Stockholm u proljeće. Meni je bio gotovo sve što nisam očekivala. Mnogo toga iznenadilo me u Skandinaviji, a tek s vremenom i nekim odmakom možeš doživjeti u pravom smislu stvari oko sebe. U Stockholm sam stigla nekako već pripremljena. Misila sam da jesam. Prođe nešto manje od sata vremena vrlo tubulentnog leta avionom (koji se nije ni izravnao kak spada, pa su tubulencije bile time i teže za podnijeti – zato savjetujem vožnju brzim vlakom, ako ste negdje u Švedskoj) iz Göteborga, i već ste na aerodromu u Stockholmu. Sjedate u brzi vlak za centar grada s kojeg pješke možete lijepo do hotela, ako ste bukirali negde u centru, gdje ih je mnogo.
Na prvi pogled Stockholm je mene asocirao na New York. To je čak zaključio odmah i na glas i moj devetogodišnji sin i time definitivno potvrdio moje sumnje. Velike paralelne avenije, mnogo gušći i brži promet nego u Göteborgu, mnogo, mnogo taxija, i onih žutih, upotpunjuju sliku. Sa semafora vam se smiješe parovi sa srcima i tada znate definitivno da ste tamo. Stockholm je poznat po njima. Shopping ulicu u centru grada – Drottniggatan teško je izbjeći, a ondje imate i prefinih restorana. Htjela sam iskreno pojesti dobru juhu od riba, poznatu kao fisksoppa. U Göteborgu je imate na svakom koraku. No Stockholm me iznenadio ogromnom ponudom talijanskih restorana. Gotovo su jedan do drugog u centru, koji samo tu i tamo nude “Švedske klasike” kako su naveli u menijima, u kojima nema juhe. Tako smo pojeli talijansku večeru, ali za svaku pohvalu.
Na ulicama mnogo mladih, ne toliko unifomiranih garderobom koliko u Goteborgu za kojeg sam zaključila da je jako zapravo rokerski grad. No Stockholm je ipak onaj grandiozni grad u Skandinaviji, vidljivo je u svemu. Naročito u trgovini tehnikom i u Teslinom izlogu (slika niže koja prikazuje robota humanoida), trgovine koja imaju vlastite DJ-e s glazbenom tehnikom od nekoliko desetaka tisuća eura.
Ja kao ja, poželjela sam vidjeti kraljevu palaču, koja je također u centru. Šetnjom preko poznatog mosta velebne građevine lako vas prebace u doba davne Švedske pokazujući moć kraljevine kroz povijest. Lav koji je na kraljevskom grbu zamlje i simbol je hrabosti, moći i autoriteta, izgleda grublje nego sam očekivala. Hladnoća je prisutna. Puhao je i jak vjetar, tako da je hladnoća bila sa svih strana. Nakon kraljeve palače, smjestili smo se u još uvijek jutarnjim satima na malom trgu u Gamla Stanu kojeg je obasjalo pretoplo proljetno sunce koje je odjednom zasjalo. Mnoge suvenir trgovine nude poznate švedske konjiće. Kupila sam mali pliš ruksak koji ima dva sobića sinu. Nazvali smo ih Hej i Hej. Kao poznati švedski odzdrav. Zaštićeni od vjetra, popili smo chailatte okruženi turistima od svagdje. Trg se napunio turistima i dobio se dojam nekog mediteranskog gradića. Tako izgledaju i uličice u tom starijem djelu grada. I ovdje je jako puno talijanskih restorana. Čini mi se da sam čula kako Stockholm zovu skandinavskom Venecijom. Možda i je. No nismo se stiglo provozati brodićem po moru i vidjeti grad iz tog smjera. Ostavili smo tu za drugi put, kao i ABBA-in muzej, čiji su nas posteri i reklame pratili niz sve ulice centra grada, kao i mnogobrojni posteri – najave nadoilazećih koncerata u Stockoholmu. Uskoro dolaze Prodigy te Morrissay. Ne znam na kojeg bi rađe otišla, a glazna koju smo usput slušali, definitivno vraća u devdesete.
Ručak smo pojeli u poznatom restoranu koji je nekoć bio tamnica, odnosno zatvor, a ondje je “odsjeo” i kraljev ubojica, očito prije smrtne kazne. Restoran je pravi raj za vještice. Obavezno ga posjetite. Kako su u podne za vrijeme ručka u Švedskoj cijene puno niže, pojeli smo dobar gulaš za ne puno love.
Krenuli bismo dalje istim tempom, po principu vidjeti što nas usput zanima, ali zaustavili su nas crni oblaci koji su se sručili nad grad. Ušli smo u mali kafić, koji nudi i poznatu švedsku pitu s borovnicama i umakom od vanilije. Sjeli smo na zadnji slobodni stol, popili čašu vina uz pitu, a potom je počela tuča koja je nalikovala na snijeg. I dok smo svi promatrali što se događa, obuzeo me totalni božićni filing. Pogled mi je poletio u zrak, iznad mene sa stropa visjela je – imela. Tako osušena, ostala je tamo od Božića. Ljudi pokisli od mećave, tuče, ili što got je to bilo, počeli su naručivati tople napitke, pa i kratke napitke… Brdo turista odjednom je stvorilo atmosferu jutarnje kave na Badnjak. Svirali su Carpenters, i ja sam imala svoj trenutak. I vidjela se kako ondje pijem gloog. Nekog, jednog Badnjaka.
Oblaci su se razbježali, a mi smo platili račun i digli se od stola. Tek tada vidjel sam da sam sjedila na jastuku koji prikazuje imelu.
Ne znam što mi sudbina želi reći, ali nešto svakako da.
Iznenadio me broj posjetitelja tog popodneva u hotelu koji su s ceste ulazili unutra na party na kojem su bili i gosti hoteli. Ne mogu reći da su Šveđani hladni. Čak ovi u Stockholmu činili su mi se jako dobro raspoloženi, željni zabave i društva. Zamislite koliko je u Hrvatskoj hotela u subotu popodne prepuno u svojim kafićima u lobyjima te se opušta uz dobru muziku DJ-A? Ja nisam mogla to zamisliti. Probala sam Vanilla spritz i jako mi se dopala njegova jačina. U obližnjem steak houseu pojeli smo dobra rebreca s BBQ umakom.
Noći u Stockholmu, u centru grada, pune su zvukova policijskih sirena. Malo smo se iznenadili bojem sirena koje su se izredale u noći, ali i to je dojam New Yorka pojačalo. Ne, nije tiho kao u Göteborgu. Potpuno je to druga priča velegrada na sjeveru, ali svidjela mi se. Meni je definitivno Stockholm grad s porukom. U koji se moram vratiti. I potražiti dobru juhu. Vjerojatno negdje uz obalu ili na kojem otočiću. Ovisno što će imela imati zareći. Ali o tome drugi put.
