Švedska zima, možda bolje rečeno klima, poznato je nepredvidiva i nagla. Jedan dan divite se plavom nebom i sunčanom danu, iako su temperature zimske i ne skaču iznad nule, već istu noć može doći zimska oluja koja traje danima. Ove slike snimljene su u nedjelju. A mjesto je radnje ona je plaža i poznato šetalište u blizini Hovasa s kojeg sam poslala svoj prvi post prije godinu i pol.
Čudno sjevernjačko stijenje uvijek privlači poglede. Svaki put svjedoči mi o nemilosrdnoj klimi i povijesti
Ostajemo li oni isti? Pitanje je koje me prati ovih dana.
Najprije malo o stanju na sjeveru. E, pa hladno je onako kako treba biti u veljači. Ide i do minus deset. Ne toči se alkohol nakon 20 sati, pa je još hladnije. Maske su preporučene u javnom prijevozu i ondje gdje ima puno ljudi. A glavni švedski epidemiolog ne zna više ni sam kako i za što uloviti Koronavirus jer kad onaj broj R, ili kako se već zove, počinje rasti iznad 1 on je nezaustavljiv, a čim padne ispod jedan, on umalo da nestane, ističe se. Sve skupa postalo je nedokučivo i samoj struci u pitanjima koja su se činila posve logična. Sve je isto ko i lani, kaže pjesma. U ovo doba? A, ne. Švedska je dragi moji najavila zatvaranje granice za sve strance i švedske državljane koji po dolasku u Švedsku nakon putovanja u bilo koju zemlju po povratku moraju imati pcr test ne stariji od 48 sata, odnosno svi koji su rođeni ranije od 2004. godine(?) to moraju učiniti. To mi nekako nije jasno…Jel to neka diskriminacija? Nije moguće. Toliko o tome.
Dragi moji, koliko imate osjećaj da ste se promijenili? Gubite li entuzijazam? Umorni ste stalno? Imate li isti izraz lica?
Neki dan u razgovoru s jednom bliskom osobom zaključile smo kako svi oko nas imaju neki druačiji izraz lica, pomalo upale oči, više bora. Netko je deblji, netko mršaviji. O prištevima od maski, ne bih. Oni koji su preboljeli Covid vidno su se i psihički promijenili. Čak i mala djeca ne izgledaju isto. Također, neki dan slušala sam po bezbrojiti put savjete psihologa na tv. Ovaj put gospođa je rekla kako godina neprestanog i kontinuiranog stresa zbog situacije na koju ne možemo nikako utjecati, naše tijelo prikazuje najprije velikim umorom i bolovima u tijelu. Što je najgore, nismo više u fazi akutnog stresa, već u fazi prilagodbe na njega i upravo je to ono najgore stanje za naše tijelo i duh koje će kad tad to morati baciti van iz sebe.
Tijelo i duh… Kako se to nekad govorilo. U danima kada smo na tom dvojcu imali vremena i volje i slobode raditi.
Ne čini vam se da što je više cijepiva na tržištu (do kojeg ne možemo), to smo više zaključani, a time što smo više zaključani imamo sve više vrsti virusa? A što je više virusa to svi oko vas imaju manje pojma što se događa, odnosno seruckaju kako uopće o tome svemu ne razmišjaju? Evo, čak je i moja mama rekla da joj je sve to počelo smrdit. Ona, koja je inače paničarka na stotu potenciju i realist. I tulila se na na svakoj reklami o pranju ruku i presici stožera.
Nego, kako vam je u vezama? Maštate li još o nekom odlasku s partnerom/icom kada sve prođe /ako ikada prođe/ i mislite kako će sve biti bolje i i da ćete se vratiti na staro? Onako, kao obrisano gumicom? Ili se jedva čekate razvesti? Jer ste prolupali, jer su problemi postali neizdrživi? Jer vam vaš ludi mozak govori kako su vam bivši/e najbolje u životu što se dogodilo? Još uvijek se tako divim svima koji su rekli da su pandemiju “iskoristili najbolje što su mogli”.
Nego, privukao me članak nedavno objavljen u švedskom izdanju Elle-a o tome kako je na sjeveru mnoge pandemija natjerala na razvode.
