Ovako:
Kako to vole u Švedskoj?
Autor: Margareta
Dan državnosti i maturanti
Danas je u Švedskoj dan državnosti. Švedska je jedna od zemalja koja jako dugo nije imala “official” dan državnosti. Ah, njima očito u svemu treba malo više vremena. Evo, neki su dan priznali kako su ipak pogriješili u vezi s epidemijom i kako bi sada sve drukčuje napravili. E, ‘ošla baba s kolačima, sad rekli bi naši. Mnogima je to slučaj ovdje i u vezama i na poslu… Sve po svuda takav način razmišljanja. Čudno spor.
Šalu na stranu.
Dakle, 6. lipanj dobio je status Nacionalnoga dana švedske države tek 1983. godine. Bio je, naravno, u početku radni dan. Kako ga obilježavaju? Izvijese zastave na prozore i na balkone. Napravi se pokoji roštiljčić ako vrijeme dopušta i pojede nešto slatko.
No, ipak, kako nalažu knjige o švedskoj tradiciji, daleko najviše zastava ovdje je izvješeno ipak malo kasnije – za Midsommar.
Bojite se? I ja se bojim. Nakon onog filma nije mi svejedno i sve gledam drugačije. Čudno kako je režiser Ari Aster umjetnički lako uspio poljuljati srž ovog običaja, a da nitko nije ni okom mignuo. Imao je on dobre izvore u nordijskoj mitologiji i uspio je ipak odlično posložiti film usprkos tome što je ovom običaju dao doslovno odurno-bolestan da ne velim do krajnjih granica perverzan prizvuk. No, nećemo kvariti zabavu.
Cvijeće i ples posvuda. Uskoro.
Jučer su švedski maturanti rekli zbogom školskim danima. I dok će neki nastaviti školovanje, neki će odmah na posao. No, ove godine ovo drugo će ipak izostati u većem broju. Kako ističu ovdašnji mediji recesija će mnoge ostaviti doma.
Foto sjećanje na bezbrižne letove
Svako malo pa netko s nekog leta sleti u HR – pozitivan. Bez obzira što se ovih dana pojačava broj letova općenito, treba ostati oprezan. Jako oprezan. Bojimo se, bojat ćemo se. Vremena opuštenog leta su prošla. Pitam se jesu li vremena opuštenosti općenito prošla?
Sve u svemu, na svim našim letovima ovjekovječili smo brdo zanimljivih prizora.
Sve bijelija (po)noć
Ovako izgleda ponoć u Švedskoj ovih dana. Bijele, sunčane noći koje traju do ponoći sve su bliže, a jutra, nepodnošljivo rana i sunčana već su stigla. Od njih se nemoguće sakriti.
Još kad bi postojale rolete na prozorima…
Još uvijek mi nije jasno zašto ne postoje. Činjenica je, da što sjevernije, ljudi nemaju problem s dijeljenjem intime te vrste pa im se kroz velike staklene prozore može vidjeti ama baš sve. O tome drugom prilikom.
Ljeto u Švedskoj i milijunske kuće
Prošlog vikenda Švedska je bila toplija od Hrvatske. Termometar je ponosno pokazivao lijepa 24 stupnja, a u norveškom Oslu čak 26! Ovdje je to jako, jako toplo. A sunce jako brzo zna ispržiti kožu.
Iako malo ljudi na ulicama i na plažama blizu nas, uspjeli smo “uhvatiti” prelijepe slike modernih, kao i onih nešto starijih starinskih švedskih kuća koje vrijede i desetke milijuna kruna . I ovdje je interes za prodaju nekrenina trenutno pao, ali to sigurno nije umanjilo uživanciju onih koji žive u ovakvim zdanjima tik do mora ili na brdu s prelijepim pogledom.
Uživajte u slikama…
Moja prva reportaža u Elle Croatia.
Vrijeme i za malo reklame.
