Čarolija u Marstrandu

Kad se u Švedskoj zaželite pravog ugođaja turizma, muvinga, obale, kupanja, vožnje brodićem možete svratiti u Marstrand. Do malenog gradića na obali udaljenog oko 30 kilometara od Goteborga dijeli vas vožnja malo više od pola sata prvo autocestom, a potom lokalnom uz koju ćete vidjeti sve najljepše od ovog dijela Švedske. Zelene travnjake na kojima pasu konji, crvene drvene kuće, seoska gospodarstva, ogromne vile do kojih ne znate niti kako vlasnici dolaze… Plaže uz tamnu stjenovitu obalu, mnoštvo privatnih brodica kojima se Šveđani voze svakodnevno sada kada je ovako lijepo ljeto.

Inače, u Švedskoj je i dalje oko 20 stupnjeva svaki dan, sunce ugodno grije, možete se sunčati svaki dan – cijeli dan. Dan traje do iza 22 sata. A jutro počinje sa suncem već oko pola 4 ujutro. Navikla sam se i ne osjećam onaj umor oko 20 sati navečer kao u Hrvatskoj. Nema sparine, može se uživati u noćima koje nisu tople i na otvorenom. Sve to uz lijepi hladnjikav vjetar koji vam ipak daje na znanje da ste na sjeveru, ali uz kojeg se da izdržati cijeli dan na suncu.

No, vratimo se putu prema Marstrandu. Ne cesti se uz vas bit će mnoštvo automobila nakrcanih sa biciklima i ostalim rekvizitima koje sjevernjaci rado koriste na odmoru i u slobodno vrijeme. Gradić je to izuzetne i posebne ljepote u kojem se spaja opušten ugođaj praznika, nekog starijeg vremene Švedske, (nema nijedne moderne tehno građevine, najmoderniji je kiosk za kupovinu brodske karte), stare arhitekture, pitomosti kućića i otvorenih dvorišta, pa me često asocira na neke naše istarske gradiće. U Marstrandu možete ostaviti auto na velikom parkingu i potom brodićem čija vožnja traje oko 5 – 6 minuta stižete u sam centar gradića u kojem potpuno ostavljate sve obaveze za sobom. Ukrašen je starijim kućama raznih boja s drvenim ogradama, švedskim zastavicama, mnoštvom objekata za jelo i piće, malim simpatičnim trgovinama. Možete jeftino proći ako pojedete fish and chips za 145 kruna, kuglicu sladoleda za 45, neko piće ili kavu s mlijekom za 45 kruna. Možete kupiti neki suvenir, majicu, keramičku kućicu, švedski tradicionalni konjić ili slično. Prema staroj gradskoj utvrdi koja je na vrhu gradića, usput stoji i divna crkvica koja datira iz 11. stoljeća, a koju već na ulazu krase ogromne kamene ploče iz tog doba. Unutra je jednostavno ukrašena, kao i sve protestantske crkve, mir je i tišina, svira neka lagana glazbica, a u zadnjem dijelu crkve postoji i – kutak za dječju igru. Mala kućica u kojoj živi krpeni mišić, a prikazana su sva dobra dijela koja on radi. Tako su djeca u crkvi mirna, a istovremenu uče ono najvažnije – solidarnost, pomoć drugome i važnost dobrote.

Iz tog ugodnog ugođaja, izašla sam na trg na kojem je svirao jazz band, onako glasno, uz trube i bubnjeve, a mnoštvo turista, među kojima sam zamijetila brojne Norvežane i Australijance, uživalo je u pravom ljetnom okruženju i zabavi na travnjaku onako američkog tipa. Malo dalje, krenuli smo prema glavnoj plaži na kojoj nije bilo gužve, ali je bilo mnoštvo nasmijanih lica i vesele djece. Uz hotel, koji je ujedno i lječilište, osjeća se miris slanog mora,a prema šumi su smješteni teniski tereni. Mnogi koji su smješteni u spomenutim hotelu izlaze van u ogrtačima i piju šampanjac uz bazen. Mislim da je noćenje oko 400 eura u tom hotelu. Dobije se dojam kao da ste ušli na scenografiju nekog filma o slavnom detektivu Poirotu.

Prošetali smo uz plažu, uzeli par kamenčića za uspomenu, probali more koje nije hladno, već ugodno. Čini se da je i puno čišće nego na plažama u Goteborgu.

Na samoj plaži stoji i začudna kuća, koja me podsjetila na neke filmove, također. Dovoljno je da se pitaš ima li živih unutra odnosno živi li netko ovdje. Ali najviše pitanja koje sam vrtjela u glavi bilo je u vezi zime i kako Marstrand zapravo izgleda dok je zima. Ovako ljeti, ima poseban šarm, a zimi mora da je mističan. Odnosno, moram ga posjetiti.

