Autor: Margareta

Keš ili čip

u Margareta, objavljeno u Švedska

 

 “Are you insane?” – doletilo me ko’ puškom ispaljeno pitanje u glavu kada sam nedugo vidjela naslov u novinama “Are you chipped”?, kao ono, – “Jeste li probali novi smoothie?”
Koliko čitam u Hrvatskoj je ovih dana obavljeno prvo mikročipiranje čovjeka. Za one koji ne znaju, radi se o mikročipu veličine riže koji se ugrađuje ispod kože palca na ruci, a u kojem je pohranjeno sve što vam treba, ni više ni manje. Vaš ID, (osobna- putovnica), bankovne kartice, svi vaši podaci. Ne znam koliko se ulazi u zdravstvena stanja, ali piše se o tome kako bi mikročip za ljude (trenutno ga imaju psi) mogao pohranjivati i krvnu grupu, eventualne zapise o bolestima koje imate ili ste imali, a važne su za vaš daljnji život u slučaju nekakve nesreće, primjerice. Pohranjeni su unutra, naravno, i ključevi od vašeg stana, aparatura za upravljanje pametnom kućom, autom, tvrtkom za koju radite ili ju posjedujete. Tako da sve što imate ide uvijek s vama i zapravo je uvijek dio vas. Savršeno. Mikročipiranih ima na stotine tisuća u Americi i nešto manje u Velikoj Britaniji. U Švedskoj ih je oko 4 tisuće, zasad. 
Ističe se kako je time život postao lakši, kako su tvrtke bolje zaštićene od hakera (hmmmm?), kako je time poboljšana kontrola poslodavaca nad zaposlenicima, kako, kako, kako,…
Oduvijek se pitam što će biti kad se jednom dogodi neka teška “bolest” internetu ili svemu čime se danas tako lako i jednostavno služimo i čime nam je život toliko postao lakši? Ja mislim da je ipak bilo lakše mojoj mami koja je okolo hodala s čekovima i ispisivala ih iznosima love, a sebi pisala koliko i kada je i gdje na što potrošila. Nikad nije izgubila čekovnu knjižicu, a bogme ni osjetila stres kao ja dok sam izgubila mobitel. Iskreno, danas ne poznajem osobu koja nije izgubila mobitel i sve u njemu, ili joj je bio ukraden.
Što će se dogoditi mikročipiranima koji odu iz tvrtki u kojima su “zaradili” mikročip? Jer, primjerice, u Americi, velika većina mikročipiranih je ustvari svoj čip “zaradila” kao zaposlenik tvrtke u kojoj je morala biti čipirana iz niza razloga – fleksibilnosti, efikasnosti , dostupnosti…  U američkim tvrtkama koje mikročipiraju zaposleno je i po 100 i više tisuća ljudi!
Da, lako je imati mikročip. Trenutno se ne razmišlja o ničem osim da se isproba nešto novo, nešto čime će život postati još brži i lakši i čime ćemo još bolje izgledati kao roboti, koborzi, godzile, whatever… Jer, sve dosad nije bilo dovoljno.

 To nam je stvarno cilj?

U svijetu u kojem se traži što zdravija hrana, što više sporta, što više individualnosti i poštivanja vlastite osobnosti i razmišljanja, što više prava za djecu i žene,  što više empatije za drugačije i drukčije, što više povratka prirodi, jel’ stvarno cilj da se mikročipiramo i time se riješimo i ono malo privatnosti što nam je ostalo?
Izgleda da je.
No, tehnologija će itekako sve reći o sebi jednoga dana. U biti, već je počela govoriti, odnosno, tjerati na razmišljanje.
Sjećam se kad sam stigla na sjever prije 4 godine većina Šveđana već je tada davno prestala koristiti keš. Tako, dok sam stigla, sama sam se sebi činila glupom i zastarjelom jer sam u svojem novčaniku ima krune koje sam  lijepo digla u banci prije puta. Nisam vjerovala da gore takve kao ja stvarno gledaju u čudu, a da bankomata gotovo i nema nigdje. Plaćala sam tako ja sa svojim kešom smijući se svima, dok su se oni tolerantno smijali meni natrag i gledali gdje će i kako mi nabrojiti kusur. Trebalo mi je vremena da shvatim što je Swish i da to stvarno funkcionira (just like that??),  i da  je to sve ok jer da gore svatko svakom vjeruje i može prebaciti lovu mobitelom. Sve mi je to bilo čudno. Jer, navikla sam na papire. Na brdo potpisa i biljega. I stajanja u redu. Tako sam se osjećala sigurnom cijeli svoj život. I još se dan danas osjećam. Da, pregazilo me vrijeme, pomislili ste. I ja sam mislila. Sve to do lani.
Lani, kada su švedske vlasti počele obavještavati da danas još uvijek 1 od 4 Šveđana koristi keš i da ga koriste sve više te da treba ozbiljno razmisliti o tome kako keš treba vratiti u opticaj u onoj mjeri kao nekad. Počelo se savjetovati građanima da imaju određenu količinu štednje u kešu. Jer, počelo se razmišljati i o hakerskim napadima. I o tome što će biti kada jednim klikom sve nestane. A gle čuda (tehnike) – sve što imaš, je u tom jednom kliku.

Ja bi rekla, pod jednim palcem.