“Ideja da bi virus mogao biti smrtnosan za potencijalnu “cjeloživotnu” vezu može zvučati dramatično, ali kaos rezultirao je prekidima
odnosa širom svijeta” ističe se u tekstu. Kada su se u ožujku zatvorile Velika Britanija i Švedska, ograničenja su se počela ukidati u Kini, gdje su zahtjevi za razvod dosegli vrh. Ispostavilo se da je pandemija postala čisto “bure baruta” za mnoge brakove u kojima su ljudi bili prisiljeni živjeti izolirano zajedno. Egzistencije su se isprepletale na sasvim novoj razini”, stoji u tekstu.
Zatvarnje je bio zahtjevno za sve odnose, kaže Sandra Davis, obiteljski odvjetnik kod Mishcon de Reya u Londonu, koja je radila s razvodima 40 godina (s klijentima kao što su princeza Diana i Jerry Hall).
Otkako su uvedena ograničenja, zahtjevi za razvode su kulminirali u lipnju i srpnju. Imalu su puno, puno posla, dodaje ona . Također kaže da su bračni parovi počeli planirati potencijalna buduća zatvaranja, sada kad znaju što bi takav potez mogao značiti.
Mnogi već sad reagiraju. Kaže kako su ljudi prestravljeni zbog drugog vala i žele se razdvojiti u preventivne svrhe! Od ožujka do srpnja prošle godine, broj zahtjeva za razvod u Švedskoj povećao se s 12.766 lani. na 13.345, prema statistikama švedske Uprave nacionalnih sudova.
Krize djeluju kao akceleratori odnosa, objašnjava Esther Perel , partnerska terapeutkinja i autorica.
Pitam se da li su krizne situacije krive za to. I je li dugotrajniji boravak jedno s drugim tijekom pandemije uzrok razvodu? Je li potreban strah, veliki strah, ovog puta od smrti, od brda situacija ne koje nemamo utjecaj, da ljudi shvate da nisu jedno za drugo? Nekako mislim da bi trebalo biti obrnuto. Pogledati na sve pozitivne strane u vezama, na sve što smo prošli i koliko možemo jako ići dalje u svemu ovome. A ne eskalirati u onim negativnim i trčati odvjetniku, prodavat kuće, imovinu i seliti roditeljima. Ali poznato je da hladan svijet ne trpi ni najmanje pogreške, ni najmanje trzavice i stres, ni najmanje svađe koje potraju ili probleme koji im se čine neriješivima. Tako nije čudno da se pandemija pokazala izvsrnim dinamitom za raznijeti sve ono što se čini i malo trulim.Maja Vučić psihologinja dobro je predvidjela kad je još u karanteni rekla kako će “ljubav opstati no interesne veze ipak ne”.
Tužno. Ali, dobro da se piše o tome.
Kako vam protječe siječanj, dragi moji? Jel’ sad negdje onaj najdepresivniji dan u godini? Kažu da je oko 19. siječnja? Tu negdje, koliko pamtim.
Nego, znate da je jedan od najvažnijih i najpoznatijih simbola Švedske -konj? Ja nisam znala. Jedino sam se često na aerodromima susretala sa zdjelicama, pepeljarama, tanjurima, torbama, rukavicama i upaljačima u suvenir dućanima koje su krasili svakakvi konji i sobovi. Pa onda nisam puno komplicirala i postavljala si pitanja. Sve je to tu negdje, meni. Obično su bili plavi ili crveni okićeni nekim tradicionalnim trakicama i ornamentima. Za konje sam se zainteresirala tek ovih dana kada me zabljesnula slika jednog poznatog američkog likovnog autora čiji energični mural krasi zid aerodroma u Goteborghu.
Konj na sjeveru ima dugu tradiciju. Naime, Dalahast ili konj iz regije Dalarna, drveni je kip, a smješten je nekoliko stotina kilometara sjevernije od Stockholma. Označava vječni spoj čovjeka i prirode koji je vrlo jak i dan danas na sjeveru, odnosno, predstavlja prvenstveno čovjeka jahača koji je “harao” sjevernim prostranstvima stoljećima prije i preživljavao na konju sa sjekirom u ruci. Konj iz Dalarne čest je motiv suvenira. Dolazi obično u crveno-plavo-bijeloj kombinaciji.