Možeš sve što poželiš, kaže pjesma You can do Magic od starog benda America koje me privukla i koju volim slušati doma, pa sam sjela u obližnji kafić i popila rose kako bi je poslušala do kraja. Nisam je htjela pustiti sad kad me ovako lijepo ispratila iz divnog dana. I koja me kao nekim trikom ispunila do kraja onom energijom koja mi je bila potrebna.

I moj dan bio je i više nego čarolija.

Suncokreti u košari

Sjedim u hladu na dječjem igralištu dok se L. igra. Igra se s djecom koja ne govore hrvatski, ali su odmah u minuti prihvatili igru na engleskom i govore koliko tko zna. Razumiju se. Uglavnom se ili kuha s pjeskom i listovima grmlja, ili se voze avioni po toboganu na sve moguće načine. I dok neki doslovnu dube na glavama s nogama u zraku ili vise s drveća, ja hvatam onaj dio klupe kojeg pokriva malo posađeno stabalce u blizini. I pomislim kako sam jedina mama ovdje koja se previše brine i teško mi je gledat one koji vise drveća da ne bi netko pao. I onda kad me hvata panika do kraja, pomislim, ma dolje je mekan pod, ne brini. U pravu su roditelji koji se smiju i ne brinu toliko.

Gledam u cvjećaru na drugom kraju trga koja je bila među prvim otvorenim trgovinama ovdje na Hovasu kad smo kupovali stan. Ja sam nekad davno tamo kupila ukrase za Uskrs. Sada unutra ulazi neka druga mlada mama s kolicima i kupuje pletenu košaru punu posađenih suncokreta. U glavi mi se javi pjesma iz Lukinog prvog razreda u kojoj je njemu najsmiješnija rečenica i koju je naučio čitati – Suncokrete luda glavo!….I pomislim kako je život čudan i lijep. Stvara nove uspomene, bude one stare, i odjednom shvatimo kako smo svi na svojim stazama koje su krojene za nas iz nekih posebnih razloga. Kako zapravo brzo prolazi i leti i kako nam se sve jednom vrati htjeli mi ili ne, i kako neke odluke moraju sjesti na svoje mjesto.Misli mi prekine žena koja kiše gore na terasi jednog stana. Toliko je sve tiho da se i to čuje ovdje u kvartu. Inače, Šveđani jako dugo spavaju, pa je oko 10, 11 sati normalno vidjeti ih kako doručkuju na svojim terasama u gaćicama ili piđamama.

Često pomislim na tatu koji ipak nije dočekao da ikad vidi gdje smo u Švedskoj i kako je zapravo otišao naglo. Pokušavam naći neki smisao u tome svemu, a onda opet odlutam u neke druge misli, one trenutne, sadašnje, koje mi ne daju do dođem do bilo kakvog zaključka u vezi toga. Tako će valjda biti zauvijek. Ljudi odu, a o razlozima, dođe i taj trenutak, nemamo više kad vremena brinuti.

Kakvo je vrijeme u Švedskoj? Toplo, pretoplo za Skandinaviju, mnogi će primijetiti. No ja odgovorno tvrdim da je super, jer se normalno spava u piđami s pokrivačem, bez ikakvih rashladnih uređaja. Ujutro je lijepih 16 do 18 stupnjeva, a popodne zna zagrijati do 25. Evo za drugi tjedan su najavili oko 30-tke što je jako jako toplo za sjever Europe. No ljeta su ovdje definitivno ugodna i sve se može raditi bez ikakvih upozorenja za zdravlje i slično, a kamoli za izlaske van ili radove na otvorenom. Evo, jučer smo posjetili jednu od obližnjih plaža. Ima kupača, mnogo, more je i dalje tamno i puno trava i nije hladno. Oni te plićake ovdje ne čiste kao mi na Mediteranu zbog kupača, već prirodi puštaju prirodu, pa se sjevernjaci u more bacaju s molova. Pa što bude bude. Zbog trava se ne ulazi posupno. I dok su se oko mene događale scene iz filmove po knjigama Jane Austen – trava, konji, stijene i more te djevojke u haljinama i šeširima koje parkiraju svoje biciklie i uzimaju velike košare spremne za plažu, ja sam na sebi imala majicu s kapuljačom na glavi zbog jakog vjetra i čekala da Španjolac u obližnjem kamperu ispeče malom pommes od 70 kruna, što je oko 6 eura. I opet mi se jave misli, kako mi južnjaci nikako ne možemo na te hladne vjetrove čak niti na plaži…Ali možda ipak jednog dana i ja krenem hrabro na vjetar bez kape.

Jednoga dana, bez kape.

I ovdje se odjeća da su godišnji domori, djeca su s roditeljima non stop, u trgovinama nema gužvi, a zgodne Šveđanke nose kratke hlačice i debele veste i natikače. Uz mokru kosu, naravno.

