Najviša zgrada u Skandinaviji Karlatornet bit će neboder u Göteborgu. Sa svojih impresivnih 245 metara i položajem na Lindholmenu bit će vidljiv i s rijeke i iz centra grada. Na 73 kata bit će 611 apartman, hotel, uredi te sky bar. Izgradnja tornja je ujedno i početak nove četvrti Karlastaden.
Odletila sam prvom prilikom opet u Istru.Ne mogu da ne posjetim svoje zelene škure s najboljom kavom na svijetu u Rovinju koji me prikovao uza se kao debelim željeznim okovima kojima se tako rado prepuštam.
I dok je rano jutro i tek nekolicina ljudi na ulicama, zvuci Everywhere Fleetwood maca u jazz verziji, osim u daleka sjećanja opet mi odaju svu čaroliju novog dana i vode me u malo sna. U kafić zelenih škura s najboljom kavom na svijetu.Tek metar od mene moj sin pleše sam sa sobom “Kad si sretan”.Turisti ga iznenađenim pogledima prate i opuštaju se i oni prolazeći malim ulicama, s malim otvorenim ulazima s drvenim stepenicama koje vode u apartmane s pogledom na more.Tek žurna Austrijanka nosi vreću punu rublja koju će dati na pranje u servis koji joj otvara mladić sa slušalicama na ušima. Sve to dok se dan budi…
I dok mi se čini da bi mogla kavu piti sto godina ovdje, jer ovaj mir sa sobom nosi toliko priča, odlazim u trgovinu starina i promatram stare kineske predmete ,drevne sagove,bicikle i zamišljam kako je svijet malen.Dolazim do malog svetišta, zahvalim sena svemu, a svodovi iznad mene podsjećaju na Veneciju.
Rovinjskoj škure pričaju svoje priče.Svaka svoju.Neke staru, neke obnovljenu,neke one koja čekaju nove vlasnike,goste,neke nove ljude i nove priče.
Baš tako osječam se tamo.S pričom na svakom uglu koja baca u najdublje snove o svemu o čemu ste ikad sanjali.Barem nas sanjare,da.
Popiti kavu još dok nema nikoga….nenaplativo
Drveni svod baš kao u Veneciji….
KAJ NISAM TOTALNI CHILL??:)
Tiho i povučeno otišla je ovih dana moja Ivča. Kako smo ju od milja zvali, jer bila ponosna Medjimurka, vesela, otvorena energična i puna zivota. Koji ju je napustio u 47 godini.Ne naglo, ali teško.Nekako se uvijek nadamo u medicinska čuda i da bude sve nekako dobro i potrajalo, no ovaj put nije. Otišla je od teške bolesti, a zadnjih dana u tišini. Hrabro, kao što je i ona bila, dok je donosila teške životne odluke i nosila se s teškom bolesti.
Sve sam ovih dana mislila kako je na svibanjskom jedrenju i kako liječenje prolazi kao što je i prolazilo. Dobro. Planirala je još na jedno jedrenje sa svojim ekipom koju je obožavala s kojom je bila slobodna i uživala u nekoliko dana svibanjskog mora.
Moja Ivana otišla je u tišini. Ostala je samo moja poruka na viberu “kako si mi draga?” onako u zraku….koja nikad neće do,biti odgovor. Posebna je ta bol koju nam rade i današnje mreže i sustavi komunikacije. Očekivala sam kako ću uskoro dobiti slike plavetnila mora, veselih ljudi i nju za kormilom, jer je tako uvijek bilo nakon par dana nejavljanja .Ovaj puta samo tišina. Otputovala sam na naglo, dok su mi uvečer počele stizati poruke o tužnoj vijesti. Ne nije me uhvatila tuga, već šok. Tuga je došla kasnije, u noći….pred jutro. Razmišljala sam o tome kako je svu svoju snagu zadnjih dana trošila na sebe i svoje najmilije, za rastanak, i kako je sebično razmišljati o mojoj poruci u zraku. Ali zapravo se samo teško nosim s ne pozdravom. Onim zadnjim. Zapravo shvaćam, sačuvala je svoje prijatelje od težine odlaska koju je proživljavala. Baš tako je i živjela. Tu i tamo stigle smo se naći, popričati, ja bih dobila prefini pekmez kojeg je radila, ako je bilo potrebno i isplakale smo se na brzinu, a tada bi ona krenula hrabro u svoj bijeli Peugeot i odjurila dalje u obaveze s djecom. Kako doma, tako i u školi, u kojoj je bila vesela knjižničarka.
