Za Švedsku je danas neradni dan. Midsommar dolazi pred večer, a mnogima je jedina želja dobro se zabaviti i zaboraviti na išta loše i negativno što se događa. Prve vijesti danas posvuda su – vremenske prognoze. A one govore u prilog dobroj zabavi na otvorenom. U većem dijelu Švedske bit će to najtopliji Midsommar u posljednjih 50 godina! Pa Šveđani mirno mogu doma ostaviti kišobrane, kabanice i gumenjake, a uz puno cvijeća i šampanjca sa sobom na ples ponijeti jedino sunčane naočale. Jer noć će biti svijetla, vedra i vruća.
Inače, i nadalje se u Švedskoj očekuju velike vrućine pa stanovništvo strepi od požara kakvi su harali preklani. Tek početkom slijedećeg tjedna najavljuje se malo kišovitog vremena. Toliko o današnjim vijestima. Za razliku od onih hrvatskih, baš su optimistične, vesele i vedre. Evo i malo atmosfere o kojoj razmišljaju sjevernjaci, odnosno malo od onog što će Šveđani popiti večeras. Neki od recepata za koktele su me oduševili. Kao primjerice limoncello s malinom i mentom te prošek s limunom i sorbetom od malina.
Jagode i šampanjac su neizostavna kombinacija na stotinu načina. Puno crvenog voća uz još više rashlađenog alkohola. Pa, živjeli!
Okićen šampanjac priziva neka davna vremena, prošek sa sorbetom od maline i rose s nekim čudnim biljem i alkoholom…. Svakako za probati…(slika, Elle.se lipanj 2020)
Midsommar – u direktnom prijevodu – sredina ljeta. Za Šveđane, ljeto je vrlo kratko. Malo u svibnju, malo u lipnju, i to je to. Vrhunac lipnja već je dosta kišovit, pa jedino što Šveđani zazivaju ovih dana je – sunce u petak i subotu. Kako bi se mogli proveseliti za svoj najveći praznik, Midsommar. Praznik je to koji ih drži budne cijelu noć u kojoj puno piju, plešu i zazivaju plodnost kao prije nekoliko stotina godina. Zvučni je naziv, još poznatiji praznik, postao i naslov jezovitog horora koji je lanjske godine šokirao svijet.
Iako hladni i mnogima nedokučivi, Šveđani se u ovoj noći prevaraju u raskalašene i toga se ne srame. Slušam po televiziji kako će mnogi ipak otići s društvom nekamo na livadu i na feštu i proslaviti ovaj praznik kao i uvijek dosad, iako je stroga socijalna distanca još uvijek ovdje na snazi i to jače nego prije. Ja nisam sada u Švedskoj, a i da jesam, ne bih vam se usudila otići među ljude i ispričati što je to za običaj onako iz prve, iako sam namjeravala. No mogu provjeriti u medijima kako su Šveđani proveli ovogodišnji praznik koji ima jačinu Silvestarske noći. Na Midsommar Šveđani zapravo slave ljetni solsticij, a kako on pada ipak malo kasnije u drugim sjevernim zemljama, Šveđani su ga odlučili proslaviti za vikend oko 24. ili 25. lipnja, a nekad i prije (kao što je to slučaj ove godine) kada imaju najdulju noć i najviše sunca. Inače je u južnoj Švedskoj trenutno po danu oko 26 stupnjeva, svaki dan. Noć traje oko 5 sati. Na sjeveru Švedske zalazak sunca zadnji puta su vidjeli u svibnju.