Kako preživjeti mrak?

u Margareta, objavljeno u Švedska

Većina onih koji su stigli u Švedsku ili, primjerice, Norvešku (jako puno naših je u Norveškoj koliko čujem) nitko, ali baš nitko, nije bio spreman na mrak koji ih očekuje gotovo 5 mjeseci.
Ne, ne radi se samo o noći koja predugo traje, niti o danu koji traje prekratko, već se radi o tome što dan nije dan na koji smo navikli, već je sve nekako mutno i teško, a noć, ona tamna crna noć, jako rano pada. Gubi se vaš svijet, gubi se rutina, pokušavate snaći , ali…

Snijeg u Švedskoj – ipak nije sve tako crno

…ono što ne osjetite odmah, to je šok koji prolazi vaše tijelo. I psiha. Jer, jako je čudno po totalnom mraku otići na posao i raditi mraku po nekoliko jutarnjih sati, ili ujutro otići u dućan, doći doma po mraku, ići kuhati ili spremati, poigrati se djetetom i tako sve dok se svane do oko 10 ujutro. Primjerice, meni koja sam full time mama jako je teško bilo uhvatiti nekoliko sati sunca preko dana, da odemo u šetnju, toliko potrebnu i njemu i meni, a da on ili nije spavao, ili baš morao jesti.  Ili smo čekali da skuham ručak, pa sve pogasili, pa brzo odjurili na kratko van na zrak. Često sam sva oznojena od brzine našeg spremanja tako izašla van s njime i pokupila prehladu. Kažu da makar je zima i mrak, ovdje je obavezna šetnja oko podneva. U doba kada ima koliko-toliko sunčeve svjetlosti, makar se ona “borila” sa debelim, mutnim, sivim skandinavskim oblacima. Također, mislim da bi mi i bilo totalno neprirodno raditi, onako turbo, od 8 ujutro uz totalni mrak, iako sam kao novinar znala raditi i pisati od 5 sati ujutro doma, svoje kolumne, bez problema.
Ali, vjerojatno se svi nekako naviknu i sve se ipak nekako može. U našem kvartu ima jako puno građevinaca iz Zagreba koji rade nove nam lijepe švedske zgrade. Dečki su se dosta dobro navikli. Koliko sam vidjela, pasalo im je toplo ljeto, nije im smetao jako hladni vjetar koji puše i u ljetno doba. U šetnji često čujemo kako si puštaju Petra Grašu i baš nam je nekako o.k.
Dečki u Norveškoj rade po dva tjedna, i subotama i nedjeljama, kako bi na dva tjedna došli natrag u Hrvatsku po malo sunca. Da, teško je. Ne znam kako rade naši u Švedskoj, ali vidim da rade također i vikendima. Malo ih ima, malo nema. A često sam znala viđati  građevince ( ovdje se gradi stalno i na sve strane, pa u šetnji jedino od ljudi vidite građevince) kako rade i od pet ujutro po totalnom mraku i snijegu,  naročito onda kada bi najavili loše vrijeme ili jak vjetar za taj dan.

Koji se savjeti nude? Uloviti ono malo podnevnog sunca je obavezno svaki dan. Ako smatrate da vam fali D vitamina, možete ga kupiti u ljekarni i uzimati ga kao dodatak prehrani (ne znam kako to ovdje ide s odraslima, djeca do treće godine ga imaju besplatno) . Jer, kod ovakvih zima i dugog mraka navodno bi trebalo pojesti 35 kila lososa na dan kako bi nadoknadili gubitak D vitamina koji se troši, a ne nadoknađuje se! Također, postoji i terapija svjetlom. No, kažu da je precijenjena i preskupa, a i malo tko ima vremena za nju.
Već sam vam spomenula lampice. Šveđani jako vole svijeće, lampe, sve što svijetli. Neki kroz čitavu godinu imaju na terasama postavljene božićne lampice, samo ih pale kad se zamrači. Time stvaraju ugodu, time stvaraju toplinu i atmosferu. Time prkose mraku. I to mo se jako sviđa. Postoji ona glasovita danska knjiga “Hygge” u kojoj se jako veličaju i svijeće i kamini i lampice. No, čini mi se da to svaki čovjek nekako ima u sebi. Ne bi to trebali pripisivati Dancima kao zaslugu za otkriće ugode u domu svomu i time ih karakterizirati kao sretne ljude. Ja, recimo, oduvijek volim kamine i svijeće. Pa to ne znači da sam istovremeno sretna non-stop ili genetski sretna oduvijek.  Mislim da ima jako puno ljudi koji vole takve stvari, a nisu sa sjevera.
Inače, nikada nisam razmišljala o suncu i o tome koliko mi nedostaje, sve dok nisam osjetila dva mjeseca potpuna mraka. Djeluje na psihu, naravno. Ne u početku, ne odmah. Ali nakon nekog vremena osjećate tjeskobu, osjećate nemir, osjećate da vam sve u tijelu stoji i pitate se što je.  Izgubio se ritam dana i noći na koji ste navikli. I to je puno teže za podnijeti nego što ste si mislili da će biti.

Radi se u ranim jutarnjim satima, ako kroz dan vrijeme ne dopušta

Kako bi se održala koliko toliko normalna rutina načina života, savjetuje se i puno tjelovježbe. Zato Šveđani imaju pune “gepekove” opreme za sport. Trče pod pauzama uz rivu, treniraju nakon posla, prije posla, trče po trakama doma… Kako tko stigne.  U biti, super je što sam “gore” došla s malom bebom, pa sam bila u “rutini” – ne spavaj, hrani i premataj – non-stop. No, nije bilo super to što smo većinu vremena bili unutra, a meni je lijepo štitnjača nakon godinu dana rekla što si misli o mojem ponašanju.

Jednostavno trebate biti dovoljno psihički jaki da bi se uhvatili u koštac s prirodom ovdje. Pročitala sam negdje kako je jedini način naviknuti se na skandinavsku klimu izaći van i boriti se s njome, a ne bježati u toplu sobu i ne izlaziti. Nisam dosad još bila sprema za fajt, no polako uspijevam svladavati vjetrove koji su hladni, iako je vani po ljetu toplo (što zna biti posebno gadno). Teško se obući po takvim uvjetima.
Također, ovdje se kaže kako nema lošeg vremena, ima samo loše odjeće. I da je dobar test vaše odjeće “ako vas ona uspije grijati 20 noćnih minuta u siječnju dok čekate bus.” Hmmmm.
Šveđani se pokušavaju više družiti kroz zimu i to smatraju pod “must to do”. Jer, nekako se mora preživjeti.
Da i još nešto. Snijeg koji padne u mračne dane ? Nekako svi odahnemo. Sve je lakše, jer, dogodilo se nešto prirodno po zimi. Svo crnilo i sivilo ipak bude bijelo, i to je snijeg kojeg ne obasjava sunce, već on na neki čudni polarni način obasjava tlo i sve oko njega. Vani, po igralištima je sve puno djece koja se igraju na snijegu, iako je mrak  i hladno. Za mene je to slika skandinavske zime koju nosim u sebi.
Nikad neću zaboraviti naš prvi snijeg u Goteborgu. Radijatori su bili jako topli. Prvi put toga dana u godini.
Moj mali Luka i ja  gledali smo van kroz veliki prozor. Brodovi su i dalje plovili po rasporedu. U 9.17 ujutro prošli bi kraj našeg prozora, makar je bilo sve zaleđeno. Plovili su u još hladnije i ledenije i sjevernije vode, jer tako treba, po rutini i po rasporedu.

