Autor: Margareta

Ugovori i preživljavanje

u Margareta, objavljeno u Švedska

Kako ste? Jeste li se vratili doma ili ste u inozemstvu? Kako su vas prihvatili u vašem kraju? Radite li od doma? Ne znam koja bi vam pitanja sve postavila. Malo sam konfuzna ovih dana. Mali mi je nemogući, ne mogu mu ništa (makar sam probala na onako dječji način) objasniti da su vani bubanci i ne smije se puno van. Nakupovali smo novih igračaka, ali mislim da nije to-to. Naravno da nije. Djeca osjećaju naš nemir. Ovo je vrijeme za nadljudske napore. Za razvijat psihu koja je spavala negdje u nama dosad. Da se posvetimo jedni drugima kako spada i istovremeno preživimo u drugačijim, u puno težim uvjetima.
Teško je onima koji su razdvojeni. Ja još uvijek čekam da mi se muž probije iz Švedske do nas.

Najradije bi kritizirala one zdravstvene sustave koji puštaju neka sve ide svojom tokom i ljude uspoređuju doslovno sa krdom te puštaju da virus divlja među ljudima. Niti su ljudi krdo, niti trenutno imamo posla s običnim virusom na kojeg se dobro prukužit malo. Kroz povijest, kažu naši stručnjaci, ovakve stvari riješavale su se samo oštrim karantenama ili cijepivom kojeg trenutno nemamo. Vrijeme kataklizma i ratova uvijek je p(r)okazalo prava lica ljudi. I istinske jačine pojedinih nacija i naroda, kao i njihove slabosti, njihov način razmišljanja kako prema sustavu tako prema pojedincu. Vrijeme je, nažalost, za ne misliti na to kako ćemo izgubiti stanove i jahte (oni koji ih imaju) jer ako nam netko oboli ništa nam to neće značiti. NIŠTA!
Ima i još jedna stvar koju moram prokomentirati. Ljudi s djecom razbježali su se sada po šumama i gorama. Sve ok. Zanimljive su mi situacije na igralištima gdje se neke mame i roditelji ponašaju kao u vrijeme najljepših proljetnih bezbrižnih dana pokazujući time kako se ne boje?? Kako njima neće biti ništa? Kako djeca nisu prenosioci? Smijale su se onima koje su koristile maramice i brisale ruke i mobitele. Ne nije vrijeme za junačenje, Sjetite se Nele Sršen koja je rekla “kako je Italija pogriješila jedino u tom što su im govorili kako je to samo jaka gripa”. Nije. ljudi umiru i to jako i to svakodnevno. Ali neću više o tome. Čuvam sebe i svoje Živce. I velikim Ž. Jer mi trebaju da bacim smeće s malim kraj kojeg je igralište. I da sačuvam snagu da ga odvratim od druženja, da pojedemo u miru, izdržimo dan unutra i odemo spavati. Eto za to mi trebaju živci. Kao i za pozitivne misle koje prizivam svaku večer kako bih zaspala. To su sjećanja, to su planovi koje imam i planiram ih ostvariti.

Pokušavam se sjetiti što smo radili u ratu. Ja znam da sam izlazila ko luda i išla u srednju školu. A da su lijekovi dolazili u nekim čudnim kutijama iz Amerike, jer ih nismo imali.
Mojem mužu u Švedskoj još uvijek govore “kako se mora raditi jer je to jedini način opstanka”. I kako “djeca moraju ići u školu”, ona najmanja. Onoj većoj su zabranili sad neki dan. Živi bili pa vidjeli. Djeca ondje ionako nemaju kamo osim u školu, kažu oni. Jer roditelji moraju raditi. Eto. A dvotjedni život djece (rastavljenih) Švedjana ovih će dana spasti na ozbiljnu kušnju (ukoliko netko, ili oboje roditelja završi u bolnici, a bake i djedovi tamo su rijetkost, jer većina penzića živi u toplijim krajevima, a svi ostali ukućani, novi partneri i slično spadnu na samoizolaciju). Doći će na kušnju i sve migracije koje u se dogodile unatrag nekoliko godina. Zato još uvijek mislim kako dijete mora imat jedan STALAN dom. Bez obzira na sve – i broj roditelja ili skrbnika.
Sada se u najgorem mogućem obliku suprotstvalja ono što dugo kuha u ljudima, u svijetu. Želja za vlasti, moći, za novcem, za dominacijom, naspram pukog preživljavnja i borbe za životom. Došao je trenutak da se sve spoji u jedno. Hoćemo li? Ili neki namjeravaju sklopiti ugovor s virusom i napravit neki novi svijet? Da. Nagledala se raja filmova pa brije.
Možda. Neki još uvijek drže fige u džepu. Još uvijek.
Činjenica je da je svijet stao na trenutak ili malo dulje, vidjet ćemo. Priroda vodi glavnu riječ. Da. Ali i naš razum. Ne morajte to zaboraviti. Komunicirajmo više nego ikad putem mreža. Evo, neko dobro barem od nih.
Bodrimo se.
Budimo tu jedni za druge. Jako mi je drago što su se u preseljenju hrvatskih bolnica uključili građani, navijači, svi koji su mogli zasukat rukave. Drago mi je što je Crveni križ opet na svojoj uspješnoj trasi pomaganja svima koji su sami i bespomoćni, stari i bolesni. I onima kojima treba psihička pomoć. Kao novinar puno sam pratila njihov rad. Svaka čast ljudi!
Svaka čast našem hrvatskom stožeru koji još uvijek stvar drži pod kontrolom. Ipak smo zemlja koja je prošla rat i to se vidi. To se osjeća.
Da sve ne bude tako crno šaljem vam fotke lijepog proljetnog švedskog dana. Tamo je sada prelazak na proljeće. To je posebno vrijeme kada se sve budi, ima više sunca, ali je još uvijek jako hladno.