Sjećam se jednog mojeg rođendana tamo u ranim tridesetima gdje je bila glavna zabavljačica. Gdje su je upamtili svi koji je i nisu poznavali dotad, po dobrom, po nesalomljivom humoru do kraja fešte. Najviše hrabrosti iskazala je u trenutku kad mi je kao novinaru nedostajala tema “O Božiću koji kod nekih nije sretan dan, već posve nešto suprotno”. Tada je bez imalo oklijevanja i hrabro u novinama u kojim sam radila progovorila o tragičnoj pogibiji njenog brata koji je stradao sa samo nekoliko godina na sam Badnjak.
Ivkica, želim ti od sveg srca mirne pute obasijane beskrajnim sjajem koji te čeka. Zagrli braceka. Otrčite u još jedno djetinjstvo koje skupa nikad niste proveli. Možda je upravo ta slika jedina utjeha u svem ovom turobnom događaju. U ovim turobnim vremenima koja ne donose ništa osim straha s kojim se svi borimo, i koja nikako da prođu i ostave svo to prokletstvo koje je odnijelo sa svijeta bezbroj dobrih i poštenih ljudi. Teška vremena, koje ni ovo proljetno sunce uz more, ni sam šum mora po prvi puta ne mogu otjerati ni metar daleko od mene. Budi mirna.
Voli te tvoja Megan, kako si me zvala
Ako ste ikad sletjeli u Dansku, a da je bilo sunčano,što je zapravo rijetkost, sigurno vas je iznenadila ljepote te zemlje iz zraka.Količina obradivih površina, velegradnost Kopenhagena,količina lijepog plavog mora koje okružuje tu zemlju,most koji ju spaja sa Skandinavijom, plaže….Sve će vam to iskusni pilot priuštiti u samo nekoliko minuta dok sljećete.
Meni je Danska, nekako, samo transferna zemlja bila i ostala, ali upravo možda zbog toga i najdraža.Krije se u njoj dovoljno šarenila,dobrog starog darka, trendova,klasike,tišine i buke,dobrih automobila kao i starih bicikala,nekog čudnog spoja Europe i već laganog mirisa i tišine Skandinavije.Ne, ne smijem zaboraviti tvorce bajki…
Da, baš po mojoj mjeri.
Kao što sam Vam obećala u jednom od zadnjih postova, otisnula sam se na kraći put. Na ona daleke možda još malo da pričekam. Nekoliko sunčanih dana koji su tek nagovještaj ljeta, najbolji su odmor, ali su dovoljno topli da zaboravite na sve, da smire i srce i dušu i da uplovite u svijet bez loših vijesti.
Uputila sam se u istarski biser- Rovinj. Poznat po šarenim kućicama i ulicama savršeno krojenim navodno zbog vjetra, a koje vrlo lako vode u svijet mašte, u svjet igre i uživanja u miru s djecom, ukoliko ih imate. Kamene ulice, stare kuće i još starije istarske zgrade pretvorene su danas većim dijelm u luksuzne stanove koji izvana nimalo ne odaju sav svoj unutarnji luksuz.
Začuđujuće, bilo je turista dovoljno, čak i previše nego li sam očekivala, ali opet onoliko da možete u miru sjesti i popiti svoje piće ili pojesti nešto, uživati u dovoljnoj tišini da čujete more te osjetite prve proljetne mirisie mediterana. Turista je najviše iz Italije, Njemačke i Hrvatske. Ponešto iz Srbije, a u našoj garaži bio je i jedan automobil ruskih registarskih tablica.