Ako vas zanima put kroz COVID EU, samoizolaciju i ghost town vremena… čitajte.
Od mene svima pusa.
Dinner for one…its good.We are still alive…
Hm.. Kayak for one? Nope.
Asocirala me jedna slika nedavno u švedskim medijima na scenu iz poznatog filma “Holiday” u kojoj se Cameron Diaz pita kako bi izgledao njen solo odmor na Bora Bori. Čini mi se da je Bora bila u pitanju. Film obožavam inače i pogledala sam ga stotinu puta. Prvenstveno zbog kolibe Kate Winslet. Toliko je u njemu toga rečeno u jednoj nadasve običnoj ljubavnoj/ljubavničkoj priči za jedne obične božićne blagdane.
Dakle, nasred predivne livade u proljeće, tik do šume, sjedi čovjek sam na običnoj drvenoj stoloci, za drvenim stolom sa kockastim stolnjakom gledajući prema šumi, a iz kuće iza leđa stiže mu hrana u košari, užetom, nešto poput žičare. Košarica se spušta, on se diže sa stolice, vadi tanjur sa šniclom i krumpirom spremljenim na fini švedski način, zdjelicu punu velikih borovnica i malu posudicu sa šlagom. Sve izgleda prefino, prefriško. Jede. Sam. Čuje se samo vjetar.
Sve mi je više žao Šveđana. Baš koliko sam bila ogorčena njihovim ponašanjem u pandemiji, odnosno ponašanjem njihovog sustava ili Vlade, koga li već, jer svi krive jedni druge te nepodonošljvom lakoćom postojanja koju često viđam ovdje, a zauzvrat dobijem “kako mi s juga ne možemo to shvatiti jer smo prošli rat i slične nedaće”, toliko mi se sada plače zbog tih ljudi. Čini se da su Šveđani sami shvatili ozbiljnost situacije, veliki broj njih se boji i povukao se u izolaciju, radi se od doma sve do jeseni, očekuje ih recesija baš kao i druge zemlje, a opet i opet ostali su nekako sami. Jer, okreću im se leđa, avioni ne voze uopće, nitko ih nigdje ni ne spominje, iz začaranog kruga nema lako van. Šveđani su sami i inače. U njih su uprte oči javnosti tijekom povijesti zbog izoliranosti. Oni su uvijek sami. U svojim odlukama, u načinu života, u hladnoći, u obitelji, u odnosima s djecom, u sreći kojoj se ne vesele koliko bi trebali, a koliko se veselimo mi.
Restoran za jednog izmislio je jedan bračni par kojem su htjeli na ručak doći njihovi roditelji u jeku pandemije. Tada su ih posjeli u vrt na deke i, kako priča kaže, donijeli im klopu te su tako na daljinu jeli zajedno. Inače se bave, koliko sam razumijela, ugostiteljstvom. Dinner for one posjetili su novinari iz Wine and Food-a, BBC-a te iz mnogih drugih medijskih kuća. Slike tog zanimljivog pop-up restorana smještenog u Warmlandu, 130 km od Stockholma, obišle su svijet. Slike Šveđanina koji je ipak došao sam van nešto pojesti.
Biste li vi izašli sami za ovaj stol i pojeli nešto? Vjerojatno bi. Da probate kako je to. Oni hrabriji. Ili idete van zbog društva? Zbog atmosfere? Zbog toga da se ispričate s nekim, da se vidite s nekim, da budete viđeni. Jer sve je to normalno i ljudski. Postoji jedna legenda koje se ovdje često prepričava. Glasi ovako:
Finac je lovio sebi ribu za večeru. Uhvatio je lijepu veliku ribu. U tom trenu je nešto šušnulo pored grmlja. Ostavio je ribu i izgubio večeru te otišao potjerati onoga koji mu je narušio mir.
Vole biti sami. I koliko got bili s nekim, oni jesu uvijek sami. U sjevernjačkom društvu nema srama zbog “biti sam”. Čak naprotiv.
