sobom, nad samim sobom, nad igrom i igračkama koje su totalnom neredu. Pokušava ono što pokušava i mama. Stvoriti život pun života u 4 zida. Veliki je. U ovih mjesec dana dijete mi odraslo i izraslo. Zna biti izuzetno zločest i nervozan, ali vidim da je to dio faze, teške faze, baš one koju svi prolazimo i zbog koje se nasilje pojačalo u društvu. Nenormalne situacije koja je nastala naglo. U kojoj ne razumijem ni sama kako, i ne znam što će biti sutra, i dok se bojim i borim zajedno, pokušavajući u svemu naći još jedan zdravi dan i još jedan uspješan dan. Jer tako moramo. Svi . Ovo nas tome uči.

Neki dan sam počupala SVE i obje noge pincetom. Dlake, naravno. Ne znam što ću s kosom, nisam se s njom nikad previše zamarala, ali znam da mnoge curke muku muče. I dok čitam kako su počeli on-line dijeliti savjete o šišanju, dostavljati izmiješane boje za kosu klijenticama pred vrata, kako su stigli prvi jestivi kukci u trgovine, pitam se je li novo doba već stiglo? Neprimjetno, kako bi ga samo prihvatili bez razmišljanja u borbi za goli život? Kako bi nam bilo nametnuto, kao i sve ostalo, bez našeg razmišljanja.
Sve će preživjeti u virtualnom svijetu. Želite nam to reći?
No, hoćemo li zaista i mi kao ljudi?
Prijateljica me zamolila da pogledam tekst od njene osnovnoškolke kojeg je morala napisati za on-line nastavu o on-line nastavi. Dijete je lijepo navelo sve činjenice. Kako se događa veliki presedan u školskom sustavu. No kako se događa i presedan u srcma sve te djece jer se ne druže.
Moje je dijete Sunce danas povezalo s avionom. Trauma je tu? Pomislila sam. Ili je jednostavno povezao dva i dva? Ono što ja ne vidim više? Da je čak i avion vani, ako je Sunce stiglo? A mi ne. Što učiniti? Mislim, čekamo. Čekamo da tata završi s poslom nakon što je odgulio 14-dnevnu samoizolaciju i dobio osip, pa da odemo. Bilo kamo. Da damo danu smisao koji je dan nekad imao. Jer dijetetu ne možeš objasniti da je smisao negdje drugdje sada. Da je trenutno u vakuumu, u kaosu svih naših razmišljanja, odnosno da se smisao drastično mijenja. Umjetnost preživljavanja je ono što trenutno radimo. Svi.
Zanima me hoće li se svijet ikad više vratiti na staro?
U mnogočemu, jasno, da neće.
No hoće li i srce ostati na svom mjestu? U svojem savršenom obliku i funkciji? Ili će odlutati bespućima našeg tijela tražeći utočište?
Baš, onako, kao nakon neuzvraćene ljubavi. Koju smo svi probali. I znamo što je.

Čuvajte svoju djecu.

Lagano dozivam Uskrsne vještice

9 travnja 2020 u Margareta, objavljeno u Švedska

Uskrs je tu. Osjećate li ga? Ne znam koji tjedan smo već zatvoreni. Ali se dosta dobro nosimo.
Nisam još ni okitala stan, nemam pojma iskreno ni koji dan je točno, ni koji je datum.
Ma ne.

U Švedskoj obilje ukrasa nudi se kupcima

Znate što?

