Imate li onaj osjećaj?

Koji dosad niste imali?
Kako je odjednom brdo problema koje ste do jučer imali zapravo netragom nestalo? Evo, recimo, mene ovih dana više uopće ne živcira što je i kako mali pojeo i kako mi je štitnjača. (Za one koji ne znaju, ja sam samo mama i non stop mama, a nama samomamama djeca su sav svijet). A barem jednom u danu bacao me totalno u očaj zbog toga i zbog toga mi je štitnjača poludjela. I zbog puno toga drugoga. No nema veze. I znate što? Mali jede. Vjerojatno jer se ja žderem oko drugih stvari.
Kuži.
A sad kužim i ja.
I da ste htjeli u potpunosti se posvetiti stvarima koje vas trebaju i koje trebate napraviti, ne možete. Zašto? Jer vam je konstantno servirano ono u čemu trenutno moramo živjeti. Iz dana u dan. I čekamo kako će se sve završiti i kada. Puno toga ne želimo vjerovati, puno toga nije onako kako nam se predstavlja, puno toga je možda i gore nego nam se predstavlja, no jedno je sigurno – da u ovim trenucima imate samo sebe i svoj razum. Nikog drugog. Da, to je taj trenutak. Makar i bila samo gripa koja će proći, kako kaže naša baka Ana od 8 i kusur banki koja ne ide iz kuće van i podgrijava si sarmu. Ali taj trenutak netko je ili izmislio ili želio da ga prođemo ili ga sami prolazimo jer tako želimo. Ali je tu. Izgleda stravično. Naročito u Italiji. Od koje sam trenutno odaljena oko 300 km. I nikada nisam mislila da će moja prelijepa Italija (ja sam nekim davnim rodom Talijanka) tako patiti i tako izgledati.
I ako ste dosad imali puuuno trenutaka u kojima ste rekli bude nekako i niste uključivali taj zdrav razum na sto posto, čekajući da se stvari jednostavno dogode ili odgode ili nestanu same od sebe, sada je vrijeme za imati uključen zdrav razum sto na sat.
I to je ono što nas iscrpljuje. Što nas plaši. Ovo sada, ne znam kako bih mu ime dala, ili njoj, ili tome, iznad je svih tjeskoba koje sam iskusila. I još uvijek nekako uspijem zaspat navečer i probuditi se. I normalno nekako izdržati dan sa djetetom. Svaki dan pomalo obavit nabavku hrane. Dok moj muž, kako kaže, skypeom “tješi svoje kolege na poslu kao team lead”. Malo sam bila pissed-off na to jučer što sam čula – da postoji netko u Švedskoj koga se treba trenutno tješiti i hrabriti na poslu u ovom trenutku, a uspio se zaposlit i ima iznad 30 godina !!! (Pa bar na poslu ne pokazujemo toliku slabost. Barem mi u Hrvatskoj nikada nismo. Ili sam ja propustila nekaj.) I to u trenutku u kojem se mora nekako i što brže posao obavljat, jer ne znaš kako će sutra izgledati. Da, malo paničarim, možda i puno, i malo me sve to pere, ali evo moram podijelit svoje osjećaje.
Da bi mogla zaspat.
Ne, ne razgovaraju više ni frendice, ni braća, ni sestre, a i starci su tu po zgradi nekako bijesni, onako starački proviruju kroz poluotvorene prozore van da vide nosi li tko masku i idu li djeca normalno u vrtić. Svi su se nekako udaljili, svi govore kako o ničem nemaju pojma, kako se treba nabavit brdo hrane i tu situacija stane. Da, stali smo i mi.
Jer su nas preplašili? Možda. Mnoge jesu. Jer smo dosad živjeli lagodno uz lijekove? Da. Jer nikad nismo ni pomislili kako je to ako dućan ne bude radio? Ili zubar? Da.
Jer nismo iskusili kako je ne imat pomoć i izlaz u vezi neke bolesti? Da. Sve to mnogi nismo iskusili, a sada jesmo.
Broj zaraženih raste i u Švedskoj. Mislim da je negdje 60 zaraženih bilo danas ujutro. Glupo mi je pisat brojke kad se stalno mijanjaju i objavljuju ih službe nadležne za to. Zanimljivo je da se jako puno ljudi javlja po savjete medijima i da mediji jako puno pišu o stvarima o kojima nisu prije. Primerice, danas pišu, kako je od 2014. do 2018. godine u okolici Stockholma čak 40 posto više djece “koja su mentalno, odnosno, psihički bolesna ili imaju neki problem zlostavljanja”. Što me ozbiljno zaprepastilo za ovu zemlju.
Jako mi je drago da u meni još uvijek postoji osjećaj nade na kraju dana. Još uvijek bih pogledala film i popila vino, a ujutro skuhala dobar ručak malome i sebi. I stignemo čak i na ljuljačku kad nema puno djece. Tjeram samu sebe u normalu. Makar imam onaj čudan osjećaj kao i svi. I dok ga ljuljam, najradije bih uzela telefon u ruke i gledala što ima novog. Ali neću. Govorim samoj sebi: – Gledaj u sunce i pjevaj Tata kupi mi auto!
Jučer nam je frend nakon posla krenuo u Stockholmu na trening. Još nisam stigla ni pokazat zaprepaštenje njegovom odlukom koju sam čula, već se sam suočio s činjenicom da nema žive duše u centru. Okrenuo se i otišao doma.
Bio je nadobudan.

