Tihe smrti



Nije baš neki naslov.
Oko mene umrlo je jako puno ljudi posljednjih mjesec dana. Sve prijatelji daljnji, poznanici. Nečija rodbina. Nitko meni jako blizak. Sve do jedne.
Kažu da je pogled koji imate iz stana jedna od najvažnijih stvari. Slažem se s time. Moj pogled iz stana u HR je lijep i panoramski, jer gleda na tri strane svijeta. Uz to, lijepo vidim dvije najviše zgrade bolnice. Puno sam se nagledala bolničkih prozora u zadnje vrijeme, naročito onda kada je u Varaždinu vladalo izvanredno stanje zbog prenapučenih bolnica. Dizala sam se rano, još u noćnim satima s djetetom zimi, jer se on rano budi, a bolnica je svijetlila non stop. Dajući mi na znanje. Na znanje da moj pogled na svijet više nije isti i neće biti. Da se u njoj odvijaju prave borbe. Izgledala je kao bojno polje usred zamraćenja i s vremenom počela sam sve manje voljeti svoj pogled iz stana. Čujem ptice vani, ne želim dići pogled, jer više ne uživam. Zamišljala sam gledajuži te prozore kako je ljudima koji odlaze na respiratore, koji su tek došli u bolnicu i razmišljaju hoće li se ikada vratiti doma i vidjeti svoje. Čitala sam i slušala o tome kako pacijenti mole sestre za zadnji poziv na mobitel prije odlaska na potpomognuto disanje. Kako se zovu svoju bližnje sa raznih mobitela onih koji ih imaju kraj sebe… Kako sestre imaju ulogu i glavnih komunikatora između obitelji i onih u bolnicama. Ti tekstovi i vijesti uvijek su me totalno bacali u tugu i spoznaju kako i u tim trenucima ne možemo ništa učiniti.
Nedavno je umirala baka Ana. Užasno puno spoznaja događalo mi se u glavi . Od onih – što prolaze djeca koja su emigrirala kad im roditelji odlaze zauvijek u domovini, do onih kako zavolite nekad određene ljude bez da ih poznajete dugo. Pa sve do onih kako unuci reagiraju kada se bake najednom naglo izgube i nikad više ne dođu natrag. Ostaju prazne kuće, mirisi, stare stvari, igre koje smo igrali, ostaci hrane koja je ostala nepodijeljena u smočnici, a bila je pripremljena za nekog, knjige, slike, zvukovi kojih nema. Ostaju samo sjećanja koja potiskujete i pokušavate gledati naprijed, ostavljajući pored sebe bol koja je neminovna kao da nije dio vas. Ostaje vam na silu osmijeh i jačina koju ste stekli putem, usput. Upamtite njihovu svesrdnu pomoć i nikad upućene ikakve ružne riječi. I jednostavna činjenica da ste s nekim bili dobri, a da niste bili svijesni zadnjeg zajedničkog trenutka pa tako ni rastanka, postaje zastrašujuća i ne ostavlja mjesta lakim mislima koje bi htjele doći kada bude kraj.

Nekad smo ovo povezivali sa stepenicama za raj

A otišla je naglo. Odlazila je tiho, bez da je ikome rekla koliko pati i koliko ju boli. Odlazila je tako tiho i u bolnici na samome kraju ne znajući da zovemo u JIL i ispituejmo tri puta na dan o njezinom stanju. Odlazila je u našim mislima na nju, nekoliko dana i noći. Razmišljala sam hoće li se probuditi nakon operacije koja je ipak bila preteška. Hoće li u tim segmentima imati kakve bliceve života svoga i svih nas koji brinemo. I na koji način nas se sjeća, u bunilu u kojem je bila.
Razmšljala sam o tome kako ljudi sada zaista umiru sami. I koliko je to strašno. Baš kao i oni od COVID-a, uglavnom na respiratorima, potpuno nesvjesni svega. Baš kao i naša baka Ana koja je hrabro usprkos visokim godinama otišla na operaciju po svoj spas, ali ga nije dočekala. Otišla je negdje putem, u neki novi svijet. I valjda je tako odlučila. Ona je bila ta koja je samo htjela pomoći. I svakom htjela dobro.