U staro doba te su se noći pridonosile žrtve boginji plodnosti Freyi, pa je ta noć bila nazvana i noć ljubavnih čari, jer su sjevernjaci smatrali da je najbolje da se djeca rađaju u proljeće, kako bi bila otpornija. Tradicija nalaže kako su toga dana djevojke odlazile na livadu i brale po 7, neki kažu 9 vrsti, poljskoga cvijeća koje bi stavljale pod jastuk kako bi sanjale svojeg pravog muškarca. Danas ima neka caka sa ostavljanjem čaša pored kreveta s vinom, vodom i votkom, pa sudeći koja čaša ostane prazna takav će biti djevojčin brak. Vjerovalo se da je to magična noć kada se voda pretvarala u vino, paprat u cvijeće, biljke su imale ljekovitu moć, a od takvog cvijeća i dan danas se rade glasoviti vjenčići koje Šveđani stavaljaju na glave. Za ovu se noć rade goleme statue od cvijeća i lišća – Midsommarstang ili Maypole, okićeno drvo koje mora biti mlado posjećeno, ali dovoljno veliko, a koje se kiti, odnosno, obavija ubranim lišćem i biljem te ima oblik – falusa. Oko Maypolea se ludo pleše neki čudan ples u kojem navodno izdrže samo najizdržljiviji, ljudi se isprepliću i tako obavijaju taj “falus” žnorama od bilja. No današnje slike vezane uz Midsommar pokazuju i kako se oko falusa pleše i obično kolo. Oko Maypolea se okupljaju obitelji i prijatelji. Jedu se haringa, losos, mladi krumpir i mladi luk, a za desert jagode za šlagom. Nazdravlja se kratkim i oštrim, nečim poput travarice.
Puno se špekulira o tome kako je Maypole zapravo uvezen iz germanskog paganizma koji seže još u Željezno doba. Pridonosile su se žrtve i bogu Thoru i božici Freyi, a običaj je postao popularan u 18. i 19. stoljeću.
No germanska mitologija puno je toga ostavila za misliti, dotičući se uvijek odnosa muškaca i žene, odnosno njihovog spajanja. Maypoleom kao simbolom muškosti bavio se i psihoanalitičar Sigmund Freud, također povezivajući ga sa muškim spolovilom.
Sve ostalo je legenda.
Ne, bolje je ovako. Sve ostalo ostavljam vama na maštu.
Trgovine su ovih dana pune Maypolea koje možete kupiti i odnijeti si doma, pa ne morate na livaduSve u znaku švedskih zastavaŠvedski proljetni porculan kao da zaziva odlazak na livaduCvijeća ima toliko da ne možete vjerovatiI naravno – lososa
Da se Šveđani znaju na pravi način zahvaliti svakome tko je proslavio njihovu zemlju u svijetu, posebno glazbenicima, pokazuje još jedna lijepa gesta. Slijedeće godine u Stockholmu u kulturnom centru “Space” poznati tragično preminuli DJ Avicii dobit će svoj muzej. “Avicii Experience” osmišljen je kako bi publici prikazao glazbenika i privatno i javno. Posjetitelji mogu pratiti njegov put od dječačke dobi u kojoj je sve započelo, doživjeti njegov studio u L.A.-ju, slušati njegovu objavljenu i neobjavljenu glazbu te razgledati fotke i videozapise. Dio prihoda od zarade muzeja namijenjen je fondaciji “Tim Bergling” koja se bavi mentalnim bolestima djece i mladih. Ovaj muzej je osmišljen i kao mjesto susreta mladih i ljubitelja Aviciijeve glazbe. U blizini muzeja bit će restoran, kafić i teretana.