Sve je mirno, sve je tiho, samo ralica daje dojam života

Svi su ujutro odjurili iz garaže na posao, po mraku. Pucketao je led pod gumama auta na zavoju, čulo se. I to je jedino što se čulo.

Dječje igralište u daljini čeka prve posjetitelje koji stižu i po mraku

I naša rutina je išla svojim tokom. Mlijeko, ručak, spavanje. Mi, s dalekog juga, bili smo u potpuno u drugom svijetu. Hladnom, ali svijetu koji se bori.
Mi, mali, hrabri i nasmijani.

Dobrodošli u 41. tjedan

u Margareta, objavljeno u Švedska

 

Ako ste ikad imali poslovnu suradnju sa Švedskom ili ste slali djecu na školsku razmjenu ili nešto slično, a morali ste koristiti datume, onda ste se susreli sa švedskim računanjem tjedana. Oni, naime, svoje planove, bilo da su poslovni ili privatni, organiziraju po tjednima, odnosno po njihovim brojevima. Dakle, na ljetni domor idu u, primjerice, 24. tjednu, a na zimski u trećem tjednu u godini. Ili se za kavu dogovore s nekim u četvrtak u 16. tjedna u godini. u 20 sati. Doslovno.

 

Mnogi stranci nikad nisu do kraja mogli staviti taj kalendar u glavu i tako živjeti, ali su morali prihvatiti taj način organizacije posla. Makar sa sobom nosili mali kalendar na kojem su ispisani brojevi tjedana.

Šveđani smatraju da je to najpovoljnija i najučinkovitija metoda planiranja. Danas, na sreću, postoje aplikacije u mobitelima kojima se čitava ova zbrka, primjerice, strancu koji je došao u Švedsku i ne zna računati tjedne u godini napamet, može učiniti lakšom. Iako mora svako – toliko vaditi telefon van. 

Kakve su prednosti ovakvog sustava? Ovakvo računanje vremena, odnosno tjedana, zapravo je regulativa ISO standarda 8601 iz 1988. godine. Standardizira podatke povezane s datumom i vremenom. Prihvatile su je i neke druge zemlje,  primjerice Velika Britanija, ali još uvijek ne toliko drastično i doslovno kao Švedska. S tjednima i njihovim brojevima susrest ćete se i u nekim djelovima Amerike.

ISO 8601 osim brojeva tjedana određuje i standard za pisanje kalendarskih datuma. Primjerice danas je 8. listopada 2019. godine na hrvatskom, a Šveđani će napisati taj datum ovako – 10/08/2019. Ili samo s točkama ili ravnim crtama. Susrela sam ovdje datume napisane “po našem” – recimo na nekim proizvodima tako je napisan rok trajanja.

Evo još zanimljivosti iz Švedske. Ovdje su, primjerice, proljetni praznici složeni ne samo po tjednima nego i po regijama.

Sportlov ili proljetni praznici padaju u 7. tjednu u godini u regiji Goteborg. U 8. tjednu padaju u regiji Malmoa, a u 9. tjednu u regiji Stockholmu. U 10. tjednu praznike će imati u Norrlanu na sjeveru, a u 11. tjednu na krajnjem sjeveru u Laponiji.

Što Šveđani vole jesti?

u Margareta, objavljeno u Švedska

S obzirom na blizinu mora pomislili biste – ribu. Od riba najpoznatije jelo koje se jede su sirove haringe (“inlagd sill”) u umaku. Nekima jako loša hrana, nekim jako dobra. Spadam u, začuđujuće i samoj sebi, u one kojima je haringa dobra. Posebno u umaku od senfa. Ima puno verzija ovog jela. Unutra ima jako puno začina i raznih bobica. U početku su jako čudne za pojesti, ali vjerujte, sva ljigavoća koja vam se javlja pri pomisli na haringu nestane u ovom umaku. Osim toga, haringe su jako su hranjive, super ih je pojesti, recimo, za doručak ili večeru. Od ostalih riba, najviše se konzumiraju losos, svježi bakalar i kolja. Jedno od tradicionalnih ribljih je “surströmming” ili, prevedeno na hrvatski, ekstremno smrdljiva haringa. Nisam probala.

Švedani, koliko sam vidjela, u svojim tradicionalnim jelima jako puno koriste mljevenog mesa, primjerice u mesnim okruglicama ili u nešto slično našim faširancima odnosno u “pannbiff”. Obično ih kombiniraju s krumpirima na sto načina – od pirea do onog gratiniranog sa vrnjem i umakom od brusnica. Također prefino. I meni jako lagano jelo. Tko bi rekao. Vjerojatno zbog kiselog umaka od brusnica.
Uz to obično bude puno povrća sa strane, recimo sojinih klica, graha, graška, zelja…

Šnicla od mljevenog mesa s umakom od brusnica i krumpirom – jako su fino i tradicionalno jelo

Ono što nikako ne mogu podnijeti su šveske okruglice (“köttbullar”). Ima ih za kupiti sve po svuda, domaće nisam probala, ali ove kupovne nisu mi se dopale. Imaju jak miris po nečem što mi ne paše. Koliko čujem, djeca ih jako vole.
Nisam znala da Šveđani vole palačinke. I da spadaju u njihovu tradiciju. Obično se jedu četvrtkom kao desert gustoj juhi od graška, sa vrhnjem ili marmeladom od jagoda ili brusnica.

