Znam da vas više manje zanima vrijeme u Skandinaviji i količina mraka kroz dana ovdje na jugu Švedske. Koliko čujem i čitam, klima, količina svjetlosti i slično imaju sve veću ulogu kod preseljenja u neku zemlju. Naravno, možemo seliti gotovo kamo želimo, pa sad mnogi već i biraju, što je normalno. I dok neke smeta nedostatak Sunca i zbog toga Skandinaviju izbjegavaju kao odredište za život, nekima dulji nedostak Sunca i duge mračne noći ne smetaju. Danas je subota.
U 8 sati panorama izgleda ovako:
U 8. 25 minuta ovako:
a, već u 8. i 37 minuta, ovako:
Ovako u 8.45:
Pa u 9 skoro dan.
Razdanilo se potpuno oko pola 10.
Ukoliko nije jako oblačno, izlasci kao i zalasci Sunca znaju biti divni, ružičasti uz ljubičasto nebo. Ovdje je temperatura u plusu, U danima oko Nove godine u Norveškoj je izmjereno plus 10 stupnjeva celzijevih! Dok smo u Varaždinu bilježili minuseve. Da, nešto se događa s klimom. Svjedočimo tome. No, ne poduzimamo nista. Konkretno ništa.
Imate li kakve novogodišnje odluke? Svi ih imamo. I u Švedskoj ih imaju. Ali ih drže za sebe. Tako sam čula. Tamo su svi dosta tajanstveni, pa je onda i s odlukama za Novu godina tako. Ja sam odlučila progovoriti o tome kako je biti “samo” Mama. Iskreno, rijetki su oni iz moje blizine koji su se nisu našli neugodno iznenađeni, neki čak i potreseni činjenicom da se njihova prijateljica, nekada kolumnistica, u ovom slučaju ja, odlučila dati okaz i biti Mama. I još se nekako to toleriralo godinu dana, a onda su počela pitanja. Vrlo neugodna i direktna. Mislim li ja ikad više raditi? Kako mogu biti SAMO doma s djetetom? Pa kaj nemam volje za karijerom više? Pa kako mogu živjeti kad moram pitat’ za svaki dućan?
Ne moram pitat za svaki dućan. Nisam bila dovedena u takvu situaciju.
Našla sam se u prvom trenutku naivno izneđena tolikom količinom nečije brige za jedan tako intiman segment života. Iznenađena da moram raspravljat s ikim o tome zašto sam doma sa svojim djetetom? I o odluci koju donose isključivo majka i otac. Prošlo je neko vrijeme i došao je dan kad sam shvatila da jednostavno nitko nema pravo suditi o takvim odlukama kao ni o tome kako ili gdje i tko odgaja svoje dijete, ukoliko je ono zdravo, veselo i dobro zbrinuto.
Od svih mojih prijateljica, ja sam rodila najkasnije. Dakle, dok su sve one bile na porodiljnom i prolazile dječje bolesti, bile na godišnjima i bolovanjima, ili vani na rođendanima (dok su im mlade bake bile na usluzi), ja sam naveliko “samo” radila i nisam se bavila time tko je koliko bio na porodiljnom i tko kome i koliko čuva djecu i kako se djeca odgajaju. Je li im bolje u vrtiću, s dadiljom, bakom ili sa majkom. Moja zona interesa nisu ničija djeca ni tuđi odgoj. I dok se one čude opravdavajući svoju znatiželju brigom za nečiju karijerom, možda je vrijeme da se zna kako živi jedna full time Mama.
Dižem se svaki dan u 5 ujutro, najkasnije u pola 6. Jer moje dijete ima takav bioritam, s time da me svaku noć digne jer, ili je žedan, ili želi mlijeko da mu se složi, i da eto, omasti brk i po noći. Odnosno da me čuje kako hodam. Slažemo doručak, pečemo palačinke ili kuhamo pužeke koje voli jesti ujutro s krastavcima. Obično igramo nešto na tablet ili slažemo puzzle i leggo. Ili pak slušamo muziku, ovisno gdje smo, u Hrvatskoj ili u Švedskoj. Nakon toga, ide toaleta. Prvo oni koji odlaze na posao i školu dok su s nama, a onda nastupamo nas dva. Potom krećemo van, u dućan, šetnju, igralište… Nosimo pun kufer igračaka za pjesak, vrećice smeća koje pobacamo u sve te laserske kante u Švedskoj koje se otvaraju na ključ ili u kontejnere u Hrvatskoj. Oni se otvaraju na pločicu.
U Švedskoj sve ovisi o vremenu. Ako se pokaže sunce, idemo prije na igralište, a potom u dućan. Ako je ružno, bacamo smeće i samo malo prošećemo na zraku. Pozdravimo Kineskinje susjede i njihovu mamu koja je isto doma. I klinca koji je doma sa tatom preko puta nas. A koji nas pozdravljaju samo zato jer nas vide da smo i mi doma. Obavezno pogledamo ima li koji novi bager na gradilištu u blizini.