Uglavnom, puno proteina, dobrih masnoća, ugljikohidrata s vlaknima i zelenim
Neizostavni losos s paprom i čilijem najbolji je doručak na svijetuŠparoge i krumpir čest su prilog ribiOvako sam se ja naučila peći ribu na “švedski”Puno goveđeg faširanca i puno bobica s krumpirom. Gotovo pa švedska tradicija. Muška druženja uglavnom su uz hamburger i pivoNeizostavni brownie muffinIznenadila me za Božić ponuda recepata po magazinima tradicionalnih božićnih suhih kolačića. Bude nostalngiju. (Slika: ICA buffe, prosinac, 2019.) E, sad. Ako ćemo iskreno, najbolji kroasan s crnom čokoladom pojela sam u Švedskoj. I koštao je oko 50 kuna. Trudnica, pa ćorava za cijene…Svakodnevno u trgovinama imate za kupiti ovakve torte. Manje i veće.Bobićasto voće nešto je što Šveđani jako cijene. Smrznuto je pakirano u jako malim kutijicama, kao dvije kutije cigareta, recimo, Puno košta, ali je jako fino. (Slika: ICA buffe,veljača 2020)Lisnato tijesto. Nešto što je u Švedsku došlo izvana. Spremaju ga na sve moguće načine. (Sllika i dolje: ICA buffe, veljača 2020)Avokado je namirnica koja se trenutno jako konzumira i reklamira. Ne možete naći prijedlog za doručak bez avokada (Slika: ICA buffe, prosinac 2019.)Ima jako puno istočne hrane (slika: ICA buffe,prosinac, 2019)Povrtnih juha (slika: ICA buffe, 2019.)Nachosa TacosaŠkampa na sto načina za svaki dio danaAli ništa bez dobre, stare zagorske večere
Danas je u Švedskoj dan državnosti. Švedska je jedna od zemalja koja jako dugo nije imala “official” dan državnosti. Ah, njima očito u svemu treba malo više vremena. Evo, neki su dan priznali kako su ipak pogriješili u vezi s epidemijom i kako bi sada sve drukčuje napravili. E, ‘ošla baba s kolačima, sad rekli bi naši. Mnogima je to slučaj ovdje i u vezama i na poslu… Sve po svuda takav način razmišljanja. Čudno spor.
Šalu na stranu.
Dakle, 6. lipanj dobio je status Nacionalnoga dana švedske države tek 1983. godine. Bio je, naravno, u početku radni dan. Kako ga obilježavaju? Izvijese zastave na prozore i na balkone. Napravi se pokoji roštiljčić ako vrijeme dopušta i pojede nešto slatko.
No, ipak, kako nalažu knjige o švedskoj tradiciji, daleko najviše zastava ovdje je izvješeno ipak malo kasnije – za Midsommar.
Bojite se? I ja se bojim. Nakon onog filma nije mi svejedno i sve gledam drugačije. Čudno kako je režiser Ari Aster umjetnički lako uspio poljuljati srž ovog običaja, a da nitko nije ni okom mignuo. Imao je on dobre izvore u nordijskoj mitologiji i uspio je ipak odlično posložiti film usprkos tome što je ovom običaju dao doslovno odurno-bolestan da ne velim do krajnjih granica perverzan prizvuk. No, nećemo kvariti zabavu.
Cvijeće i ples posvuda. Uskoro.
Jučer su švedski maturanti rekli zbogom školskim danima. I dok će neki nastaviti školovanje, neki će odmah na posao. No, ove godine ovo drugo će ipak izostati u većem broju. Kako ističu ovdašnji mediji recesija će mnoge ostaviti doma.
Nakon završnog ispita ispred škole s transprentima čekaju ih roditelji i rodbina. Obično sa njihovim slikama dok bili – bebe!??Ove godine, i maturantske fešte su malo oskudnije nego inačeAli su zato torte s likom švedske zastave osvanule ujutro u dućanu na sve strane
Svako malo pa netko s nekog leta sleti u HR – pozitivan. Bez obzira što se ovih dana pojačava broj letova općenito, treba ostati oprezan. Jako oprezan. Bojimo se, bojat ćemo se. Vremena opuštenog leta su prošla. Pitam se jesu li vremena opuštenosti općenito prošla?
Sve u svemu, na svim našim letovima ovjekovječili smo brdo zanimljivih prizora.