Sve Vas pozdravljam uz slike koje podsjećaju na proljeće, godišnje doba koje se na Mediteranu izgubilo….Evo, imam prilike uživati u bilju, rascvjetanom grmlju, švedskim bobicama i cvijeću svih vrsta… Na sjeveru Europe usred srpnja, tko bi rekao. Prije devet godina u srpnju je ovdje bila debela jesen i nosili bi jesenske jakne. I kapuljače.

Švedski sladoled manje je kremastiji i manje slađi od onih na kakve smo navikli

Once in a lifetime

Netko je jednom rekao, a možda i nije, da samo jednom u životu imamo priliku sjesti na stolac na kojem smo sjedili kao klinci. Osjetit ćemo možda isti miris,istu energiju, doći će sjećanja, možda i onaj stari osjećaj bezbrižnosti… Obećala sam Vam putovanje. Otišla sam u Červar Porat gdje je vrijeme stalo. Kako u pravom smislu riječi, tako i za mene. Odsjela sam u Rovinju u lijepo uređenom novom apartmanu, a koji izvana izgleda kao da će se urušiti, gdje me bude crkvena zvona, a fešta galebova sve je glasnija svaku noć. Turiste više i ne čujem. Od sveg tog mondenog svijeta, ali koji u ovom drevnom mjestu, istovremeno budi ono nešto staro i iskonski u nama, otišla sam ulicama svojeg djetinjstva. Nisam još imala hrabrosti otići na plažu gdje smo obiteljski ljetovali prije 35 godina. Niti u dućan gdje je tata kupovao sendviče od mortadele pa smo mislili da smo bogati Talijani i gdje sam naučila loviti ljepljive školjkice. Ali jesam ondje gdje sam vozila autiće u luna parku s deset godina, već tada znajući da ću biti car auta jednog dana.

Nakon što smo izgradili još jedno gradilište na gradskoj plaži i ostavili naš otisak za sjećanje, mali i ja prošetali smo do starog lunaparka gdje su ga pripremali za otvorenje tu večer. Pomislila sam – deda mora da je s nama večeras….. Kupila sam šest žetona za 19 sati, još je bio dan, i tako samo prvi otvorili sezonu večernjeg lova na trke na autodromu u Červaru kod stare obitelji voditelja Lunaparka koja me više nego išta podsjetila na moje djetinjstvo i na to da je tata upravo tamo svaku večer ostavio veliki dio plaće. Ludovali smo uz zvuke osamdesetih iz zvučnika koji više trešte i zavijaju nego što se išta čuje, ali ja sam čula bolje nego ikad. Osjećala mirise tih starih pomalo dotrajalih autića s ogromnim energijom, stiskajući volan i ispravljajući ga u rukama mojeg sina koji je divljao ganjajući tatu u drugim autu. Stiskala sam gas dok je auto letio, bogami, brže nego dok sam bila mala. Ili su se moja osjetila nesto promijenila… U daljini kroz jureči auto ulovila sam sliku mora s jedrilicama, klince na koturaljkama u tirkiznim majicama. Na tren bila sam tamo klinka.Puna života, smijeha i neopterećena. I deda je bio s nama. Ponosan sigurno što putujemo našim cestama, cestama uspomena. Još jednom, još jedno ljeto je počelo. Ove godine nam bez dede,bez poruka i slika poslanim njemu, ali s velikim uspomenama. Mi se trudimo da nam bude lijepo. Červar Porat, koliko čitam, postat će simbol arhitekture iz 80-ih te kulturno dobro i ja mu to od srca i želim. Jer, osim arhitekture, on svima onima koji su tada bili ondje i uživali, skupljajući uspomene vremena koje je daleko iza nas, a koje živi u nama kao čista i sami čista pozitiva, znači i dobro u našim srcima.

Ploče, mirisi i sjećanja

Dragi svi, jedva čekam neko svoje novo putovanje s kojeg ću vam moći pisati o nečem novom, lijepom, iznenađujućem, trendovskom na svoj klasični način. Još malo.

Još uvijek prekapam po tatinim starim stvarima, koje je htio da sačuvam, da ih spremim i da, sada mi je jasno, do kraja shvatim njihovu vrijednost. Prvenstveno, koliko su značile njemu, a još važnije koliko su ostale u nama, njegovoj djeci i koliko nama danas znače. Među tim stvarima je dvijestotinjak ploča klasične glazbe, koje je tata vjerno kupovao još u doba stare Juge, nabavljao izvana od rođaka, i jednostavno ih slušao i uživao u njima baš kao da je on jedan od izvođača.