Ako smo u Hr, imamo vremena za šetnju do dućana, bake, ili vozimo cikić (bicikl) . Oko 11 smo doma, radim ručak. Gdje god bili. Njemu što voli, sebi i mužu što stignem i što volimo. On kuha svojoj djeci, ako su taj tjedan s nama kad dođu iz škole pred večer. Oni opet jedu što oni vole. Popodne opet igra, šetnja, razvažanje ako treba i kupovina, ako treba otići s autom. A već debelo i lovi umor od svih nagovaranja za jelom i skakanja za trogodišnjakom koji je zahtjevniji od ičega na svijetu. Skuham večeru. Večer dolazi brzo. Kupanje, crtići i uspavljivanje. Spavati idemo skupa oko 19 sati. Kad zaspi, imam malo vremena za sebe. Ako nismo svi umorni kao psi, pogledamo kakav film ili pišem dok Nenad radi još. Moram priznati da nemam vikende ni praznike već tri i pol godine. Moram priznati kako baka minimalno uskače jer joj je mali naporan, a dvo ili trotjedni život u Švedskoj čini ju depresivnom. A moj muž radi do 18 h – od 8 ujutro. Često putujemo. Sretni smo što imamo priliku upoznavati dva svijeta, da dijete sluša dva jezika, a i na engleskom gleda crtiće. Pjeva na hrvatskom i švedskom i engleskom.
Poruka je jasna – ja pripremim smeće, a on sve za igru u pijesku
Bili u inozemstvu ili doma, moje dijete i ja junački se nosimo sa svime već tri i pol godine bez ijedne noći da nismo bili skupa. Smatram to velikom srećom. Ono što najviše umara od bilo kojeg posla, je jednoličan ritam iz dana u dan. Zato uvijek nastojim kraj dan učiniti malo drugačijim. Ili se radujem nekom filmu kojeg smo uspjeli pokrasti s neta, ili knjizi, ili časopisu kojeg napokon prolistam u miru s čašom crnoga uz 80-te.
Ili si podšišam šiške.
Kao novinarka radila sam u svako doba dana i večeri, s plaćom, a bilo je i mjeseci bez nje. Nije bilo toliko teško, nije bilo toliko naporno. Biti Mama 24 sata dnevno znači ne imati pauzu kada vam zatreba, ne otići u wc taj tren kad morate, a to može trajati i satima kada vam dijete ne želi doma s igrališta, ne otići u šoping kada ste planirali ili obaviti sebi nešto, jer ste samo vi odgovorni za svoje dijete stalno i ne može nitko uskakati kad vam zatreba u trenutku. Jer svi znaju da ste “vi s djetetom doma” . Biti “samo Mama” najljepši je posao i najteži. Divim se svim odgajateljicama i tetama u vrtiću jer svakodnevno rade s brdom djece. Često mislim na njih otkako sam “samo Mama”. Kao i na sve kuharice koje kuhaju dječici svaki dan i spremačice koje očiste sve za njima – iz sata u sat. U svima njima nalazim sebe svakodnevno. Tako je to biti full time mama. Svijet je to bez plaće, bez pohvale, često svijet i bez podrške okoline jer “više ne kotiraš visoko” ili ne kotiraš uopće, što je jadno u ovom današnjem svijetu. Ali dječje “Volim te” i miran san na kraju dana nema cijenu i nemaju plaću. Znaju koji su probali.
Zanimljivo, samo su mi tek znanice na ulici uputile kako je najljepše biti doma s djetetom i kako to vrijeme nitko nikad djetetu ne nadoknadi. Neke prijateljice – nikada.
I moj trogodišnjak već zna moć sunca i radost koju ono budi, ali i pozdravljati avione
Nisam odustala od pisanja. Pišem puno, pišem ponekad svaki dan. Pišem od dana kada sam rodila više nego ikad. Sva sreća pa pišem brzo, jer me uhvati na brzinu. Napisala sam brdo pjesama u prozi koje objavljujem na kraju svake godine u vlastitoj nakladi u Danskoj, u tri ili četiri primjerka!! Koje potom poklonim obitelji kako bi znali kako živimo i kakav je život mame u tuđini. Evo, već je četvrta knjigica sa fotkama ugledala svijetlo dana i bila pod borom! Pišem i priče za djecu. Nisam ih još objavila. U Švedskoj me traže da ih i ilustriram. Nije lako vani.
Lova se u Švedskoj jako brzo istopi. Znaju svi koji žive ovdje. Cijene su visoke, a porezi još viši. Živimo dobro. Hvala Bogu. Samo smo odlučili da ću ja biti kod kuće s djetetom i upoznavati strani svijet vodeći dijete čvrsto za ruku. To je ono što prijateljicama nije jasno. Biti “samo Mama”. Nadam se da se ne ljute što pišem o tome. Novinarka u duši tjera me da zaštitim sve “samo Mame” na svijetu.