No na muralu poznatog umjentika postoji još jedan – četvrti konj, crne boje. Jesu li to 4 jahača apokalipse? Odmah me zastrijelilo pitanje. Makar jahača nema. Da bi ubrzo potom shvatila koliko je godina iza nas ostavila traga na našu psihu.
Sve u svemu, konji izgledaju impresivno, snažno i jurišavo, baš kao ona energija koju smo izgubili u sebi prošlih mjeseci. Konji su ovdje da podsjete na snagu čovjeka, na snagu prirode, na snagu borbe i na novu energiju koju trebamo crpiti iz povijesti. Ali, i da upozore.
Svakako ugodan doček svima koji dođu na sjever.
A kojima treba podsjetnik na sve ono što su ostavili iza sebe. Lani. U godini koja je uzela štošta, ali i dala na razmišljanje kao nijedna prije.
U Švedskoj su mjere sve strože. I produljuju se. Preporučene su maske. Kao uostalom i u drugim dijelovima Europe. Možda tek za Uskrs, odahnemo? Idemo od blagdana do blagdana. I vama se čini da će biti taj scenarij? Već dobro znani i uigrani.
Kako got bilo. Konje za trku imamo. Makar samo na slici. Makar samo u simbolici.
I ona nam je sasvim dovoljna.
Dragi svi, kako su vam prošli blagdani?
Jesu li bili kao nikad dosad? Jeste li čekali da napokon sve pospremite, istresete tepih od iglica i otvorite prozore i krenete dalje u godinu pred vama? Jeste li čekali da napokon raskitite jelku koja vas samo podsjeća na Božiće koji su izgledali drukčije? Mnogi jesu. Mnogi su osjetili nemir, višednevnu nelagodu, pritisak da sve nekako treba izgledati, ali da ništa, apsolutno ništa nije isto. Jeste li se kao i mnogi, kao i ja, spremali za “izlazak u dnevni boravak” kako bi pojeli večeru na Badnjak lijepo odjeveni uz poštovanje prema samome sebi i svojemu partneru i samome blagdanu? Atmosferi…? Ili ste u piđami ulijevali kuhano vino u sebe skrivajući svoje čudno raspoloženje skrivajući se iza Grincha. Mislim da smo mnogi doslovno letjeli iz emocije u emociju.
Jeste li se odvažili na putovanje? Uz brdo birokracije? Vjerujem da je to bilo nezaboravno putovanje. Iskreno, nikad nisam dobila čudnije poruke sa željama za Novu godinu. Malo po malo, shvatila sam da se ljudima generalno više ništa neda.
Nego, ja sam osobno baš osjetila neku sreću kad je nastupila prva minuta te očekivane Nove godine. Kao da je došao neki novi zrak. Novi udah. Iako mislim da mi se samo činilo, mislim da smo ipak naučili da je sreća – trenutak. Možda je upravo i to ono najvažnije.
Švedska se ovih dana priprema kako provesti u praksi svoj prvi pandemijski zakon. Sjećate se da oni jedini nisu mogli uvesti nikakve mjere u proljeće jer nisu imali krizni zakon. Nakon godinu dana svjetske pandemije i oko 10 tisuća mrtvih uspjeli su izglasati zakon koji će Vladi omogućiti da djeluje – da zatvara gdje i što treba, ali još uvijek ne mogu zatvoriti ljude u kuće. To je, navodno, neki drugi zakon, koji oni ne donose.
Tako da je protekli vikend Šveđanima bio posljednji za uživanciju u praznicima onako, na slobodi, jer ne znaju što sutra nosi. Tako barem kažu.
Avioni za Švedsku iz raznih krajeva svijeta bili su lijepo popunjeni, tako da se vjeruje da su mnogi Šveđani putovali obiteljski na praznike.
Što će donijeti novi zakon?
Vlada može odlučiti o radnom vremenu, o broju ljudi koji mogu boraviti na jednom mjestu. U ozbiljnim slučajevima brojne aktivnosti, kako se to ovdje kaže, mogu se potpuno zatvoriti ili ugasiti. Ukoliko lokalne vlasti donesu odluku o nečijem zatvaranju ili o nekoj mjeri vezanoj uz suzbijanje pandemije, Vlada ima tjedan dana da tu odluku razmotri. Zakon će se primjenjivati do 31. rujna!