“Nije ni vrag tak črni kak zgledi!”

u Margareta, objavljeno u Švedska

 

Udobrovoljila me danas moja Ivča, Međimurka, rano ujutro porukom. Nakon što smo ustanovili da smo i u Hrvatskoj počeli zbrajati oboljele. No, mislim da smo još jako dobro! I svaka čast nadležnim službama.
Ja sam uvijek tamo gdi broj zaraženih raste. Čudno kako je u Švedskoj nekako stao rasti broj zaraženih, iako su prešli 800 slučajeva u 10 dana i imaju dva mrtva. I dalje sve normalno radi i nitko ne paničari, kaže moj muž. Ne znam. Meni sve to ne ide u glavu. Kao ni to, da netko još uvijek ima muda pričat o lovi i ekonomiji! Koja će, gle čuda, opet “sama od sebe” doći k sebi. A tisuće ljudi ovoga puta – neće.
No, kad su jučer objavili da nema škole u Hrvatskoj, nekako smo osjetili da će sve stati i – stalo je. Objavili su i da se svim gastarbajterima (kojima je i inače život predivan) i ostalim putnicima koji dolaze doma za vikend određuje i samoizolacija od 14 dana. Tako da se čitava konstrukcija svega čini se počela lagano urušavat.
Gledali smo mali i ja kroz prozor kako su u 15 sati zadnji busevi puni školske djece otišli iz grada kroz Đurek, vozeći kao i svaki dan. Što radnike, a što djecu. Razvozio ih je bus doma po okolici Varaždina i to je to. Do kad – ne znamo. Otišli smo potom u dućan, prepun ovoga puta. Čudno, puštali su me s djetetom svi napred. A tako mi je, iskreno, bilo svejedno.
Nego, jeste li vidjeli u medijima zagrebački aerodrom jučer? Jeste li se odlučili doći doma ili ste ostali tamo, iseljenici moji, gdje god bili? Jel’ vas strah tamo gdje ste? Zanimljivo pitanje za sve nas iseljenike. Pitanje o kojem je trebalo jako naglo i brzo, ali i jako pametno razmisliti unaprijed. Ovdje su stotine putnika dočekali papiri o 14-dnevnoj samoizolaciji. Tako da su mnogima možda došla i radna mjesta u pitanje, ako ne mogu raditi on-line, ali i zdravlje s obzirom na samo putovanje i načekavanje po aerodromu.
Školske i studentske godine ionako su već došle u pitanje. Vrtićarci, nek su što više doma, moje mišljenje.
l mnogi su usprkos svega ipak odlučili doći i biti doma. No mnogi su odlučili i ostati u zemljama u kojima rade, jer se eto tamo osjećaju sigurno. Ja i moje dijete nismo od tih. 
Što će biti od svega? Što će biti sutra i kako će sutra izgledati? Ne znamo. Nadamo se da će što prije sve proći. A da bi se to dogodilo, mora se najprije dogoditi ono najgore, vrhunac epidemije, pa da vrag ode i krepa. Morat ćemo kroz vatru.
Dok mu ne izmislimo otrov za lakše krepavanje.
Tiješilo me moje dijete ujutro. Zanimljivo kako djeca osjete sve. Zanimljivo je kako se lijepo sam igra i kako me nasmijava.
Fali mi pivo koje se zove Krampus. I koje sam nedavno otkrila. Želim Krampusa uz sebe da me štiti sad. On je jedini dovoljno crni i strašni.
Ništa. Idem s malim u Međimurje u šetnju. Dok je još sunca i mojeg igrališta iz djetinjstva. Na kojem sam maštala i letila. A kad me uhvatio strah, otrčala k baki u kuću. Možda ondje uspijem stvorit Krampusa s kojim su ga plašit…
Sretno svima, gdje god bili!

