Kroz cijelu ovu godinu mislim puno o tome što je zapravo sreća. Kroz djetinjstvo, odrastanje, mladost sve do zrelosti o sreći sam razmišljala kao o nekom uzvišenom osjećaju veselja koji, kad se postigne, ostaje. Također, u tim mislilma često su bile stvari koje nas usrećuju, u kojima se vidimo sretni i lijepi, o ljubavi koja se napokon dogodila, o poklonima koje smo dobili, o ostvarenjima na poslu, u privatnim životima. No usrećuje li nas to doista? I može li sreća kao takvo ushićenje zapravo biti osjećaj koji je stalan? Naravno da ne. Mnogi nas sretnu pa nas upitaju -Jesi li sretna/sretan? Mogli bi odgovoriti: sada jesam, no, ne znam da li ću sutra biti. Da to je najrealniji odgovor, jer sreća nije trajan osjećaj i bilo bi poprilično neprirodno da nam je biti sretan trajan osjećaj. Kako smo tijekom prosinca u nekom euforičnom raspoloženju koji nam je zapravo nametnut od okoline, mnogi iznutra ne osjećaju ispunjenost, ne osjećaju ushićenost, ne osjećaju veselje. Čak naprotiv, ponekad tuga ojača kao nikad prije. Mnogi se povlače u sebe, traže neki mirniji kutak. Kao novinarka znala sam često tijekom prosinca pisati upravo članke o tome kako provesti sam i ne u dobrom raspoloženju, Badnjak ili Božić, nije kraj svijeta, već potpuno novo otkriće sebe, potpuno novi pogled na sve. Može biti, svakako.
U ovoj godini mogu reći da sam se srela s nekoliko teških trenutaka koji su me svakako obilježili. U kojima sam naučila da je zdravlje sve. Da je nagli gubitak oca nešto što nikad ne prežalite. Da je dječje slomljeno srce nešto što vas nagriza iz dana u dan i da usprkos tome morate biti nasmijani i jaki zbog njega. Da je obitelj, koliko god zvučalo već otrcano, najvažnija na svijetu i jedini stvaran i opipljiv fluid koji smo sami izgradili i gradimo ga do kraja života.
Okitili smo bor neki dan. Također, ove godine sam po prvo put shvatila da me taj čin više ne ushićuje kao nekad. Očito je dijete u meni prepustilo mjesto napokon i do kraja- mojem djetetu. On danas najljepše okiti bor, onako iz srca, kuglu do kugle, sve u đuture… I najljepše je okićen dječjim srcem i dječjim očima. Pomislila sam – i vrijeme je. Otpustila sam.
Baš kao što je došao Badnjak da umjesto dede ja pročitam prije večere Isusovo rođenje i svima zaželim sretan Božić, tako je došlo vrijeme i da Luka kiti bor. Sve u istoj godini. Onako ushićen pjevajući sve živo što zna, kao što sam ja nekad pjevala nove, upravo “odmotane” pjesme s novih albuma Novih fosila.
I znate što? Kao za inat, u podrumu kuće, nakon valjda 20 godina traženja, naišla sam na stare kugle. Nazvat ću ih ex yu božićne kugle kako ih zovu na Instagramu svi oni koji ih imaju i čijim se slikama svi ovih dana dive.
Upravo te kugle, nekoliko njih, pojavile u se u mojima rukama ovog prosinca. Lagano u kutijici bez poklopca, kao vatu, donijela sam ih u kuhinju i negdje navečer, kada nema u stanu nikakvih smetnji u obliku trčečih tornada, polako stavila na bor razmišljajući o tome koliko su stari konci na kojima one vise. I što mi je sudba htjela reći ovog puta. Da, obožavam božićni nakit, on je meni više od nakita. On je meni najbolji dio djetinjstva, dio najbolje čarolije koja se samo nekih dana u godini širila stanom u kojem smo nekad živjeli i kao djeca znali smo da je nešto čarobno počelo. Kada se kiti bor. Kitio se samo jednom, na Badnjak, i u mraku, navečer. Sjećam se mirisa svijeća, mirisa margarina u kuhinji. Znala sam dugo ležati pod borom gledajući sve do gora, do najviših grana, promatrati svaku kuglu, misleći zašto se bor kiti i zašto to sve tako sjaji. Zašto sve tako miriše na mir, šumu, i kako je divno dio čiste prirode donijeti u stan i okititi je. Svaka kugla imala je za mene posebno značenje, svako u obitelji imao je svoju kuglu. Ne znam koju kuglu je imao moj otac, ali mislim da zvijezdu. On je bio najviši pa ju je on i stavljao. On je zapravo za mene bio zvijezda na boru. Ali on je bio i nešto drugo. On je kićenje također prepuštao nama, djeci. I dok sam mislila zašto ne kiti i zašto ga to ne zanima, ove godine shvatila sam da je on dijete u sebi prepustio također nama, malima. I to mu je bilo jedino važno.
I dok smo mi kitili, on bi znao otići na misu navečer. Vjerojatno bi nakon svega stavio i pokoji licitar božićni koji je donio iz crkve uvijek oko blagdana, onako za sebe. Moje stare kugle nitko još nije zamijetio ovih dana na boru. Nisu u boji, nosi sjajne. One su davno izgubile svoj sjaj na van. Ali nose neopisivu sreću u sebi. Nose iskustva jedne generacije, jedne obitelji, jednih Božića, osmijehe djece koja kite.
Dragi moji, sreća je malim trenucima. Kada mislite da kugle više nikada nećete naći, pa ih slučajno nađete, onako par komada čitavih. Kada mislite da je nešto izgubljeno, a ono se vrati u vaše ruke samo da vas podsjeti da je sreća tu,da se javi kada je najmanje očekujete,da je u vama i da je za nju potrebno jako malo. Imajte otvorena vrata kako got se osjećali.
Sretan Vam i blagoslovljen Božić svima.