Pomislim, imaju li ti ljudi osjećaj da odlaze? Negdje sam čitala kako čovjek, bio pri svjesti ili ne, uvijek zna kada odlazi. Mozak jednostavno doživi neki šok i na tren se osvijesti i daje tijelu to na znanje. Nevažno više.

Mi koji smo ostali iza njih, svjedočit ćemo. Svemu. Ovom teškom razdoblju. Razdoblju koje ne dopušta minimun humanosti u najtežim trenucima. Svjedoči ćemo, njihovim životima, ljubavi koju su davali i životu kojeg su živjeli i kojeg su napustili u ovo teško doba u kojem su osuđeni odlaziti sami.
I tiše nego ikad.
A dovoljno glasno da nikad ne zaboravimo.

Sve slike snimila sam u vrtu bake u trenucima njenog odlaska.Mir i spokoj.

Proljeće na jugu Švedske, borbe u srcima hrabrih

I vikend u Švedskoj u travnju može bit sunčan, lijep, ugodnih temperatura i pun ljudi na otvorenom.

Morate samo biti strpljivi i dobro isplanirati dan. Otići na kavu, obavit kupovinu negdje gdje inače ne idete i razmišljati kako i ovdje dođe sunce i može biti baš kao što je i doma. Ukoliko ste negdje s juga, a doselili ste na sjever, zasigurno vam fale ovakvi dani.

Meni fale. Osim što mi fali društvo, život od nekad u kojem smo mogli koliko-toliko kamo i kada smo htjeli (mislim na one s malom djecom), sada se topao i sunčan dan čini kao dar s neba. Je li nam to dovoljno da nas učini sretnim? Nisam sigurna više. Mislim da se strah i nelagoda uvukla u nas za dugo unaprijed. I badava pričaju stručnjaci po televiziji kako ćemo živjeti uskoro i puno bolje nego nekad, odnosno da će ljudi htjeti sve nadoknaditi i živjeti bolje i više ispunjenije nego prije, mislim da tome ipak neće biti tako. Jer, kako čujem u nekim zemljama, ljudima se brani otići na godišnji, a ukoliko nisu cijepljeni skida im se s plaće. Ne, ne žive samo ljudi na zemlji. Živi i politika, nažalost, koja bi trebala osmisliti ljudima sretan i ispunjen život! Jesmo li bili naivni? Dakle, osim plesa s virusom, opet ćemo se morati suočiti s time da živimo i s politikom, dragi moji. Možda i više nego ikad prije. Ja bi to tako rekla. Ali, još se uvijek veselimo suncu i u toplome danu vidimo odmah više smisla. Baš kao što se i naša baka Ana iz bolničke sobe s prozora veselila raspupalom drveću. I malim psićima u obližnjem dvorištu te osmijehu medicinskog tehničara kad se suočila s teškom bolesti. U danima kad brinemo, teško je naći utjehu. U bilo čemu i bilo kako. No, imajte na umu, da oni pravi heroji, oni koji zaista trpe, to nekako uspiju.

Bravo za njih. Posvećujem im ovaj blog. Nek’ je još više lijepih i sunčanih dana. Baš za inat svemu oko nas.