Karantena i bez karantene

u Margareta, objavljeno u Švedska

Najrađe bi vam pisala o tome kako i zašto Šveđani vole roštilj, fotkala pravu švedsku zimu u kojoj snijeg ne prolazi (a ove godine ga baš ko’ za inat nema, kao da zna da mora i on pobjeći), zašto vole brodove, zašto su tihi …
I trebala bi.
Najrađe bi se pripremala dušom i tijelom za odlazak na Visby koji planiram već dugo, a s kojeg bih vam slala fotkice drevne Švedske i tekstove o tadašnjoj Švedskoj. Švedskoj o kojoj sam sanjala i prije nego sam stigla tamo. Samo nisam znala da je to – to.
Budem.
Samo dok me pusti. Sve ovo.
Ovo što me tjera da pišem o tome da se i ovdje kupuje hrana na veliko, da se spominje karantena, da je ovdje više od 400 zaraženih, da se bolesti širi autohtono i da još uvijek rade i vrtići i škole. Jesu li i ovdje sve oči uprte u nebo, ne znam. Jer je kišovito i uglavnom oblačno. A i svi šute. Kao i uvijek.
Iskreno, mnogi kao i ja sigurno misle kako se ovakvo nešto nikad nije trebalo, niti moglo dogoditi. Kako se nikada neće dogoditi, a dogodilo se.
Razgovaram više nego ikad samo telefonom, svi su u strahu. Svaki u svojoj vrsti straha. U tom strahu šire se svakakve informacije, ljudi se boje. Oni koji se kao ne boje, u stvari boje se najviše, tako bar psihologija kaže.

Na igralištu svaki dan samo moj mali i ja – na ljuljački. Mali razgovara sam sa sobom, uglavnom priče iz crtića i o tome kako nam tata mora doći.
Svi koji žive kao mi, na dva mjesta, sada znaju koliko je to teško i koliko komplikacija nosi sa sobom. Ne želim niti misliti, jer moram biti sabrana.
Moje dijete voli otvarati ormare.
Jučer navečer otvorio je sve ormare u hodniku koje imamo u jednom trenutku. I tada sam, baš kao nikad prije, u jednom trenutku i na jednom mjestu sa sofe na kojoj sam sjedila, vidjela sav svoj život. Svu odjeću, staru i novu, sve jakne, zimske i ljetne, sve šalove i kape, sav božićni nakit u kutijama visoko gore, sve cipele i patike, štikle koje sam ponekad nosila dok sam još radila, njegove sandalice, one male i sadašnje, suprugove patike i papuče… Sve mi je proletjelo kroz glavu.
Kao nikad prije na život gledamo drugačije.
Kao nikad prije proljeće je lijepo i rano. Lijepo kao i uvijek, ali nikad ovako tužno i drugačije.
Ne dajmo se.

-Sve je to lutrija – veli moja frendica. Ne, ne puštam život lutriji, nikad nisam. Uostalom nemam sreće s lutrijom. Samo s hrabrosti. To sam naučila dosad.
Treba moći reći mami – Donesi sve van. Stavi mi sve u gepek i ne otvaraj vrata od auta. Treba moći objasniti malome zašto ne “recikliramo kante kod bake na dvorištu”. Zašto tate dugo nema i zašto brišemo rukice nakon dućana odmah u autu. Svi smo stavljeni u psihičku karantenu i bez karantene.
I dok svi gledaju kako će ekonomija otići vragu i sezona i posao i izvoz i uvoz, ja mislim kako nas je Kina ipak natjerala da mislimo.
Na početku smo. Možda i na početku neke nove civilizacije i drugog doba. Htjeli mi to priznati ili ne.
Ajde, počela je neka sapunjara. Ona odmah iza dnevnika, u podne. Ne gledam ju. Ali ima divnu španjolsku glazbu na špici koja poručuje mozgu kako je sve lijepo i isto.
Idem malo vjerovati.
I otplesati s Lukom.
Drž’te se. Svatko za što može i zna.