Ne, nisam odustala od sebe. Naprotiv. Dala sam sebi ono najbolje od života što mi je pružio. Svoje vrijeme s dijetetom. A svojem djetetu “samo Mamu”. Onda kad ju najviše treba. Na toj divljoj stazi između dva svijeta, a koju su probali i izdržali u tom obliku samo rijetki. I na kojoj nelako pronalazimo svoj mir daleko od svih. Zajedno.
Božićni dani u Švedskoj još tradicionalno traju. Naime, neki Šveđani još uvijek čekaju 13. dan u siječnju kada obilježavaju Knutov dan, kojeg nema u kalendaru, a kako bi raskitili svoje jelkice i odnijeli ih na označena mjesta od kuda će biti transportirana dalje. Šveđani koji se drže tog običaja, toga dana pjevaju pjesme o Knutu, popapaju zadnje ukrase s bora, naravno one jestive, a u nekim mjestima posebno onim manjim klinci idu od kuće do kuće kako bi sjetili starije da raskite jelku i udjele im koji slatkiš. Sličan običaj kao u nas na Sveta tri kralja, što se tiče dječjih obilazaka i završetka božićnog razdobolja i raskićivanja jelke. Svatko na svoj način. Obično se na mjestima gdje se skupe jelkice koje su “odradile” Božić okupi grupica i zapjeva pokoju ili imaju mali Knut party. Knut Lavard ili Canute bio je danski princ koji je bio tragično ubijen u 12. stoljeću i tad je postao svecem. Nekoliko stotina godina kasnije njegovo ime postalo je simbolom završetka božićnih blagadana. No, mnogi u Švedskoj, također, raskite jelke i na Sveta tri kralja.
Nisam uspjela naći mjesta za odlaganje jelki, pa vam šaljem fotke još uvijek okićenoga grada. Iako mnogi već rade punom parom i škola je počela danas, doima se ipak još uvijek blagdanski mirno. Barem jutro.
A o tome da je u Švedskoj trenutno toplije nego na Jadranu, drugi put.
Nova godina u Švedskoj danas se uglavnom dočekuje kod kuće, na privatnim partyjima ili u restoranima. Dakle, u zatvorenom. Slavlja na otvorenom nisu nekako uobičajena ni ustaljena ovdje, vjerojatno zbog velika hladnoće i vjetra koji su u ovo doba godine ovdje prisutni.
Šveđani, što se tiče Nove godine, nisu rastrošni. Pojede se nešto tradicionalno i otvori se šampanjac u ponoć. No, ima nekoliko caka.
Primjerice glavni gradski vatromet, barem što se Goteborgha tiče, je u 17 sati popodne na Staru godinu. Vatrometi, oni u ponoć, su privatni. Zna ih biti puno nebo. Kaže se ovdje – sve je u pogledu. Kao i u drugim velegradovima, ako imate stan ili kuću s dobrim pogledom na grad, odnosno s lijepom panoramom, možete u Novoj godini mirno uživati u udobnosti vlastite sofe sa šampanjcem u rukama. I ne samo u Novoj godini. Stan s pogledom je zaista iskustvo koje pamtite dok ste živi.
Ako gledamo neka davna vremena ovdje, doček Nove godine uglavnom su slavili bogati slojevi društva, dok farmeri i seljaci nisu imali taj običaj. Samo su djeca po selima znala otići u crkvene zvonike i tamo raditi spačke u ponoć.
I danas, u ponoć na Novu godinu, zvone zvona u švedskim crkvama.
U Stockholmu postoji zanimljiva tradicija od 1895. godine. I štokholmskom parku Skansen točno u ponoć čita se poezija od Alfreda Tennysona “Ring out, wild bells” koja govori o tome kako Stara godina odlazi u vječni san i umire u noći. Malo tamna poezija za doček, ali Šveđani su u mnogo toga posebni, i tamni, pa ova poezija nije nikakvo čudo.
Čitanje ove pjesme obično okupi brojnu publiku, a uglavnom su je dosad čitali poznati glumci i glumice. Neki su čak imali tu čast da čitaju i po 10 i više godina zaredom. Ove godine pročitat će je okupljenima u ponoć glumica Lena Endre. Program prenose i švedska državna televizija i radio.
Dragi moji iseljenici, i svi ostali, – Sretna vam i zdrava Nova godina!
Prema Staroj, kakva god bila, okrenite se s ponosom, a u Novu krenite s nadom.
Moj prvi Božić u Švedskoj bio je sve samo ne Božić na koji sam navikla. I nikad prije i nikad poslije nije mi bi bila bliska pomisao koliko sam daleko od kuće. Kao na taj Badnjak.
Mračni i hladni.