Postoji i tradicionalna varijanta palačinki koje se pripremaju s krumpirovim tijestom i peku s putrom (“raggmunk”). Serviraju sa slaninom i umakom od brusnica. Na meniju su utorkom.
Ono što jako volim i doma često spravljam su sendiviči. Od onih sa lososom do onih sa malim račićima – sve spravljeno jako jednostavno, ali jako fino, zasitno i hranjvo, s puno salate, majoneze, vrhnja, kopra ili nekog drugog umaka. Ti sendviči su obično mali, ali vjerujte, dva mala mogu vam zamijeniti ručak. Kad dođete na sjever, viđat ćete ih sve posvud od malih restorana za ručak/glablec, slastičarnica, kafića do aerodroma.
Mogu biti spremljeni u pecivu, tvrdom kruhu ili tostu.
Kalops je nešto slično gulašu, samo se kuha jako dugo u pečnici, pokriveno. Dok se i meso i krumpir i povrće ne raskuhaju dovoljno. Obično je fino začinjeno i odlično grije u hladne dane.
Koliko sam uspjela vidjeti za vrijeme ručka jede se puno juha – od rajčice, od lososa, gljiva…Uvijek je na meniju neka juhica i bude badava.
Falukorv je posebna kobasica. Jako ju vole djeca. S pužićima je jedno od najomiljenijih dječjih jela.
Od švedskih slastica spomenuti ću onu najstariju, a to je Semla. Poznata je još od davne 1800. godine i bila je omiljena slastica švedskog građanstva posebno u Stockholmu. Jela se obično u veljači, ali danas je ima za kupiti svagdje. Ima i svoj “praznik”- Debeli utorak, (“Fettisdag”). Da, to je prava kalorijska bomba. Jede se obično uz čašu mlijeka s cimetom. To je slatko pecivo spremljeno od posebnog brašna za dizana tijesta, a unutra je krema od tučenog vrhnja i marcipana. Malo šećera u prahu odozgo i podsjećaju na naše krafne samo su prerezane na pola i punjene kremom.
Najpopularnije pecivo je, dakako, – pužić. Postoji u mnogo varijanti, od onih najpopularnijih sa cimetom i grožđicama, s kremom od vanilije do običnih s putrom.

Sve u svemu, Šveđani vole slatko, vole zdrave masti i vole hranu koja grije. Znaju je dobro začiniti finim dodacima, salatama, bobicama, umacima. No vole i modernu hranu. Najčešće se jedu tacos i hamburgeri koji su popularni jako. Baš kao trenutno i svagdje u svijetu, hamburgeri i ovdje doživljavaju svoj procvat.

Baš kao i drugdje, i u Švedskoj hamburgeri doživljavaju svoj procvat

Baranjska, Špek, Čajna i Zimska – “Hrvatske delikatese”!

u Margareta, objavljeno u Švedska

Od lani u švedskim trgovinama viđamo sve više hrvatskih proizvoda. Ponosni smo na to što imaju posebne frižidere u dućanima. U jednoj trgovini piše “Kroatiska delikatesser”, a u drugoj “Taste of Croatia”.
Tako se može birati između Špeka, Čajne, Baranjske, Zimske, Mortadele, Istarske te salame s paprikom. Negdje ima i pršuta.

Također, među Šveđanima popularan je jako i ajvar, naše razne paštete i naresci te Vegeta.
Ovdje postoje i posebne trgovine “Orient huset” u kojima ima jako puno proizvoda s istoka. Među njima našli smo, primjerice, Smoki, našu mineralnu vodu, Čokolino, Moto kekse… Ali moramo priznati da su nam ovi posebni frižideri bolje “legli”.

Kakav je okus? Gotovo isti kao kod nas doma. Možda su kobasice nešto manje masnije. Ali sve je naše – ipak naše. I tako je lijepo stavit baranjsku na kruh u Švedskoj. Naročito ovako daleko od kuće…

Švedski čips i krafne – nešto od čega više ne bježim

u Margareta, objavljeno u Švedska

Hrana je bila nešto na što sam se teško privikavala ovdje. I trebalo je proći dosta vremena da skužim najprije čega sve ima (jer sve na artiklima piše na švedskom), a potom da kuham i slažem obroke onako kako volimo. Uz nešto sjevernjačkih trikova u pripremi hrane uz puno vrhnja, mlijeka, kopra i senfa otkrije se novi svijet.

Voća ima uvijek i svakakvog…
…i povrća također…

Kako nema tržnica sa svježim voćem i povrćem, jajima i mesom kao u nas, sve se to nalazi se u dućanima. Od voća i povrća ima svega. To me malo plašilo u početku jer smo u Hrvatskoj navikli na sve svježe i sezonsko pa lubenice nikad ne kupujemo zimi. Niti bi ih kupili da dođu od nekud po zimi. Ovako, nikad ne znaš. Pokušavaš razmišljati sezonski. Možda jabuke i breskve ili primjerice avokado nisu tako veliki kao u nas, no ukusni su. Meni sve ovdje ima slatkast okus, pa tako i voće i povrće. Ako voće i povrće nije švedsko, što je lijepo istaknuto, obično dolazi iz nekih egzotičnih zemalja, iz Afrike ili primjerice Novog Zelanda. Ono što me zaprepastilo kad sam stigla u Švedsku je to da u dućanima postoje košare s voćem koje je malo “ošlo”. To si možete uzeti badava i pojesti na licu na mjesta. Vjerojatno se ostavlja onima koji nemaju novce za novo. Lijepo je da se misli i na njih, ali me svejedno šokiralo. S vremenom sam shvatila da je to normalno.
U nekim hrvatskim trgovinama za takvo voće i povrće plaćamo urednu cijenu.
Ono s čime vodim bitku i dan danas je – sol. Sjevernjaci koriste sol koja nije morska i nije jodirana, dok mi koristimo našu, jodiranu morsku sol i to je, dragi moji, velika razlika. Nikako ne mogu dovoljno posoliti hranu, a što više solim, hrana ne postaje slanija nego gorkasta. Zato kupujemo dansku jodiranu sol koja je koliko toliko slična našoj. Biram začine koji će to malo prikriti . Hvala Bogu pa Luka voli curry. Kuham s više mlijeka, putra (švedski je zaista zakon) i vrhnja. Uz losos, primjerice, stavljam vrhnje i dosta kopra. I senf se jako puno koristi ovdje u prehrani i zaista je dobar.