Pa, ja sam se nadala da će do onda pandemija završiti! Obzirom da su najave da će se Šveđani cijepiti do Midsommer-a, dakle do sredine lipnja!
Također, mjere donose promjene i u trgovinama. Svaki kupac mora imati 10 kvadrata na raspolaganju. Na ulazu mora biti jasan znak o broju kupaca. Svatko tko prekrši zakon od 8 osoba na jednom okupljanju, moći će biti kažnjen. Zakonom su obuhvaćena kazališta, kina, nogometne utakmice, javna događanja, teretane, kampovi, zoo vrtovi. kulturne aktivnosti, javni i zračni prijevoz Policijski sat i karantena ovim zakonom nisu dopušteni. Mnogi Šveđani ovo smatraju zaključavanjem “jer Vlada od Drugog svjetskog rata nije ograničavala ovako” dao je jedan pravnik izjavu na televiziji u Švedskoj.
Inače, u posljednja tri dana u Švedskoj je oko 7 tisuća novozaraženih, a od jučer imaju i 200 mrtvih više.
Švedske vlasti smatraju da se ne ide u dobrom smjeru i žele hitno nešto poduzeti. Čak je i kralj Gustav javno postavio pitanje zašto se ne nose maske.
Evo, s Novom godinom, brdo promjena za Švedsku. Nadamo se promjena s boljim rezultatom.
Zanimljivo je kako će se ova pandemija razvijati i napokon završiti. Mislila sam da ćemo cijepivom moći zaživjeti, no nešto mi govori da neće sve ići jako glatko.
Pa, nadam se da ste si poželjeli nešto veliko u ovoj godini! Ne veliko kao auto. Onako, veliko, da ispuni srce. A može to biti i auto ako će vas usrećiti i vratiti vam izgubljeno.
Neki dan čula sam na tv od psihologinje strašnu rečenicu koja ona cesto govori klijentima kako bi ih ohrabrila:- Ako hodate kroz pakao, samo nastavite hodati.
Održite svoj svijet živim. Ali i dopustite da u vas uđu i promjene ovog novog.
Hodajte.
A pakao će ovako ili onako, jednom proći.
Potjerali smo je kao vješticu! I ugurali je u peć.
Tako.
Kako su po cijeloj Europi zabranjena veća druženja te su izostala novogodišnja slavlja i na otvorenom, većina ljudi dočekala je Novu 2021. u krugu najbliže obitelji ili prijatelja kod kuće. Ono što je iznenadilo upravo su bučni ispraćaji sve posvuda.
U Švedskoj je policija imala pune ruke posla sa smirivanjem brojnih alarma restorana i tvrtki koji su bili zatvoreni, a uključivali su se zbog buke i vibracija od petardi i vatrometa.
I dok su u Hrvatskoj izostali veliki vatrometi zbog tragedije uzokovane potresom, u Švedskoj su vatrometi bili brojni, kao uvijek.
Čini se da su si ljudi ipak dali oduška i potjerali ovu groznu godinu uz buku i larmu. Pa kad već nije bilo karnevala kako spada, a čini se da ga vrlo vjerojatno neće biti ni ove godine (kojim inače tjeramo zimu uz larmu i maske), godinu smo kao najgoreg neprijatelja potjerali uz praskove, buku i dim.
Ne možemo reći da nas nije veselilo. Naprotiv. Osjetili su se prkos i inat, ali i sreća što smo ušli u neko novo vrijeme. Nek se policija ne ljuti….:)
Neki dan sam, prije nego nas je, nadam se, zadnji put sresao potres u ovoj godini, na trenutak došla sebi i shvatila kako ove godine nisam napisala pjesmu djetetu.