Bio je živ.

Nije htio vjerovat da je tako strašno.

Samo je, ipak, podijelio fotkicu s nama.

I jedna koja “baca” u djetinjstvo

Nakon hrvatskih frižidera punih hrvatskih mesnih delicija od pršuta, špeka, baranjskih kobasica, kulena i ostalog, koji su se pojavili unatrag godinu i nešto više u nekim švedskim trgovinskim lanicima, ovih dana osvanuo je i jedan slatki drveni ormar!

Iako u dućanu ni žive duše…

Iako u dućanu rano ujutro skoro nije bilo žive duše, osmijeh je na lice potjerao ormar – Životinjskog carstva!

…šareni ormar podsjetio me da se život može okrenuti nabolje u trenutku

I dok u prvi mah ne povjeruješ svojim očima i misliš da ti se miješa od sveg ovog stresa, odjednom preplavljuje pozitiva i topli osjećaj iz djetinjstva koji, shvatiš, ipak i dalje živi. Osjećaj sigurnosti koji je tako dobro došao u ovim danima.
Živi u svima nama. Lijepo da ovakve stvari koje bi hrvatska privreda trebala još više “pogurati” imaju priliku živjeti i u našoj djeci i na drugom kraju svijeta, u potpunoj drugoj kulturi.

Čokoladice se mogu kupiti uz album kako bi se lijepile i sličice koje su u čokoladici, a na ormariću ponosno stoji natpis – Kraš.
Prodaju se 4 čokoladice za 10 kruna. Super cijena za Švedsku i za 4 čokoladice.
I dok sam u autu razmišljala kako svijet ipak nije stao, pomislila sam kako su možda za to zaslužne šarene boje hrvatskog ormara.

U švedskim trgovinama sve je više naših i onih nekadašnjih “naših” proizvoda

Uz hitove dobrog starog “Heart-a” moje omiljene vještice anđeoskog glasa vratila sam se u dobra stara vremena. U potpunosti i sva.

Počela testiranja za Koronavirus i kod kuće

 

I u Švedskoj, točnije u Stockholmu, počela su se provoditi testiranja kod kuće onih za koje se sumnja da su se možda zarazili Koronavirusom.
Po uzoru na Veliku Britanju posebno obučeni zdravstveni radnici, u slučajevima za koje infektivni liječnik smatra prikladnim, potraže potencijalno zaražene osobe u njihovim domovima i obavljaju testiranja.
Ovakva vrsta testiranja dobra je jer potencijalno zaražene osobe se ne dovode u institucije, već se testiranje obavlja kod njihove kuće, a u slučaju pozitivnog testa, odlaze u bolnicu.
Ovakva praksa odnosi se na osobe koje ne trebaju posebnu bolničku njegu, odnosno one koji imaju blage simptome bolesti.
U ovom trenutku Švedska je, prema objavama nadležnih, na 13 zaraženih.