U svakoj trgovini puno je prostora posvećenog zdravoj hrani i ima je u izobilju. Uz nju i u običnom dućanu nerijetko možete kupiti i kakvu popularnu knjigu vezanu uz zdravu prehranu ili sa zdravim receptima.
Nakon voća i povrća, koje je barem duplo skuplje nego u nas, na redu je meso. Pakirano je. Ima uvoznog, primjerice, iz Njemačke, a ima i švedskog koje je skuplje. Ono, kojem je datum isteka roka blizu, može se kupiti po znatno nižoj cijeni, ali se preporuća potrošiti odmah. Meni su posebno fina švedska svinjska rebarca te pileći bataci od kojih radimo juhu ili slažemo saft ili jednostavno ispećemo u pećnici uz povrće.

Meso je pakirano
Brojne vrste brašna, iznenadile su me
Svaki mjesec neka nova vrsta čipsa – novi s čilijem i đinđerom je super kombinacija

Jaja su nešto što me uvijek jako začudi. Velika su. Ima smeđih, ima bijelih, ali nikako da palačinke od njih budu žute kao u nas.
Brašno je nešto što me jako ugodno iznenadilo, jer Šveđani nisu naučeni doma kuhati, barem koliko čujem ili čitam. Ali očito se situacija mijenja i peče se očito i doma jer brašna ima čak previše vrsta – od badema, zobi, raži, integralnih , bijelih, za ovakve kolače za onakve kolače, za raznovrsne pripreme. Kao i kvasa. Posebno se kupuje onaj za primjerice kruh, a posebno onaj za primjerice neki kolač. I zaista postoji razlika. Ali su super.
Mlijeka također ima jako puno vrsta. Gotovo čitav jedan zid u našoj trgovini pun je mliječnih proizvoda, jogurta, skyra, acidofila, mlijeka sa i bez laktozom, s okusima ili bez, raznih vrsti vrhnja… Švedska je zemlja broj 1 u konzumaciji mlijeka u svijetu! Mlijeku je cijena tu negdje kao i u nas. Sirevi su odlični, naročito, švedski.
Šveđani jako vole snacks. Čips se radi od švedskog krumpira i grickalice tamo imaju dugu tradiciju. Čips je puno manje masni nego naš, puno tvrđi i deblji, zato sam nerijetko nakon večernjih filmova drugi dan imala ozlijeđena usta. Zato pazim pa grickam uvijek s jogurtom ili nekim drugim peljevom.

Konzervirana hrana tipa paradajza u tetrapaku ili pak raznih umaka ima na pregršt. Jako puno ima i onih azijatskih umaka pa se lijepo može doma napraviti kineska ili indijska hrana.
Ono što je super ovdje u dućanima je to što ima jako puno gotovih “sjevernjačkih” salata za kupiti, primjerice s račićima ili lososom ili pak samo one s povrćem ili mesom majonezom i senfom. Sve su za poželjeti. Možete pojesti kaloričan i zdrav obrok jednostavno i brzo.
Možete i sami u dućanu napraviti svoju salatu s raznim dodacima koji se nude.
U početku sam se teško navikavala na slatkast okus kruha, jer mi zapravo ništa nije pasalo stavit na njega. Ni šunku, ni neki namaz, ništa. Oni naime stavljaju u svoj kruh – javorov sirup. Vjerojatno je to neka tradicija jer su se tamo nekad ljudi grijali uz slatku hranu. Danas trče… Šalim se. Ali ima nešto u tome.
No, jako je puno slatkastog kruha posebno onog tamnog. Ipak otkrili smo one bijele uz dodatke sušenih paradajza primjerice ili s malo feferona, oraha, češnjaka, poriluka i nečeg sličnog – i prefini su. Cijena kile kruha vam je oko 50 kuna. Ono što me posebno osvojilo su švedski donuts. Toliko lagane i ne slatke, s cimetom ili bez, sa svježom laganom kremom od vanilije iznutra. Svaki dan jedna ujutro. Bez toga ne ide. Mene su osvojili. I dan bez krafne tamo kao da i nije.
Ugodno je biti u švedskom dućanu, osim što se morate dobro zabundati. Zbilja, ali zbilja je prehladno.
Ono što me primjerice razočaralo je – konzervirani grah. Pošto ga svježega nema, ima ga u tetrapaku. Ima ga sto vrsta – bijeli, crveni, smeđi, eko, ovakav i onakav, ali meni nema baš neki okus. Užasno je tvrd. Ali zato volim sojih grah koji se lijepo skuha i može se složiti na sto načina.
Da tjestenina je nešto što se razlikuje od one kod nas. Poznato je da se ista talijanska tjestenina razlikuje od zemlje do zemlje. Ali, recimo ovdje, obična bijela špageta nikad neće biti raskuhana i meni je jako lako probavljiva. Ne debljam se od nje. Stoga ipak očito ima neka razlika.
Jako je fina konzervirana cikla. Švedski sladoled podsjeća na sladoled kakav je bio nekad kod nas. Obična vanilija jako slični na onu iz automata kod nas koju smo jeli dok smo bili klinci i meni je fina.