Ili jesam? Mislim da jednu. Moram je naći u mobu. Da, ovo je godina koja nam je odmah po početku na tacni umjesto šampanjca i torte donijela samo strah i brigu. Odurni tunel iz kojeg ne vidimo izlaz ni na njenom samom kraju. Naročito mi u Hrvatskoj. I dok su u Švedskoj prve vijesti ovih dana o odronu zemlje u Norveškoj i o tome kako stariji podnose cijepivo protiv COVID-a i naravno o tome kako je 4.5 milijuna građana u Švedskoj gledalo Paju Patka za Badnjak, Hrvatska ne može predahnuti ni na Staru godinu. Ne, ne. Neće ići tako lako. Nikad nije, pa neće ni sada.
Kad se osvrnem unatrag, vidim da sam ovu godinu provela toliko aktivno u brizi uglavnom i najviše s mojim 4-godišnjakom, da nisam imala vremena ni za pjesmu. Ni za sebi pustiti pjesmu, pa mi je, eto, to postao mali luksuz na Badnjak. Nije bilo vremena za staloženost, opuštenost i trenutak u kojem se jednostavno rodi nešto iz srca. Shvatit ćemo kako smo živjeli tek kad sve to prođe… Možda u tom cijelom kaosu čak nisam ni primijećivala stvari koje smo prolazili svi kao obitelj, a koje su bile izuzetno naporne svima.
Posebno našim najmlađima. Tek ovih dana, kad smo ga uselili kompletno u njegovu sobu shvatila sam koliko je velik, ozbiljan , pametniji, realniji… od mene. Koliko se počeo brinuti za mene i za obitelj za koju shvaća da ju ima. Da je prokleta bolest vani, ali da će proći. S čime se sve morao nositi tako malen. Osim što smo naučili graditi prave kuće i dvorce, autopraonice, gradlišta s bregovima od riže, znamo i našu Ježevu kućicu, brdo engleskoga i nešto švedskoga, puno pjesmica od The Cars, znamo i voziti bicikl, znamo pratiti dugometražne crtiće, znamo spojiti nekoliko produžnih kablova i uključiti tablet da se puni. Pitati mamu dal je dobro i reći “Mama sretan sam” . Pitati mamu dal je sretna. Puno emocija priživjeli smo ovu godinu. Tešku, neočekivanu, s puno zapreka.
Da, naučili smo lekciju! Pročitali smo 2000 puta. Lekciju straha, lekciju uspješnog fukncioniranja i držanja konci u rukama da ne polude djeca doma, oni na nastavi od doma, oni koji su cijelu godinu odradili doma i povremeno čuli na sastanima tko je umro ( da u Švedskoj se to tako i događalo). Naučili smo da možemo. Da možemo bez brdo stvari. I što nam točno treba. Da volimo svoje obitelji više nego smo mislili. Da pokažemo suosjećanje onima koje ni ne poznamo. Da možemo popiti više nego što smo ikad i takvi obaviti i odraditi dan bez greške i privesti ga kraju. Imate li osjećaj da ste neke prijatelje izgubili, a oni za koje ste mislili da ste samo prijatelji izdaleka, postali su vam jako važni? To se mnogima dogodilo. Mnogi su obnovili stara prijateljstva, a ona za koja su mislili da su stalna i stabilna jednostavno su nestala. Zanimljiva je ta posljedica ove pandemije. Neka prijateljstva izgleda opstaju samo u idealnim uvjetima. Baš kao i neke veze.
Jeste li shvatili da su nam mrtvi nažalost počeli biti brojevi? Da smo ih gledali u kontekstu statistike i razmišljali je li na našoj strani ili ne? Brojevi koji su u proljeće dizali strah u nebesa, da bi na kraju godine nažalost oguglali. I to se dogodilo. Jesmo li odustali od sebe? Jesmo li joj se dali do kraja pitala sam se ovih dana? Jeste li svjesni da smo cijelu godnu proveli uz brojeve općenito? O saznanjima o odurnoj bolesti i o tome kako ju izbijeći. U mislima kako će sve biti ako netko ode iz naše obitelji, kako će biti djeca? Koliko nam je got bila odurna i puna smrti i straha, ne mogu da ne mislim da je sve to djelovalo na nas i stvorilo nešto novo. Ne mogu drugo misliti i ući u Novu godinu. Tim više što smo mislili da sve što smo preživjeli nećemo nikad. A dogodilo se, onako, preko noći, uz prazne ulice i nikad lijepše i čišće nebo. I ne, neću okriviti nas. Niti se majka priroda ljuti, kao što mnogi govore. Ne, ne mislim da ona ima išta s time. Možda ima nešto treće. Nebitno je više. Dogodilo se. Vidimo li izlaz?