Digitalno nebo

u Margareta, objavljeno u Švedska

Ne znam bi li vam pisala o Danu žena koji tradicionalno u Švedskoj ne postoji (postoji samo Majčin dan u svibnju) ili o tome kako se Šveđani snalaze zbog virusa. Mislim da je u Švedskoj svaki dan – dan žena, ali i dan muškaraca, ali dug je bio put u povijesti do toga.
Sanjala sam digitalno nebo. Dakle, nebo puno ikona, kao na vašem ekranu kompjutora, a svako malo neka je ikonica odvukla gore nekog s ulice. Kao dok pospremate u “smeće” sa zaslona ono što vam više ne treba. Glupo da ne može biti gluplje. Nikad, ali baš nikad nisam sanjala računala ni računalnu opremu, jer ih ne podnosim. Ali utjecaj je jasno vidljiv. Bojim ih se kao i virusa. Možda sam nekom dala i dovoljnu glupu ideju za film. No previše sam na telefonu i na vijestima i moram se posvetiti opet više kuhanju. Mali ionako kuži da sam izvan sebe pa si je složio šator u sobi i ne šljivi nikog. Šator od madraca sa kreveta i brdo deka. Govori da je u avionu i da leti i zuri u kutiju od puzzli dok vozi.
Nema veze. Sanjala sam ovaj tjedan i skakavce. Ni to nije dobro. Znam da je moja baka govorila da su skakavci kataklizma.
Moj muž nije ništa rekao na to što sam sanjala.
U Švedskoj trenutno malo više od 160 zaraženih virusom (podaci sa švedske državne televizije (svt) od jutra). Preko sto zaraženih samo je u Stockholmu i najviše je onih koji su doputovali iz Italije, jer su prije dva tjedna bili u Švedskoj školski praznici. Uglavnom su slike bolesti o.k.
Ne obaziru se Šveđani puno, ali su dovoljno pripremljeni. Dakle, oni koji su boravili i Italiji ili Iranu ili Kini ili Koreji ne smiju na posao dva tjedna. Puno ih je u samoizolacijama (i rade od doma, ako mogu) i već su po medijima i pričaju kako im je. Više od 2 tisuće ljudi se testiralo. Moj muž veli da su se svi počeli sprdati iz svega. No ja mislim da ipak nije situacija za to. Talijani su se danas do kraja zatvorili. Dakle, ništa ne radi. Negdje do početka travnja, ako sam dobro razumijela. Zbog njih samih i zbog ostatka svijeta. I to me baš dotuklo.
SAS, skandinavska aviokompanija, ukinula je letove prema Italiji. Neki eventi, konferencije, velesajmovi itd po Göteborgu su odgođeni, kao i svi poslovni eventi koji bi imali više od 500 ljudi. Ukoliko se moraju organizirati, čak i obični sastanci, mora se gledati na jako puno faktora – od klimatizacije u prostoru na dalje.

No, idemo se još malo posvetiti Danu žena, jer me baš svi ubijaju s porukama kako je danas Dan žena i kako treba piti i slaviti i dobiti cvijeće. Ne, danas je službeno Italija stavljena u karantenu, ljudi moji. I to ne znam koliko pokrajina. I nisam spavala, jer je mali pao s kreveta u noći, pa sam ostatak noći vrtjela u glavi pjesmu s crtića “Juhu i prijatelji” da ne razmišljam o skakavcima. Mislim da ja zapravo imam svoj dan svaki dan, kao samomama.

No, ipak nekoliko zanimljivosti za one koji misle kako su Skandinavci najprije dali pravo glasa ženama. Nisu. Uopće što je pravo glasa? Pravo na izbor političke stranke? Pravo za reći nešto javno? Ajde molim vas. Kaj nam to sve danas vrijedi, kad digitalna neba napadaju.

Prva zemlja koja je dala pravo glasa ženskom spolu je Novi Zeland – 1893. godine.

U Švedskoj su žene pravo glasa dobile 1919. godine.
A prije nje, pravo glasa ženama dala je Finska 1906., Norveška 1913., Danska 1915., i Island 1915., pa čak i Austrija 1918. te Kanada 1917. dale su pravo glasa prije. Njemačka 1918. godine kao i Kirgistan i Poljska i Velika Britanija. Švicarska je pravo glasa ženama dozvolila tek 1971. godine, a najkasnije od svih zemalja to je dopustio Lihtenštajn – 1984. godine.

Hrvatska – 1945. godine.