Mogu slobodno reći da sam kao klinka, a kad tata nije dežurao, živjela s repertoarom Mozarta, Schurbeta, svim pločama Ive Pogorelića koje je snimao po svijetu, dirigentom Karajanom, kompozitorima poput Handela, Hydena…svi su mi bili bliski, znala bi ih prepoznati, i kao kompozitore i kao glazbeno razdoblje. Znale smo ih sestra i ja i pjevati ponešto. U već zrelim glazbenih godinama tata je sve do smrti pjevao u Chorusu Angelicusu poznatom varaždinskom pjevačkom zboru kojeg vodi veliki skladatelj i dirigent Andjelko Igrec koji je neumorno u svoj zbor i dva puta doveo i najprestižniju hrvatsku glazbenu nagradu Porin u kategoriji klasične glazbe. Tata je uz njih i postao jedan od onih izvođača koje je nekad slušao u velikim klasičnim ostvarenjima. Nisam puno odlazila na tatine koncerte, ali sam uvijek poslala poruku – Sretno. Kad je bilo njihovo najplodnije razdoblje živjela sam u Švedskoj, a potom se bavila malim djetetom dan i noć, a sad me, evo, dočekao i prvi razred. Nekako s naglom tatinom smrću sve se stišalo. I oko mene i oko nas u obitelji. Zavladala je neka čudna tišina, svatko misli svoje, pokušavamo naći mir bez neke energije. A najglasnije od svega u meni je tatina glazba, tatina ostavština. Iako je do zadnjeg dana, kao što sam već i napisala, bio na svojem radnom mjestu – liječnika neurologa i uživao pomagati ljudima, i svima koji su trebali pomoć, njegova prva i zadnja ljubav bila je glazba. I upravo ta glazba mene najviše sada sjeća na njega i najviše veže uz njega. A ne stetoskop i bijela kuta,po čemu su ga svi znali.

Tako sam onih dvijestotinjak ploča uzela k sebi u stan. Očistila ih, jer su imale miris po podrumu u kojem je tata imao predivno uređenu svoju slušaonicu, vježbaonicu pjevanja i izložbeni prostor iz lova kojim se bavio. Iako je ploče često slušao na svojoj liniji, podrum je ipak podrum. No sjećanja su ipak sjećanja, jaka su i čvrsta kao kamen mramor i javljaju se u naletima. Baš kao što njegove slušalice mirišu po njegovom jeftinom Axe dezodoransu, a koje sada obožava moj sin, tako ja slušam njegove ploče i njegovog Mahlera koji je jednako jak i romantičan baš kao što je bio tata. Dramatičan, silovit,moderan,jednostavan i kompliciran.

Drago mi je da sam sačuvala te ploče i da su sada dio moje obitelji. One i dalje žive, makar s mirisom podruma. Bude dane kada sam upoznavala svu tu glazbu, i samo znala sam da vrijedi. Danas znam da su one puno više od toga. Vrlo lako otvaraju svjetove, sjećanja, trenutke, prostore. Prostore koje smo nekad dijelili zajedno ,svi, obiteljski. A danas su čvrsta spona između nas, što živih, što pokojnih. Makar danas ti mukli prostori više ne postoje, oni su zapravo postali neraskidiv dio nas.

Evo, htjela sam Vam samo reći ponešto o sjećanjima na one kojih više nema i stvarima koje su ostale nakon njih. Kako nas zapravo čudne i nenadane stvari počnu vezati trajno na one kojih više nema. Nadam se da razumiju svi koji su prošli…Želim Vam lijepe proljetne dane, i planirajte si bilo kakvo, ali neka bude – sretno ljeto.

Doviđenja, tata

Dragi svi, nisam se dugo javljala imala sam jako teško i turbulentno razdobolje koje mi nije dalo vremena za pisanje. A koje je na kraju kulminiralo i smrću mojeg oca.

Zato ću ove retke, koje je on uvijek volio čitati i rado komentirati, posvetiti njemu.

Tata, autom sam jučer otišla u tvoje rodno selo u Međimurju. Ravnice u tom kraju, djeluju pusto i hladno. To proljetno jutro, ponegdje maglovito i vjetrovito, samo je pojačavalo prazninu i tugu dok sam bila u borbi sa mislima kako si zadnje trenutke pri svjesti proveo na cesti, uz nepoznate ljude koji su ti pomagali do hitne. Hvala im. Tvoj pogreb koji je sutra postao je stvaran i realan. Bila je to cesta kojom smo se često vozili kod bake, tvoje mame, a kojom si ti često i nakon posla odlazio k rodbini. Bila je to cesta koja je vodila i na groblje u kojem si sam sebi uredio i grobno mjesto.

Tata, posjetila sam Farof na kojem si odrastao. Miran je i spokojan, baš kao što želim da budeš i ti. Tamo je vrijeme stalo i sjenica te čeka. Sigurno ćeš ju posjetiti kao što si rekao da budeš kad umreš.

Otišao si naglo. Otišao si, mnogi kažu, i prerano jer si unatoč godinama bio u viskoj snazi i mentalnoj sposobnosti. Do zadnjeg dana radio si honorarno u privatnoj bolnici i davao sve što si znao i pomagao bolesnima. Bio si uzor ustrajnosti u svim segmentima života.

