Kategorija: Švedska

Priče o životu u Švedskoj

Jeste li za glögg?

u Margareta, objavljeno u Nekategorizirano, Švedska

Kuhano vino definitivno trenutno živi svoje dane. Ako išta danas postaje znakom onog zabavnog dijela Adventa onda su to kućice s kuhanim vinom kojim se da lijepo ugrijati u hladne večeri, prijepodneva, poslijepodneva, kako vam paše. U Skandinaviji se umjesto kuhanoga vina u vrijeme Adventa i naročito Božića pije glögg. Sigurno ste čuli za njega. Jeste li ga i probali? Kaže se – ili ga volite ili ga mrzite. I danas postoji mali milijun njegovih varijanti. Osim što može biti bez i sa alkoholom, trgovine su ga pune u Švedskoj i ima okuse svega i svačega. Onog malo žešćeg, sa alkoholom, trebate potrefiti kada će otvoriti Systembolaget o kojem sam vam već pisala, u kojem se u Švedskoj kupuju alkoholna pića. Glögg je varijanta kuhanoga vina kakvog konzumiramo i poznajemo u centralnoj Europi. Dakle, uz vino, ima neke osnovne začine, a neki stavljaju unutra i kolu i svašta. Ovisno gdje se nalazite.  Tako je i sa glöggom. Samo što u glögg ide dosta žestice. Ono što je uvijek isto je crno vino, puno narančine korice, šećer, a na dnu čašice očekujte grožđice i bademe.

Prave stvari dolaze u malim pakovanjima. Tako je i sa ovim žestokim pićem

Zašto čašice?  Zato jer se glögg pije iz malih šalica kao onih za nekadašnju tursku kavu. Barem je moja baka pila tursku kavu iz takve male čašice. Dakle glögg. Zamislite snijeg, zamislite zimu koja ledi krv u kostima i vjetar jak kao bura, male okićene ulice, puno sumraka kroz cijeli dan i puno patuljaka u izlozima oko vas.  Jedino što fali je dobro društvance i puno malih čašica sa finim slatkim alkoholnim pićencem koje će vas zagrijati i udobrovoljiti. Često se ovih dana u Švedskoj organiziraju glögg partyji.  Kaže se kako svaki Šveđanin ovih dana bude pozvan za vikend na barem dva ili tri glögg susreta. Popiju svagdje po jedan ili dva. Jer je vrijedno obići sve poznate i drage ljude.

U trgovinama vrsta Glogga koliko i čipsa…

Osim crnoga vina i korice naranče, glögg ima bezbroj recepata. Našla sam one u kojima se stavlja unutra rum,  pivo, votka, likeri, burbon, neki stavljaju i port. S puno raznih začina, među kojima ima cimeta, kardamoma i vanilije. Može biti jako sladak, može biti jako spicy. Pije se uvijek topao, odnosno, vruć. Glögg je, čini mi se, puno više od postizanja nekog savršenog pića. On je tu da grije, on je maštovit, on je tradicija. On je dokaz različitosti koja uspijeva u sjedinjenju ukoliko je atmosfera dobra.

Uz glögg se poslužuju razni keksi ili kolačići od cimeta ili gingera. Onaj bezalkoholni rado piju djeca i trudnice. Meni je taj bio presladak.
U trgovinama – po naizbor za svakoga. Od onoga sa čokoladom i čilijem na dalje. 
Uz glögg se poslužuju i peciva od šafrana (Lucia buns ili Lussebullar) koja su također jako popularna ovih dana u Švedskoj.