Ni muffini im nisu do koljena – švedski krafni nemaju premca
S kruhom kao i sa čipsom – svako malo nova kombinacija


Slatkiše slabo jedem osim crnu čokoladu tu i tamo. Ima ih puno vrsti i odlične su. Naravno pojedem ponekad i kakvu “šećernu tablu”, samo da se prisjetim. I ovdje ih ima, naravno.
Keksi su ovdje nešto što apsolutno ne bih preporučila nikome. Kad ih probate znate zašto je naš Kraš u svjetskom vrhu. Osim Pepparkakor, nešto kao božićni keksi od cimeta koji su zbilja fantastični, ali i oni su jako slatki. I da, ima Kraša za kupiti. Posebno Napolitanke dobro idu. Uzmemo ponekad one čokoladne i tek onda vidimo koliko su manje slatke od naših doma.
O tipičnoj švedskoj hrani drugi puta kao i o tome kako je lijepo vidjet u dućanu “hrvatski frižider” pun hrvatskih proizvoda i kupit Baranjsku kobasicu za 70 kruna! I u Švedskoj je povečerat. Još kad bi bilo prijatelja za ponudit. Ali i ovako je ok. Imamo lampice u prozorima:)
Bravo za nas!

Kako izgleda pola 8?

u Margareta, objavljeno u Švedska

Dobro jutro.
Skoro pola 8 (vidi sliku ispod).

Siguran znak da dolazi listopad – mjesec u kojem sve postaje sve mračnije. maglovitije, hladnije. A dani će se naprosto izgubiti. No, to još nije ništa kako će biti u prosincu, siječnju i veljači.

Nema veze. Volim zimu. Makar bila i mračna. Veselim se kaminu, svijećama, predivnoj lampici koju sam dobila, a koja će tjerati mrak baš onako kako treba. Blagdani su sve bliže. Radujem se svemu što ću podijeliti s vama i otkriti vam još malo zimske čarolije ove sjeverne zemlje.

Ipak, ako ste negdje uz sunčano jutro  – uživajte.

Modno – ipak odvažniji!

u Margareta, objavljeno u Švedska

Nisam se začudila kad sam saznala da Švedsku nazivaju “Land of skinny jeans”. Naprotiv, sad znam od kud je moj muž bio toliko odvažan kad smo se upoznali. Ovdje su tada samo rijetki furali skinny. Muški, naravno. No, meni se svidjelo sve što malo odudara. Takva sam. To mi je bio općenito prvi susret s tamošnjom modom. I s mojim mužem. 

No kako se odijevaju Skandinavke?

Kaže se kako u Danskoj možes prepoznati Dankinju po tome što je uvijek sva u crnom. Ne znam vrijedi li isto i za Švedsku. Možda malo da.
No, crno svakako, puno crne kože, cipele, glomazne cipele, čizme s ravnom petom, bijela košulja i dobar kaput kao i torba – što klasičnija to bolja, neki su od temeljnih modnih atributa koje nose žene u Skandinaviji.
Ja ipak ne bih rekla da je sve tako jednolično. Začudila sam se koliko je zapravo boja po izlozima i to u kolekcijama koje su u Hrvatsku stigle samo u dvije osnovne, najnosivije boje u nas. Ono što je sigurno je to da smo mi južnjaci baš JAKO podložni modnim trendovima, dakle onome što je sad i upravo. Sjevernjakinje naginju klasici i meni se to sviđa. Istovremeno tako daju mjesta onom nečem čega u nas ima jako rijetko – a to je osobnost u detaljima.

Kad sam stigla u Švedsku odlučila sam ostati u toku s onim što sam imala u Hrvatskoj i jako voljela. A to je bio Elle. Pa sam se u Švedskoj pretplatila na švedski Elle. Nisam požalila. Iako se radi prije svega o modnom magazinu, puno sam naučila o načinu života, jeziku, hrani, o načinu kako pišu reportaže, o tome koga i zašto stavljaju u velike intervjue, što je važno u tom društvu i kome posvećuju editorijale. I Elle se tako mnogo razlikuje od našeg, iako je riječ o franšizi koja je svagdje u svijetu – “tu negdje”. Okrenuti su više samoj osobi, ne toliko društvu, problemima poslovne žene i majke, životu u dvoje, zdravlju, lifestyleu nego recimo samoj garderobi. Editorijali jako paze na to da se poštuju sve manjine, od LGBT zajednica do stranaca. Ima jako puno lezbijskih slika i scena, otvoreno se progovara o tome. Podsjećam da ovdje ovakvi parovi mogu imati djecu odnosno usvajati je, oženiti se te izvijesiti zastavu na svoj balkon. Progovara se otvoreno o magiji tarota, reklamira se većinom prirodna kozmetika i sve eko-eko. Reklamiraju se, i to na prvim stranicama, i oni dućani koji nisu high high fashion. Jako puno se posvećuje sportu i sportskoj modi. Podsjećam da su Šveđani sportska nacija kao i muzička. Intervjui se posvećuju osobama koje su zaista zaslužne po nečem. Među njima ima jako puno strankinja, znanstvenica. Imali su nedavo intervju sa švedskom kraljicom koja je također govorila otvoreno o škakljivim temama.

Ono što se može zamijetiti na ulicama švedskih gradova su neupadljivo odijeveni ljudi, ali uvijek profinjeno. Žene rijetko kad nose čarape. I već malo sunca dovoljno je da imaju gole noge. Nesmetano pokazuju ženstvenost na drugačiji način. One koje sam uspijela upoznati nisu nosile ofarbanu kosu već svoju prirodnu bez obzirana bila polusijeda ili ne. Nisu frustrirane ni po pitanju bora, a no tu ima iznimaka. Ima i plastike, ajmo to tako reći. Od detalja, moram reći, gotovo svi imaju slušalice u ušima. Čak i dok kupuju špeceraj. Tome u prilog govori možda i samoća koja vlada ne samo ovdje, već i u ostalim dijelovima striktno poslovnog svijeta, ali o tome neki drugi put.
Nose se uglavnom skandinavske modne marke. Oni poštuju svoje. Drago mi je da i mi Hrvati sve više poštujemo svoje modne marke. No, kao što sam rekla iznenadila me i hrabrost po pitanju boja.
Mnogi će reći kako je skandinavska moda bapska. Ne bih tako rekla. Što sam više tamo, sve mi se više sviđaju skandinavski modni brendovi. Upravo zbog jednostavnosti krojeva, dobrih materijala, lijepih boja, asimetrije koja otkriva super dizajn, ali i upečatljivih detalja, koji dolaze u Hrvatsku tek godinu ili godinu i pol kasnije. I postaju trend.