Zato dragi svi. Popijte sve što možete i imate sutra. Oni koji imate krov nad glavom i koji ste uspjeli ne završiti na mašini ove godine i kojima su svi u obitelji dobro. Ali, ako ste i gubili ikako ove godine, stanite ponosnije nego ikad.Jer, ostali ste stajati na nogama.I to je bilo jedino važno ove godine. Jedino i jest važno. S tim mislima ispratite ovaj “ološ iz stana” kao gospoda točno u ponoć. Mada, nisu zvijezde nit’ godine krive. Ali, moramo podvući crtu nekako jel’ tako?Makar onu kalendarsku, jer, previše je svega za jedan mozak, za jedno tijelo, za jednu obitelj.
Zato, najdraže moje, dok trčiš ispod upaljenih zvijezdica po hodniku, love me misli na tren o tome kud nam je nestala ova teška godina i što nam je sve uzela i kako bi bilo da je bila normalna?
“..Nije bitna brzina. Bitno je putovanje…” kaže neki junak iz crtića u njegovoj sobi.
Nek nam je svima Sretnija Nova 2021.
Očekivana s tonama nade, kao nikad nijedna prije.
Imate svoju kuću iz snova?
Svi ju imamo. Čak i oni koji se trude reći da ne. Znam ljude,starije, koji su čitav život sanjali o svojoj kući i svojemu miru ,nikad ga nisu dočekali.
Znam puno mlađih ljudi koji su svoje kuće stekli jako rano i uživaju u njima, možda i ne znajući što im znači zapravo njihova vlastita kuća. Znam one koji su je dugo čekali i dočekali i znaju što im znači. I njima ništa nije važno osim toga mira.
Psihijatri kažu da kad sanjate kuću da sanjate vlastitu osobnost. Pa ovisno o tome kakva je kuća lako je dokučiti neke stvari o vašoj osobnosti, trenutnoj situaciji u životu, strahovima, željama…
Nikad nisam živjela u svojoj vlastitoj kući, osim davno u roditeljskoj. U Švedskoj smo živjeli kratko u pravoj švedskoj kući, staroj i solidno obnovljenoj. Imala je bezbroj mana, ali i pravi švedskih duh, tlocrt, hladnoću, postranost i neki čudan, meni strani i neopisiv mir. Kao da svi oni koji su kroz sve te desetke i desetke godina živjeli u njoj, nisu puno toga ostavili. Osim neke preinake i modernizacije. Ono što švedske kuće čine posebnima je to što su uglavnom jako slične. Imaju velika dvorišta, pune su divljeg zelenila i brodova u dvorištima koji čekaju sunce.
Samo sam jednom sanjala svoju švedsku kuću.
Bila je bijela, iznutra i izvana, prostrana prizemnica s puno drva. Blizu nekakve obale i onako uvijek otvorenih vrata. Kao da je s Mediterana, a cani uvijek toplo. Unutra s prostranom garniturom i kuhinjom. To je sve čega se sjećam. I ne znam što bi ona trebala značiti. Uglavnom, što sanjam o Švedskoj uvijek se nekako tiče obale.
Ne znam zašto ovih dana razmišljam o kućama. S obzirom da živim u stanu, misli o vlastitoj kući obično mi se javljaju pred neke velike promjene. Možda zbog blagdana, možda zbog ove teške godine koja će, vjerujem, sve natjerati da napokon počnu ostvarivati svoje snove, bez srama i bez straha.
Lani smo u ove dane radili kućiće od paprenjaka, poznate kućice od još poznatijih švedskih paprenih keksa. Koje se obično ovjesne na bor ili podijele prijateljima i – pojedu, naravno.
Ove godine, uspjeli smo napraviti i prvu, pravu kuću od paprenjaka sa šarenim bombonima i snijegom pršićem.