Servira se uz kekse od cimeta, gingera ili uz pecivo od šafrana

Nikad zaboravljeno Nikolinje

u Margareta, objavljeno u Švedska

Jučer uvečer čistile su se čizmice i stavljale u prozor. Prastari običaj vezan uz darežljivost usprkos siromaštvu pretočio se u dan Svetoga Nikole kojeg slavimo 6. prosinca. Djeca su, prema predajama, nekad imala samo čizmice u koje se nešto moglo staviti, pa su im majke stavljale darove pred kraj godine u njih. Darivale su ih jabukama, suhim voćem, orasima ili pokojim kolačićem, a taj je običaj prerastao u način štovanja Svetog Nikole koji je kao svetac darivao siromašne. Poznata je legenda o tome kako je dukate stavljao u prozor siromašnome ocu koji je uz njegovu pomoć tako uspio udati svoje siromašne kćeri.
Danas je Sveti Nikola omiljeni svetac među djecom. On “dolazi” prije Djeda Božićnjaka i najljepši je uvod u ono što slijedi kroz mjesec. A to je kićenje jelke, zajedništvo, radost i darivanje.
I dok danas osjećam istu radost ovog običaja zbog svojeg sina, sjećam se, kao jučer da se zbio, svojeg velikog pravog Nikolinja kojem smo prisustvovala djeca iz zgrade, naši dragi susjedi i njihova rodbina, a kojeg su upravo oni organizirali na varaždinskom Sajmištu gdje su živjeli njihovi baka i djed.

U Švedskoj i najcrnje drvo izgleda lijepo s tek nekoliko žaruljica koje jutro čine manje crnim

Puna sobica male djece u večernjim je zimskim satima iščekivala svojeg Sveca. I dok su mame u kuhinji pile kavu, u maloj kući na kraju grada, sjećam se, bio je vruć kamin. Stepenicama je odjekivao udarac štapa Svetog Nikole (odjenuo se najstariji član obitelji), dok su oko njega zveckali lanci pravoga Krampusa. Bio je namazan ugljenom bojom i sav u crnom perju prepun velikih lančuga. Prijeteći je zveckao i skakutao naokolo. Ne, nisam se bojala. Ostalo mi je sve to u predivnom sjećanju. Bila sam mala predškolka, ali niti malo straha nije ostalo u meni od te večeri. Naravno da nas je Nikola darivao, a špotanciju su dobili oni “koji nisu jeli juhu”.
Ne sjećam se kako je i gdje Krampus završio.
Šteta što ne uspijemo uprizoriti ovakve običaje i danas. Što nema više ljudi koji mogu tako lako oživjeti svoju maštu i naše običaje prenijeti djeci koja to pamte za života. Napraviti pravo Nikolinje u dnevnoj sobi.
Zato im svima na ovoj večeri zahvaljujem. Onima kojih ima, kao i onima kojih više nema.
Zaborava nema.
Baš kao što nikad neću zaboraviti oči mojeg Luke u današnje jutro kada je pogledao prema prozoru i rekao: – Ooo, ostavio je? Bio je?

To su osjećaji koji se pamte i koji čine život divnim.
Mali Hrvati dočekat će Svetog Nikolu i u Švedskoj u Hrvatskom društvu Velebit 7. prosinca u u 18 sati. Uz tombolu i veselu glazbu te uz poslatice i dobro društvo.

Švedska djeca Adventski kalendar – gledaju na tv!

u Margareta, objavljeno u Švedska

Ovo nisu samo dani Adventa, već i Adventskih kalendara. Otvaraju ih djeca, ali i oni koji su još u duši ostali djeca. Meni se oni čine zapravo jako dobra fora i oduvijek su mi se sviđali jer maloj djeci daju osjećaj Adventa tijekom cijelog mjeseca sve do Božića. Bude radost i osjećaj iščekivanja.
Kako je nastao Adventski kalendar? I on ima i neku svoju priču.
Ona traje otprilike od kraja 19. stoljeća kada je njemački dječačić Gerhard Lang konstantno tijekom prosinca ispitivao majku koliko još ima do Božića. Tada je njegova mama došla na ideju da ispeče 24 kolačića koje je stavljala u komade papirića na kojima je ispisala brojeve od 1 do 24. Tako je Gerhard, sladivši se svaki dan po jednim kolačićem, lako dočekao Božić.
Došao je dan kad je Gerhard, naravno, postao biznismen pa su sjećanja iz djetinjstva postala profitabilna ideja i proizvod. 1920. godine konstruirano je prvi Adventski kalendar koji se sastojao od 2 komada papira – jedan sa slikama koje su se dale izrezati van, a drugi u obliku modlica u koji su se mogle izliti smjese za kolače ili čokoladu. Adventski kalendar također je imao brojeve. Polučio je ogroman uspjeh. I ubrzo je osmišljen bolji model koji je imao prozorčiće kakve i danas imaju Adventski kalendari. No, mehanizam izrade je bio vrlo skup, pa je prodaja kalendara ubrzo padala. 