Imate li onaj osjećaj?

u Margareta, objavljeno u Švedska

Koji dosad niste imali?
Kako je odjednom brdo problema koje ste do jučer imali zapravo netragom nestalo? Evo, recimo, mene ovih dana više uopće ne živcira što je i kako mali pojeo i kako mi je štitnjača. (Za one koji ne znaju, ja sam samo mama i non stop mama, a nama samomamama djeca su sav svijet). A barem jednom u danu bacao me totalno u očaj zbog toga i zbog toga mi je štitnjača poludjela. I zbog puno toga drugoga. No nema veze. I znate što? Mali jede. Vjerojatno jer se ja žderem oko drugih stvari.
Kuži.
A sad kužim i ja.
I da ste htjeli u potpunosti se posvetiti stvarima koje vas trebaju i koje trebate napraviti, ne možete. Zašto? Jer vam je konstantno servirano ono u čemu trenutno moramo živjeti. Iz dana u dan. I čekamo kako će se sve završiti i kada. Puno toga ne želimo vjerovati, puno toga nije onako kako nam se predstavlja, puno toga je možda i gore nego nam se predstavlja, no jedno je sigurno – da u ovim trenucima imate samo sebe i svoj razum. Nikog drugog. Da, to je taj trenutak. Makar i bila samo gripa koja će proći, kako kaže naša baka Ana od 8 i kusur banki koja ne ide iz kuće van i podgrijava si sarmu. Ali taj trenutak netko je ili izmislio ili želio da ga prođemo ili ga sami prolazimo jer tako želimo. Ali je tu. Izgleda stravično. Naročito u Italiji. Od koje sam trenutno odaljena oko 300 km. I nikada nisam mislila da će moja prelijepa Italija (ja sam nekim davnim rodom Talijanka) tako patiti i tako izgledati.
I ako ste dosad imali puuuno trenutaka u kojima ste rekli bude nekako i niste uključivali taj zdrav razum na sto posto, čekajući da se stvari jednostavno dogode ili odgode ili nestanu same od sebe, sada je vrijeme za imati uključen zdrav razum sto na sat.
I to je ono što nas iscrpljuje. Što nas plaši. Ovo sada, ne znam kako bih mu ime dala, ili njoj, ili tome, iznad je svih tjeskoba koje sam iskusila. I još uvijek nekako uspijem zaspat navečer i probuditi se. I normalno nekako izdržati dan sa djetetom. Svaki dan pomalo obavit nabavku hrane. Dok moj muž, kako kaže, skypeom “tješi svoje kolege na poslu kao team lead”. Malo sam bila pissed-off na to jučer što sam čula – da postoji netko u Švedskoj koga se treba trenutno tješiti i hrabriti na poslu u ovom trenutku, a uspio se zaposlit i ima iznad 30 godina !!! (Pa bar na poslu ne pokazujemo toliku slabost. Barem mi u Hrvatskoj nikada nismo. Ili sam ja propustila nekaj.) I to u trenutku u kojem se mora nekako i što brže posao obavljat, jer ne znaš kako će sutra izgledati. Da, malo paničarim, možda i puno, i malo me sve to pere, ali evo moram podijelit svoje osjećaje.
Da bi mogla zaspat.
Ne, ne razgovaraju više ni frendice, ni braća, ni sestre, a i starci su tu po zgradi nekako bijesni, onako starački proviruju kroz poluotvorene prozore van da vide nosi li tko masku i idu li djeca normalno u vrtić. Svi su se nekako udaljili, svi govore kako o ničem nemaju pojma, kako se treba nabavit brdo hrane i tu situacija stane. Da, stali smo i mi.
Jer su nas preplašili? Možda. Mnoge jesu. Jer smo dosad živjeli lagodno uz lijekove? Da. Jer nikad nismo ni pomislili kako je to ako dućan ne bude radio? Ili zubar? Da.
Jer nismo iskusili kako je ne imat pomoć i izlaz u vezi neke bolesti? Da. Sve to mnogi nismo iskusili, a sada jesmo.
Broj zaraženih raste i u Švedskoj. Mislim da je negdje 60 zaraženih bilo danas ujutro. Glupo mi je pisat brojke kad se stalno mijanjaju i objavljuju ih službe nadležne za to. Zanimljivo je da se jako puno ljudi javlja po savjete medijima i da mediji jako puno pišu o stvarima o kojima nisu prije. Primerice, danas pišu, kako je od 2014. do 2018. godine u okolici Stockholma čak 40 posto više djece “koja su mentalno, odnosno, psihički bolesna ili imaju neki problem zlostavljanja”. Što me ozbiljno zaprepastilo za ovu zemlju.
Jako mi je drago da u meni još uvijek postoji osjećaj nade na kraju dana. Još uvijek bih pogledala film i popila vino, a ujutro skuhala dobar ručak malome i sebi. I stignemo čak i na ljuljačku kad nema puno djece. Tjeram samu sebe u normalu. Makar imam onaj čudan osjećaj kao i svi. I dok ga ljuljam, najradije bih uzela telefon u ruke i gledala što ima novog. Ali neću. Govorim samoj sebi: – Gledaj u sunce i pjevaj Tata kupi mi auto!
Jučer nam je frend nakon posla krenuo u Stockholmu na trening. Još nisam stigla ni pokazat zaprepaštenje njegovom odlukom koju sam čula, već se sam suočio s činjenicom da nema žive duše u centru. Okrenuo se i otišao doma.
Bio je nadobudan.