Kako sam se cijepila Astrom

Jedna za povijest



Došao je i moj dan. Nedavno. Napokon. Odnosno prebrzo? Nisam mislila da će se dogoditi tako naglo. Jesam li razmislila prije toga? Puno sam razmišljala o tom danu i kako ću se riješiti velike brige i kako ću se super obući i poslije otići nekud na piće. Ali baš kao i svi, uglavnom sam se gubila u tim golemim bespućima informacija o cijepivima i nus pojavama. A taj dan nisam imala ni vremena ni volje razmišljati o odjeći ni piću. Jer, ionako na kraju, opet ne znamo ništa. A naš dan dođe brzo i odluku moramo donijeti vrlo brzo.
Nego, kako je izgledao moj dan? Uobičajeno – nimalo. Već dva dana prije pazila sam što jedem – nisam htjela ništa eksperimentirati s hranom niti s pićem. Čak niti jesti ljuto što je moja svakodnevica. Malo sam pojačala pilates ujutro, bila više u šetnji, na zraku… Nahranila sam dijete ranije kako bi stigla na vrijeme, u pola 12, na svoj termin za cijepljenje.
Nije trajalo dugo, malo je peklo. Svi su bili dobre volje. I oni koji su se cijepili samnom i liječnica i tehničar.
Nakon 15 minuta mogla sam mirno napustiti ordinaciju i zaželjela sam ostalima u čekaonici sreću. Krenula sam doma.
Uglavnom, za sat vremena počela me boljeti ruka na mjestu uboda kao da me netko ustrijelio pištoljem. A u to vrijeme dobila sam i mali napadaj kašlja, kao da sam se zagrcnula nečime na suho. Znala sam da je cijepivo počelo djelovati. Još nekoliko puta tako do navečer kada sam dobila dva plika na dekolteu. Nisam pridavala pažnju tome, jer je stvar ostala samo na dva plika. Pogledala sam film nakon večere kada sam počela osjećati nelagodu pred temperaturu. Nisam htjela odmah popiti ništa za skidanje temp. već sam pokušala zaspati i preznojiti se.
No, nije bilo tako jednostavno. Moja borba s to malo mrtvog COVID-a u meni počela je strašno. Do pola noći okretala sam se od nemira po krevetu, a kad sam imala temperaturu 38.3 popila sam Lupocet. Počela je i lagana lupavicu srca. Možda oko 120 otkucaja u minuti što mi je dobro poznato, jer sam nerijetko uz moju ludu štitnjaču znala lupetati i malo više od toga. Onako, tu i tamo, i iznenada.
Sat, dva i više nije se smirivalo. Temperatura mi je uspješno pala, no zaspala nisam. Oko pola tri ujutro odlučila sam izmjeriti puls koji je bio 141 s time da su mi se počele znojiti ruke i stopala te nisam dobro osjećala tlo pod nogama dok sam išla po tlakomjer.

Jedna za sjećanje


Odlučila sam pozvati hitnu pomoć, jer ipak lupetalo je to sve više i nekako čudno, kao da je sve u vodi. Pa bila sam cijepljena Bože moj. Počeo je i strah. Nazvala sam potom mamu i rekla joj da čekam hitnu te da se idem pripremiti za njihov dolazak i otvoriti im vrata da budu otvorena pošto mi je s hitne gospođa na telefon rekla neka se ne mičem ako ikako mogu. Poklopila sam telefon, dok mama nije stigla reći ništa. Mirno sam disala, jedino nisam imala svoj glas. Još ni danima poslije.