Jedino je moj, tad još uvijek samo dečko, fino spekao svinjetinu s marelicama.
I dok je Badnjak tamo dan kada se obilno jede i pije, što kod nas nije slučaj, Božić je dan za opuštanje. A na Svetog Stjepana, koliko se sjećam, kad sam ja stigla, išlo se normalno na posao. Ne znam u kojem postotku.
Još mi je teže od svega na Badnjak pao običaj gledanja Walt Disneyjevog crtića o Paji Patku koji traje već 50 godina u Švedskoj. Svaki Badnjak u 15 sati popodne. I dok je u tim poslijepodnevnim trenucima u mojoj glavi zvonila pomisao kako je “moj” Badnjak zauvijek izgubljen i događa se negdje daleko od mene, ipak sam sjela, tiho i polako, i u zabundanoj vesti pred televizorom pokušavala shvatiti što će Pajo reći i poručiti za Badnjak. Iznenadila me vila hostesa koja je vodila cijeli program. Bila je lijepo osunčana voditeljica u predivnoj haljini. Uopće mi nije izgledala kao Šveđanka. I ove godine naglasila je kako ovaj program gleda gotovo polovica Šveđana i svima poklonila “From all of us, to all of you” , što je naziv programa. Crtić nosi sekvence i i glazbu drugih velikih Disneyevih klasika. Veseo je i pun Pajine šeprtljave akcije, i još uvijek nisam shvaćala zašto i kako, i kako se moj Badnjak sveo na to. No, ako je u Švedskoj ionako sve užasno tiho, za vrijeme Kalle Anka (Pajo Patak na švedskom) još je sve tiše. Tu i tamo se prolomi kakav smijeh i ništa se ne smije raditi.
Kalle Anka jedan je od tri najpopularanija programa u Švedskoj ikad. I Šveđani ne daju dirati. Za vrijeme emitiranja crtića mediji izvještavaju kako za 20 posto “padaju” pozivi prema hitnoj pomoći i uporaba interneta, mobitela i sličnog.
U Švedskoj se jako troši za Božić. Potrošnja se broji u milijardama švedskih kruna samo za dječje poklone. Postoje liste poklona. Postoje obitelji u kojima djeca dobiju i po 10 poklona pod bor.
U ove dane u Švedskoj se jede smorgasbord, šunka, haringa, začinjene mesne okruglice, svinjsko meso i kobasice na sto načina. Sve to u kombinaciji sa slatkim božićnim pivom , stoutom ili pak limunadom. Po tradiciji jede se i švedski puding kao poslastica.
No vratimo se Paji.
Još danas nisam shvatila Pajinu poruku, i nikako mi Pajo ne “leži” na taj dan.
Iako mi “Sam u kući” uvijek “leži” negdje u pozadini na mojem blagdanskom tv programu u kući, makar samo na pola sata stavim na program gdje ga emitiraju, toliko da mi “uđe” u dom. Ne zato jer blagdani nisu blagdani bez tog filma, nego jednostavno zato jer mi je uspio ući u srce. Jer ga moram vidjeti. Postoje takve neobjašnjive stvari za koje nismo svijesni da postoje i da su u nama. Ili ih ne želimo priznati da nam pašu. Ali one su tu. I događaju se. Bile one dobre ili loše. Ali polako postaju tradicijom i običajem. Novom ili starom.
Paji, ako ništa drugo, moram priznati da je uspio skupiti obitelj, sve generacije, na jednom mjestu. Barem jedan dan u godini, barem dva sata.
A meni je uspio pokazati koliko je prošlost bila važna. Za budućnost.
Natjerale me ova južina i kiša da krenem. S Božićem. Ipak smo okitili bor ranije, a kako je blagdansko raspoloženje i neopisivo uzbuđenje uhvatilo najmlađeg člana digli smo se u pet. I još po mraku, i uz kavu, krenuli u izradu naših prvih kućica od keksa (Peppparkakshus). Popularni Pepparkakor su poznati švedski zimski tradicionalni keksi o kojima sam već pisala. Tanki i vrlo hrskavi. Nek ih čak smatraju vrstom grickalice. Puni cu cimeta i ginera, nekad znaju biti i dosta ljutkasti kao da imaju i dosta papra, a mogu se jesti uz sve i svašta. Jer zimi jednostavno prijaju. Neki dan probala sam ih uz odlično ipa pivo i bili su fantastični. Nego, kupili smo sve za izradu kućica koje sam oduvijek željela napraviti, ali nikad se nisam usudila, jer su mi svi govorili kako su dosta zafrnkute za raditi. No, dobro.. Moj muž me uvijek tjera do ostvarujem svoje snove. I u trenu je umorno jutro postalo radno i razigrano. A kućice su se redale.