Bio je živ.

Nije htio vjerovat da je tako strašno.

Samo je, ipak, podijelio fotkicu s nama.

I jedna koja “baca” u djetinjstvo

u Margareta, objavljeno u Švedska

Nakon hrvatskih frižidera punih hrvatskih mesnih delicija od pršuta, špeka, baranjskih kobasica, kulena i ostalog, koji su se pojavili unatrag godinu i nešto više u nekim švedskim trgovinskim lanicima, ovih dana osvanuo je i jedan slatki drveni ormar!

Iako u dućanu ni žive duše…

Iako u dućanu rano ujutro skoro nije bilo žive duše, osmijeh je na lice potjerao ormar – Životinjskog carstva!

…šareni ormar podsjetio me da se život može okrenuti nabolje u trenutku

I dok u prvi mah ne povjeruješ svojim očima i misliš da ti se miješa od sveg ovog stresa, odjednom preplavljuje pozitiva i topli osjećaj iz djetinjstva koji, shvatiš, ipak i dalje živi. Osjećaj sigurnosti koji je tako dobro došao u ovim danima.
Živi u svima nama. Lijepo da ovakve stvari koje bi hrvatska privreda trebala još više “pogurati” imaju priliku živjeti i u našoj djeci i na drugom kraju svijeta, u potpunoj drugoj kulturi.

Čokoladice se mogu kupiti uz album kako bi se lijepile i sličice koje su u čokoladici, a na ormariću ponosno stoji natpis – Kraš.
Prodaju se 4 čokoladice za 10 kruna. Super cijena za Švedsku i za 4 čokoladice.
I dok sam u autu razmišljala kako svijet ipak nije stao, pomislila sam kako su možda za to zaslužne šarene boje hrvatskog ormara.

U švedskim trgovinama sve je više naših i onih nekadašnjih “naših” proizvoda

Uz hitove dobrog starog “Heart-a” moje omiljene vještice anđeoskog glasa vratila sam se u dobra stara vremena. U potpunosti i sva.

Počela testiranja za Koronavirus i kod kuće

u Margareta, objavljeno u Švedska

 

I u Švedskoj, točnije u Stockholmu, počela su se provoditi testiranja kod kuće onih za koje se sumnja da su se možda zarazili Koronavirusom.
Po uzoru na Veliku Britanju posebno obučeni zdravstveni radnici, u slučajevima za koje infektivni liječnik smatra prikladnim, potraže potencijalno zaražene osobe u njihovim domovima i obavljaju testiranja.
Ovakva vrsta testiranja dobra je jer potencijalno zaražene osobe se ne dovode u institucije, već se testiranje obavlja kod njihove kuće, a u slučaju pozitivnog testa, odlaze u bolnicu.
Ovakva praksa odnosi se na osobe koje ne trebaju posebnu bolničku njegu, odnosno one koji imaju blage simptome bolesti.
U ovom trenutku Švedska je, prema objavama nadležnih, na 13 zaraženih.

Također, u regiji Stockholm sutra se u školske klupe vraćaju tisuće učenika nakon zimskih školskih praznika, pa su roditelji malo u brizi za njihovo zdravlje. No zdravstveni djelatnici ističu kako su najmlađi zapravo u najmanjoj opasnosti za zaraziti se te prenositi zarazu dalje.