Rovinj je poznat po gostima više platežne moći, željnih mira oko sebe, dovoljne količine sunca i dobre gastronomske ponude te friških noći bez tutnjave tulumđija koje nisam srela. Potom naravno i restorana koji su lijepo posloženi uz rivu, a još više poznat je po malih uličicama popločenih bijelim skliskim kamenom koji vas kad idete u grad tjeraju u bijeg, a kad se vraćate – na kardio vježbu. Osim mirisa bilja osjećate i miris poznatih parfema koje nose veseli, jedva dočekali ljudi da se vrate u život koji su nekad živjeli. Neki sa smrznutim licima uglavnom koji šute dok njihova odjeća govori sama za sebe, a drugi veseli, puni života razdragani zbog sunca i ponovnog života u društvu.
I dok nakon još jedne teške zime pokušavam zaboraviti sve čime smo napunjeni tek sad shvaćam i dokrajčeni, lijeskanje mora i dječja igra uz sami rub plićaka ono je što me usrećuje. Iako je teško gledati nevjeru djeteta u to da je more još uvijek prehladno i nije za kupanje. Ono se uskoro utiša i zadovolji bacanjem kamenčića skrivajući se svakom valu koji vreba da ga dotakne.
Jedan, dva ,tri kamena… Budim se kao iz sna uvidjajući da sam popila kavu do kraja na kamenu i dižem se shvaćajući koliko sanjam ovih dana. Kao da su me napustile neke grozne situacije. Da, tako uglavnom more djeluje na mene. Krećem dalje u šetnju.
Baš kao što se dijete veseli plićaku, ja sam se veselila šarenim klupama jednog restorana, rozim i tirkiznim. Okrećem se za mirisom friškog peršina i juhe koji je danas tako rijedak, a koju zamišljam da je kuha neka mlada domaćica ovdje, a ne baka unucima.
Sekundu nakon, iz maštarije budi me urlik vesele djece na odmoru iz obližnje osnovne škole koja također izgleda kao jedna veća istarska kuća. I dok klinci papaju sendviče, a mala djevojčica naslonjena na obližnju ogradu, uživa na suncu i u krafni s čokoladom, pozornost mi je privukla šarolikost škura uz koje se suši ovješeni veš. Osjeća se blizina Italije, domaće atmosfere, osmijeh starijih susjeda tu je normalan , a ja se okrećem i zalazim u novu ulicu koja me vodi ponovno na plavetnilo. I bijeli kamen. Malo dalje okrećem se i ugledam staru zapuštenu malu crkvicu u koju stane vjerojatno pet ljudi.
U stvarnost me vraća ogromna jahta koja je usidrena malo dalje. Kažu da ima stotinu članova posade. Shvaćam da me jahte ovih dana više ne mogu očarati koliko god velike bile. Čak naprotiv, dobile su neki negativni prizvuk, pa bježimo s doka, ionako puše vjetar. U svom letu uspio nas i ukakat pravi rovinjski galeb, što kažu da je to ovdje normalna stvar. No mi ipak znamo da je dosta rijetko. Stoga smo u obližnjoj lutriji kupili srećku, no osim deset kuna za sladoled nismo osvojili ništa drugo. Nekom ništa, nekome sladoled.
I dok mi dijete skakuće oko mene i juri nizbrdo po ulicama malog Rovinja slobodno i veselo čekajući svoj sladoled, na škurama obližnje trgovine ovješeno je nekoliko kantica s posađenim biljem koje odlično miriši. Suveniri su u nama, pomislim. U sijećanjima, mirisima i osjećajima. Njih nam nitko ne moze oduzeti.
Hvatam ga čvrsto za ruku i odlazimo po sladoled. I na Aperol.
I u Švedskoj baš kao i kod nas u sklopu Velikog tjedna gore krijesovi. Mnogi u svojim dvorištima zapale vatru kako bi otjerali zimu i sve zlo, i sve loše, kako bi dočekali Uskrs u miru i veselju sa svojim najmilijima.