Djelovi kućica ljepe se šećerom u tubiI dok ruke odraslih pokušavaju raditi u umurno jutro, ručice najmlađih nestrpljivo su čekaleMalo nespretne, ali za prvi put smo zadovoljni
Ove kekse u Švedskoj mnogi upotrijebe i kao ukrase za božićnu jelku, u bilo kojem obliku. Mogu se na jelku objesiti i kao kućice jer na krovovima imaju rupice za konac ili traku. U Švedskoj su ginger keksi napopularniji u obliku srca, a za vrijeme Božića znaju biti i u obliku božičnog ovna.
Kućice od ginger keksa u Švedskoj najviše izrađuju djeca u vrtićima. Ona tako u prosincu rade veliku kuću od keksa koju ukrase bombonima, a potom igraju tombolu, pa tko izvuče sretan broj kuću nosi doma. Svake godine netko ima šansu. Postoji i tradicija vezana uz ginger kekse. Jedan keks stavi se na unutrašnji dio dlana, pa se kažiprstom ili palcom druge ruke pritisne na keks. Ako on pukne u tri dijela – ostvaruje se želja. Tako kažu. Isprobavajte tako dugo dok ne uspijete. Nisam uspjela dosad, moram priznati. Ali ni u kartama nemam sreće, pa ništa čudno.
Mnogi potaknuti preuranjenom komercijalnom atmosferom, okićenim gradovima i javnim prostorima sve češće i ranije počinju ukrašavati i svoje domove. No, imate li pravi osjećaj blagdana ako kitite jelku doma prije Badnjaka? Moram priznati da pod pritiskom nedostatka vremena svi želimo ubaciti kićenje jelke u neki mirni trenutak. Kad smo svi doma, pa zajedno s djecom pokušavamo kititi bor dan, dva a neki čak i puno ranije.
-Pa nećemo izdržati do Badnjaka, pa nećemo stići sve na Badnjak u jutro, pa djeca hoće prije, pa ajmo zasvjetiliti s tim žaruljicama već ranije – samo su neke od rečenica koje često slušam. A u posjetu svojm prijateljicama dočekale su me i okićene jelke, a njihova djeca uživaju već u okićenom boru uvečer. Nekako me proganjaju te misli jer i moja jelkica stoji danima na terasi i sve si mislim kako ću i kako ćemo svi skupa to lijepo izvesti. Da bude vremena za sve i da se sve stigne.
Kad se onako iskreno osvrnem na prosinac nekako mi se ipak u svemu najljepše čini samo iščekivanje i spremanje te nabavka svega što nam treba, upravo ono što nam radi najveći stres. Kupovina poklona djeci posala mi je najdraži dio, bez obzira što smatram da nije dobro da im se kupuje baš sve što požele, ali osjećaj je ipak nenadmašiv. Kao i skrivanje istih i zamatanje nakon što zaspu. Ove godine stavila sam ih pod krevet.
Mojem djetetu najdraža je kupovina jelke, pa uživa u tome kako u naš hrvatski auto ne stane čitav bor, iako spustimo pola sjedala iza u autu. Pa se, iako nebi smjeli, s poluotvorenim gepekom vozimo doma. A svaki puta prodavač pita:
-Jeste li daleko? Ma, odite samo. Budete nekako… I nekako dođemo i do 4. kata bez lifta. Tako nama jelkica stoji već danima po ovoj južini na terasi. razmišljam gdje mu je gore ili bolje. Unutra ili vani. Da li da okitimo bor ili ne? Onda ipak, dan se završi i prošao je u još jednom blagdanskom iščekivanju. I to je ono što nam treba. Ne još. Još moraju stići svi kolačići, sva hrana i sav mir kojeg će donijeti dragi i voljeni.
Okitit ćemo jelku. Da li malo prije Badnjaka ili samo zoru na Badnjak još ne znamo. Ali znamo da čekamo taj čarobni trenutak.
Još od pamtivijeka unošenje panja i zelenila u dom, a kasnije jelkice, označavalo je nešto posebno, svečano i drevno. Sjedinjenje s prirodom koja kao da zimi spava, pa potom oživi u našim domovima. I tada topli dom postane još topliji.
I nek se ne bune prijatelji prirode, postoje u umjetne jelkice, postoje i one već okićene, ali kićenje prave jelke naročito maloj djeci ostaje uspomena zauvijek. Miris šume spojen s mirisom kolača te zvuci božićne glazbe… Sjećam se sebe kao klinke koja je znala satima ležati pod okićenim borom i slušat novu kasetu Novih fosila koju bih redovno dobila za blagdane. Bili su to moji dani. Dani kada klinci odrastaju i postaju svoji.
