Moja švedska priča

Nekoliko sunčanih dana dovoljno je i ovdje, na još uvijek prohladnom sjeveru, da procvatu cica-mace. I ovdje su one nagovještaj Uskrsa.

Da je Uskrs sve bliže vidimo i po pojavi vještica na mnogim mjestima. Naime, ovdje u Švedskoj vještice su za Uskrs stoljetna tradicija, a uz njih se vežu svakakve priče. No ona koja postoji danas je ta da se djeca na Veliki četvrtak oblače u vještice koje su simpatične i nasmijane. Imaju starinske marame na glavi, jarko su namazanih obrasa te imaju metle ili motike. A lončiće za kavu u rukama. Dok se dječaci preoblače u starce. Oni tako idu od kuće do kuće pa mole za kakav keks. No novija tradicija objašnjava kako se time želi podsjetiti na stotine pogubljenih, ne samo žena, već i muškaraca, koji su bili krivo shvaćeni i doživljeni kao vještice, odnosno optuženi za vještičarenje.

Stoga ovdje šarenilo uskrsknih jaja brižno prati i vještičja metla. A u te dane često se i maskiraju odrasle ženske osobe pa zna sve skupa biti dosta simpatično. Posebice vidjeti mamu vješticu kako fura malu vješticu u kolicima i ide prema vrtiću. A onda na posao.

Stigao je u trgovine paskmust, bezalkoholno piće slično kao cola, samo švedsko. I sa njega vam se smije vještica.

Vještice su u izlozima raznih dućana.

A najbolje od svega je to da je sve ljepše vrijeme “otvorilo” terase diljem grada, koje se u poslijepodnevnim satima pune sve većim brojem onih koji uživaju na after job partyjima. Sjever se definitivno probudio iz zimskog sna.

Zadnja tri dana Goteborg podsjeća na scene iz ekranizacije starog horora Stephena Kinga “The Fog”. Magla koja je stigla u grad došla je doslovno odjednom i pokrila grad u nekoliko minuta. Time je sve i bilo stravičnije. Ne ujutro, ne u noći, nego usred dana. Pješaci jedva vide u daljinu nekoliko metara, a vozačima, iskreno, ne znam kako je, jer nisam vozila.

Magla koja se pojavila spoj je navodno hladnog vjetra i toplog tla koje se uspjelo očito zagrijati u samo nekoliko dana. Osim toga, automobili ovdje još uvijek voze gume sa tzv. čavlima koje ih štite od proklizavanja na zimskim cestama. Upravo ti čavli u spoju sa sitnim šoderom, koji je posipan zbog leda, dižu pražinu u zrak koja “oboji” zrak. Uz to, došao je navodno i pustinjski pjesak.

Sve u svim nimalo ugodna pojava. Osjeća se miris smoga, nečeg proljavog. Sigurno je teško onim koji inače imaju problema s disanjem.

U nadu da će vjetar zapuhati malo jače (sada kada treba) i otpuhati ovakve kadrove dalje od nas, ostavljam vas uz fotografije snimljena s našeg balkona.

Ne znam je li roza ili ružičasta nova “in” boja, ali u Švedskoj je nisam zamijećivala onako “na veliko” nikada do ovih dana. Šveđani su uvijek nekako u jakim postojanim bojama – crno, sivo, plavo, ponekad žuto ili jarko crveno, za Midsommar cvjetno.

Dakle, zasjalo je sunce,zatoplilo je na naglo. Terase su se u dva dana napunile željnim kavopijcima, mnogima koji su na poslovnom ručku ili na popodnevnom pivu ili čaši šampanjca. Djeca se opet igraju vani sve posvuda makar je tu i tamo još uvijek puno vlage i blata na travi . Lopte su vani. Klikeri, bicikli, romobili i sve ostalo. A ono najvažnije – čuje se cika i smijeh.

Na trgovima, u trgovinama i u cvjećarama stiglo je proljetno cvijeće. Buketić tulipana stoji oko 200 kruna. Što je mnogo. Stigle su lukovice, jaglaci, maćuhice, uskrsni vjenčići i zečevi…

Sve je u roza boji. Rozo je cvijeće, šalice, šampanjci, limenke sokova, svijeće, boce vina, sapuni, kozmetičke torbice, keramičke kućice… Na znam ima to veze s onom starom pričom kako su se u teškim vremenima žene najviše dotjerivale. Nosile su najfinije najlonke i najcrvenije ruževe na usnama. Prkosivši tako strahu, tmini, beznađu, neveselju.

Nadamo se da je zlo daleko, ali ne možemo zatvarati oči na nagli stah koji se uvukao na ulice, među usputne razgovore zabrinutih susjeda pred zgradom ili u liftu. Nekako su živci tapeti. Osjeća se i u prometu. Za roza boju kažu da je nevina, simbol čiste ljubavi, neiskvarenosti te novog početka. Prkosimo u rozom da sve loše brzo završi. Da se sjetimo da smo ipak ranjivi, nježni i normalni. Da proljeće počne onako kako treba. U lijepim bojama i osmijesima na licima. Baš kao u dječjem svijetu. Pa zar je taj svijet danas zaista tako daleko nestao?