Upravo mnogi oko nas još jedan Uskrs neće dočekati sa svojim voljenima. Iz raznih razloga. Mislim pritom na one koji su izbjegli iz svojih domova i kojima isti nedvojbeno stravično nedostaje. Nemoguće je opisati riječima kako je kad ti nedostaje vlastiti dom iz kojeg si istjeran. Zato svima njima želim da negdje u kutku svojeg razderanog srca, a koje je čisto, nađu mir i nadu koju zaslužuju barem u ove dane.
Često mislim kako danas mislimo da više nije potrebno ono što smo smatrali nekad uobičajenim. Rijetko kad pitamo jedni druge kako smo, jer nekako znamo svi kako smo. Glupo nam je postalo to pitati. Poprilično smo rastrojeni. Guramo iz dana u dan. Danas više nije ništa uobičajeno kao što je nekad bilo. Danas su nažalost više uobičajeni – nedruženje, odvajanje, hladni odnosi, lica bez osmijeha, lica s maskama. Koje, iako smo skinuli, ostale su. Ne brinite da nisu. Tek smo ih izgradili ne samo na facama. I još dugo će ih biti.
Da, zanimljivo. U Hrvatskoj su ukinuli drastično sve mjere i to na naglo, iako nitko nije proglasio kraj pandemije. Više mi se ne ulazi u pravila koje malo jesu – malo nisu, a da je sve postalo prozirno kao staklo mora se priznati da je. Zato, svatko pamet u glavu ljudi moji. Jer nije gotovo. I ne slušajte nikog osim samo svoju savjest i pamet. Toliko o mjerama od mene. Još uvijek su djeca oko nas, još uvijek su rizična djeca i starci oko nas, i rizični neki mi, koji ni ne znamo koliko smo rizični….Slušajte sami sebe. Švedska nije, poznato je, nikad imala donesene mjere koje su obavezne, već samo preporuke. Ali tih preporuka držao se veliki broj ljudi. A distanca se poštuje i danas u trgovinama, iako su brojke zaraženih male. Distanca se poštuje apsolutno svagdje gdje je veliki broj ljudi i dan danas.
Svijet je u najmanju ruku lud ovih dana. Vijesti su loše. Nismo ih očekivali, ovako naglo, ovako ratne, ovako teške i zbunjujuće, ovako odvratne nakon odvratne pandemije, koja btw još traje.
U nadi u dobro želim Vam Sretan Uskrs. I hvala svima na čitanju. Ima Vas sve više. Nadam se da ću uskoro i početi putovati više, pa ću dijetiti s Vama i one druge, lijepe stvari na koje smo svi zaboravili i mislimo da ih nema. Ali ja ću ih naći.
Švedska ovih dana također živi svoj Uskrs. Trgovine su pune svega što Šveđani vole. Jaja, raznih vrsta šunki, puno vrsta sjevernjačih riba spremljenih na razne načine, ima salata od krumpira, rakova, voća i povrća, uskrsnih torti…
Sve se može kupiti. Časopisi su puni raznih uskrsnih koktela kojima će se Šveđani osladiti u ove neradne dane. Mene su se dojmili oni od manga sa prošekom i šampanjcem. Proslavite, proveselite se, zagrlite svoje voljene s ljubavlju i oprezom. Onako kako znate i možete.
U nadi u bolje sutra pozdravljam Vas.
Dobar Vam dan želim dragi. Prošli puta o svjetlu, ovog puta o magli koja je ovih dana jako česta u južnoj Švedskoj. Obično nosi kišu ako se javi tijekom dana, ili ako je jutarnja, onda kasnije i sunčani dan. Nevjerojatno je koliko je brza, gledajući je s visine kako dolazi s mora. Baš kao u onom, meni ipak zastrašujućem filmu iz 80-ih o magli i zlu koje je dolazilo s njom.
Ne znam dolazi li ovaj puta zlo s maglom. Strah proizlazi iz činjenice da je zla previše trenutno na svijetu i bez nje. Ali došla je neka tmina.
