Rujan je. I vani je 25 stupnjeva u podne u Göteborgu. Na suncu je osjet i viši. Skandinavsko ljeto trebalo je davno završiti. Terase su još uvijek lijepo pune kao i “sunčaonice” kako ih ja zovem, mjesta na koja se sjevernjaci dolaze osunčati.
Baš jučer na dječjem igralištu, upoznala sam jednog djedicu koji dolazi svakodnevno kako bi se njegov psić poigrao s djecom. Srečko, tako ga zovemo. Nisam sretnijeg i zaigranijeg psića vidjela. Imala sam majicu na sebi s natpisom Marstrand koji ga je privukao i on je odmah došao sjesti pored mene na klupicu, pitavši me odlakle sam. Najprije smo pričali o tome kako je Hrvatska lijepa, posebice obala, koju je je čovjek redovno oplovio i nekoliko puta svojom brodicom, potom smo prešli na hranu koja ga je također oduševila. A psića je, kaže, donio s jednog proputovanja iz Grčke jer je bio negdje ili ostavljen, ili vlasnici više nisu mogli biti s njime, tako sam nekako shvatila.
Pita me: Marstrand?… Odgovaram, obilazim ga ljeti i najdivnije mi je mjesto ovdje na obali. Put do njega i pogled da švedski arhipelag tjera te jednostavno u snove. Koji, gle čudom, postaju stvarnost, shvaćaš na trenutke zureći oko sebe.
Kaže, živio je u Marstrandu. Trznem se i pozornom slušam priče. Naravno kad voli ploviti, pomislim. Svi koji vole ploviti imaju vikendice na Marstrandu ili u blizini. Priča kako se u tom raju živi samo dok su djeca mala. Dok krene škola, mora se otići negde bliže gradu. A ja nekako neprestano vučem i vučem ka malim mjestima, selima, otocima…. Vodi me ona misao da čovjek živi samo jedan život i mora ga živjeti na način na koji smatra da je ispravan i dobar. Ne, ne razumije me ostatak obitelj i nemam nikakvu podršku u tome što bih sutra zamijenila stan za drvenu baraku, kućicu u blizini šume, kuću s dvije sobe s kaminom. Da, zvuči patetično i nikakvo, ali prokleta me ta istina u meni izjeda. Naročito nakon susreta s osobom koja je živjela život kako je mislila da je najbolje, oplovila mnoge obale i iz Grčke donijela psića u Švedsku! Kojim se eto sada igra moj sin i brdo djeca na švedskom igralištu. Imam staru dušu, pomislim. Svatko moje dobi živio bi u gradu s bezbroj mogućnosti i svima je smiješno što nosim majicu s natpisom Marstrand.
Čudni su putevi života, još čudniji naši odabiri. Neke biramo jer tako moramo, neke jer su jednostavniji, no biramo li one koji su nama najdraži i z akoje mislimo da su samo naši? I koliko često ih biramo? Koliko mislimo na naš vlastiti mir, ostavarenje želja koje je itekako potrebno za osobu, a koliko samo na tuđa ostvarenja? Postoji li doba kada se snovi ostvaruju? Ili su neke godine jednostavno rezervirane u našim životima za druge? Kažu da čovjek počne živjeti u 50-ima kada je dovoljno mudar odabrati prave stvari i dovoljno jak ne bojati ih se odabrati usprkos svemu. Trebamo li makar imamo djecu živjeti naše snove i pokazati im tako pravi put u životu? Što mislite?
U iščekivanju jeseni, koje nema ove godine ni blizu. Nadam se da neće prebrzo doći skandinavska tama i kiša i pozdravljam vas sa slikama kasnoljetnog Marstranda u kojem je taj dan opasno puhalo, pa do predivne plaže s otvorenim morem nismo mogli bi blizu…Ali popili smo Aperol na plavo bijelom kockastom stolnjaku u obližnjem kafiću i pokupili brdo bijelih kamenčića da nam zimi čine sjećanja stvarnijima.
Živite svoje snove. Izborite se. Ne ostavljajte ih za sobom kao da se vas ne tiču.