Predivne slike iz serijala Adventskog kalendara putem svt-a

Gerhard je bankrotirao, ali Adventski kalendar ipak nije. Vezano uz Švedsku, tu je glavnu ulogu odigrala Henny Stromman. Ona je ovaj divni božićni običaj upoznala u Njemačkoj kao voditeljica švedskih izviđača, a kad se vratila u Švedsku odlučila je i švedskoj djeci pružiti takvu igračku. Zajedno sa umjetnicom Ainom Stenberg MasOlle izradila je prvi švedski Adventski kalendar 1932. godine koji je bio tiskan u 10 tisuća kopija. Kalendari su bili veliki uspjeh i u Švedskoj sve do 1964. godine.
Kada je kalendar u svom osnovnom obliku dobio – konkurenciju.
I to u Švedskoj državnoj televiziji i Švedskom radiju. Najprije radio, a potom i tv, osmislili su i emitirali program (serije ili emisije) koje se “vrte” svaki dan od 1. do 24. prosinca. Tako Švedska nacionalna televizija svake godine vrti seriju u obliku Adventskog kalendara. Obično su to dječje serije vezane uz božićne ili zimsko-švedske teme. Dok radio emisije emitira od 1957. godine, ovaj program je na Švedskoj televiziji počeo s emitiranjem 1962. godine,

Jedan od likova je i malo zabrinuti Snjegović

1972. godine televizija je promijenila naziv iz Adventskalendern u Christmas Calendar (Julkalendern).
Sve serije dostupne su na DVD formatu i mogu se i danas nabaviti. Obično nose zanimljive, baš švedske naslove kao da su svi iz serijala o Pipi – “Obitelj Deda Mraza u velikoj šumi”, “Julianin božićni brod”, “Mala Stina u reportaži velike šume”, “Dućan gospodina Pekka”, “Mali grad na početku stoljeća”, “Velika gospođa koja je postala mala kao čajna žlićica”, “Svi na put u Tomtebod”, “Zemlja duge”, “Dolina Moomina”, “Vrijeme trolova”, i slično. Ove godine gleda se Panika u tvornici Djeda Mraza.
Postoji još jedan običaj vezan uz Božić i tv. To je božićno emitiranje dugometražnog crtića o Paji Patku. Meni se osobno nije dopao.
Ali bar je vila koja je vodila program bila O.K. I glog kojim sam se grijala…
Koji drugi post o tome…

Slike “pravog” Adventa u Goteborgu ipak su nešto potpuno drugo…
posebno kad su fotkane u jutarnjim satima…

Počeo život u sumraku – najsjevernija Švedska malo svjetla će ugledati tek u siječnju!

u Margareta, objavljeno u Švedska

U subotu u 11.55 minuta Sunce je po poslijednji put ove godine zašlo u Treriksrosetu, u najsjevernijoj točki Švedske. Slijedeći puta Sunce će tamo biti na horizontu u siječnju 2020. godine.
Ovaj tjedan tako su započele polarne noći i u Kiruni, najvećem gradu u švedskom Laplandu. Dani će tako postati sve kraći i kraći u cijeloj zemlji i tako sve do zimskog solsticija 22. prosinca u 5.19 minuta kada će se Sunce polako početi vraćati.
U Kiruni obično polarne noći traju oko 28 dana, a sunčane noći oko 50 dana. Postoji nekoliko vrsta polarnih noći – one koje označavaju potpuni mrak i koje se događaju na krajnjem sjeveru Švedske te u Norveškoj kao i nautičke polarne noći u kojima ima nešto sunca obično oko podneva. Ovisno o lokaciji. Sada, u južnoj Švedskoj, Sunce izlazi otprilike oko pola 9 ujutro i zalazi ubrzo nakon 15 sati. Obično imamo oko 6  sati nekakvoga čudnoga dana i svjetla.

