srpanj 2022. – Moja švedska priča

Vamos a la playa!

22 srpnja 2022 u Margareta, objavljeno u Švedska

Ne, nije Španjolska. Ni Italija. Ovo je švedska plaža. Ovih dana i Švedska se kupa u znoju tijela svog. Proteklih dana izmjerena su rekordna 35 stupnja u zraku. Šveđani su i u našem kvartu Hovas pojurili na plaže, na cijelodnevni boravak oni koji su na godišnjem, a oni koji nisu, ohladili su se u Baltiku navečer.

Pamtit ćemo ova vruća ljeta. Baš kao i cjelokupno razdoblje koje prolazimo. Ni ljeta nas ne štede nimalo. Nisu ni ona laka i bezbrižna kao nekad. Kao dok sam bila klinka i cijeli dan na plaži bez da me itko mazao kremama ili tjerao u hlad. Bila sam super sretna u plićaku sa sendvičem od mortadele koje je spemao tata za sve ujutro. Šveđani su hrabri i jedva su dočekali sunce, makar ono i bilo opasno te osjećaj da i oni imaju svoje mjesto na vrućem pjesku na plaži – u blizini. A ne da po njega moraju obavezno na avion.

Kad smo već kod nekih davnih vremena, samo da vam napomenem kako su u Istri vratili večernje plesne terase s hitovima iz 80-ih koje svira band. Baš kao i nekad, svira se do ponoći, odlazi se na party oko 21 sat. Naime, iz okolice Zadra uputila sam se na dan dva u paklenu Istru u kojoj nema hlada ni u moru, a kad sam pospremila malog na spavanje, sjela sam na terasu apartmana. Pokušavajući na 32 stupnja uhvatiti malo zraka iz minimalnog povjetarca, slušala sam kako se nove generacije spremaju van, na plesnjak… Uz zvuke staroh hita iz daleka Ma- Ma-Ma – Ma-Ma-Maria i ja sam uplovila u svoje djetinjstvo kad sam na takvom plesnjaku plesala obavezno do ponoći kada se svirao Pačji ples, kojeg su poznavali svi – bez obzira otkuda su i koliko imaju godina.

I svijet je bio sretno malo mjesto na jednoj plesnoj terasi. Kojoj smo se veselili već idućeg dana.

Nije li ovo prava umjetnička fotka? Kao iz kostimiranog filma o 19. stoljeću. Dvoje u miru odlaze na plažu.
Hvala Peter na fotkama….Moj vjerni švedski ljetni snimatelji si postao, dok je moj muž odsutan s nama ljeti

Me behind the wheel…

20 srpnja 2022 u Margareta, objavljeno u Švedska

Dragi moji, podsjećaju, li vas neka ljeta na neka ljeta od prije? Javljaju vam li se slike s nekih davnih ljetovanja dok ste na ljetovanju? Dobro je, opustili ste se. Slike su dobre, razrađujemo ih s vremenom. Sjećanja su dobra – uče nas kako smo prošli kroz situacije. Posebno na ljetovanju ljudi su najsposobniji razraditi u glavi nešto iz davnina.
Ima jedan stolac. Stolac iz davnina. Nema puno veze s nekim mojim ljetom, mada razrađujem i ja često neka moja stara ljetovanja, Stolac je star i truo. Smješten kraj nekog mediteranskog bilja. Ostavljen svakome da sjedne tko dođe na plažu u Kožino. Pokušala sam saznati zašto je tamo, ali nitko mi nije znao reći koja je priča o stolcu. Stolcu, odnosno starom drvenom ligelštulu. Je li pripadao nekom ribaru, nekoj staroj ženi koja se ondje uvijek sunčala, a sada je nema. Meni su takve misli padale na pamet dok sam razmišljala o stolcu, dok je moja vlasnica apartmana rekla “da je to obično smeće koje je netko tamo stavio”.
Ja ne bih rekla. Stolac je doslovno prva stvar koju vidite spustite li se u primorje Kožino. A i mislim da nikom nije u interesu od tamošnjih vlasnika nasred plaže imati “smeće od stolca”.
Dakle, stolac je ondje s nekom namjerom, nekim starim razlogom, ili novim. Nisam uspjela saznati.