Stigli su odmah. Doslovno. Uz mirno disanje i EKG liječnik je odmah konstatirao palpitacije koje su išle i do 150 povremeno. Pribran do kraja i totalno miran mjerivši mi svako malo zasićenost kisikom i otkucaje srca. Razgovarali smo što ćemo i kako ćemo i koliko je opasna ova reakcija. Sjećam se našeg razgovora, ali se nisam dobro sjećala prvih nekoliko minuta njihova dolaska vjerojatno od šoka i stresa i svega što su mi nastavljali na mene i na prste ruke. Lupala sam tako negdje do pola pet ujutro, kada se počelo smirivati, srce samo od sebe, kao da je odlučilo.
Nisam ni ujednom trenutku mislila da ću umrijeti, Znala sam da sam se susrela s NJIME i da mi je tijelo poludjelo od borbe i poludjelo bi od svakog cijepiva jer je moj organizam takav. Tako da se zna, da nikoga i ništa ne osuđujem i presretna sam što sam se cijepila. Nego, imala sam cijelo vrijeme osježaj kao da me godina užasa koju svi proživljavamo još uvijek pripemila na tu borbu psihički. Ali isto tako znala sam da ću ga “proći” kao i sve gadove i padove u svom životu. Jer moram. Jer imam malo dijete koje me ujutro treba. Prije nego li je hitna došla jedino sam pomislila da vjerojatno imam blagi srčani udar koji će liječnik na vrijeme vidjeti i spasiti me. Začudila me moja odlučnost u tome da pozovem hitnu. Inače nisam tako naglo odlučna u životu. Zanimljivo je i to da mi se dijete, koje se inače budi na svaki trzaj i ptičji pjev, nije diglo iz kreveta iz susjedne sobe do jutra. Kao da me pustilo da se na miru izborim.
Muž mi je cijelu noć bio samo jako blijed i vidjela sam ga u biti jako malo.
S prvim jutarnjim minutama hitna je otišla kada su odradili i svu papirologiju i mene ostavili u relativno normalnijem stanju nego su me zatekli. U svoj toj strci uspjeli su izgubiti gukometar koji mjeri šećer u krvi pa ga je liječnik slijedeći dan došao tražiti, no nismo ga našli. No bilo ga je dobro vidjeti, jer mi je djelovao zabrinut za mene, još uvijek. Bio mi je savjetovan odmor i dana uputnica da sutradan hitno posjetim svojeg obiteljskog liječnika i provjerim štitnjaču i srce.
Moji nalazi nisu pokazali ništa osobito, ali sam nosila holter srca. Drugi dan provela sam u krevetu s temperaturom opet iznad 38 koju sam skidala na vrijeme, s teškom glavoboljom i laganom mučninom i nemogućnosti da otvaram oči. Da bi se navečer, kad sam uzela zadnji Lupocet, obilno preznojila i zaspala. Probudila sam se u pola noći i osjetila da sam zdrava i hladna.Taj cijeli dan svoje srce nisam osjećala uopće. Još sam par dana kasnije osjećala slabost u nogama, uz strah od tromboze i srčanih smetnji i svega o čemu su pisali mediji iz dana u dan. Nekako sam se lagano vraćala u život koji mi se čini ipak malo lakšim. Kao da sam naglo ušla u neki novi svijet, bez preopterećenja. Mada se i dalje pazim koliko mogu. Moja iskustva iz razgovora s ljudima pokazala su kako neki nemaju reakcije uopće, neki imaju blage, neki jake kao ja, neki, nažalost, umru. Baš kao i od posljedica same bolesti.
Dragi moji, drugo ne možemo ni očekivati. No, još uvijek mislim svakome savjetovati neka se cijepi. Jer mislim da je ova bolest nešto zbilja grozno i da udara ondje gdje smo najslabiji. Zaista udara ondje! Prema tome donesite svoju odluku.
Ne znam kakve će mi preporuke biti za drugu dozu, ali poslušat ću ih kakve god bile. Nadam se da ćemo i ja i moja liječnica u to ući sa više iskustva i znanja. Uostalom, u ovoj situaciji svi smo pametniji samo s vremenom i iskustvom koji idu uz nas u hodu, a kojih nažalost nemamo puno. Imamo samo nadu, hrabrost i vjeru u pobjedu nad bolesti koju moramo odraditi mi – i samo mi.
Moja prva, mala pobjeda desila se te noći.
Hvala mojoj štitnjači što je izdržala.

I mojem srcu – što ju je pratilo u stopu.

I izguralo me na površinu.

Držim vam fige…

Jedino, jedino zdrav Uskrs….