Nego, našla sam se s jednom starom prijateljicom ovih dana. Onako, nakon duljeg vremena. Susret je obilovao svime samo ne otvorenim razgovorom, opuštenom atmosferom koju smo nekad imale, osjećajem da si možemo sve sasuti u glavu u pozitivnom smislu. Čak štoviše odisao je kratkim i zakočenim rečenicama i trajao je kratko. Rečenicama koje su nas sve više udaljavale, shvatila sam prij kraju čak i od pokušavaja ikakvog bliskijeg razgovora… Jeste li imali neko slično iskustvo? Bila sam na kraju svega potištena misleći kako u meni nešto ne valja. S koliko prijatelja i bliskih osoba izgubili ste onaj stari odnos? Meni se čini da smo svi kao u nekoj magli. No, možda to i nije toliko loše da se sagledamo i u takvm situacijama, shvatimo što nam vrijedi, shvatimo koliko vrijedimo nekome. I da li je to više važno.
I magla će proći otići. Progledat ćemo. Svi. Nadamo se i oni drugi. Oni koji rade zlo. Oni zbog kojih smo loše.
S buđenjem je sve izgledao dobro….
A nakon 15 minuta više se nije ništa vidjelo i nastupio je mrak. Takva su jutra u južnoj Švedskoj, ponekad…
Za protekli Božić pisala sam o žaruljicama koje donose mir. Mir u sobama, mir u našim životima, sreću u dječjim srcima u vrijeme blagdana, svjetlo u mraku.
Nije prošlo puno vremena, a da se sve oko nas čini opet kao ružan san. Pokušavala sam kao i mnogi procesuirati sve što se događa u zadnjim tjednima i trebalo mi je vremena. Što bismo da ne moramo ustati ujutro, paliti računala, raditi, odvesti djecu u vrtić ili škole, kuhati ručak…? Što bismo da ne guramo i dalje privid normalnog života kojeg smo imali ili kojeg si stvaramo? Mislili smo da će se uskoro vratiti staro normalno, kakvo got ono bilo i što got nam ono donijelo. Stvarala se unutar svih nas nova nada. Nada za ono staro. Rađali su se planovi koje smo upisivali u dnevnike sa srećom i lakoćom.
Vjerovali ili ne, neki dan naručila sam internetom nove božićne žaruljice. Naravno da su posebne i bit će nešto novo. Tražila sam ih danima po svakakvim stranicama dok su mi se svi u kući smijali, ja sam briljirala u surfanju što po googlu, što po samoj sebi tražeći neki svoj mir. Uspjela sam naći što sam trebala za dva dana i čak nagovorila čovjeka čija je trgovina da ih pošalje u Hrvatsku. Vjerojatno mi se smilovao kad je vidio da netko kupuje božićne žaruljice u ožujku, umjesto novih dizajnerskih sunčanih naočala za more.
Bile su to žaruljice sreće. One prave. One koje se bore s ratom. U meni.
Da, ipak sam ga spomenula, a mislila sam da neću. Neću, jer još uvijek mislim da se ne događa i da neće doći do nas. Do svih nas koji smo maštali da sve je prošlo.
Bit će to žarulje koje me drže za izdržim, baš kao što onog koji kupi hlače manjeg konfekcijskog broja drže u namjeri da smršavi. I da će se sve srediti do Božića. I to je neki rok, zar ne?
Žarulje za sve one koji krivo misle da se im se upale moždane stanice i stanu na loptu. Za sve naše sretne Božiće. Za sretna jutra ne samo nekima, nego i onima koji su bježali pred bombama.
Kako sam i sama provela nekoliko dana u podrumu pod granatama prije 30 godina, meni se nije imalo što vratiti u smislu PTSP-a ovih dana, kao što mnogi to govore ovih dana, a koji jesu u podrumima bili puno puno dulje. Meni se sada javio strah po prvi put, onaj strah koji su mnogi prošli davno. Strah od rata kad imaš malo dijete pored sebe. Svako odvajanje od supruga čini se da je zauvijek. Znaju svi čiji članovi obitelji rade daleko. Znaju.