Tata, u dane kad si odlazio i bio u jedinici intenzivnog liječenja, u koju si kroz godine rada ušao bezbroj puta kao liječnik i pomagao drugima, ne mogu opisati tugu koju sam osjećala. Nevjericu do zadnje minute. Pitala sam se često zašto si odlučio otići sada, dok su svi oko mene govorili “da mi ništa ne odlučujemo”. Ja nekako mislim da svatko za sebe ipak nešto malo odluči. Pozvao te onaj kojeg si volio iznad svega i u kojeg si nas naučio da vjerujemo i “koji će uvijek sve posložiti kako treba”, kako si znao reći. Valjda je tako trebalo biti.

Tata, drago mi je da si me u snu nježnim glasovom pozvao: Megi…

Nakon što sam svima rekla kako se ne mogu oprostiti s tobom dok si na respiratoru i da te želim pamtiti živog i nasmijanog. Pozvao si me i ovaj puta učinio snažnom, snažnijom nego što sam mislila da jesan. I oprostili smo se tog jutra nakon tog sna. Onako kao što smo uvijek pričali. Ti i ja. Sigurna sam da si me čuo, barem nešto. Baš kao dok si bio doma. Ja na garnituri, a ti na svojem dvosjedu. Tata, hvala za svaku podršku, za svaku riječ utjehe koja je magično djelovala na mene i uvijek me spremila nekako na pravu cestu, jer sam ti vjerovala. I danas te čujem kako govoriš dok o nečem razmišljam. Hvala ti na usađenoj ljubavi prema glazbi. Hvala ti za svaki put kad si došao, a ja sam kao djevojčica nastupala sa zborom Druge osnovne škole, zborom koji je skupljao nagrade po cijeloj Jugoslaviji. Uvijek si bio u gledalištu i mahnuo mi da znam da si tu. Hvala za sve savjete oko mojeg odlaska u Švedsku, oko obitelji, oko Luke koji te neizmjetno voli i kojeg si ti naučio čitati. S tobom je bio opušteniji…

Tata, moje misli sada me vode u djetinjstvo kada smo slušali svake nedjelje ploče Zagrebačkih liječnika pjevača u kojima si pjevao i vozio se na probe jednom tjedno svaki četvrtak. I kroz to smo učili o ustrajnosti. S kojima si putovao i donosio divne darove. Hvala ti što si volio mojeg Nenada baš kao što otac voli sina i davao mu snage da izdržimo život u dvije zemlje i dva sistema. Za svaku dobru veselicu na dvorištu uz roštilj i vino, za sve rođendane koje si otpjevao onako zdušno. Za sva drva koja si vjerno kupovao svaku jesen i kamin koji si ložio svako zimsko jutro. Za Božiće u kojima smo najprije čitali Evanđelje o Isusovom rođenju, a potom bi nešto pojeli i otvorili poklone. Ti si se uvijek oko ponoći iskrao i otišao na polnočku, onako miran i sam, makar i umoran, ali da se pomoliš za cijelu obitelj. Nas bi ostavio da budemo za stolom i družimo se. Kako bi još netko bio za stolom dok bi se vratio i kako bi rekao da je misa bila lijepa. To si bio ti.

Dan prije kobnog udara gledao si na televiziji emisiju o glazbi i dirignetima koji su govrili o poznatim dijelima među ostalima i Mozartovom Requiemu. Mama kaže da si se vratio još navečer dolje u dnevnu sobu kako bi pogledao reprizu sam. Jesi li slutio što će biti drugo jutro? Jesli li znao da slabiš? Jesli li mi zato dao još ljeti upute oko tvojeg pokopa ako se dogodi?

Sve sam napravila kako treba, tata. Tvoje rodno Međimurje te prigrlilo, opet. Baš kao što si ti njega grlio cijeli život. Tata, glazba me nekako najviše veže uz tebe. Zato Mahlerova peta svira i svira. I sad shvaćam zašto si u njemu pronalazo mir, čitao knjige o njemu i uživao u glazbi.

I Luka je pitao:- Čuje li deda glazbu sada? Ima li kuću? Jel se može obrijati?

Sve može, moj Luka. Djed je u vjećnom svijetlu. I pazi na sve nas.

Deda, počivaj nam u miru, pa dok se svi negdje gore opet ne zagrlimo i na svijet pogledamo iz nekog drugog kuta. Onog kojeg onaj svijet gore, nadam se, pruža. Onako, nesputano sa iskustvom, baš kao da smo jedan život jednom negdje proživjeli i dobro se upoznali. Kao stari dobri prijatelji koji se ponovno sretnu nakon dugog vremena, a imaju osjećaj da su cijeli život proveli skupa.

Hvala, tata.

Volimo te.