Također, u regiji Stockholm sutra se u školske klupe vraćaju tisuće učenika nakon zimskih školskih praznika, pa su roditelji malo u brizi za njihovo zdravlje. No zdravstveni djelatnici ističu kako su najmlađi zapravo u najmanjoj opasnosti za zaraziti se te prenositi zarazu dalje.

Kako izgledaju testiranja Korone u Švedskoj

 

Nakon što su u Goteborghu potvrđena prva 4 slučaja zaraze novim virusom, Sveučilišna bolnica Sahlgrenska proširila je svoj kapacitet za uzimanje uzoraka, odnosno za testiranje moguće zaraženih.
Do sada je tome služilo 6 soba uz samu recepciju bolnice u kojima je osoba za testiranje mogla obaviti pretrage – dati krv te briseve. Sada su otvorena još tri mjesta, ali se prvo sve mora obaviti vani, u šatoru.
Naime, ispred bolnice postavljen je veliki šator do kojeg se još u petak dopremala struja te grijanje, a šator je postavljen tako da ga baš ne tuče još uvijek hladan februarski zrak.
U Švedskoj je trenutno zaraženo 12 osoba. Većinom su to putnici povratnici koji su se zarazili ili u Italiji, ili u Njemačkoj ili Iranu, ili su pak bili u bliskom kontaktu s osobama koje su putovale. Stoga je i u Goteborghu u tijeku opsežno ispitivanje infekcije i pronalaženje kontakata zaraženih, a na testiranje zbog sumnje na zarazu dolazi sve više osoba. Šator čuvaju zaštitari i samo oni koji imaju rezervirano vrijeme mogu ući i pristupiti testiranju.
Svi ostali mogu se vratiti kući, objavili su mediji. Zaštitari ne nose zaštitnu odjeću za infekciju, ali se drže na udaljenosti od dva metra najmanje od ljudi koji stižu.
Ukoliko je pacijent pozitivan, poziva ga se na vrata bolnice gdje ga dočekuju zdravstveni radnici.
Dvanaest zaraženih ima osrednje simptome bolesti. Građanima se još ništa ne savjetuje posebno, osim pojačano provođenje higijene i ne izlaganje napučenim mjestima. Moj muž je obavio dućan i rekao je da je bila ogromna gužva u petak, ali da se kupuje uobičajeno. Vidjet ćemo koliko će sve potrajati. Dezinficijensi su užasno skupi, a maski nema već odavno. Nitko ih ne nosi. Ne znam zašto su se toliko panično kupovale? Vjerojatno da bi ih kreatori mogli isfurati na modne piste ovih dana. No, neću po njima. Volim ih. Volim sve lijepo i kreativno. Ali ne volim pretjerivanje.
Eto, nimalo ugodno nije nigdje.
Nadam se da se bojite sve manje. Jer tako mora biti. Moramo prihvatiti situaciju kakva je. A svagdje je više-manje ista.
U čekanju proljeća, šaljem vam prelijepu sliku.
Proljeće ipak nosi ljepše dane. Bar su tako rekli…

Jingle bells, jingle bells…. Virus all the way!

Kome zvona zvone?
Mogli bi se svi pitati ovih dana.
Ovdje je snijeg. Paše pjesmica. Sa malim zakašnjenjem. Ali paše i na ono drugo. Baš sam dobro izmislila, ha? Guram samu sebe u pozitivu. Do prvih vijesti.
Bogme, kao da se sam svemir urotio protiv Zemlje i svega što na njoj živi. Osim naravno na viruse. Ne znamo od kuda je došao, ni kamo ide. Ni koliko je opasan, zapravo.
Ne želim o njemu. Nije zaslužio. Previše sam mislila i slušala ovih dana i puca mi glava. I sve ostalo.
Počela sam ga ignorirati nakon tri dana panike i straha kakvog sam zadnji puta doživjela kao gimnazijalka za vrijeme trodnevnog i tronoćnog napada na Varaždin u još uvijek nezavršenom podrumu nove kuću u koju smo uselili.