Kitite jelku prije ili kasnije – ali kitite je sa srcem. Dobrom voljom i veselom glazbom. I otvorena srca. I dok pitam svojeg malog kada kitimo bor, dijete mi jednostavno odbrusilo:
Putujete li doma iseljeništvo moje ovih dana? Kakvi vas osjećaji love? Dogovorili ste brdo susreta kad se vratite? Oni koji ste friško iseljeni sigurno osjećate veliko ushićenje vratiti se malo doma svojima, podijeliti darove koje ste kupili s najviše ljubavi dosad, vidjeti se sa društvom. Sve je to normalno. To su dani dani emocija i treba ih izgurati. Bit će posebno emotivno i vama i svima vašima. Nego, što se dogodi kroz godine iseljeništva? Nerijetko upravo zbog velikih osjećaja koji se negdje duboko zatome, mnogi više i gotovo ne dolaze doma. Mnogi se skroz skrase negdje daleko i nađu svoje mjesto pod suncem i smatraju da tako mora biti. I to je također za poštovati. No postoji i druga varijanta. To su oni koji dolaze često, ali su i dolasci i odlasci poprimili čudne emocije. Više se ne raduju onoliko dolasku jer znaju da će odlazak vrlo brzo doći. I da je život zapravo postao putovanje. Da će dani blagdana proletjeti i da neće stići sve što su naumili i htjeli. Tako dolasci kući za blagadne postaju pomalo kaotični u žurbi i stiski svima. Sve su, samo ne mirni, opušteni i ne pružaju prijeko potreban odmor. Znam neke dugogodišnje iseljenike koji svoje dolaske drže striktno pod kontrolom i unaprijed planiraju što će raditi i to doslovno datumski. To mi se čini jako dobro i najmanje bolno. To su oni iz treće varijante. To su uglavnom oni bez djece. S djecom je jako teško išta isplanirati. Osim onog osnovnog. I posoji još jedna caka. Sa svakim blagdanima prijatelja će doma biti sve manje. Toga također budite svijesni. Ili ćete dobiti potpuno nove prijatelje. To će biti oni koji su također prošli neko seljenje, razvod ili neku veliku promjenu i treba im netko kao vi. Netko tko razumije, jer su i oni ostali bez svojih bliskih i promjenili način života. Nažalost ili na sreću. Stoga se neki iseljenici više svojim starim prijateljima od nekad niti ne javljaju, jer ne vide smisao toga ako nema nikakvog susreta kad dođu doma. Tužno, ali istinito.
Coming home for Christmas za mene je prvi puta bio toliko veseo da sam doslovno skakala usred noći od veselja uz kamin kraj gajbe od moje male bebe koja nije spavala. Skoro sam pala u nesvijest, što od umora, što od emocija, što od kamina. Sjećam se pakiranja, sjećam se kašnjenja aviona iz Švedske za Dansku. Sjećam se da su svi mirno stajali na boardingu i nitko nije ništa pitao (fini ljudi), a mi smo s troje djece i brdo torbi gledali u čudu što se pobogu događa i zašto nitko ništa ne govori. Sjećam se da sam samo htjela da se dan završi i da avion sleti u Zagreb. Sjećam se s koliko sam ljubavi kupovala poklone, iako, osim samoposluge nisam imala vremena obići trgovine koje sam htjela. Pa sam birala između onih super zapakiranih bombonijera i švedskih suvenira…. I tako… Sjećam se slijetanja i mojeg djeteta koje je bilo od rane zore na nogama, ali je skakutao meni u krilu i zabavljao cijeli avion staga gledajući u putnike i pjevao. Sjećam se maminog bureka u autu koji mi je tako lijepo sjeo do Varaždina. Sjećam se Nove godine i vatrometa u ponoć kad sam ga nosila u naručju da gleda van. Sjećam se i prvog odlaska natrag. U zoru, u mraku, s kolicima i brdo torbi. Na licu mojeg muža vratio se poznati grč kao dok ide na posao. S bočicom u ruci mahali smo dedi koji je sjedio u autu i čekao da uđemo u aerodrom. Tako je to moji iseljenici. Budite svijesni promjena koje prolazite, koje su neminovne i zbog kojih puno toga neće više biti isto. Niti ćete vi doživljavati stvari i ljude kao nekad, a niti će oni doživljavati vas kao što su nekad. Budite svoji. Budite jaki. I sretan vam put doma. With a thousand memories…
Čak su i sami Talijani začuđeni koliko je njihova svetica popularna u Skandinaviji. Naravno, postoje odgovori.
Pročitala sam kako prvu riječ koju švedsku djecu uče je – lampa (lamp, light- svjetlo). Mala djeca često gledaju u lustere i svjetlost, no ono za male Šveđane i Skandinavce očito ima posebno i puno važnije značenje nego za ostale.
Sjećam se svoje prve zime u Švedskoj i kako su vrtička djeca na na igralištu lijepo u predbožićne dane pjevala “Sankta Lucia”. Mislila sam kako ovdje djecu uče lijepim klasicima još u vrtiću. Nisam znala da se sprema veliko slavlje – Dan Svete Lucije.