U južnoj Švedskoj -15, a osjet i do -19

Prošlo je i nekoliko godina u kojima nismo u južnoj Švedskoj doživjeli ciču zimu u ovo doba. A ni minus 12 u automobila u garaži ujutro. Evo je. I dobro da je tu. Hladan je zrak, pecka za kožu, ali nebo je čisto, sunce pozdravlja u jutarnjim satima, pa onda nakon par sati odzdravlja. Ali ga ipak vidimo.

Grad je pust, radijatori su topliji nego u vrijeme blagdana, a more se dobrano zaledilo, kao i ulice koje su posipane malim crnim kamenčićima da se lakše krećemo. Iako su prizori kao iz apokaliptičnog filma, Švedska itekako živi. Svoj pravi zimski život. Unutar 4 zida neko vrijeme, a kad dođe vrijeme za izlazak, nitko ovdje ne oklijeva. Izlaze svi koji moraju – i trče , hodaju, voze bicikle…Jer na to su navikli. I to je znak da je sve u redu. Zime oko nule i debelo iznad nje, nisu bile pokazatelj pravog skandinavskog vremena.

Badnjak u Švedskoj


Nu tandas tusen Juleljus… (Sada je upaljeno tisuću božićnih lampica) svira danas. A ova slika to i dokazuje.
Gnomovi su zaposjeli sve prozore. Okićen je ama baš svaki balkon, svaki prozor kao da vrišti za toliko potrebnom svjetosti. Jelkice od nakita uglavnom imaju samo žaruljice. Vidi se u svaki stan. Znate da ovdje nema zavjesa.
Prošetali smo ujutro moj mali i ja. Cesta je zaleđena s debelim slojem leda, baš kao davno nekad kod nas kad sam bila mala.
Oko pola devet još je mrkli mrak. Do onda uspjeli smo okititi bor. Naš švedski nakit budi posebne uspomene. Uspomene mojeg prvog Badnjaka u Švedskoj. Među kulgama izronila sam i jednu božićnu čestitku – onu od naše bake Ane, iz 2016. koja nam se, eto, javila na ovaj način i poručila da je s nama. Uz kićenje bora napravili smo i Pipinu kuću od paprenjaka.

Pogledali nekoliko divnih švedskih crtanih filmova u kojima su Pipi i ekipa pjevali božićne pjesmice, trolovi pjevali stare keltske pjesmice, a ja jedva čekam neki dobar film navečer.


Neki dan razgledali smo prodaju živih jelkica dolje na trgu u našem kvartu. Cijena srednje velike jelke je oko 500 kruna. Kupuje se preko swisha telefonom, i prodavača, koji bi trebao cijeli dan stajati na hladnoći, uopće ne vidite. Još jedna lekcija o povjerenju u Švedskoj. Baš kao neki dan kad sam čitala kako je u Goteborgu neki dan slučajno ostala otvorena knjižnica cijelu noć. Ulazilo se i čitalo, ali nitko nije ništa ukrao. Gradske vlasti su se potom svima zahvalile na odgovornom ponašanju.
Vratili smo se iz šetnje. Mogu reći da me na svakom koraku podsjetila na one šetnje iz Božićne priče Charlesa Dickensa u kojima prolaznici vuku svoje jelkice po snijegu doma kako bi ih okitili, dok ih vjetar šiba po licu, a oči peku od zubatog zraka.


Da baš je hladno ovog Božića u Švedskoj. Misli me vuku da odem u Hrvatsku na doček. Gdje me čeka moja jelkica koju smo okitili prije nego smo krenuli ovamo. I gdje su ostale jaslice koja sam trebala ponijeti sa sobom i u sili zaboravila. I pomislim – možda je to znak da shvatim kako su jaslice u nama na svoj način. Jaslice koje govore o svakoj obitelj. One govore priču svake obitelji. O tome čemu svaka obitelj teži, ili je barem težila u jednom trenutku. Ono čemu se svaka obitelj nada se i zbog čega se raduje. One govore o brizi koja ne prestaje. O ljubavi kojoj nema kraj i koja tjera tminu svojom svjetlošću i velikom zvijezdom. O miru kojeg Vam želim svima ovog Božića u srcu. I toplinu doma. Čvrste zagrljaje i još ljepše misli. I želje za novo doba, novu godinu.


Radujte se! Jer svakoj tmini dođe kraj. Tu priču priča svaka žaruljica na boru dok neprestano svjetli opet radosna što je na jelki. Pa onda i zapjevajte. One božićne, one najbolje. One koje griju srce.

Uspomene naših srca – Sretan Božić!