Očito nitko oko mene ne odrađuju neke stvari iz prošlosti kao ja.
Na prvi pogled stolac podsjeća na nešto iz horor filmova, naročito navečer. I baš mi je to i bila fora.
No mene je “na drugu” podsjetio na nešto mnogo bolje. Na fotelju (samo u derutnijem i jeftinijem izdanju) na kojoj je sjedila Sharon Stone na hridi svoje terase, svoje vile u filmu Sirove strasti. Tim više jer je okrenut prema pučini, dakle vi mu kod ulaska u mjesto dolazite s leđa. Kao i kamera ka’ Sharon u spomenutoj sceni dok je ogrnuta dekom gledala u ocean.
Evo, takva različita gledišta na jednu stvar ponukala su me da napišem par rečenica o derutnom ligelštulu u Kožinu. U kojem su valovi kao na otvorenom moru, baš kao u Sirovim strastima. Vile su grandiozne s bazenima na svojim vrhovima, no meni ni blizu onoj od Sharon iz Sirovih strasti.

I dok jahte poznatih nogometaša plutaju oko vas, a slovačke influencerice u 7 ujutro na molu snimaju se kako vježbaju, tamo na stolcu u pola šest ujutro i sav svijet bio je moj. Barem nekoliko minuta u samoći i sa zvucima pljuskova mora.
Barem nekoliko minuta bila sam Sharon.
Koja je smireno gledala u razjaren ocean, dok se oko nje rađala krivnja, nevinost, strast, ljubav, nova knjiga, nova avantura… Barem nekoliko trenutaka bila sam – Me behind the wheel….

Putovanja, putovanja…koja život znače?

13 srpnja 2022 u Margareta, objavljeno u Švedska

Olujno more me tu večer stjeralo na zrak. Zrak koji mi je trebao. Baš…kao udah za život. Veliki filmaš kazao je da je zadarski zalazak sunca najljepši na svijetu. Bez imalo nelagode može se gledati u njega kako tone. Mirno, dovoljno brzo da mislite kako ćete propustiti trenutak i potpuno prirodno.

Ove godine ni čaša vina, ni mirno, ni burno more ne tjeraju mi neke posebne emocije. Emocije kao da su stjerane u kut i ne mogu van. Osjećate li se i vi pomalo prazno nakon svega? Dvije godine neprekidnog straha i onog novoga koji nam dolazi u maskirnim bojama. U obliku hladne zime, kaosa na aerodromima, skupljeg goriva, redukcija svega… Ima čak i mjesta u rezervacijama po apartmanima. Sjećate li se lanjskog ljeta kada smo bili kao pušteni s lanca, kao pušteni na dva mjeseca disanja bez maski, na dva sunčana mjeseca druženja, povratka na staro o kojem su svi brujali? Kada su se isti apartmani iznajmljivali u istim terminima nekoliko obiteljima? I kada se usprkos svemu govorilo kako je sve super. Bili smo super. Makar malo. Makar dva mjeseca.

Kako ste? Nadam se da uživate u nekom obećanom putovanju samima sebi. Jer, ona su najvažnija. Na taj način ostajemo sebi vjerni, ostvarujemo svoje male snove, mi sami sebi, uživamo u drugim mjestima koja nas grade. Izgrade. Na novo.

Ja sam se ove godine nakon nekoliko njih vratila u okolicu Zadra. U malo mjesto Kožino. I opet me dočekala kuća s dobrom vlasnicom. Kuća sa kaminom. Kuća u kojoj se živi zimi, a ljeti ona daruje brojne uspomene onima koji u nju dođu, u kojoj su brojne kičaste figurice s mnoštva putovanja. Zidni satovi iz 80-ih svjedoče vremenu koje itekako živi u nama, a koje je bilo tako mirno i tako kvalitetno. Satovi još uvijek rade. I slika koja budi nostalgiju. U kojoj sam poželjela živjeti. Ne mogu pročitati autora, ali očito je i njemu bilo nešto takvo na pameti. Mir u samoći teško dostupnih krajeva. Život koji danas mnogi nebi živjeli, ali koji pruža toliko mira.

Iz ovih snova i malo guštanja uz čašu vina i samotnu šetnju, probudio me glas mojeg šestogodišnjaka:- -Mama, uzmi bager i nosi ga. Ide oluja! A ide i požar.

Želim Vam svima ugodne godišnje odmore. Zaboravite na sve. Zabavite se. Hvala Vam na čitanju, svima u Hrvatskoj i onima najbrojnijima u iseljeništvu. Nadam se da su vam moje reportaže o Rovinju koju su izuzetno dobro čitane pomogle o odabiru destinacija za odmor u Hrvatskoj. Meni još uvijek najčarobniji grad u kojem sam bila. No, nadam se da me najesen čeka i malo čarolije sjevera.