Dragi svi, nadam se da ste se dobro ili barem u dopuštenim okvirima dobro zabavili za blagdane i zaboravili na sve barem u trenucima vatrometne ponoći i prizivanja sreće i svih dobrih duhova i stvorenja koja se mogu prizvati. Ako uopće još postoje u mašti onih najmaštovitijih, neću reći naivnih.
I kako to uvijek biva, vratili smo se u surovu svakodnevicu. Jer, majke mi, ovo je i više nego surovo sve skupa. Da ne gubim vrijeme i talambasam o brojevima doza, kao ni o čašama šampanjca, tu su negdje, bolje da se osvrnem na to kako su nam srca sve više prazna. Ili ipak nisu? Što reći nakon dvije godine ubitačne pandemije osim da smo svi dobrano pukli i da smo prazni? Baš kao i aerodromi. A to znači da su i srca pomalo prazna, jer, koliko čujem džepovi su sve puniji. Štednja u Europi raste megalomanski, jer ljudi ne troše. No možda sa štednjom poraste i sreća u srcu. Tko zna. Ili smo se svi malo pogubili. Da. Teško je živjeti une normalnom. Ma to je samo zato da shvatimo da nije u šoldima sve. Ok, saznali smo. Sad bi bilo vrijeme i da živimo natrag svoj život. Sa šoldima ili bez.
Do onda, “uživajte” u fotkama koje je snimo moj suprug. Na još jednom putu do Švedske. Ovaj put uz dva presjedanja i poluprazne avione.