I dok se kod nas u prosincu slavi Sveti Nikola, kao i u cijeloj centralnoj Europi, u Skandinaviji Lucija ima svoj tron. Slavi se na sve strane. Na ulicama, školama, crkvama, u javnim prostorima, restoranima i u tvrtkama. Lucijom, čiji dan pada na 13. prosinca, Skandinavci slave početak zimskog solsticija koji pada na 21. prosinca kada se, kako kažu, napokon “vidi svjetlo na kraju tunela” i kada noći počnu trajati kraće, a dani dulje.
Sankta Lucia (posuđeno sa Tradera.com)
Lucija je živjela potkraj 3. stoljeća negdje na Siciliji i postoji nekoliko vezija o njezinom životu, odnosno, tragičnoj smrti. U Skandinaviju nije došla zbog legendi, već su je sjevernjaci izabrali kao idealnu figuru za dječje darivanje i uvod u slavljeničke dane koji slijede, odnosno, proslavu zimskog solsticija koji ubrzo dolazi i nosi malo više svjetlosti. Osobu koja je utjelovljuje u proslavi obukli su u bijelu haljinu, stavili joj na glavu zimzeleni vijenčić u obliku krune u koji je utaknuto nekoliko svijeća ( danas baterijskih), baš kao pravom simbolu svjetlonoše. Ona obično daruje djecu pecivom od safrana (safran buns) i keksima od gingera. I u nekim djelovima Njemačke ona se štuje. Nazivaju je Christkindlein ili Kinchen Jesus ili Konken Jes.
Zamjenu za Krampusa, odnosno nešto demonsko u cijeloj priči, Skandinavci nisu izostavili. Spomenuto pecivo od šafrana zove se Devil cats, odnosno vražje mačkice.
Lucija je u Švedskoj počela biti jako popularna tek 1927. godine kada su jedne novine u Stockholmu organizirale veliku procesiju Svete Lucije kroz grad. Lucija nikako ne predstavlja slavlje u domu, odnosno, uz obitelj. Ona se slavi na otvorenom. Mladi je koriste kako bi se proveselili vani i popili.
Velika je čast biti izrabran u Lucijinu procesiju, a još je veća čast glumiti samu Luciju u ckrvi, školi ili gdje je već proslava organizirana. Nekad su postojali natječaj za izbor Lucije, no danas je to prepušteno školama i crkvama da izaberu Luciju i proslavu uz pjesmu. Iza Lucije, koja stoji ispred zbora koji pjeva pjesme njoj u čast, uvijek bude mješoviti zbor pjevača odjevenih u bijelo u kojem pjevači i pjevačice nose ili zvijezdice na štapovima ili svijeće u rukama. Lucija, uz običaj Midsommar, svakako predstavlja 4 temeljne skandinavske odlike koji oni štuju i slave, a koje uvelike obilježavaju život na sjeveru – tamu i svijelo te hladnoću i toplinu.
Tako nekako idu riječi pjesme u kojoj je prvi put opjevan. Tomte. Možete vjerovati da se tako zove Djed Mraz?
Jultomtea je kistom i bojom osmislila Jenny Nystrom
Ako je Djed Mraz gotovo svagdje u svijetu stranac, u Švedskoj on je, bogme, definitivno domaći! Negdje sam to pročitala. Zove se Tomte, odnosno Jultomten. On je zapravo spoj Djeda Mraza i nadprirodnih vilenjaka, gnomova i svih ostalih koji “žive” i u nordijskom folkloru. U Danskoj i Norveškoj on se zove Julnisse. Tomte je u starom vjerovanju bio seljak sa nadpirodnim sposobnostima koji se previše brinuo da mu zemlja bude plodna. Čak i nakon svoje smrti, hodao je uokolo kao gnom i brinuo. Nije se mogao smiriti. Tomt na švedskom znači zemljište. Zbog toga Šveđani gnome nazivaju Tomte, a Jultomte tako je postao njihov Djed Mraz. Tomtenissar su pomoćnici Jultomtea. Današnji Jultomte je spoj tradicionalnih priča mitova, stvarnih i suvremenih osoba te, naravno, reklame. Malo su ga zakomplicirali.