-Mama, nemoj se bojati, pa duhovi ne postoje. Oni postoje samo u pričama! – reklo mi je dijete neki dan. Makar ne pokazujem strah pred njim nikada. Ali dijete čuje, dijete je živo, dijete uleti u sobu kad ne treba i vidi svašta na ekranu.
Otjerat ćemo ih zajedno. Svijetlom. Svijetlo koje svijetli u mraku. Baš kao na fotki mojeg supruga na goteborškom aerodromu koje čuva automobile na parkingu. Upravo me ta fotka inspirirala da pišem. Svijetlo koje čuva kad nema nikog. Koje čuva ostavljene u mraku.
Žaljurice su napustile zemlju pošiljaoca, dobila sam poruku. I to me čini neopisivo sretnom. Sretnom što funkcionira ova pošiljka. Jer ide iz daleka. Jer ide ka jednoj koja ih kupuje u ožujku.
Želim svima koji su u Hrvatsku stigli iz Ukrajine neka se što brže i uspješnije uklope, ako itko čita ovaj post ili ima nekog svog ovdje u izgnanstvu.
Nemam Vam ništa novog za napisati. I iz ovoga vidite da je stanje sve posvuda kaotično. I u Švedskoj isto, koja je uvijek mirna u svakakvim situacijama. Ljudi umjesto u staro normalno, uglavnom trče sami u sebe. Ili bolje – u neko ugodno staro dobro društvo. Koje tješi i daje snagu.
Ne znam jeste li pogledali House of Gucci? Ja sam ga pogledala par dana prije svih ovih novonastalih prijetnji. Here Comes The Rain Again…. Odlično je uklopljena u film i u scenu koja nosi raspad braka, obitelji, pravih vrijednosti. Raspad koji je umotan u zlato i luksuz njujorške terase i kupaone. Stara pjesma za koju sam mislila da je (samo) ljubavna, vjerojatno joj je i to bila namjera, postala je, barem meni, nagovještaj ponovnog nemira, jer sam se slijedeći dan s tom pjesmom u ušima probudila i vidjela grozne slike na tv. Pjesma ponovnog nemira, ali i ustajanja za nečim dobrim. Ako ništa drugo, nekih starih dobrih sjećanja…
Svjetla koja sjaje u mraku česta su simbolika sigurnosti
Rijetka su sunčana jutra u Švedskoj ovih dana. Veljača je vrijeme kada se u danu prognoza promijeni i po nekoliko puta, pa sunce ujutro ne znači i sunčani dan. No, navikli su Šveđani na to, kao i svi koji ovdje žive.
No sunčano jutro ovdje uvijek budi dobre, pozitivne emocije, ako ništa drugo, južnjake podsjeća na dom, na dolazak proljeća koje je tijekom veljače prisutno već u te dane u njihovim domovinama. Ako ništa drugo sigurni smo da su sve posvuda visibabe.
Na sjeveru Europe dugo se čeka proljeće, i ono jako teško dolazi, a traje jako kratko. Svega tjedan – dva, dok ne dođe malo ljeta u lipnju.
No, sve se ovih dana naglo mijenja, ludo je vrijeme oko nas. Nadam se da čvrsto držite za nešto dobro i pozitivno. Makar se, kao sjevernjaci, veselili jednom sunčanom jutru. Ne očekujući puno od njega, već od samog trenutka…
Ovih dana u tijeku je prava skandinavska atmosfera u južnoj Švedskoj. Naime, ona oluja koja je lupala po sjeveru Europe, najviše po Danskoj, stigla je i sjevernije. Osim jakih vjetrova koji su trajali danima i noćima, napokon je početkom tjedna zapao i snijeg, pa se sve nekako smirilo. Baš kao što to bude ovdje obično u veljači.
Nije dugo trajala zimska atmosfera, baš do kraja nastave u školama oko 16 sati, kada ovdje već debelo u ovo doba padne i mrkla noć, pa su se samo najhrabriji otišli razonoditi na snijeg. Mi smo ovjekovječili malo atmosfere u gradu i lukama u kojima su stajali kao ledom okovani poznati švedski brodovi vjerno čekajući svoje putnike.