Aurora Borealis / Polarna svjetlost u Kiruni
(slika preuzeta sa / copyright – https://www.kiruna.se/ )

Dark nights znaju biti posebno teške turistima koji putuju u te dijelove kako bi gledali polarnu svjetlost. Savjetujte se prije putovanja sa liječnicima. Obično se kaže kako se lakše podnose sunčane noći nego tamni dani. Ja bih rekla kako svaka od tih pojava nosi svoje probleme. U ljetno doba teško je zaspati pod dnevnim svjelom koje vas i jako rano budi. A polarne noći teške su za izdržati po danu, a tijelo navečer više ne prepoznaje da li je noć ili ne, pa je opet teško zaspati. No, nemojte se prestrašiti. Čak i neki lokalci koji cijeli život žive u ovim ekstremnim uvjetima imaju problema sa tamnim danima i svjetlim noćima. Uostalom, spavat ćete kada dođete doma…

Polarna noć u Kiruni
(slika preuzeta sa / copyright https://www.kirunalapland.se/aktuellt/polarnatt-i-kiruna/ )

Gavle Julbock – uporni božićni običaj

u Margareta, objavljeno u Švedska

Dok ga neki na engleskom zovu goat (koza), a na švedskom bock (jarac), ja ću koristiti naziv Julbock, odnosno, švedski božićni jarac. 

Izrada Julbocka od slame spada u najstarije običaje vezane uz božićna slavlja u nordijskim zemljama, a osim u Švedskoj postoji još i u Norveškoj i u Finskoj. Ovaj običaj vezan je uz staro-germanska slavlja pred kraj godine, kojima su ti narodi slavili zimski solsticij i dolazak duljih dana i kraćih noći. A kako se zadržao do danas, on je vezan uz adventske, odnosno, božićne dane.
Julbocka Šveđani smatraju pomagačem njihovom Djedu Mrazu u donošenju darova, a inače je on i simbol plodnosti. Može se ga u minijaturnom izdanju kupiti u dućanu i također je izrađen od slame.

Danas se divovski Julbock veže uz grad Gävle koji je smješten oko 200 kilometera sjeverno od Stockholma. Gigantskog Julbock-a osmislio je oglašivač Stieg Gävle. Htio je napraviti nešto posebno za Božić, pa mu se gigantska “koza” činila super idejom. Julbock u gradu Gavle težak je oko 3 tone i ima oko 13 metara!

Gävlebocken – slika sa https://www.instagram.com/gavlebocken/ ušao je i u Guinnesovu knjigu rekorda

Priča oko Gävlebockena (kako se zove gigantski Julbock u Gävle) zapravo je tragična. Dosad je uglavnom bio spaljen do Božića. Ne zna se zašto je došlo do tradicije spaljivanja Gävlebockena, no rijetko kad preživi do kraja blagdana. U zadnjih 50 godina bio je spaljen 35 puta! Kako bi zaštitili gigantsku postavu, Šveđani su postavljali kamere, zaštitare i zalijevali su ga protupožarnim sredstvima, no ništa nije pomoglo.

Julbock zapravo je simbol upornosti. Da li običaja samog po sebi, da li Božića koji bi trebao ljudima ulijevati nadu i ustrajnost ili samog nordijskog duha koji se trudi i trsi preživjeti u surovoj klimi i uvjetima, nećemo točno znati. No u njega je uložen golemi trud i Julbock svake godine zaživi ponovno.

Usprkos svemu.

Šopenhamen, Šopenhamen…

u Margareta, objavljeno u Švedska

Coming home for Advent.
Šaljem vam malo slika i atmosfere s predblagdanskih aerodroma.  Oko nas  putnici, darovi, jelke, patuljci… Puni smo nade, iznenađenja, umora i osjećaja koji nam je poznat pred kraj godine.

Božićni pokloni i dekoracije sve posvuda

I dok šetamo prema gate-u gdje nas čeka naš hrvatski avion i uglavnom hrvatski putnici, već se osjećamo blizu domovini. Čujemo hrvatski jezik. Već iza ugla evo grupice naših.
I dok me moj radoznali trogodišnjak drži čvrsto za ručicu i na svakom uglu se čudi svemu i svačemo, odzvanja mi njegovo pitanje u glavi – Mama, jesmo sad u Šopenhamenu? (Danci Kopenhagen pišu i izgovaraju København, dok ga Šveđani izgovaraju Šopenhamn).
Našem najdražem transferu za doma.
U svakom smjeru.
Prema svakom od dva doma.
Uvijek Šopenhamen.

Skandinavske dekoracije drugačije su od naših
Današnji božićni duh
Good evening Zagreb

Počelo blagdansko ukrašavanje

u Margareta, objavljeno u Švedska

 

I u Švedskoj ovih dana počinje blagdansko ukrašavanje trgovačkih centara, izloga malih dućana, ulica, gradskih trgova… Baš je jako ekstravagantno. Veeelike mašne sve posvuda! Najraskošnije se ukrašavaju veliki hoteli i poznati dućani. Manje trgovine koriste u ukrasima puno drva, zelenila, onako, više, eko fora. Tu i tamo je koja vještica na metli.(?!!?) Nju moram posebno proučiti još.