Jednom prije mnogo godina bila sam sama na moru. I izašla sam sama na večeru. Bilo mi je prvi put i izvela sam se u poznati dvorac restoran na otoku na kojem sam ljetovala. Kako bi barem sebi mogla reći kako sam negdje izašla. Osjećala sam pretjerano gostoprimstvo. Čak do neugodnosti. Došao je i “klavir majstor” i zasvirao je nešto za klavirom. Unatoč super salati i domaćem sladoledu htjela sam da sve to što prije završi i da odem. Nije bilo nikog unutra gdje sam sjedila sama, a vani je nekolicina gostiju pila vino i koktele. Još je bilo dosta rano i vruće. A vjerojatno je bilo rano i meni za izlazak na solo večeru u kojoj se nisam znala opustiti i uživati. Ili jednostavno nisam za to. Vremena se mijenjaju, običaji također. Ne znam kako bi se sada osjećala za onim stolom pred šumom. Trebalo bi puno prkosa u meni zbog korone da to izvedem ili dovoljno nakupljene hladnoće i izoliranosti da uživam u tome.
Baš kao što Diaz nije vidjela sebe samu u kajaku za dvoje pa se u inat odvela u kolibu do koje se ne može ni autom, i gdje je toplo i skučeno, a gdje je samoću ostavila napokon iza sebe (makar samo u bajci), tako se nadam da svi mi, pa i ti šutljivi Šveđani, ipak negdje duboko unutra vrištimo za nekom kolibom. Makar ona bila šuma, ili stol za jednog, a gdje će u ovoj groznoj situaciji možda naći mir, možda poručiti svijetu – još smo živi i želimo sniclu. A možda i društvo. Čini mi se kao da se tom usamljenom slikom jako doziva u pomoć, na društvo, na stare normalne dane i na sve što se dogodilo, a što nam je uskraćeno. Nadamo se, ne izgubljeno. Nek se samo pojavi stol i za dvoje. Makar, pa samo za blagdane.
Mame, maske i kisik
Mama i mali gledaju brodove. Ljubav na prvi pogled. Morala sam imati tu sliku…
Četvrtu nedjelju u svibnju u Švedskoj je Majčin dan.
Dugu su i “raznovrsnu” da ne velim burnu povijest prošli ovdje da bi mame dobile svoj dan. Prije svega zbog Nijemaca, kako navode knjige o tradiciji sjevernjaka, koji su ovdje doselili, a njihov se majčin dan vezao često uz Treći Reich i neka njihova pravila o majkama Arijevaca, pa su tražili pravi model kako da majka ima svoj dan, jer ga je kao majka i zaslužila. No ubrzo je, kako se to ovdje i mora dogoditi, i ravnopravnost rekla svoje i tata je dobio svoj dan o kojem sa vam već i pisala. Dobro da nisu krenuli za Amerima do kraja koji su navodno imali namjeru uvesti i Dogs day, ili ga i jesu?
Često čitam ovdje po magazinima o poznatim uspješnim ženama. U početku čudno, a sada je sve ljepše vidjeti kako su brojne od njih – strankinje. Uz njihove portrete, uvijek i obavezno stoji kratki ID – mjesto rođenja, godište, bračni status te koliko djece imaju. Pod obavezno. Inače je Švedska zemlja gdje se sve o svakom zna i obznanjeno je na internetu. Vode se polemike o tome koliko je to zadiranje u privatnost, no o tome drugi put. Zaključila sam kako puno ljudi ovdje ima djecu. I to dosta rano, dosta djece. Onako, jedno za drugim. Po troje. Puno uspješnih majki ima dvoje, troje svoje djece i još nekoliko od svojeg partnera. Jer ovdje rijetko tko ostane u prvoj ozbiljnoj vezi do kraja života. Kad sam stigla u Švedsku šokiralo me to što ne postoji ili je jako, jako rijedak – baka servis. Jer ovdje i bake rade i imaju svoj život. S drugim ili petim partnerom. A pitaj Boga u kojoj su zemlji, ako su u penziji. Pa opet nema baka servisa. A još manje postoje – dadilje.