Ono što se može zamijetiti na ulicama švedskih gradova su neupadljivo odijeveni ljudi, ali uvijek profinjeno. Žene rijetko kad nose čarape. I već malo sunca dovoljno je da imaju gole noge. Nesmetano pokazuju ženstvenost na drugačiji način. One koje sam uspijela upoznati nisu nosile ofarbanu kosu već svoju prirodnu bez obzirana bila polusijeda ili ne. Nisu frustrirane ni po pitanju bora, a no tu ima iznimaka. Ima i plastike, ajmo to tako reći. Od detalja, moram reći, gotovo svi imaju slušalice u ušima. Čak i dok kupuju špeceraj. Tome u prilog govori i samoća možda koja vlada ne samo ovdje, već i u ostalim dijelovima striktno poslovnog svijeta, ali o tome neki drugi put.
Nose se uglavnom skandinavske modne marke. Oni poštuju svoje. No, kao što sam rekla iznenadila me i hrabrost po pitanju boja.
Mnogi će reći kako je skandinavska moda bapska. Ne bih tako rekla. Što sam više tamo, sve mi se više sviđaju skandinavski modni brendovi. Upravo zbog jednostavnosti krojeva, dobrih materijala, lijepih boja, ali upečatljivih detalja, koji dolaze u Hrvatsku tek godinu ili godinu i pol kasnije. I postaju trend.

Od skandinavskih marki jako puno se nosi Ganni, Filippa K i Sand Copenhagen kao i planetarno poznati Acne Studio koji je nedavno napravio super kolekciju sa Fjallravenom koji je davno lansirao svoje ruksake koje ovdje nose svi – od malog djeteta do poslovnjaka u 60-ima. Od ostalih često se vidi Bottega Veneta, Balenciaga, Isabel Marant. Reklamira se puno Michael Kors, Cartier, Gucci, House of Dagmar, Loewe, mnogo manje, začudilo me – Louis Vuitton i Longchamp. Više ima, Zare, recimo.
Kod sjevernjaka postoji ona “kako nema lošeg vremena, ima samo loše odjeće”. Tako su oni prilagodili svoju modu klimatskim uvjetima. I mislim da su je prilagodili dosta dobro.
Muškarci su više uniformiraniji nego žene. Uglavnom uske traperice s košuljom te neka skupocijena jakna i šal. Žene nikako nisu uniformirane i to mi se sviđa. Već od malena uče ih da biraju svoju modu i odjeću. Ne srame se ničeg što im se sviđa.

Inače, ovdje su već kmična jutra.

Švedski zdravoljupci imaju 50 000 članova

u Margareta, objavljeno u Švedska

Bilo kuda, zdravoljupci svuda. Ili bar tako nekako. Ne znam točno da li su svagdje, ali ovdje na sjeveru su već gotovo 8 godina!
Ogromne paprike mašu i smiju se odmah s ulaza trgovine.

U Švedskoj se nazivaju PapricaKlubben. Kao u našem Konzumu, ovdje u Švedskoj obitavaju u trgovini ICA Kvantum. Klub paprikaša je za djecu do 3 i 12 godina, a cilj kluba je najprije povećati interes i znanje djece o voću i povrću, a potom i apetit za ovim zdravim namirnicama.
Papricaklubben je osnovan davne 2012. godine, a dosad je okupio 50 tisuća djece.
Interes neprestano raste. Članovi kluba četiri do pet puta godišnje dobivaju časopis sa savjetima i receptima kojima se želi poboljšati dječji apetit za voćem i povrćem.
Sva djeca članovi pozvana su na “Plod tjedna” u trgovine. Postoji i aplikacija koja sadrži jednostavne recepte i ikonu voća i povrća te igru o voću i povrću.

Nasmijani Žutko, Zelenko i Crvenko dobrodošlica su svakom u dućanu

U aplikaciji djeca mogu sastaviti i svoj obrok prema modelu tanjura.
Djeca dobiju i poklon za rođendan i tajni dar dobrodošlice kad se registriraju u klub. Članstvo je besplatno, a svi članovi imaju vlastitu klupski iskaznicu.
Sva djeca koja su članovi kluba dobiju određeno voće ili povrće svaki put kada kupuju u trgovini.
Švedski zdravoljupci zovu se Rödis – Crvenko, Grönis – Zelenko i Gulis -Žutko.
Imaju i svoj youtube kanal te svoju pjesmicu baš kao i hrvatski Zdravoljupci.
Inače, mogu se pohvaliti da sam jako sretna mama što moje dijete obožava i voće i povrće. Zovemo ga mali voćko. A osim, naravno, njemu samome i dobrom apetitu za zdravom hranom, sigurno mogu zahvaliti i onom malom švedskom poticaju na koji su me hrabrili i poticali ovdje na sistematskim pregledima dok je Luka bio još beba – s voćem započeti što prije.
Poslušajte pjesmicu i zabavite se.
Živjeli Zdravoljupci gdje god bili!

https://www.youtube.com/channel/UCWppHUl7WN65CgUIGHuhwwA

https://papricaklubben.se/

Malo o zdravlju i domoljublju

u Margareta, objavljeno u Švedska

Obećala sam vam tekst o zdravlju. Da, često smo prehlađeni ovdje. U stvari, za razliku od Hrvatske, imam osjećaj da su dosta ljudi ovdje prehlađeni.  Što nije čudo. Puno se putuje, hladan je zrak, suh unutra, a vani vlažan. Ponekad se i jednostavno nema vremena otići na pregled na vrijeme pa se zavlači to sve skupa i sije okolo. Podijelila budem s vama slučaj koji mi se dogodio.
Poznato je kako su ovdje jako restriktivni naročito pri davanju antibiotika i teško je doći do liječnika ukoliko stvarno niste bolesni. A tko zna točno kada je čovjek zbilja bolestan? Ja imam dovoljno godina pa nekako znam procijeniti  kada mi je stvarno loše. Četvrti dan temperature preko 38.5 i uporni kašalj, preznojavanje i slabost, ali i malo dijete u kući ovisno samo o meni koja sam stalno s njim, rekli su svoje pa sam na svoju ruku uzela amoksicilin koji sam imala doma od prije i uputila se prvoj trijaži, nakon dva dana što je temperatura stala, po nastavak lijeka. Trijažna je sestra uzela osobne podatke umjesto stetoskopa ili toplomjera što joj je posao. Pričala je o tome kako je Hrvatska lijepa zemlja i sama procijenila na temelju razgovora  i na temelju toga kako ja kašljem kako mi ne treba antibiotik, odnosno, recept za još dana terapije, koliko mi je falilo. Rekla mi je “da ga bacim u smeće, da on ne djeluje, jer su u pitanju virusi” i pripisala mi sirup na bazi morfija.