Svi imamo davna ljeta kod bake. Nosimo ih u sjećanju. To su najupečatljivija sijećanja. Zato jer je kod bake – sve drugačije, lakše, bezbrižnije, jer bake nekako imaju sposobnost manje brinuti, dopuštati one granice koje mi kao roditelji od straha ne prelazimo. Dopuštaju nam da letimo po travi na sve načine, dodirujemo visine zajedno s pticama po drveću na svojim ljuljačkama i rasti onako kako trebamo. Barem na neko vrijeme. Oslobođeni bilo kakvog straha. I imamo osjećaj da nas boje razumiju. Za sve to, tada, nekad davno, sijećamo se mi koji smo odrastali u 80-ima, postojali su uvijeti – mala pitoma mjesta, velika dvorišta u kojima su bili posebni uvijek iznova neistraženi kutci, djeca poznata i nepoznata, ali s kojom smo se odmah skužili, bez krivih pogleda, bez ružnih riječi, djeca koja su znala živjeti vani, uživati na slobodi i svježem zraku… Bilo je prirodno izaći van. Toliko prirodno. To su bili naši izlazi iz svega, iz frustracija, iz strahova, iz doma u kojem smo sve znali i u kojem je bilo i dosadnjikavo…Sela kod baka. Posebno sela ili neki drugi manji gradovi pružali su djeci ono nešto. Ono na što se nismo trebali pripremati, a bilo nam je napoznato, ali i toliko divno.

Imala sam ljeta kod obiju baka. Kod svake je bilo posebno na svoj način. Kod svake je kuća i posteljina mirisala drugačije. Ljetna jutra su bila svježa, nije bilo toplotnih udara, pokrivali smo se poplunima noću. Kod jedne su se jele trešnje, a kod druge marelice. Kod jedne je mirisao je vrt, kopar i paradajz. I sve u njemu. A kod druge bilo je mirisa kukuružnjaka i kokošinjca. Nakon što su me probudile grlice, i dan danas ih pamtim, promatrala bih baku u vrtu s koja je brala svježu salatu, dok mi ja bila naslonjena na banderu. Salatu bi ona naslagala u staru limenu bijelu zdjelu oslikanu s nekim povrćem koje je izblijedjeljo. Potom bi ju oprale za ručak odmah na pumpi, a nakon toga bi baka čistila mahune ili slagala distane krastavce. Kopar je onaj miris koji me veže uz nju. I danas mi je to omiljeno jelo. Dinstani krastavci sa kiselim vrhnjem i koprom. Kod bake su živjeli i bratići, a velika garaža od Cikija, mojeg ujaka, kojeg je naslijedio od djeda, bila je leglo svega za igru. Garaža u kojoj je bilo alata, starih limenki i svega starog u čemu bi uživala. Uživali bi svinaročito onda dok bi dovukli staru svejtloplavu kadicu van, pa bi pred ulazom u kuću namočili sve što se dalo. Potom bi ludovali s biciklima ili bi se trčalo manijakalno po ulicama dok bi ujo vozio svoj motor kojeg smo se svi bojali. Ne sjećam se da su prolazili auti, iako je to danas jako prometna ulica u Čakovcu. A Ciki je i dan danas bajker. I motora se još uvijek nekako bojim. Ciki je slušao je dobru muziku i gledao trke po tv-u, a ako ne bi, onda bi radio u servisu televizora kojeg je vrijedno održavao, a stvari za popravak su mu svakodnevno donosili klijenti, prijatelji, poznanici…Cikija su zvali Barba.

Ljeta kod bake uvijek su bila puna šetnji. Išli smo čak do groblja na djedov grob ili do nekih bakinih frendica kod kojih bih uvijek žicala neku starudiju, makar sliku goblena s kojom ne bih znala što, ali evo nešto sam dovukla doma. Posebno sam se veselila časopisima Burda jer su nutra bile tete super obučene. Baka se za te izlaske uvijek oblačila u haljine koje je sama šivala od kupljenih tkanina, a oko struka stavljala bi tanki remenčić.

Kod druge bake budio me miris pečenih jabuka. Sestra i ja spavale bi u kuhinji na divanu, pa kad se baka digla obrzo bi zamirisale jabuke iz male kuhinje s malim prozorima u suterenu kuće u kojem se boravilo ljeti.

Bio bi to doručak nakon čega smo se izgubile na dvorište, pa kod susjeda Saše koji je živio s bakom, jer su mu starci bili gastarbajteri. Čekao je svako ljeto da dođemo. On je bi pun stranih igračaka, novih super modernih bicikala kojih bivša Juga nije vidjela, skupljao je markice i imao nekoliko albuma prepunih markica iz cijelog svijeta. Mislili smo onda koliko to puno para vrijedi. No, upravo me on potaknuo da sam sve bakine čestitke namakala u toplu vodu i skidala strane markice s njih od svih naših gastarbajtera koji su se javljali što iz Europe, Amerike što iz Kanade i Australije. Donosila bih doma i markice i i stare čestitke. Osim toga, pronalazila bih kutije od igračaka kod Saše u klijeti i u njih spremala sve što ću ponijeti kući. Igrali smo do kasnih sati “Država, selo, grad”, potonuli nekoliko puta u potoku do pupka, a ja sam sjela u mravinjak dok sam jela kiselicu poslaganu na debelo i “neopranu”. Saša je čekao i da po nas dođe naš stari koji je vozio Bubu, pa Ladu, a u koju je on sjeo na dvorištu i pravio se da nas vozi sve posvuda. On je bio naš prvi dečko. A mi njegove cure koje on vozika. Jedva je čekao da sjedne u auto, jer oni nisu imali auto. A njegovi su dolazi doma jednom godišnje. Bili su to dani. Mi smo odrasle, sve smo manje dolazile kod bake. Kuća se prodala, baka je otišla u dom. Pa se zatim prodala i kuća njegove bake… Ne znam gdje je Saša. Ali, sjećanja su tu.