Uglavnom, djeca su po institucijama. Tako to oni ovdje zovu. Roditelji nemaju puno bliskosti s djecom, ne na naš način. Nema tolike brige, nema strepnje oko svega. Sve školsko obavlja se u školi. Djecu se sprema vrlo rano na odlazak u svoj život i na odlazak od kuće. Smatra se da su oni individue od rođenja i tako ih se odgaja. Meni jako strano još uvijek. Šetajući s kolicima prije nekoliko godina s Lukom od nekoliko mjeseci uz dvorište škole koja je bila blizu naše zgrade, u školskom dvorištu vidjela sam djevojčicu kako plače. Jedna plače, druga je grli. Jako puno djece je djece stranaca i činilo mi se da su djeca podosta tužna i ozbiljna s obzirom da je veliki odmor i lijepo vrijeme vani i predivno igralište obraslo drvcima jasmina. Nerijetko sam znala takve scene vidjeti. Pomišljala sam kako su predugo djeca ovdje sama. Ali to je takvo društvo. Navodno je na prošlim parlamentarnim izborima jedna stranka nudila u svojem programu jedan dan mjesečno u kojem će roditelji moći biti više za svojom djecom. Odnosno, dan za obitelj.
Nisam znala što su osjećaji i briga za svoje dijete sve dok nisam i sama postala mama. U to isto vrijeme susretala sam se sa pravilima hladnog društva općenito, ležernim po pitanju majčinstva, poprilično distanciranim oko svega, a svojem sam malom iskreno davala svu sebe. Ostavila sam posao, hvala Bogu, jer sam i imala mogućnost i podršku, ali nisam ostavila pisanje. Nesvjesno sam se uz to borila s gubitkom doma, prijatelja, domovine, svoje obitelji, svojeg posla koji je bio dinamičan i pun osobnosti. Nakon godinu dana našla sam se u situaciji da mi je dijete postalo sav moj život. U stranoj zemlji i bez pomoći koja može uskočiti da se barem malo predahne. I u toj borbi same sa sobom u vezi onoga što je ostalo iza mene te suočavanja s time što se događa i što će biti, znalo je biti itekako teško i naporno. Istovremeno sam se borila s mislima kako radim nešto krivo, jer ovdje vlada teorija avionske nesreće, odnosno, da masku s kisikom moraš dati prvo sebi, a onda djetetu, i da si jedino tako usješan i dobar roditelj. (Ja bi ipak bila mirnija da masku stavim prvo djetetu, a onda sebi. Ipak sam izdržljivija). Te kako moraš omogućiti sebi dobar i kvalitetan život te odmor i sve što ti treba da bi bio dobar roditelj. E, sad, što je kome dobar i kvalitetan život i što on nosi za sobom po pitanju vremena i onoga što se daje djeci, a što sebi? Koliko ostaje za djecu, ako najprije u svemu moraš namiriti sebe? Čudom su se čudili ovdje u Domu zdravlja za djecu što se ja dižem u noći i kuham malom mlijeko. Rekli su mi “neka ga ostavim i neka plaće nekoliko noći i da će potom sve prestati i imat ćemo lagodne noći muž i ja”, bez obzira na to što smo imali osjećaj da jede manje kroz dan. Bila sam doslovno osupnuta. Kao ošamarena. Ni dan danas ne mogu da se ne dignem u noći. Ne mislim da sam super mama zbog toga, ali mislim da je potrebno uvijek doći djetetu dok te zove. Još uvijek se borim s time što napredni svijet misli o majčinstvu i kako gleda na njega.