Iako do početka 20. stoljeća u Švedskoj nije bilo osobitog interesa za Adventom, stvari su se brzo mijenjale pod utjecajem ekonomije koju je Advent “vukao” za sobom, pa su već 1920. godine zabilježene rekordne posjećenosti u ckrvama na Prvu adventsku nedjelju, piše u knjizi “Swedish traditions”.
Šveđani će tradicionalno ukrasiti svoje domove upravo toga dana, na Prvi Advent. Teško da će se u ovoj priči ikada složiti teoretičari tradicionalisti i ekonomisti, no jedno je sigurno – da ipak sve te lampice po ulicama bude božićni duh. On je u nama i tu je.


Šveđani imaju drugačije običaje u prosincu od onih na koje smo navikli mi u centralnoj Europi. Prvenstveno, tu je dan Svete Lucije koji je ondje gotovo kao veliki blagdan i slavi se na svakom koraku. Kod nas se, tako, primjerice obilježava Sveti Nikola.
Pisat ću vam o svemu tome, kao i o gastronomskim slasticama u te dane te o posebno jakom i slatkom piću – glogu, kao i o sjevernjačkom Djedu Mrazu – Tomteu.


Ah. Nikad ga nisam mogla shvatiti do kraja. Skriva se po snijegu, lunja naokolo. ..Ali smije se sa svih strana, ne možeš mu pobjeći.
Proučavam i njega.
I našla sam puno toga zanimljivog.
Nadam se da vas lovi blagdansko ozračje.
A svi koji ste daleko od doma, kamo ćete za blagdane? Doma pod jelku. To vam je najbolje.
Nema veze kamo i kuda, glavno da vam lampice svijetle…

Život na relaciji

u Margareta, objavljeno u Švedska

Život na relaciji između dva mjesta danas je jako popularan. Većina misli kako je lijep i lagan. Lijep i jest. Ukoliko je dobro organiziran. Lagan nimalo. No, i uz dobru organizaciju, život na dvije relacije bile one blizu ili daleko, zahtijeva stalno prešaltavanje psihe i svega ostalog. A mnogima je upravo to i lakše nego – zauvijek otići.

E, to se zove trenutak istine

Stalne promjene i skokove u raspoloženju, načinu života, drugoj sredini i običajima, teško je ponekad kontrolirati i biti miran i hladan. No jedno je sigurno. Kad takav život probate, teško je postati setlle down. Odnosno, ostati na jednom mjestu. Jer zapravo shvatite da u ovom trenutku možda nigdje do kraja ne pripadate? Vjerojatno. Kad sam tek bila u začecima života u dvije zemlje često sam znala reći mužu kako se najbolje osjećam na aerodromu. Jer tamo si nekako na putu. Tamo tek ideš prema nečem, tamo si u vakuumu, tamo si nigdje i nigdje ne pripadaš. Tamo nema presinga, nema odluka, nema nostalgije.

Često znam pomisliti kako se zapravo najbolje osjećam na aerodromu

Mnogi Hrvati danas tako žive. Neki dolaze u domovinu češće, neki rijeđe, neki uopće ne. Neki su uspješno organizirali posao na dvije lokacije, dakle život, što isto tako nije lako i treba dobro poznavanje poreznih i drugih zakona dviju zemalja kako bi mogli sebi omogućiti normalan život radeći tako.

Pahuljice i debele jakne – skandinavska dobrodošlica

Svaki puta doći u Švedsku meni je neopisiv osjećaj slobode, ali i strašan osjećaj čudnog gubitka, nepoznatog do trenutka kada sam ga prvi put doživjela. Ali, taj osjećaj, sad mi je već bolje poznat i nekako bliži.  Prodor hladnog zraka na aerodromu itekako vam daje do znanja da ste daleko od domovine i topline na koju smo navikli. Mrak i svijetla automobila govore o tome da se jednako živi svagdje i sve se odvija normalno iako je nedjelja i bili smo 5 sati u zraku. A skandinavski mrak već je nešto na što smo se naviki od sredine listopada.
Doći u Švedsku uvijek je neponovljiv osjećaj nove šanse i novog izazova, osjećaj da smo kao mala obitelj svi zajedno. Osjećaj radosti da ću opet ići s Lukom “na kućicu” i u nove šetnje uz vlažno crno stijenje koje će uskoro postati ledeno.