Pa dragi moji, svi moji čitatelji, oni povremeni i oni vjerni, neka nam snijeg pršić najprije iz i života,a potom i iz sjećanja, odnese sve loše što nam se dogodilo od zadnjeg Badnjaka. Baš kao pršić, onako lagano, iznenađujuće i naglo. Baš kao jedan kratki snijeg pršić! Neka odnese sve tužno i zastrašujuće i donese mir.Što prije.
Neka vam je miran Božić!
S kime god bili, ili bili sami, nađite svoj mir u ovoj godini samoće. Svoj trenutak, zagledani u vlastitu jelkicu, ili bilo što drugo što vas čini sretnim, i razmišljajući o vlastitoj kući.
Svojoj osobnosti.
Kako ćete ju obnoviti.
I tako ponovno ojačati.
Najteže mi gledati dijete kako kuži da nesto generalno ne štima.Ali ipak sam mu htjela pokazati okićen grad i pokazat mu kako nas ipak čekaju lijepi dani pred nama.Šetali smo,prepoznalo je dijete sve ulice i naše restorane.Zvonila su crkvena zvona,bila je nedjelja ujutro, a dijete me pitalo da li zvone jer je Božić.Iz biskupskog ureda žurno je izasao svećenik i krenuo prema katedrali.Sjetilo me na vremena kada takve stvari nisam zamijećivala.Pitala sam se je li misa,ima li ljudi,što je išao riješiti.Nakit grada mi izgleda isti kao lani,zrak također,teta prodaje mandarine kao i lani i kiosk na korzu radi. Kavana, poznata varaždinska kavana otvorena je kao trgovina, pa možete uzeti kavu za van.Lijepo su se dosjetili. Nekako dočeci nisu dočeci bez kavane,makar sam rijetko tamo bila za novogodišnju noć. Nikog, baš nikog nismo sreli.Čak su i pokloni ukrasi bili u nekom čudnom kavezu.Snješko tu, sanjke tamo….Stari grad u lijepom sjajnom ruhu koje se najbolje vidi uvečer.
Tužan mi je Covid Varaždin.
Jos su tužnije fotke.Fotke s maskicom.Fotke na kojima se samo dječje oči smiju,tražeći nekog za igru,za tobogan,za dječji trk po Korzu. Ali nažalost za trk su raspoloženi samo golubovi.Fotke koje govore – sve je ok mama.Samo šteta što nema vlakića kojeg gledam na tablet i na kojem sam tako uživao lani.Lani, kad si pila kuhano vino s tatom i svirala je naša muzila iz kućica.Kupili ste mi rukavice i bio sam sretan s onako promrzlim rukama.Sretan tako, da sam se i toga sad sjetio.
Po povratku, kupili smo našoj bolesnoj susjedi kutiju Napolitanki, neko prigodno izdanje i ostavili joj na kvaki. Mislim da joj ide na bolje.Mada se nekoliko noći jako mučila. Ona je medicinska sestra i ima već i unuke.
I svaka joj čast.Puno mislim na nju kroz dan.Nikad nisam mislila da ću.
Linne, kvart je u Goteborgu kojeg nazivaju mali London. Linnegatan glavna je ulica u kvartu koji se spominje davne 1882. godine, a dobila je ime po Carlu von Linneu koji je posjetio grad 1746 . godine.
Kuće su posebno visoke pa se ulice doimaju manjima, što daje topliju atmosferu. Ima jako ,puno starih zgrada, lijepih i skupih stanova, barova, restorana, malih shopova u koje se uvijek poželite vratiti jer, eto, vidjeli ste nešto što vam ne ide iz glave. Linne je uglavnom popunjen starim zgradama, no one koje su zamijenjene novima, izgrađene su u istom starinskom štihu. Linne je mjesto koje pamtim po divnom sunčanom jutro kada sam ga prvi put posjetila, a slike koje sam tada slala govorile su o tome kako je zrak čist i trava zelena. Kako nema ljudi, nije bilo ni 10 ujutro, i kako svi spavaju, jer je to kvart u kojem se dobro tulumari. Tek tu i tamo, iz pokoje zgrade, u tim je satima istrčao ponetko u svoj pošteno jureći automobil parkiran tik do ulaza zgrade. Linne pamim i po tome što sam ondje kupila pršut i bila sam totalno sretna što sam uspjela naći nešto takvo na sjeveru. Prvi pršut u Švedskoj u nekom malom dućanu s hranom. Linne je kvart u kojem sam vidjela super haljine koje se prodaju, onako, vani pred dućanima, na vješalicama za oko 1000 do 2000 kruna. Linne je mjesto gdje se ne osjećate kao da ste u Švedskoj. Nije sve sterilno i strogo uređeno. Ublizini su parkovi i riječica, ima puno ptica, za razliku od ostalih kvartova.