Dosta mi je brojeva mrtvih!
Dosta je mi je procjena oporavka ovakvih i onakvih!
Dosta mi je simptoma koje malo imam, pa nemam, od silnog straha! Zatresem se i ja i krevet svaki puta usred noći kad mi dijete zakašlje!
I dosta mi je onih gad…. koji u svemu gledaju koliko je love izgubljeno. Jer imam neki osjećaj da se zbog takvih načina razmišljanja i života sve ovo i dogodilo. Netko je nekome smjestio. Ovo je fino rečeno, naravno.
Dosta mi je čitanja o cijepivu koje stiže, pa ne stiže. Dosta mi je čitanja o tome kako su se neki uspjeli sakriti po otocima, a neki ne. Dosta mi je čitanja o tome kako neki rade i trude se i dalje, a neki kukaju i psuju po Vladama i bolesti. Bravo za naše OPG-ovce koji su javno pozvali sve na suradnju kako bi Hrvati kupili svoje hrvatske proizvode, voće i povrće, a oni napokon preživjeli u svemu tome što su brižno sadili, a što nas je snašlo. Bravo za sve dostavljače hrane i alkohola. Koji se trude održati svoje male restorane ili dućane. Dosta mi je pozitivnih koji traže propusnice (kako imate snage uopće, a o dostojanstvu ne bih???), kao i onih koji se pozitivni šetaju po gradu, a negativni na COVID su doma po izolacijama samo zato jer su došli iz inozemstva!
Dosta mi je prepucavanja s mužem u vezi toga što sve Švedska nije ili je poduzela. Zašto? Jer mi je dosta. Dosta mi je čitanja o tome kako je drugima loše, posebno u švedskim medijima, i pisanja samo loših stvari, a ublažavanja svojih. Zašto nitko ne piše kako se Hrvatska dobro nosi s bolesti? Zašto Hrvatska nigdje nije prva vijest?
Dosta mi je politike u svemu ovome i gledanja kome će ostat pun džep. Ma neće ostat nikome!! Pomirite se time i gotovo. Izvucite živu glavu! To je tako jednostavno jasno. To se i htjelo i postići. Srednji vijek je ono šo se događa svima, a u kojem se mi iz 21. ne snalazimo. Odnosno – kako tko. Oni koji su si priznali da trebaju natrag u Srednji vijek još se uvijek nekako drže. Čini se. Dosta mi je tekstova o tome kako je tehnologija prava stvar i sada se to napokon pokazalo, kako je screen nadvladao sve živo i mrtvo. Riga mi se!!!!!! Naravno, i od dizajnerskih maski po 400 eura!
Neki dan sam pročitala kako će jedan hrvatski glumac kad sve prestane i stane plesati od srece noć i dan. Kad su otvorili Wuhan nakon dvo ili tromjesečne karantene, skockane mačkice krenule su s maskicama u “osvetnički shopping” bilo je rečeno u reportaži. Neću shopping, neću skakanje. Želim se ispsovati do dna i natrag. Želim izbaciti sav strah, sav jad i sve ono što prolazimo trenutno. I oni bolesni i oni koji se boje da ne obole. Mrzim sve one koji su se usudili izmisliti ovaj virus, ej fakat mrzi vas jedna, ako vam to išta znači, a još više one koji su dopustili da se raširi po svijetu. Kao novi miris parfema. Mrš! Ne nemam PMS, nemam ništa. Osim brige za sebe i malo dijete. Iz dana u dan u stanu.
Obračunat ću se s njima već jednom. Obećajem si to. To me drži . Osvetičke misle jedne učmale male građanke talijanskih korijena koja je popiz…a do kraja. Eto.
Sad mogu dalje.

Najprije bravo za Pinko koji je prodao tisuće T-shirtova “Te amo Italia” kako bi kupili respiratore i testove i ne znam što sve ne. Bravo.
Vas zanima nešto o Uskrsu u Švedskoj?

Moram si odmoriti misli. S obzirom da se tamo ništa ne mijenja, dućani su prepuni ukrasa. I atmosfere. Napucani su jajima i zečevima bogme kao nikad u 5 godina.
Inače, to je vrijeme kada Šveđani masovno putuju po prvi puta u godini u neke toplije krajeve, uređuju svoje vrtove, odu nekamo sa svojom jahticom, budu nekoliko dana. Ništa više. Tako barem kažu knjige. Mada postoji običaj i odlaska na misu na Cvjetnicu s nečim zelenim u rukama, a osnovna boja Uskrsa u Švedskoj je – žuta.
Uskrs je i vrijeme vještica tamo. Jeste li znali???? HMMMMM. Sad znate.
Pogani jedni.
Nadam se da će letjeti i sada, iako bude i pokoja karantenica. Mada sumnjam. Oni se čisto dobro nose sa svojim brojkicama. I dobro rastjerati virus s metlama, baš kao što su u 18. stoljeću letjele k vragu s kojim su navodno općile. Kasnije su bile naravno kažnjene. To je neko starošvedsko uskrsno vjerovanje. I ta je zvjerska folk-tale postala običaj.

Naime, u dane pred Usrks dječica odjevena u duge haljine i marame na glavama hodaju uokolo sa starim lončićima koje pune kovanicama. Nazivaju se Babama ili Uskrsnim vješticama.

I dan danas u izlozima za Uskrs znaju biti vještice.

Da. I Šveđani znaju paliti krijesove, ali kako bi otjerali vještice.

Da. Liberalno. U svemu.

I oni bojaju jaja. Običaj su preuzeli iz Njemačke. Imaju čokoladne zečeve i one od marcipana. U Švedskoj se za Veliki petak jede riba, losos, haringa…U uskrsnom tjednu pojedu oko 2 tona jaja, a zbrojimo li one oslikane na stolu k tome, bit će ih oko 6 tona. Na Uskrs se jede janjetina sa češnjakom i umakom od mente.

Vraćam se vješticama. Možda bi nam trebale ovaj put, u ovom naprednom 21. stoljeću, da otjeraju vraga i svo zlo. Neka opće koliko hoće. Samo neka ga maknu, onako kako znaju. Možda bi trebali upaliti krijesove i prizvati ih. One, iz izloga. Na ponoći let.

Ako nisu zaražene.

Ma i ako jesu, isti vrag.

Neću vam reći sretan, nego – neka vam je zdrav Uskrs.

Svima i od srca.

Autor: Margareta