Na kraju dana znala mi se javiti pomisao da bih mogla izgubiti te neprospavane noći i kuhanja mlijeka, pripremanje obroka i svega što ide uz njegov ritam i naš život i te su me misli svaki puta bacile u očaj i neke čudne strahove koji su javljali naglo, u trenucima mira i opuštenosti. I tada sam shvatila da sam samo mama.
Mamike rade naporno. Obično nema rezultata koji su vidljivi i opipljivi svaki dan kao na poslu.
Ima jako puno truda, pogrešaka, padova, nerazumijevanja, krivih pokušaja i pristupa i tako milijun puta dok ne naučiš lekciju, smirivanja samoga sebe u trenucima kad se to čini nemogućim, ali i dizanja nakon kojih napokon prodišeš na par minuta i mislis da si osvojio Everest. Uspjeh je u majčinstvu samozatajan, tih i sramežljiv. Popraćen suzom koju skrivaš uz osmijeh. Umjesto da ga podijeliš sa svima, zadržiš ga za sebe. Jer imaš osjećaj da ga nitko neće shvatiti i da je u stvari samo tvoj i djetetov. Da, majčinstvo frustrira i često onemogućava realizaciju žene do kraja, na kakvu je navikla u životu bez djece. No taj uspjeh mame olako shvaćamo. Puštamo ga da dođe do srca i ovdje ostane, Trebale bi se nagraditi, onako kako znamo. Na glas.
Ono što ostaje,
samo ljubav je….
Javlja mi se naša uspavanka u glavi, bliži se 19 h.
Hvala Ivani Plechinger na divnoj pjesmi. I njenoj obitelji.
Sretan Majčin dan svima mamama, gdje god bile. Nema razlike. Ja ipak mislim da nema. Koliko god danas sustavi nalagali raznorazne novotvorine.
Ah, maske. Nikako da ih se riješimo.
Što ima novoga? Psi laju, karavane prolaze…
Pa evo, da objasnim. U trgovinama u Švedskoj nikle su ovaj put upute o satnici kada je najveća gužva – po danima i po satima. Tako da se ljudi znaju orijentirati pa doći u trgovinu onda kad je najmanja gužva. Da, to je trebao biti cilj. Vjerojatno. Umjesto točno određenih preporuka primjerice kako se ide u dućan i po koliko ljudi ( što je svagdje urodilo plodom i nitko se nije bunio), dobili su info o tome kad je najveća gužva, a kada je najmanja gužva. Pa eto, sada mogu doći u dućan svi onda kada je najmanja gužva. U dan i sat. Ili su možda telepatski povezani pa će se vjerojatno raspodijeliti? :)) Ili čipovima. Da toga se nisam sjetila. Čujem da je čipiranje ljudi u Švedskoj uspješno proveden projekt. Sve je u palcu. Vjerojatno i tko kad ide u dućan.
Stao je danas u znak protesta i gradski tramvajski prijevoz u Goteborghu. I dok se vozači bune kako rade u nečistim uvjetima za pandemiju, uprava iz željeznica neda općini pravo da stanu s radom.
A kog’ se boga i ja čudim. Pa svi ćemo uskoro biti praćeni, što čipom, što pametnim telefonom i ne znam čime sve ne. Svatko tko je prdnuo malo jače blizu onoga s COVID-om ili blizu njegova kontakta, ili onoga koji je nekome sumnjiv, prije svega pametnom telefonu, moguće da će u izolaciju. Da se isprdi do kraja. Kao čovjek. Na dva tjedna.
No, ajmo ozbiljno.
Ulice su i dalje praznije, vjerojatno su teretane nešto punije poznavajući Šveđane, a prema uputama, u Švedskoj će se do jeseni raditi od doma. Svi koji mogu.
Djeci će ubrzo škola biti gotova, Ne znam kako će i dal će uopće biti najveće fešte ovdje u Švedskoj, one za Midsommar, sredinom lipnja, ali svakako ću izvijestiti o tome – kako je bilo i kako su ljudi dočekali svoje ljeto odnosno duge bijele noći.