Jingle all the way

Da ću vidjeti svoje stvari u svojem švedskom ormaru,  svoju kozmetiku i svoje švedske ručnike, svoje debele veste koje ne nosim u Hrvatskoj i debele zimske čarape i čizme. Svoj švedski život. Veselim se mekanoj vodi i lijepoj kosi koja lijepo stoji bez obzira počešljali je ili ne. Veselim se miru i tišini. I vinu navečer. Vjetru u ponoć i ledenim kišama. Mirisu omekšivača, tihoj veš mašini, tihoj bravi i tihom prometu. Ne veselim se jedino pametnoj kući i ventilaciji. S njom sam još u svađi.
Kad napuštam Hrvatsku uvijek je isto.
I zauvijek je isto.

Nije toliko teško zatvoriti vrata i sve pogasiti koliko je teško proći ispod table “odlasci” na aerodromu. I dok se svi koji vas prate vesele jer su vas dofurali do točke B, i okreću se i idu natrag, vama se malo svijet ruši, ali ipak idete nekako s leptirićem u trbuhu.

I taj je osjećaj isti u svakom smjeru. Baš kao što je isti osjećaj doći natrag u Hrvatsku. Već u avionu prema jugu dobijete malo vina, malo sira i pršuta, puno smijeha i opuštene atmosfere. Toga, dragi moji, na sjeveru – nema. Doći u Hrvatsku je – osjetiti mir, nostalgiju, djetinjstvo i obitelj.
No, kad vas vaši ipak isprate, a taj se avion digne i kad krenete tom raketnom silinom u zrak, kao da vam ona potjera snagu u srce i mozak. I pomislite, i shvatite, da je život samo pustolovina. Svakom na njegov način. I da od rastanaka i novih početaka treba samo učiti. Ostati miran, ostati svoj.
Makar putujući i živjeti na relaciji, jer ste tako odlučili. Ili će jednom djeca odlučiti umjesto vas. Jer uvijek tako nekako bude.
Stoga, svima koji me pitaju što ću, umjesto da me pitaju kako sam – mirno kažem : odluke prepuštam vremenu i mudrosti.

Podsjeća li vas ovo malo na Mordor? Mene muž plaši da je to nuklearka par km od nas. Nema straha. It’s just swedish winter wonderland

Sv. Martin je davno došel vu Švedsku. Ali ne z vinom!

u Margareta, objavljeno u Švedska

I ne na “naš” način.

I dok se kod nas Martinje veže obavezno uz vino, mošt, kobasice i vinovu lozu, u Skandinaviji se Sv. Martin veže samo uz – guske.
Kako kaže legenda, Martin se skrio među guske kako bi izbjegao želju naroda – da ga proglase biskupom. Guske su ga izdale gakanjem, pa je on, ipak, na svoju žalost, postao biskupom.
Običaj vezan uz Martinje najprije se javio u Francuskoj i to na dan njegova sprovoda 11. studenoga, a potom su ga Nijemci tijekom renesanse donijelli u Skandinaviju.
Najprije Danci, a s njima i ostala populacija današnje švedske regije Skåne (čiji su zaštitni znak guske) prvi su prihvatili “jesensko slavlje”.

Šveđani na taj dan uobličili običaj spravljanja pečene guske. Prvi dokazi o tome sežu u 15. stoljeće. Običaj je počeo najprije u dvorcima, a guske su se pekle na posebnim ražnjevima. Pučanstvo je u to doba svoje guske peklo u pekarnama koristeći toplinu koja je ostala nakon pečenja kruha.
Seljaci su guske prije pečenja posolili, a uz njih su poslužili ono što je bilo u špajzi.

Neki su guske i i kuhali.
Spominje se i varijanta da se nasoljena guska kuhala u svojoj masti. Servirali su jelo sa umakom od guruščice.
Seljaci su tek sredinom 19. stljoeća u spomenutoj  švedskoj regiji počeli peći gusku na ražnju.
Na Martinje peče se i poseban “piramidni kolač”.

