Svjelosti iz davnina

Malo švedskih večeri uz more. Znate da se Šveđani zimi liječe sa puno lampi…. Vidi se, zar ne?

Još ljetos sam pisala o tome kako je ovo godina vraćanja. Kamo? Valjda svatko u neko svoje utočište. Mira. U vremena obojena u boje koje u nama bude dobre osjećaje i misli. Koje pamtimo i kojima smo se vraćali ponekad usput, ali nismo ih bili svijesni do kraja. Ja sam se igrom slučaja u ljetnim mjesecima vratila u mjesto ljetovanja iz djetinjstva. Hvala Bogu na neostvarenim, nespretnim i nerealiziranim rezervacijama. Već tada dobila sam ideju o nečem. Ne znam ima li ova sva situacija oko nas veze s time, vjerojatno da. Ali da sam naginjala oduvijek nekim starim vremenima, jesam. Nije mi teško u selima, malim mjestima, kaže moj muž. Ja bih rekla – mjestima koja imaju priču. Priču koja se rodi u meni, a ne koju kreiraju arhitekti i urbanisti prema nekim drugim pravilima….

Bavim se kutijicama u koje ću staviti nešto najbližima. Bavim se šivanjem čestitki. Pravim pravcatim koncem i iglom. Kolaju mi glavom neke stare priče moje bake na koju često mislim ovih dana. Vidim sebe kao malu kako ju promatram dok “našivava” stolnjak. Nisam nikad mislila da ću se sjećati tih dana i tih trenutaka. Prsti su mi izbodeni, ali svaka rupica kroz koju prođe konac obasjava tim trenutkom neku svoju svjetlost. U početku se konstrukcija ruši na sve strane, ali s vremenom postaje čvrsta kao kuća. Ima nešto u tim starim zanatima. Kad sve dobro primi konac, ono nekim čudom stoji. Osjećam svjetlost starine, tihih večeri, večeri koje su naši stari provodili uz svijeće i tišinu čekajući blagdane. Baš tim mirom odišu ti mali proizvodi.

Kutijice jednog trenutka iz djetinjstva – postale su kutijice pandemijskog Božića. Pomislim kako svaka priča i trenutak ima svoje “zato” i svoju svrhu

No, nije to ta baka. Ona kod koje sam jednom vidjela sašivenu kutiju je ona druga, koju sam rijeđe posjećivala. Što je ona nosila tada, ne sjećam se. Sjećam se situacije, stola i kutijice koju sam ugledala. Bila mi je pojam sela. Pojam siromaštva. Pojam nekog tko nema ništa, a htio je nekom dati nešto lijepo, što je sam izradio od nečeg lijepog što mu je došlo poštom. Mislim da su se u njih stavljali keksi. Pretpostavljam. Čestitke su nekad bile nešto što se čuvalo. Čuvalo do drugog Božića. Najupečatljivije su bile one koje su svirale, koje su došle iz egzotičnih zemalja naših iseljenika. Koje smo posebno čuvali. A mi klinci nismo imali pojma od koga su. Koliko su koštale te čestitke s malim radijem u sebi? Često sam pomislila. Tannenbaum.

Sad slušam muziku iz svoje srednje škole, u kojoj su Depeche Mode, The Mission, The Sisters of Mercy bili oni koji su nam donijeli neke vrijednosti kojima smo vjerovali. Sada su oni dio mojih večeri.

Ne gledam Dnevnike, već više mjeseci. Nažalost, dragi moje kolege novinari. Ali, ne mogu.

Čitam knjige. Evo, skoro svaki tjedan kupim si neki horor od jedne novije poznate britanske autorice i jedva čekam neke njene najavljene ekranizacije. Uživam u pričama, daleko od ovih, makar bile one i horori, trileri ili drame. Sve je dobar bijeg od ovog što se nudi u večernjim satima. Što nam se općenito nudi.

Da nisam jednina potvrdila mi je jučer vijest s jednog portala da je ove godine, odnosno lanjske, nisam sigurna, prodan rekordan broj knjiga u knjižarama i da se ljudi masovno liječe knjigama. I da se knjižare otvaraju masovno, jer posao cvijeta. Evo nečeg dobrog. Ako ništa drugo, dok nas drugi pripremaju na živote s potvrdama o zdravstvenom statusu (koje su izuzetno pravno ozbiljna stvar, jer što je slijedeće – potvrda o liječenom HPV-u? Ili prvom seksu možda(?))- ja se liječim knjigama. Jer jedino tako lako usnem, jedino tako lako ispričam nešto djetetu prije spavanja. I bacim se u svoje knjige i stranice mira.

I kutijice koje će ovaj Božić, nadam se, mojima donijeti povratak, makar u priče iz davnina.

O kojima možda, ili zasigurno, znaju više od mene.

Kutijice jednog trenutka iz djetinjstva – postale su kutijice pandemijskog Božića. Pomislim kako svaka priča i trenutak ima svoje zato i svoju svrhu.

Marine u zimskom Hovasu mirne su baš kao i Šveđani. Kod njih nema Covid putovnica…

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)