Linne je u jutarnjima satima pust. Totalno okićen. Kako samo Šveđani mogu spavati uz sve te ukrase na prozorima ostavljenim da gore cijelu noć? Često sam se pitala. Više se ne pitam. Kao ni to da nemaju uopće zastore i da, ukoliko zurite, možete vidjeti svašta u tim stanovima i lijepo uređenim dnevnim sobama.
I stalno se pitam ovih dana kako ćemo proći kroz ove dane pred nama. Zato odlazim u mislima na mjesta koja su me očarala, na kojima sam i tada zaboravila na loše trenutke i dane, a koja su davala snagu i nudila pršut u zemlji bez pršuta.
O samoći u vremenu zajedništva u drugom postu. Iz nikad usamljenijeg i praznijeg Varaždina. Varaždina koji se bori.
Ali, je i on okićen.
I u kojem mi prva susjeda ima koronu.
Šveđani nemaju puno svojih originalnih tradicionalnih božićnih jela. Uglavnom se u blagdanske dane jede šunka, losos, krumpir na sto načina… U novije vrijeme blagdanski stol i na sjeveru sve više uzima modernijeg maha, odnosno gastronomija je i ovdje jako napredovala. Šveđani se usude dosta toga izmiješati na tanjuru, i sve ispadne iznenađujuće dobro. Pokupe od svakoga ponešto, dodaju nešto svoje. No, ono što imaju svoje je – božićni sendvič. On je, onako, pravi zimski. Pun okusa, kalorija, nalupan sa svim i svačim, slani, slatki i kiseo.
Pa, ‘ajmo redom.
Iako postoji nekoliko varijanti Julmacke, onaj najpoznatiji se sastoji od pravih zimskih sastojaka.
Samo su kruh, krastavci i senf ono što bismo mi stavili skupa u Hrvatskoj, recimo. Ostalo…prosudite sami.
Švedski sendvič “leži” na slatkom kruhu. To je kruh koji u sebi ima sirup od javora. Zatim se on premaže senfom, obično bude malo i ugodno slatkast. Na to se stavi salata od cikle koja je obično spojena s nekim umakom, često se spominje miksana jabuka, a na sve to idu poznate švedske okruglice od mljevenog mesa. A za ukras, na vrh, kiseli krastavci.
Julmacka se jede u božićne dane.Ima ga upravo sada za kupiti na mnogo mjesta. Umjesto kuglica od mljevenog mesa, Julmacka se može pripremiti i u vegetarijanskoj varijanti. S kuglicama od povrća kojeg volite.
Kalorično je to jelo, puno proteina i povrća, baš kao što Šveđani vole, a i začinjeno je – anisom, koji je poznati ovdje kao blagdanski začin.
Što popiti uz to? Pa, vani, u zalogajnicama gdje se može pojesti ovakav sendvič može se popiti božićno pivo, koje je bez alkohola ili vam nude sok na bazi karamele.
U ove dane, nude se i juhe. U Švedskoj ih ima pregršt. S juhama su me iznenadili i puni su ideja, jer vole povrće i vrhnje, što je uvijek dobra kombinacija za gustu juhu. One su egzotične, tople, jake, imaju dosta začina. Evo, nedavno sam upoznala i juhu od špinata s anisom.
Ovih dana nekako se čini da je i Švedska, odnosno, Goteborg okićeniji nego ikad. Bit’ će da je to zbog pandemije koja nam je mnogo toga uskratila.
Šveđani se za Božić smiju okupiti u 8-ero, najviše. A ukoliko žele veći broj u društvu, mogu se povezati digitalnim partyjem.
Zabave na otvorenom ovdje nisu toliko popularne kao u Hrvatskoj. No, ove godine, vidjet ćemo.