Dakle, Skandinavci na Martinje papaju gusku, ne piju, bar ne vezano uz običaj, ali zato griju dušu i tijelo srčući gustu crno crvenu juhicu (više je umak nego juha) od guskinih iznutrica i  – krvi.

Black soup. začinjena je đinđerom, cimetom i klinčićem, pa se gušća krv toliko i ne osjeti.

Tatin dan u Švedskoj

u Margareta, objavljeno u Švedska

Danas je u Švedskoj tatin dan.

Poznato je da je ravnopravnost među spolovima u Švedskoj jako važna. Švedski tate znaju svoje obaveze i svoja prava. Za one koji nisu znali, Tatin dan je jednako star kao i Majčin dan. “Uvezen” je iz Amerike, a ondje se obilježavao još od 1910. godine u počast gospođi Dodd čiji je otac kao mlad ostao udovac sa sedmero djece.

U Švedskoj je Tatin dan uveden 1931. godine kao i u ostalim nordijskim zemljama. Dogovoreno je kako će druga nedjelja u studenoma biti Tatin dan, kako ne bi bio preblizu Majčinom danu koji se obilježava u svibnju. Najpopularniji poklon koji se kupuje za tatin dan je – kravata, a djeca toga jutra obično tatama donose doručak i kavu u krevet.

Kravate su skupe, ali zato čestitke nisu, pa su trgovine prepune čestitki za Tatin dan. Iako se svake godine proda sve više čestitki za očev dan, on još uvijek dosad nije postigao popularnost Majčinog dana. Dvije trećine Šveđana obilježi Tatin dan, a od 2014. godine ta se brojka povećava, što znači da se tradicionalna obitelj počela sve više poštivati i u liberalnoj Švedskoj.

Tate imaju sve veću ulogu u roditeljstvu

Puno se govori o očevima u roditeljstvu ovih dana i njihovoj ulozi u obitelji. Daje im se sve više šanse da se što bolje zbliže sa svojom djecom  kako bi postigli  ugled kao što bi trebali.

Kad sam bila trudnica i novopečena mama u Švedskoj, priznajem, na ulicama sam u šetnji viđala puno više očeva s kolicima nego majki. Vjerojatno je bila takva godina. Hranili su po rivi, nanašali su i prematali  svoje bebe spretno i dobro. Jedino su njihova dječica bila nešto starija nego moje. Od 6 mjeseci na više, pa sam zaključila kako su ipak mame bile s nima prvih šest mjeseci. No, ne mora biti to i pravilo.  Osjećala sam se kao da sam u nekom novom modernom svijetu, jer su muški izuzetno ljubazni prema mamama s kolicima. Pomažu s kolicima pri ulasku u dućan, u lift, otvaraju vrata…

No, statistike ipak ne pokazuju da je sve tako ravnopravno. Iako Švedska Vlada daje svakom od roditelja 240 dana porodiljnog dopusta koje oni mogu koristiti kako i kada žele do djetetove 11 godine (!!!), još uvijek relativno mali postotak parova u Švedskoj te dane jednako i ravnopravno podijeli.  Tate u Švedskoj moraju po zakonu biti 90 dana sa svakim djetetom na porodiljnom dopustu.

Zanimljivo je kako su švedska djeca u anketama izjavila kako bi htjela da sa tate ipak više igraju s njima i  da im se više posvećuju. Tate se najradije s djecom igraju slagajući lego kockice, igrajući se u parku ili ih vode na igraonice te na bazen. 

19 posto djevojčica i 15 posto dječaka između 10 i 18 godina izjavilo je da bi se htjelo više igrati s tatom ili provoditi više vremena s tatom.

25 posto očeva u Švedskoj bude doma na bolovanju u mjesecu kada su djeca u Švedskoj najbolesnija (obično veljača).

44 posto očeva u Švedskoj ima dvoje djece ili više. 

Svaki deseti otac u Švedskoj napustit će svoju obitelj prije nego djeca napune 17 godina, a sva treći otići će prije nego djeca proslave prvi rođendan.

80 posto djece u Švedskoj izgovori prije “mama”, nego “tata”.

18 posto djece rastavljenih roditelja seli se svaki tjedan jednom roditelju u njegov dom. Sada je ta brojka zasigurno puno veća.

Podaci iz knjige Martina Melina: Coola Pappor (2011. godine).