Kad čekate da se boarding završi i ugledate Štrumfove jednostavno se morate nasmjati
Nema do ugodno toplog zraka dok sletite u HrvatskuMalo zanimljivih prizoraSllijetanje u Švedsku – puno vode, puno šumeAlpe – uvijek se malo bojim, Ne znam zašto…Još malo ŠvedskePoznati Oresund – most koji spaja Dansku i Švedsku obavezan je prizor kod slijetanja u DanskuPredivna DanskaIma nas još…i to jako blizuDobro veče Zagreb, uvijek si rado viđen…E kad vas ovo dočeka u Švedskoj, onda… je baš teškoPa zato jedva čekate novi let i novi take off prema jugu. Za Zagreb
Ovako izgleda ponoć u Švedskoj ovih dana. Bijele, sunčane noći koje traju do ponoći sve su bliže, a jutra, nepodnošljivo rana i sunčana već su stigla. Od njih se nemoguće sakriti.
Još kad bi postojale rolete na prozorima…
Još uvijek mi nije jasno zašto ne postoje. Činjenica je, da što sjevernije, ljudi nemaju problem s dijeljenjem intime te vrste pa im se kroz velike staklene prozore može vidjeti ama baš sve. O tome drugom prilikom.
Prošlog vikenda Švedska je bila toplija od Hrvatske. Termometar je ponosno pokazivao lijepa 24 stupnja, a u norveškom Oslu čak 26! Ovdje je to jako, jako toplo. A sunce jako brzo zna ispržiti kožu. Iako malo ljudi na ulicama i na plažama blizu nas, uspjeli smo “uhvatiti” prelijepe slike modernih, kao i onih nešto starijih starinskih švedskih kuća koje vrijede i desetke milijuna kruna . I ovdje je interes za prodaju nekrenina trenutno pao, ali to sigurno nije umanjilo uživanciju onih koji žive u ovakvim zdanjima tik do mora ili na brdu s prelijepim pogledom. Uživajte u slikama…
Ono kad nakon nekoliko jesenjskih dana osvane doslovno – ljeto, a vi krenete puteljkom do plažeMalo Carrington houses…Malo pravih tradicionalnih švedskih zdanjaE ovo je prava ŠvedskaMalo hrabrih na sunčanjuMalo Schwarzwalda…Puno čistog zraka Baca na Hollywood?Ili na San Francisco?Povratak doma kroz šumicuDo naše zgrade na stijeni
Hm.. Kayak for one? Nope. Asocirala me jedna slika nedavno u švedskim medijima na scenu iz poznatog filma “Holiday” u kojoj se Cameron Diaz pita kako bi izgledao njen solo odmor na Bora Bori. Čini mi se da je Bora bila u pitanju. Film obožavam inače i pogledala sam ga stotinu puta. Prvenstveno zbog kolibe Kate Winslet. Toliko je u njemu toga rečeno u jednoj nadasve običnoj ljubavnoj/ljubavničkoj priči za jedne obične božićne blagdane.
“Holiday” – copyright, 2006 Columbia pictures, Universal pictures
Dakle, nasred predivne livade u proljeće, tik do šume, sjedi čovjek sam na običnoj drvenoj stoloci, za drvenim stolom sa kockastim stolnjakom gledajući prema šumi, a iz kuće iza leđa stiže mu hrana u košari, užetom, nešto poput žičare. Košarica se spušta, on se diže sa stolice, vadi tanjur sa šniclom i krumpirom spremljenim na fini švedski način, zdjelicu punu velikih borovnica i malu posudicu sa šlagom. Sve izgleda prefino, prefriško. Jede. Sam. Čuje se samo vjetar. Sve mi je više žao Šveđana. Baš koliko sam bila ogorčena njihovim ponašanjem u pandemiji, odnosno ponašanjem njihovog sustava ili Vlade, koga li već, jer svi krive jedni druge te nepodonošljvom lakoćom postojanja koju često viđam ovdje, a zauzvrat dobijem “kako mi s juga ne možemo to shvatiti jer smo prošli rat i slične nedaće”, toliko mi se sada plače zbog tih ljudi. Čini se da su Šveđani sami shvatili ozbiljnost situacije, veliki broj njih se boji i povukao se u izolaciju, radi se od doma sve do jeseni, očekuje ih recesija baš kao i druge zemlje, a opet i opet ostali su nekako sami. Jer, okreću im se leđa, avioni ne voze uopće, nitko ih nigdje ni ne spominje, iz začaranog kruga nema lako van. Šveđani su sami i inače. U njih su uprte oči javnosti tijekom povijesti zbog izoliranosti. Oni su uvijek sami. U svojim odlukama, u načinu života, u hladnoći, u obitelji, u odnosima s djecom, u sreći kojoj se ne vesele koliko bi trebali, a koliko se veselimo mi. Restoran za jednog izmislio je jedan bračni par kojem su htjeli na ručak doći njihovi roditelji u jeku pandemije. Tada su ih posjeli u vrt na deke i, kako priča kaže, donijeli im klopu te su tako na daljinu jeli zajedno. Inače se bave, koliko sam razumijela, ugostiteljstvom. Dinner for one posjetili su novinari iz Wine and Food-a, BBC-a te iz mnogih drugih medijskih kuća. Slike tog zanimljivog pop-up restorana smještenog u Warmlandu, 130 km od Stockholma, obišle su svijet. Slike Šveđanina koji je ipak došao sam van nešto pojesti.