Onda davno. Ali su sjećanja tako ovih dana postala sviježa. Znam da je mama često govorila da se par dana prije početka rata totalno pogubila i nije znala što bi sve kupila u dućanu. Baš sam se toga sjetila hodajući po dućanu neki dani gledajući koje konzerve da kupim, a zapravo ih uopće ne jedemo. Oprao me baš taj osjećaj nemoći. Kao dok pišeš test i znaš da nemaš pojma i da ćeš dobit jedan, a ipak si na testu. Teško mi je bilo uopće razmišljati, jer me stres još više oprao kada sam vidjele redove na kasama i gomile količine brašna i mlijeka pred sobom u kolicima drugih ljudi. I tete kako pričaju kako smo zapravo svi glupi i prevareni, ali kako si ne možemo pomoći. I kako nam je zapravo malo dosta da poludimo od straha.
Da, treba proći dan, dva ili tri da se čovjek sabere, ukoliko ne završi u izolaciji ( ali i ako završi nije kraj svijeta). I da jedino što može je nastaviti za svojim životom. Malene se ionako ne može opterećivati time, ona zahtjevaju svoj ritam i vas u potpunosti – vesele, zdrave i čile. I to je ono čega sam se najviše uplašila u čitavoj priči.
Vjerujem da je mnogima tako.
Imam frendicu koja je prepuna pozitivnih poruka i ismijava se iz svega i svih i konstantno nabraja kamo će sve ići ovih dana s djecom i na kakva javna okupljanja. Braneći se svime i svačime i napadajuće sve budale koje se boje. Da baš kao zmaj dok mlati repom, a krepava. Tako se ponaša. Ne slušajući uopće što joj rekli u vezi okupljanja na veliko. Ne znam koliko je tura i tretmana za samopomoć ( zbog problema u braku) dosad prošla, ali valjda je to razultat toga svega. Imam frendicu i na kemo terapiji i s kojom evo razgovaram kao normalan čovjek. Koja je totalno prisebna, uvijek odgovori na poruku, bez pretjerivanja, bez optuživanja, bez samosažaljenja, ali uvijek pozitivna. Sa naravno ogromnom dozom straha u sebi za koju znamo da ga ima i ja i ona. Bravo moja D. Ne daj se. Ni raku, ni virusu.
Da, neki reagiraju svakako.
No, najbolji je lijek je naći ono što nas najviše smiruje. Ako vas smiruje kupovanje – kupujte. Ako vas smiruje biti doma – budite doma. Ako želite manično raditi- radite. Pijte navečer. Ali nemojte nikoga u ovim trenucima i osuđivati jer se boji ili jer misli drugačije i učiti ga pameti o tome što bi morao raditi u situaciji koja je svima strana kao svemir. Mnogi se tako ovih dana ponašaju. I mogu. Ali ne smiju napadati one druge kojima nije do toga. Iz brdo razloga koji stoje u knjigama o pristojnom ponašanju.
Ja sam nekako za onu koju sam čula – malo rakije, puno luka. Pa ‘ko živ, ‘ko mrtav. Tko od virusa, a tko od smrada.
Valjda će, zapravo, po svim silama prirode, virus od smrada pobjeći i crknuti. Od smrada će bježati i ljudi oko vas, pa se možda ne zarazite. Da, tome se u biti ja nadam.
Hnmm. Mislim da nas panika ubija više od svega trenutno. A na to očito netko računa i cilja. Nema veze.
Evo, Šveđani su se bacili na kemijanje cijepiva i blizu su samome kraju. Dao Bog da uspiju što prije.
Inače, u Švedskoj je trenutno 7 zaraženih. Testira se 500 osoba. Danas.
Vidjet ćemo. Polako. Iz dana u dan.
Moji Hrvati se drže jako dobro! Imaju sve pod kontrolom.
Kako i priliči zemlji koja je preživjela rat i izborila se za vlastiti mir na svojem ognjištu.
Koji sada treba (opet) – obraniti.