Preporuča im se ostanak u domovini preko ljeta. Mediji su zatrpani ponudama za iznajmljivanje kuća na obali, za kampiranje, za posjet dvorcima na jedan dan, za bilo što samo da ne moraju izvan zemlje, a i ne znam kako bi prošli u nekoj drugoj zemlji. Ne znam kako bi i stigli ikamo jer avioni, primjerice u Göteborgu, pokoji na tjedan i to do Amsterdama i Stockholma. I natrag, A i ti su više otkazani, nego u zraku.
Bit će svakako pregršt iznenađenja ovo ljeto. Ja se nadam onom dobrom scenariju. Da će virus jednostavno nestati i da će ova Božja kazna prestati. Ne dam se više u lošu volju i plovidbu crnim mislima u koje nas tjeraju, što namjerno, a što ne.
Ionako, kad čovjek sve to pogleda, vuče mi se po mislilma ona – psi laju, karavane prolaze.
Švedski brodovi, trenutno jedina poveznica sa ostatkom Europe, koje inače jako volim i koji će me uvijek podsjećati na moje prve dane u Švedskoj, spremno plove. Više s robom, manje s ljudima. Kao da žele pokazati da su i dalje jaki i snažni. Imaju volju. Imaju resurse.
Još kad bi u svemu tome bilo samo malo,
malo više topline.
Ništa.
“Skriveno selo” stavio je mali na stik. Moram na gledanje. Da, skriveno selo. Moj nedostižni san.
Čudno vrijeme, još čudniji običaji
Ne mogu da ne stanem u obranu naših radnika iz “Đure Đakovića” koji su morali ostati bolesni u Švedskoj, a koje ondje nisu htjeli testirati jer, kako su javili hrvatskom zdravstvenom osiguranju, “to im se ne uklapa u njihovu borbu sa COVID-om”. Tako su naši dečki koji ondje zarađuju za život gradeći drugima mjesta za život, zaglavili gdje već imaju smještaj, a dvojica zdrava naša radnika se brinu za njih. Ostali, zdravi radnici nekako će se kombijima ipak uspjeti dovući do Hrvatske. gdje će biti testirani te zbrinuti. Izvještavaju mediji ovih dana naprosto nevjerojatne stvari. Zaista ne znam koji je razlog da je ovdje tako teško doći do testa i da bolesni moraju sami odlučivati o svojem stanju i daljnjem postupanju u skladu s pandemijom. Pa ljudsko zdravlje i pravo na zdravstvenu zaštitu, baš kao i pravo na rad, trebalo bi biti zajamčeno ustavom. Tako su bar mene učili na fakultetu u 2000-im godinama. Možda više nije tako? Tko bi znao. Što got da je, glavno je svatko pokaže pravo lice.
Prošla sam nekoliko puta nešto slično što od razvijenog zdravstvenog sustava nisam očekivala. Od odbijanja vaginalnog UZV-a kao trudnica, koji sam morala obaviti u 22. tjednu po hrvatskom trudničkom rasporedu, a koje mi je kao trudnici u inozemstvu pokrivalo moje zdravstveno osiguranje (jer sam prije trudnoće imala operaciju), a rečeno mi je bilo kako oni ne rade vaginalni UZV uopće, pa do ne dezinficiranja ruke prije vađenja krvi. Jednom se dogodilo. A o ne davanju antiobiotika s trodnevnom visokom temperaturom, ne bih – više. Preumorna sam i preživčana kad se sjetim. Ne uklapa se svakome netko u život. Kao što su sustavi različiti od zemlje do zemlje i to je sad u ovoj nesreći jako došlo do izražaja. Bit će zanimljivo gledati tko će kome otvoriti granicu. Začudila sam se kako su Danci ostavili zatvorenu granicu sa Švedskom. Pa zar Danci? A začudila sam se kako smo mi otvorili granicu nekima. No, dobro, opet kažem, svatko u životu shvati gdje mu je mjesto, ovako ili onako. Teško je zapravo onima koji to ne znaju. Oni ne znaju kako i kada pomoći drugome. Njima je zapravo najteže, jer nisu imali prilike upoznati pravi život i smisao u životu.