Uz to, u starom mini frižideri kod bake, koji nije bio bačen, već je stajao u kutu blagovaonice pokrit sa stolnjakom, imale smo sestra i ja kuću za Barbike u kojoj smo posložile krevet, ormarić i sve što nam je trebalo. Sjećam se i dede koji je jeo ujutro špek i kruh i s cekerom šarenim obješenim na beciklin otišao u “zadrugu po kruh”. Tako su nazivali dućan. S njim sam često čistila kukuruz, pogledala svinje tu i tamo izdaleka i brala šljive.

Sve su to sjećanja kao od jučer. Ne sjećam se televizije, ni programa. On se gledao ljeti doma u Varaždinu. Kod baka je život bio drugačiji. On je ondje stao. I ostao takav nedirnut, čist s jasnim mirisima i emocijama zauvijek. I dan danas postoji bakin vrt u Čakovcu. Prekopan. Na njega podsjeća samo tu i tamo koja cigla ukopana koja je ostala u zemlji, a koja je označavala gredice. Kod one druge i danas postoji kuća koja je obnovljena, ali nema trešnje. Nju su izvadili. Neki drugi ljudi žive ondje gdje su ostala sjećanja, gdje su ostali naše misli i doživljali. Doživljaji koji su itekako živi i s godinama i koji ne blijede nimalo. Naprotiv.

Pišem ovo za svu djecu koja su krenula ove godine u školu. I koja su hrabro prošla kroz prvu socijalizaciju. Kao i za svu onu koja žive školske dane već dugo, a čiji su dani danas posve nešto drugo od onih naših. Namjerno sam povezala ljeta i zimu. Kako bi različite svjetove spojila u jedan. Pišem za djecu kojoj treba pomoći da osjete prave istinske osjećaje pravih vrijednosti. Roditelji, potrudimo se svi zajedno da naša djeca imaju u srcima trenutke koje će pamtiti zauvijek po onom dobrom. Jer i kad starih kuća ne bude, i kad dvorišta budu jednom tuđa, a vrtovi prekopani, znat ćemo da su doživljaji koje nosimo iz djetinjstva ono što nas je oblikovalo u ljude. U dobre ljude. Koji će kasnije imati ili barem pokušati imati dobru djecu.

Držite se, jer prosinac je pri kraju! Preživjeli smo još jednu. Zaželimo si jedni drugima povratak na prave vrijednosti. Iza mene je teško, ali ponosno razdoblje, vjerujem kao i iza mnogih.

It’s not hard to be like this in this days.

Zima stigla u Goteborg

Vrh najvišeg tornja u Švedskoj Karlatornet ovih je dana u niskim oblacima. Znak je to da je zima naveliko stigla u Švedsku. Zahladilo je. Tamno je. Ali Goteborg se naveliko priprema za prosinac i vrijeme slavlja, poslovnih zabava i ispraćaja Stare godine.

Dani su sve kraći i sunca je sve manje. Vrijeme je da se i Šveđani uvuku u svoje kuće i stanove koji su okićeni i topli. Uz dobro društvo i pokoji glogg čekaju se dani slavlja.

Evo malo i Finske. Skijaška skakaonica u Finskoj spremna za sezonu…Hvala mojem prijatelju koji je u Finskoj, a brine za moj blog gdje got bio…

Ma, zar dobro vidim?

Moram priznati da sam već doživjela susret s božićnim asortimanom u jednoj trgovini u Hrvatskoj ovih dana . Izgledalo je kao da se rješavaju starog ukrasnog otpada i viškova – onako, u đuture. Doslovno jedna trećina trgovine je usred kolovoza bila u božićom asortimanu, pa sam prije bila vani nego išta razgledala.

Ovih dana u Švedskoj su stavili van asortiman za Halloween. Oni ipak idu nekim redom. Božić će u rujnu.

Mislila sam da su lani i preklani pretjerali s užasom i krivila pandemiju za sve. Zeznula sam se.

Glave s giljotine?

Tijela – kosturi u vrećama?

Ima netko zaintersiran za kićenje?

wooohoooo