Panika zbog virusa

Ni daleki i hladni sjever Europe opaki virus ipak neće zaobići.
I u Goteborghu jučer je potvrđen drugi slučaj zaraze Koronavirusom.
Zaražen je muškarac koji je nedavno boravio u Italiji. Prvi slučaj još u siječnju, bila je djevojka u 20-ima koja je već izliječena, a zarazila se u samome Wuhanu gdje je bila u posjetu prijateljici. Mediji ističu kako je zaražen muškarac bio u kontaktu s čak 40 osoba u nekoliko dana.
Nije trebao dugo da i ovdje zavlada panika, jer su nedavno u Švedskoj bili zimski prazinci i jako puno ljudi otišlo je u toplije krajeve, a za destinaciju je odabralo baš – Italiju.
Ne, baš nitko nije mogao ni zamisliti da će Italiju ovako jako pogoditi.
U Švedskoj postoje telefonski i on-line liječnički savjeti o kojima sam vam već pisala. Od danas, u telefonskoj službi s medicinskim savjetima “1177” radi i do deset medicinskih sestara i tehničara više kako bi se lakše nosili s pritiskom poziva. Svaki drugi poziv odnosi se na Koronavirus, a većina pozivatelja uopće nema simptome virusa, ističu iz službe “1177”.
Inače, da vam se netko javi na telefon spomenute službe trenutno se čeka i po 45 minuta! Pa tako oni koji su stvarno bolesni odustanu i odu na hitnu ili Dom zdravlja, što je, ističu u službi, loše, umjesto da se ipak prvo savjetuju telefonom što i kako učiniti.
Inače, u “normalnim” okolnostima služba “1177” ima 2 tisuće poziva dnevno. Lani su ukupno zaprimili preko 906 tisuća poziva.
Dnevni broj poziva, od jučer, udvostručio se.

Šveđani pojeli 6 milijona Semli!

I dok je u Hrvatskoj jučer bio fašnički utorak, u Švedskoj je ovaj datum, 25. veljače, bio odabran kao Debeli utorak o kojem sam vam već pisala.
Toga dana jede se Semla ili pecivo od finog bijelog brašna punjeno kremom od slatkog tučenog vrhnja te kremom od badema – marcipanom.

I u novinama su izašli recepti o poznaoj slastici

Nekad se Semla radio od kvalitetnijih sastojaka, a uglavnom se njime sladila samo buržoazija. U Stockholmu i nekim drugim mjestima postojale su specijalizirane pekarnice koje su ih pekle. A danas su ta peciva prave kalorijske bombe. U njima ima puno toga umjetnog, no Šveđani ih ipak jako vole. Uz fiku i kavu.

Moj je mali Luka sam mijesio svoje krafne

Na Debeli utorak u Švedskoj proda se oko 6 milijuna Semli! Dok je neki vole klasično, neki je vole starinski – na “hot wall” način – Semla se servira u zdjelicu u koju se toči toplo mlijeko. Može se dodati i cimet.
I dok pozdravljam sve u Švedskoj uživajući u našim domaćim krafnama, poručujem našima – drž’mo se dragi Hrvati.

Isto poručujem i svima koji su u “situaciji”.
Nedajmo se virusu.
Nadamo se da će proljeće donijeti mirnije i sunčane dane i vratiti osmijehe na zabrinuta lica koja viđam…

Debeli ili fašnički utorak, svejedno je, dok je ovakvih slastica

Zima napokon stigla

Južna Švedska napokon je dočekala zimu. Noćas je pao prvi ovogodišnji snijeg, uz vjetar i zimske temperature. Kreću se od 5 u plusu do minus 3 u minusu.

Snijeg bi trebao padati do 20 sati navečer, po prognozi, još samo danas. Slijedećih dana na rasporedu su također nešto niže temperature nego dosad.
Evo, švedska dječica se svakako imaju veseliti ovih dana.