Točnije, sada je jako dobra prilika da razmislimo o tome što ćemo i kakvi ćemo postati. Tko got da je izmislio ovo s pandemijom, dakle, ili neki monstruozni um ili pak majka priroda, možda je dobro da svatko pokaže pravo lice i što mu je u stvari važno.
Pitam se što je s imunitetom jata, krda što već? U NY se mahom i dalje zaražavaju i to uglavnom oni koji idu u dućan, iako su davno i pompozno proglasili kako ondje imaju imunitet. U Švedskoj isto. Odnosno, oni još čekaju 15. svibanj ili 15. lipanj? Može biti da je prebačeno na lipanj. Tako nekako. Što je on trebao prestavljati? Opravdanje? S obzirom na to da vodeći hrvatski, ali i neki svjetski epidemiolozi pa čak i političari koji su se pozivali na to, samo da očuvaju gospodarstvo, koje svejedno pada, jer ono pada svagdje, a to je nažalost lančana reakcija, sada govore kako je to glupost, jer se samo izgubio veliki broj života, a zdravstveni sustav im je svejedno pred kolapsom, nemaju za maske ni za vizire, razmišljam o obitejima svih mrtvih. Što bi one mogle reći o imunitetu krda? O onima koji su zakopali djecu? Što su razmišljali starci koji su umirali od COVID-a? O imunitetu krda? O svojim unucima koji su, kako je bilo rečeno, “trebali na svojim leđima iznijeti epidemiju” pa ih je trebalo pustiti van da zaraze starce? Čini mi se da su epidemiju na leđima iznijeli starci poglavito u domovima. Starci koje nitko nije došao ni pozdraviti na kraju, jer nije smio, Pitaj Boga tko ih je zakopao i kako. Sramota. Nitko nije trebao umrijeti. Ničiji djed ni baka. Ničije dijete, ničiji kronični bolesnik. O čemu razmišljaju rodilje na porodu oko kojh je COVID i ne mogu ništa učiniti, a čitaju o tome u medijima? Očito o imunitetu krda. To im je jedino ostalo. Da prežive.
Stvar će doći kraju. Kao i sve. Svijet se i dalje vrti. Počinje ljeto. Granice su već zatrpane turistima i susjedima. Proglašavaju se krajevi epidemije. Vidite kako više nije važno i kako sve nije kako je bilo. Ipak, važno je samo tko je zaštitio ljudski život. Možda. Nekome.
Dubrovnik se ove dane reklamira kao super destinacija. On je uvijek super destinacija. Naslov jednog teksta kaže kako je upravo u Dubrovniku nekoć davno bila osmišljena i uspješno izvedena prva karantena u Europi. Tako je. Hrvatska je i onda, a i sada, pokazala prije svega visoki stupanj higijene, dosljednost, humanost, jedinstvo i borbu za čovjeka. I dobro je da se i tako reklamira. Nemojte da ovo izgubimo. Budimo iznad svih. Ne zbog njih koji će doći na ljeto, ili neće. Nego zbog nas.
Drž’ te se dečki iz ĐĐ-a.
I dok ostatak svijeta još uvijek sa strahom ispija prve kavice na terasama, Šveđani igraju badminton kao da se baš ništa ne događa. Da, baš me šokirala fotka koju mi je poslao muž s treninga u četvrtak navečer, a koju ne želim objavit iz principa. Svojeg principa. Ne uklapa se u moju borbu s pandemijom. Ne želim reklamirati badminton, niti ičiju dvoranu, niti hrpetine ljudi u dvoranama koji dahću bez ikakve zaštite.
Dečkima iz ĐĐ-a lijep pozdrav iz Hrvatske i brz oporavak. I još sretniji put doma.