Kako izgledaju testiranja Korone u Švedskoj

u Margareta, objavljeno u Švedska

 

Nakon što su u Goteborghu potvrđena prva 4 slučaja zaraze novim virusom, Sveučilišna bolnica Sahlgrenska proširila je svoj kapacitet za uzimanje uzoraka, odnosno za testiranje moguće zaraženih.
Do sada je tome služilo 6 soba uz samu recepciju bolnice u kojima je osoba za testiranje mogla obaviti pretrage – dati krv te briseve. Sada su otvorena još tri mjesta, ali se prvo sve mora obaviti vani, u šatoru.
Naime, ispred bolnice postavljen je veliki šator do kojeg se još u petak dopremala struja te grijanje, a šator je postavljen tako da ga baš ne tuče još uvijek hladan februarski zrak.
U Švedskoj je trenutno zaraženo 12 osoba. Većinom su to putnici povratnici koji su se zarazili ili u Italiji, ili u Njemačkoj ili Iranu, ili su pak bili u bliskom kontaktu s osobama koje su putovale. Stoga je i u Goteborghu u tijeku opsežno ispitivanje infekcije i pronalaženje kontakata zaraženih, a na testiranje zbog sumnje na zarazu dolazi sve više osoba. Šator čuvaju zaštitari i samo oni koji imaju rezervirano vrijeme mogu ući i pristupiti testiranju.
Svi ostali mogu se vratiti kući, objavili su mediji. Zaštitari ne nose zaštitnu odjeću za infekciju, ali se drže na udaljenosti od dva metra najmanje od ljudi koji stižu.
Ukoliko je pacijent pozitivan, poziva ga se na vrata bolnice gdje ga dočekuju zdravstveni radnici.
Dvanaest zaraženih ima osrednje simptome bolesti. Građanima se još ništa ne savjetuje posebno, osim pojačano provođenje higijene i ne izlaganje napučenim mjestima. Moj muž je obavio dućan i rekao je da je bila ogromna gužva u petak, ali da se kupuje uobičajeno. Vidjet ćemo koliko će sve potrajati. Dezinficijensi su užasno skupi, a maski nema već odavno. Nitko ih ne nosi. Ne znam zašto su se toliko panično kupovale? Vjerojatno da bi ih kreatori mogli isfurati na modne piste ovih dana. No, neću po njima. Volim ih. Volim sve lijepo i kreativno. Ali ne volim pretjerivanje.
Eto, nimalo ugodno nije nigdje.
Nadam se da se bojite sve manje. Jer tako mora biti. Moramo prihvatiti situaciju kakva je. A svagdje je više-manje ista.
U čekanju proljeća, šaljem vam prelijepu sliku.
Proljeće ipak nosi ljepše dane. Bar su tako rekli…

Jingle bells, jingle bells…. Virus all the way!

u Margareta, objavljeno u Švedska

Kome zvona zvone?
Mogli bi se svi pitati ovih dana.
Ovdje je snijeg. Paše pjesmica. Sa malim zakašnjenjem. Ali paše i na ono drugo. Baš sam dobro izmislila, ha? Guram samu sebe u pozitivu. Do prvih vijesti.
Bogme, kao da se sam svemir urotio protiv Zemlje i svega što na njoj živi. Osim naravno na viruse. Ne znamo od kuda je došao, ni kamo ide. Ni koliko je opasan, zapravo.
Ne želim o njemu. Nije zaslužio. Previše sam mislila i slušala ovih dana i puca mi glava. I sve ostalo.
Počela sam ga ignorirati nakon tri dana panike i straha kakvog sam zadnji puta doživjela kao gimnazijalka za vrijeme trodnevnog i tronoćnog napada na Varaždin u još uvijek nezavršenom podrumu nove kuću u koju smo uselili.