Unatrag zadnjih par godina snijeg je često znao iznenaditi tek krajem veljače ovdje u Švedskoj. Već kad su se svi “ponadali” kako su ostali bez zime.
Nek ove čarobne fotke malo prizovu pozitivne misli u vama.
I otjeraju sve viruse ovoga svijeta. Na neki drugi…

VABruari – bolesni mjesec u Švedskoj

Veljaču “od milja” u Švedskoj nazivaju VABruari, a ne Februari. VAB dani (Vård av Barn- briga za dijete) slobodni su dani koje roditelji uzimaju kada su im djeca bolesna kako bi bili uz njih doma. Naime, tijekom veljače ondje od viroze oboli stvarno jako puno djece (jer ih jako puno pohađa vrtiće, jer jako puno odraslih radi), ali i odraslih koji se od njih zaraze.
I dok su u Hrvatskoj siječanj i veljača mjeseci gripe, u Švedskoj ne vlada gripa, već obično oni zimski virusi koji imaju za simptome povraćanje, proljev i temperaturu.
Sva sreća pa su u tijeku sportski praznici na jugu Švedske i mnogi su na obiteljsim putovanjima.
No, kakvi su benefiti i kako švedska država zbrinjava toliku odsutnost s posla roditelja bolesne djece?
Naime, ako vam je dijete bolesno i ima ispod 12 godina, a u nekim slučajevima može i do 16. godine starosti, možete ostatiti doma i koristiti novčanu potporu od tamošnje socijalne službe. Dobit ćete oko 80 posto plaće, a ako spadate u kategoriju koja zarađuje više od 370 tisuća kruna godišnje (brutto), tada gubite puno više i ta se dnevnica tada izračunava po nekoj drugoj socijalnoj tarifi (možete je i sami izračunati na stranicama švedske socijalne službe). Ukoliko ste nezaposleni, tada vam se naknada za behandlanje bolesnog dijeteta računa po već unaprijed određenom minimumu (kao primjerice i porodiljni za nezaposlene mame).

Zato mnogi roditelji ostaju s bolesnom djecom doma, ali i rade od kuće. Možete godišnje korisiti najviše 120 dana po djetetu. S djetetom možete ostati doma i onaj dan ukoliko nema tko drugi s njime otići, primjerice, zubaru ili na neki drugi pregled, cijepljenje i slično. Također, ukoliko je potrebno, možete svoju socijalnu dnevnicu transferirati osobi koja je ostala s vašim djetetom doma umjesto vas. No za to morate imati potvrde, papire i slično u vezi tog aranžmana. Kao i transferirati svoje Vab dane partneru s kojim živite ili ste u braku.
Ukoliko ostajete više od 7 dana s djetetom doma, morate imati potvrdu od liječnika. Sve ostanke doma možete riješiti telefonski ili, kao velika većina, on-line.

Pozdrav iz Varaždina

Koliko košta čisti zrak i mir u stanu?

Muku muče u Hrvatskoj zbog sortiranja smeća. Koliko vidim, oglasi su sve posvuda kako više nema “kante za sve”. Nakon što je postavljeno brdo kontejnera na kojima piše gdje i što i kamo ide, opet trebaju uputstva. Problemi se ne riješavaju, pa postaju sve veći. A što je veće brdo smeća, to je lakše samo se udaljiti od njega, jer smrdi, a ne se primiti u koštac s njime. Razumljivo. U neku ruku. Ali dok pogledate kako je to sve ipak lako dok se naviknete na sva tolika sortiranja i pranje tetrapakova i staklenki i koliko je lijepo imati čisti zrak oko sebe i ne imat ništa smeća oko sebe, shvatite da smeće kao takvo, kao naš suživotarac, ima golemu negativnu ulogu.
Lani sam na moru čekala u redu u bifeu/slastičarni (sve u jednom) na plaži da kupim klincima sladoled. I dok sam se ja bavila time gdje je tko i koliko mi je vruće i hoću li se skljokat ili ne, Skandinavka je ispred mene “prala” curu koja je radila u baru, a koja joj se usudila ponuditi slamčicu u koktelu.
-No, thanks!!?? It’s plastic! – rekla je ona zabezeknuto. Cura se nasmiješila i ponudila joj žličicu da si izmiješa koktel povremeno, ali ni to koliko se sjećam nije upalilo.
Pomislila sam jel’ to stvarno postalo gore toliki mindset? Ili je netko došao nas učiti nečemu dok se odmara u našoj Lijepoj našoj? Čini mi se sve pomalo. Ali da je postalo nekom to sve skupa zastrašujuće – je. I da ima onih koji burno reagiraju ukoliko se prema okolišu odnosite s nepoštovanjem, to stoji. Naročito sjevernjacima. Koji se bore sa svojim smećem na pravilan način i koriste viškove eneregije, ako za ništa drugo, onda za grijanje garaža i podruma. Makar bilo malo hladnije u stanovima. Da, upravo je tako. Kako bi se grijala garaža, i energija bila ravnomjerno raspoređena po kući, vama će biti ponekad hladnjikavo u stanu. Da, nama s juga sigurno.