No, kako je išla ova priča? Prije njega, u nordijskim je zemljama darove djeci nosio – Julgubbe ili Božićni jarac. Za svoj postanak i uspjeh švedski Tomte dužan je švedskom pjesniku Viktoru Rydbergu koji je napisao “Little Viggs Adventures on Christmas Eve” (“Avanture malog Vigge na Badnjak”) , a njegovu poznatu pjesmu “Tomte” koju je napisao 1881. godine, objavio je jedan švedski magazin. Kistom i bojom (s crvenom kapom i bijelom bradom) osmislila ga je Jenny Nyström. Njihov Tomte bio je poput eksplozije u vrijeme Adventa u prosincu. Tako je odmah on postao Jultomte, a u Danskoj Nisse – Julnisse. Izlozi su ga bili puni. Puni su ga i danas. Osim tog davno izmišljenog Tomtea, danas se mogu naći i brojne modernije varijacije gnomsko-patuljačkog Djeda Mraza. Ono što ga čini posebnim jest to da on luta gustim, hladnim i mračnim švedskim šumama punim zatrpanog snijega i dolazi u kuće riječima: – Ima li ovdje išta dobre djece? Noseći darove u torbi. Dok se “naš” Djed Mraz šulja kroz dimnjake i noću ostavlja darove pod jelkom. Jultomte djecu daruje na Badnju večer kada se Šveđani više gozbe od nas južnjaka, koji se gozbimo više na Božić. I na Božić otvaramo poklone. Meni je Jultomte bio čudan u početku. Prvenstveno zbog svojeg imena. Santa je Santa. Nisam mogla nikako pojmiti ni te vilenjake i pomoćnike i dugačke brade i lica koja im se nikada ne vide ili ih gotovo ni nemaju. Baš kao gnomovi.
Varijacije Jultomtea su brojne
Vremenom sam shvatila da je njihov Jultomte zapravo plod sirove nordijske mašte i običaja koji su se sjedinili još u to davno doba.
Doba, koje je, jako daleko od danas, očito je također trebalo svojeg djeda koji daruje na kraju godine. Djeda koji je tajanstven, djeda kojeg se iščekuje, djeda kojeg (ne) vidimo samo u te dane, kojem se radujemo i koji je budan onda kada treba. Baš kao što djeci i treba. Pružiti veselje, dar i brižljivost.
Malo su vilenjaci……malo gnomovi. Ali su baš nordijski kreativni
I baš je lijepo što imaju samo svog Djeda Mraza.
Prenosim vam ovu divnu pjesmu koju sam vam spomenula. Pročitajte je ako imate vremena. I probajte je prepričati svojoj djeci navečer na svoj način. Vidjet ćete koliko je velika.
Tomten
napisao: Viktor Rydberg
Deep in the grip of the midwinter cold
The stars glitter and sparkle.
All are asleep on this lonely farm,
Deep in the winter night.
The pale white moon is a wanderer,
snow gleams white on pine and fir,
snow gleams white on the roofs.
Only tomten is awake.
Gray, he stands by the low barn door,
Gray by the drifted snow,
Gazing, as many winters he’s gazed,
Up at the moon’s chill glow,
Then at the forest where fir and pine
Circle the farm in a dusky line,
Mulling relentlessly
A riddle that has no key.
Rubs his hand through his beard and hair,
Shakes his head and his cap.
“No, that question is much too deep,
I cannot fathom that.”
Then making his mind up in a hurry,
He shrugs away the annoying worry;
Turns at his own command,
Turns to the task at hand.
Goes to the storehouse and toolshop doors,
Checking the locks of all,
While the cows dream on in the cold moon’s light,
Summer dreams in each stall.
And free of harness and whip and rein,
Even Old Pålle dreams again.
The manger he’s drowsing over
Brims with fragrant clover.
The tomte glances at sheep and lambs
Cuddled in quiet rest.
The chickens are next, where the rooster roosts
High above straw filled nests.
Burrowed in straw, hearty and hale,
Karo wakens and wags his tail
As if to say, “Old friend, “Partners we are to the end.”
At last the tomte tiptoes in
To see how the housefolk fare.
He knows full well the strong esteem
They feel for his faithful care.
He tiptoes into the children’s beds,
Silently peers at their tousled heads.
There is no mistaking his pleasure:
These are his greatest treasure.
Long generations has he watched
Father to son to son
Sleeping as babes. But where, he asks,
From where, from where have they come?
Families came, families went,
Blossomed and aged, a lifetime spent,
Then-Where? That riddle again
Unanswered in his brain!
Slowly he turns to the barnyard loft,
His fortress, his home and rest,
High in the mow, in the fragrant hay
Near to the swallow’s nest.
The nest is empty, but in the spring
When birds mid leaves and blossoms sing,
And come with her tiny mate.
Then will she talk of the journey tell.
Twittering to all who hear it,
But nary a hint for the question old
That stirs in the tomte’s spirit.
Now through cracks in the haymow wall
The moon lights tomte and hay and all,
Lights his beard through the chinks,
The tomte ponders and thinks.
Still is the forest and all the land,
Locked in this wintry year.
Only the distant waterfall
Whispers and sighs in his ear.
The tomte listens and, half in dream,
Thinks that he hears Time’s endless stream,
And wonders, where is it bound?
Where is its source to be found?
Deep in the grip of the midwinter cold,
The stars glitter and sparkle.
All are asleep on this lonely farm,
Late in this winter night.
The pale white moon is a wanderer,
snow gleams white on pine and fir,
snow gleams white on the roofs.
Only tomten is awake.