Čibi – dabi, Čibi – dabi, eto mene vani sa sirupom pod kojim nipošto ne smijete za volan jer uzrokuje vrtoglavice, rečeno mi je u ljekarni.
Dovukla sam se nekako do doma, sva sreća bilo je gumenih u torbi koje sam kupila za klinke od Karmen, moje obožavateljice švedskih slatkiša. Muž mi je do kraja poludio kad me vidio u ruci “s infuzijom” (jer tako izgleda pripravak na bazi morfija) nazvao je na centralu i tražio dotičnu koja mi nije ni pluća osluhnula i kazao joj kako je sve na bazi morfija za mene zabranjeno jer imam štitnjaču koja zna poludit svako malo, a jednostavno nisam znala o kakvom se pripravku radi. Da, na njoj je da pita svakog boluje li od čega posebno. Dobila sam odmah termin kod liječnice istoga dana za dva sata koja mi je napisala nastavak kure amoksila i dijagnosticirala teški bronhitis  s upalom dušnika. I ona je pričala kako je Hrvatska super lijepa. I sve mi lijepo objasnila, bila je stvarno super razgovorljiva i u redu.
Dragi moji, sustavi su takvi kakvi jesu. Morate se sami boriti za sebe i svoje zdravlje. I objasniti da vam je loše. No, nije to ono što sam htjela reći. U cijeloj toj frci  koja je započela baš za vikend, umjesto toga da moram doma avionom u tom stanju po lijek, odlučili smo zamoliti poznatu nam hrvatsku liječnicu ako nam može pomoći u nabavci lijeka ili ukoliko ima išta kod kuće za mene (liječničko sam dijete i znam da se uvijek ima doma po koji ostatak antibiotika) došli bismo po to.
Dobili smo odgovor “kako ovdje nije Divlji zapad kao u Hrvatskoj”. Ok. Moglo se i uljudno odbiti nekoga, već ako ni zbog čega, onda zbog toga jer se radilo o lijeku, a ne o posudbi auta.

Osim toga, ne znam zašto ljudi vole koristiti naziv Divlji zapad.  Malo je kontradiktorno. 

“Jeste li ikada vidjeli da kiši dok je sunčano?”- kaže pjesma. U Švedskoj često viđena slika koja podsjeća na sve suprotnosti života

Prvenstvo zato jer Divlji zapad više ne postoji. Ne znam što se želi postići? Dojam o nekoj davno crknutoj civilizaciji gdje su prašili okolo šerifi na konjima s pištoljima? Ajde, molim vas. Nije ni vrijeme ni mjesto.  Kao drugo, ako nešto ne mogu shvatiti onda je to ponašanje nekih koji su otišli van i govore kako je Hrvatska Divlji zapad, Texas, Treći svijet… Hrvatska kakva got da je, ruku na srce, ni drugdje ne štima bezbroj stvari, ona je zemlja koja je izrodila super liječnike. Baš su ondje, na 5. mjestu po kvaliteti na svijetu, na Sveučilištu u Zagrebu, dobili svoju diplomu i položili Hipokratovu zakletvu. I baš su oni daleko cijenjeni stručnjaci svagdje gdje dođu. Ne, ne mislim da je dotična trebala pomoći ili nabavljati lijek na crno. Što se ne može, ne može se. Ali, zapekao me taj Divlji zapad i takvo uzvišeno ponašanje prema svojem sunarodnjaku. Mislim da smo trebali dobiti pomoć onako kako zaslužuju bolesni – dati savjet ako ništa drugo ili pitati o čemu se radi.

Prošla sam migracijski proces od a do ž, a ne kao oni koje je sve dočekalo s radnom dozvolom u ruci. Mi kao Hrvati svaki drugi tjedan u kući imamo dvoje Šveđana koji donose drugu kulturu i drugi način života. I  nije lako. Ali nikad, baš nikad neću reći da sam stigla s Divljeg zapada. Čak naprotiv. Mislim da je EU postojana upravo zbog toga što se moraju poštivati različitosti,  kao što i ja poštujem različitosti i tome učim svoje dijete. Ali, pritom ne gazim po sebi.

Odrasla sam uz čovjeka koji se dizao po koncertima, crkvama, kavama i večerama te izlazio iz automobila van nasred ceste kako bi pomogao ljudima koji su se rušili, imali napadaj ili kolaps ili su jednostavno neobjašnjivo stali u autu nasred ceste. Hvala Bogu, to je moj otac, liječnik. Isto tako znam koliko je savjeta podijelio na telefon usred noći, kasno navečer i nedjeljom i praznikom te usred ručka i to ne samo Hrvatima. Naročito onima koji su trebali pomoć, a nisu znali kako i što, naročito onima koji su živjeli vani, našoj rodbini po Njemačkoj.

Stoga, hvala svejedno što ste me podsjetili da je Hrvatska najljepša zemlja na svijetu što će vam, sigurna sam, potvrditi većina Šveđana, vaših kolega. I da su u njoj stasali pošteni i vrhunski stručnjaci i radnici. I prije svega – dobri ljudi.

I podsjetili me na to da i dalje svaku večer uspavljujem svoje dijete uz stare hitove Novih Fosila i hitove Tonija Cetinskog. Pravih frajera s Divljeg zapada! I da je upravo to moje najveće dostignuće.