Još davno, davno Šveđani su riješili pitanje smeća. I danas je to zaista posao za koji vam treba pola subotnjeg jutra (ako vam se nakupilo tijekom tjedna, a niste imali vremena za odlaske po odlagalištima). Ondje nema zabušavanja. A kazne su velike. I zbog jedne greške, platit će svi u ulazu ili u zgradi. Gospodinu Gradu koji je odgovoran za pitanje smeća i to od 500 kruna na dalje po osobi, ovisno o veličini greške koju ste počinili.
Tako, ako živite u stanu, već će vam kuhinja biti prostorno posložena sortiranju smeća. Imat ćete veliku ladicu u kojoj će biti 4 do 5 plastičnih kutija u koje ćete odlagati – mješoviti otpad, pa bio otpad, pa papir, pa tetrapake, pa plastiku. Dobit ćete i posebnu vrećicu za stare lijekove koje ćete odnijeti u ljekarnu kad vam se nakupe ili ambalažu od lijekova, a vrećicu držati dalje od djece.
Staklo i veće plastične predmete morat ćete odfurat na prvo odlagaište smeća za staklo ili drugi krupni otpad ( sukladno vašoj adresi stanovanja) za koji ćete dobiti posebne kartice za ulazak, a na kojima će se zbrajati koliko ste otpada bacili i koliko ste puta bili ondje.
Što se tiče bio i mješovitog otpada, odlaže se u ispred zgrade u posebne tuljce koji vode duboko pod zemlju. I nekao uz lasere dolaze kamo trebaju doći. Oni u kućama imaju svoje kante za odlaganje bio i mještovitog otpada ispred kuća, a koje prazne kamioni i odvoz je dosta skup. Ostalo smeće isto voze sami na odlagališta.
Meni je prije 5 godina bilo to sve jako čudno. Naročito me nerviralo pranje tretrapakova i pražnjenje staklenki od majoneza i slično. A ne smije se ništa takvo bacati u zahod, kako biste si olakšali posao.
Eto, naviknete se. Kad vidite da je svima oko vas to normalno, onda počnete i vi tako raditi. Zato mi je tužno i mučno gledat neuređena smetlišta i mjesta za odlaganje otpada naročito pred mojim stanom u Varaždinu gdi jednostavno nema neke sloge i nema reda u odlaganju. Barem ne u onoj mjeri u kojoj bi se to trebalo događati. Ali se zato energija štedi/troši na drugim stvarima. Potpuno krivim. Na tome tko će kome jače lupit vratima u noći kad dođe sa zabave, tko će se jače derat u noći, pušit i probudit nekom djecu, tko će punit kadu po 45 minuta u ponoć, i tako to…

To recimo u Švedskoj nikada nisam doživjela. Ne čuje se ničija brava, lupanje s vratima je nedopustivo, za one koji su pijani stigli s fešte pred jutro doma nitko ne zna, a ne daj Bože da bi se prale mašine s vešom usred noći, što se u Hrvatskoj još uvijek događa. I to sve više, jer, eto, štedi se energija. To se u Švedskoj, vjerujem i drugdje, smatra elementarnom nekulturom i apsolutno je nedopustivo. Za takvo ponašanje, sustanari odnosno suvlasnici stanova i udruge stanova imaju vas pravo izbacit na ulicu. Bez obzira tko ste i što ste i kolliko godišnje zarađujete i uplaćujete poreza.

Evo dragi moji.
Malo kuditi, malo hvaliti. Pa je sve negdje u sredini. Tako i treba biti. Još kad bi svi to ispravno i shvatili i uzeli si svi ono što nam fali, naš svijet bio bi (pre)lijepo mjesto za život.