Onda davno. Ali su sjećanja tako ovih dana postala sviježa. Znam da je mama često govorila da se par dana prije početka rata totalno pogubila i nije znala što bi sve kupila u dućanu. Baš sam se toga sjetila hodajući po dućanu neki dani gledajući koje konzerve da kupim, a zapravo ih uopće ne jedemo. Oprao me baš taj osjećaj nemoći. Kao dok pišeš test i znaš da nemaš pojma i da ćeš dobit jedan, a ipak si na testu. Teško mi je bilo uopće razmišljati, jer me stres još više oprao kada sam vidjele redove na kasama i gomile količine brašna i mlijeka pred sobom u kolicima drugih ljudi. I tete kako pričaju kako smo zapravo svi glupi i prevareni, ali kako si ne možemo pomoći. I kako nam je zapravo malo dosta da poludimo od straha.
Da, treba proći dan, dva ili tri da se čovjek sabere, ukoliko ne završi u izolaciji ( ali i ako završi nije kraj svijeta). I da jedino što može je nastaviti za svojim životom. Malene se ionako ne može opterećivati time, ona zahtjevaju svoj ritam i vas u potpunosti – vesele, zdrave i čile. I to je ono čega sam se najviše uplašila u čitavoj priči.
Vjerujem da je mnogima tako.
Imam frendicu koja je prepuna pozitivnih poruka i ismijava se iz svega i svih i konstantno nabraja kamo će sve ići ovih dana s djecom i na kakva javna okupljanja. Braneći se svime i svačime i napadajuće sve budale koje se boje. Da baš kao zmaj dok mlati repom, a krepava. Tako se ponaša. Ne slušajući uopće što joj rekli u vezi okupljanja na veliko. Ne znam koliko je tura i tretmana za samopomoć ( zbog problema u braku) dosad prošla, ali valjda je to razultat toga svega. Imam frendicu i na kemo terapiji i s kojom evo razgovaram kao normalan čovjek. Koja je totalno prisebna, uvijek odgovori na poruku, bez pretjerivanja, bez optuživanja, bez samosažaljenja, ali uvijek pozitivna. Sa naravno ogromnom dozom straha u sebi za koju znamo da ga ima i ja i ona. Bravo moja D. Ne daj se. Ni raku, ni virusu.
Da, neki reagiraju svakako.
No, najbolji je lijek je naći ono što nas najviše smiruje. Ako vas smiruje kupovanje – kupujte. Ako vas smiruje biti doma – budite doma. Ako želite manično raditi- radite. Pijte navečer. Ali nemojte nikoga u ovim trenucima i osuđivati jer se boji ili jer misli drugačije i učiti ga pameti o tome što bi morao raditi u situaciji koja je svima strana kao svemir. Mnogi se tako ovih dana ponašaju. I mogu. Ali ne smiju napadati one druge kojima nije do toga. Iz brdo razloga koji stoje u knjigama o pristojnom ponašanju.
Ja sam nekako za onu koju sam čula – malo rakije, puno luka. Pa ‘ko živ, ‘ko mrtav. Tko od virusa, a tko od smrada.
Valjda će, zapravo, po svim silama prirode, virus od smrada pobjeći i crknuti. Od smrada će bježati i ljudi oko vas, pa se možda ne zarazite. Da, tome se u biti ja nadam.
Hnmm. Mislim da nas panika ubija više od svega trenutno. A na to očito netko računa i cilja. Nema veze.
Evo, Šveđani su se bacili na kemijanje cijepiva i blizu su samome kraju. Dao Bog da uspiju što prije.
Inače, u Švedskoj je trenutno 7 zaraženih. Testira se 500 osoba. Danas.
Vidjet ćemo. Polako. Iz dana u dan.
Moji Hrvati se drže jako dobro! Imaju sve pod kontrolom.
Kako i priliči zemlji koja je preživjela rat i izborila se za vlastiti mir na svojem ognjištu.
Koji sada treba (opet) – obraniti.

Panika zbog virusa

u Margareta, objavljeno u Švedska

Ni daleki i hladni sjever Europe opaki virus ipak neće zaobići.
I u Goteborghu jučer je potvrđen drugi slučaj zaraze Koronavirusom.
Zaražen je muškarac koji je nedavno boravio u Italiji. Prvi slučaj još u siječnju, bila je djevojka u 20-ima koja je već izliječena, a zarazila se u samome Wuhanu gdje je bila u posjetu prijateljici. Mediji ističu kako je zaražen muškarac bio u kontaktu s čak 40 osoba u nekoliko dana.
Nije trebao dugo da i ovdje zavlada panika, jer su nedavno u Švedskoj bili zimski prazinci i jako puno ljudi otišlo je u toplije krajeve, a za destinaciju je odabralo baš – Italiju.
Ne, baš nitko nije mogao ni zamisliti da će Italiju ovako jako pogoditi.
U Švedskoj postoje telefonski i on-line liječnički savjeti o kojima sam vam već pisala. Od danas, u telefonskoj službi s medicinskim savjetima “1177” radi i do deset medicinskih sestara i tehničara više kako bi se lakše nosili s pritiskom poziva. Svaki drugi poziv odnosi se na Koronavirus, a većina pozivatelja uopće nema simptome virusa, ističu iz službe “1177”.
Inače, da vam se netko javi na telefon spomenute službe trenutno se čeka i po 45 minuta! Pa tako oni koji su stvarno bolesni odustanu i odu na hitnu ili Dom zdravlja, što je, ističu u službi, loše, umjesto da se ipak prvo savjetuju telefonom što i kako učiniti.
Inače, u “normalnim” okolnostima služba “1177” ima 2 tisuće poziva dnevno. Lani su ukupno zaprimili preko 906 tisuća poziva.
Dnevni broj poziva, od jučer, udvostručio se.