Nije prošlo ni šest mjeseci od Božića, a moj sin još uvijek pamti dedinu bajalicu koja završava :…i jedino, jedino zdravu Novu godinu!” kojom je svima čestitao Božić preko mobitela.
Bajao je on tako malen sve po svuda u te dane, čak i sam sebi dok smo šetali usamljeni praznim gradom tražeći Djeda Mraza u njegovoj postavljenoj kućici,a u kojoj su nas zatekle samo knjige i okićeni bor. I lažni pokloni.
Ove godine za Uskrs ništa drugačijih bajalica.Uglavnom iste i umorne od još umornijih prijatelja.
Ne, nisam ga osjetila. Skoro gotovo ništa praznično. A uz to, bilo je i previše tužnih vijesti ovdje u mojoj domovini.Od papinog Križnog puta u kojem su djeca nosila križ asocirajući na trenutačnu situaciju u svojim životima koji je parao srca dijem svijeta, do one u Hrvatskoj u kojoj je majka (kako navode mediji) pretukla svoju dvogodišnju djevojčicu nasmrt.
Od posljedica ozljeda glave dijete je preminulo u bolnici na intenzivnoj njezi na sam Uskrs, a na Uskrsni ponedjeljak doniralo je hrabro organe i “otišla na neko mirnije i sigurnije mjesto”. Od ovog.Tiješila se javnost toga dana rečenicom iz medijskih naslova.
Javile su se misli koje više ni sama nisam mogla pratiti. Uskrsni ponedjeljak već je dugo moj dan sjećanja, najviše na dan kad sam se prije šest godina pakirala otići na operaciju polipa u maternici koja mi je ubrzo nakon toga omogućila da zatrudnim od prve i dobijem Luku. Uskrsni pondjeljak danas – jedan je tužan dan, ali opet jedan za pamćenje – jedno je maleno dijete doniralo organe nekoj drugoj djeci, i nekim bolesnima.
Roje mi se pitanja od jutra što se uopće događa više u ovom svijetu? Zašto se nekako ne stane na kraj lošim stvarima? Zašto konstantno moramo se prisjećati na to kako nešto loše postupamo, kako je opet sustav zakazao, kako udruge ne čine dovoljno jer ne mogu, kako su djeca zaista podnijela križ svega ovog i dalje ga podnose najviše? Zašto se samo pitamo i čitamo vijesti?Sve završi na komentarima poznatih koji stanu uz žrtvu u javnosti ili tu i tamo kojoj emisiji u kojoj svi svaljuju jedni na druge nešto neopipljivo, nešto nepopravljivo ,ali vrišteće iz svih nas iz dubine duše frustrirajući nas još više i ubijajući želju za ičime osim da podlegnemo patnji jer se s rogatima ne isplati bosti?
Ne mogu slušati više svoju mamu koja stalno plače za svojom unukom koja je srednjoškolka, a koja nema svoje godine odrastanja kako bi trebala. Divim se drugoj baki mojeg djeteta koja je stigla iz bolnice ovih dana s dijagnozom za ne spomenuti i drži se uspravnije nego ikad.

Pokušavam sve manje koristiti mobitel u svrhu gledanja brojki i situacije za koju se bojim ozbiljno pomisliti da je sve izgubilo više smisao, vjeru da itko više može nešto učiniti i da je sve izmaklo kontroli. Tješimo se urotama zavjere, skrivamo se iza ne straha, tu i tamo smijeha.
Jesmo li izgubili i nadu pitam vas danas na Uskrsni ponedjeljak kad mi tv reklama pjeva …”i dobre stvari su pred nama”.. ili…”lanjska godina naučila me koje su prave stvari u životu”… Jesmo li?
Mnogi jesu kad su čuli da ni od sezone u Hrvatskoj neće biti puno ni ove godine odnosno da će biti i gora od lanjske.
Trudili smo se malome priuštiti Uskrs kako zaslužuje. Uglavnom s puno običaja koji su nam dostupni iz sjećanja nekih davnih djetinjstava. Bili smo zbilja skupa. Onako, sa zadnjim atomima snage i voljom do neba. Voljom da je Uskrsni ponedjeljak nešto super, nešto što MORA čovjeku dati nadu baš kao što je meni dao jednom prije šest godina i obilježio se za cijeli život.
Uglavnom, bili smo tiši nego ikad.Gledajući u daljinu- kako dolazi još jedno proljeće.Slušajući dječje želje i snove iz dječje sobe….

Stol pun tradicije za sjećanje
Avion iz Goteborgu za Frankfurt bio je pun ovih praznika