Biste li vi izašli sami za ovaj stol i pojeli nešto? Vjerojatno bi. Da probate kako je to. Oni hrabriji. Ili idete van zbog društva? Zbog atmosfere? Zbog toga da se ispričate s nekim, da se vidite s nekim, da budete viđeni. Jer sve je to normalno i ljudski. Postoji jedna legenda koje se ovdje često prepričava. Glasi ovako: Finac je lovio sebi ribu za večeru. Uhvatio je lijepu veliku ribu. U tom trenu je nešto šušnulo pored grmlja. Ostavio je ribu i izgubio večeru te otišao potjerati onoga koji mu je narušio mir. Vole biti sami. I koliko got bili s nekim, oni jesu uvijek sami. U sjevernjačkom društvu nema srama zbog “biti sam”. Čak naprotiv. Jednom prije mnogo godina bila sam sama na moru. I izašla sam sama na večeru. Bilo mi je prvi put i izvela sam se u poznati dvorac restoran na otoku na kojem sam ljetovala. Kako bi barem sebi mogla reći kako sam negdje izašla. Osjećala sam pretjerano gostoprimstvo. Čak do neugodnosti. Došao je i “klavir majstor” i zasvirao je nešto za klavirom. Unatoč super salati i domaćem sladoledu htjela sam da sve to što prije završi i da odem. Nije bilo nikog unutra gdje sam sjedila sama, a vani je nekolicina gostiju pila vino i koktele. Još je bilo dosta rano i vruće. A vjerojatno je bilo rano i meni za izlazak na solo večeru u kojoj se nisam znala opustiti i uživati. Ili jednostavno nisam za to. Vremena se mijenjaju, običaji također. Ne znam kako bi se sada osjećala za onim stolom pred šumom. Trebalo bi puno prkosa u meni zbog korone da to izvedem ili dovoljno nakupljene hladnoće i izoliranosti da uživam u tome. Baš kao što Diaz nije vidjela sebe samu u kajaku za dvoje pa se u inat odvela u kolibu do koje se ne može ni autom, i gdje je toplo i skučeno, a gdje je samoću ostavila napokon iza sebe (makar samo u bajci), tako se nadam da svi mi, pa i ti šutljivi Šveđani, ipak negdje duboko unutra vrištimo za nekom kolibom. Makar ona bila šuma, ili stol za jednog, a gdje će u ovoj groznoj situaciji možda naći mir, možda poručiti svijetu – još smo živi i želimo sniclu. A možda i društvo. Čini mi se kao da se tom usamljenom slikom jako doziva u pomoć, na društvo, na stare normalne dane i na sve što se dogodilo, a što nam je uskraćeno. Nadamo se, ne izgubljeno. Nek se samo pojavi stol i za dvoje. Makar, pa samo za blagdane.