Kaže se da su visibabe najhrabrije cvijeće, jer one procvatu još kad proljeće “nije sigurno”. One se pojave u neko svoje čudno doba. Uvijek u isto, bez obzira na sve. Njima treba samo dan, dva proljetnog sunca, malo topline i onog mirisa koji se javi s proljetnim vjetrom. Čudne su oni likovi, baš kao i vodenjaci čije je vrijeme upravo sada.

Visibabe smo u Varaždinu susreli u šetnji baš na istom mjestu kao i uvijek. Pojave se u nekim svojim grupama, nekad većim, nekam samo u paru, kao stari susjedi koji se nisu vidjeli godinu dana, pa, eto ih opet zajedno. Ne traju dugo. Baš kao što nijedna lijepa i dobra stvar u pravilu ne traje dugo, ali ostaje u lijepom sijećanju. A kad se ponovi opet, joj se jako radujemo. Već drugi dan od naše šetnje, visibabe je pokrio debeli, mokri, pravi snijeg i to u debelim centimetrima. Baš kao u vicu, baš da se raspline nada o proljeću i nada o tome kako je zimi ipak kraj. Što je bilo s prvim visibabama, ne znamo. Ali one su svoje rekle. Proljeće će ipak doći.

Tako da povratak u Švedsku nije bio pretežak. Snijeg je ondje na sjeveru ove zime non – stop. Pada gotovo svaki drugi dan. No, nekako se živi. Ono što zimu čini jako hladnom ovdje na jugu Švedske je – vjetar. Tako je neki dan šetnja starim dijelom Goteborga poznatim kao Haga zahtjevala uz kapu i kapuljaču na glavi, a činilo se da niti to nije dovoljno, jer su oči bile pune suza od hladnoće. No šetnja uz stare švedske drvene kuće, kao iz ulice po kojoj je trčala Pipi Duga Čarapa, srce uvijek nekako ugrije.

U starim trgovinama koje rado posjećuju turisti u prodaji su još uvijek debele kape i šalovi te prave zimske jakne.

Još malo se trebamo strpjeti. Do onog pravog sunca. Kada će i ostali vjesnici proljeća uljepšati travnjake. I one južne i one sjeverne.

Zanimljivo je koliko ogoljele švedske šume zimi izgledaju prozračno i osunčano, kada kroz njih probije prvo veljačko sunce koje se ipak uvelike razlikuje od prosinačkog i siječanjskog. Budi nadu u bar neko proljeće, kojeg ovdje nema kao na jugu. Ne, ni blizu.

Da, dani su se produljili, ranije je dan, kasnije je noć, ali hladnoća još ne popušta. Minusi grizu za svih strana, noći su posebno hladne i vjetrovite. Pa dok lovite kroz šetnju malo zubatoga sunca razmišljate o tome koliko zapravo niste genetski posloženi za ovakve zimske uvjete. Na njih treba posebna dugogodišnja prilagodba. Zapravo, prilagodba od rođenja. Često me šetnje šumom bacaju u razmišljanje u davnu povijest, odnosno sama odlutam u njih jer me neobično privlače ti trenuci mira i još veći nestvarni mir, pa priželjkujem uz sebe pokoji fenjer. Ako padne mrak – pokoju kolibu spasa u daljini za prolaznike dobronamjernike. Zamišljam kako su se djeca nekad igrala po ovim šumarcima koji su danas dio grada i kako su bili svakodnevno dio te prirode koja ih je oblikovala. Gledam u daljini drvene kuće koje su napuštene i zamišljam kako je živjeti bilo u njima. A od takvih misli prenu me klinci koji se spuštaju po guzici niz brdo sve do ceste. I pomislim, ipak još ima starine u nama. Želje za igrama u šumi žive i živjet će. Želja za slobodom, za spuštanje niz brijeg samo u ski odijelu. Hvala švedsko sunce na obasjanom danu. Hvala na dubokim tragovima u snijegu po kojima se danas rijetko gdje može hodati. Rekli bi mnogi dok se spremaju za još jedan ponedjeljak. I novi povratak u stvarnost.

Sunce u Švedskoj zimi nešto je posebno i dragocjeno.Kad se pojavi u prvi mah ne znate radi li se o polarnoj svjetlosti ili velikom prasku.No, bilo kako bilo, ono lomi hladnoću isti čas i daje toplinu makar sat, dva. A da navlači osmijehe na lice svih sjevernjaka ne treba posebno naglašavati. Šveđani u to vrijeme izlaze van u dulje šetnje, uživaju u aktivnostima na otvorenom,klizanju,sanjkanju…

I ovdje na sjeveru bliži se vrijeme sjevernjačkih krafni. One se zovu semla. Tijesto je jako mekano s kardamomom, a puno je ukusne kreme od badema ili vanilije.Poslužuju se hladne iz frižidera, a uz topli čaj ili neki drugi napitak savršeno se slažu. Postoje i veganske verzije, kao i one sa sastojcima bez laktoze, pa one sa šafranom ili čokoladom.Mnogi kafići sada ih poslužuju sve više, a svoj vrhunac semla doživi na “debeli utorak”- zadnji utorak prije korizme.

Zimska oluja, mećava s jakim vjetrom zahvatila je Goteborg u srijedu,7.siječnja.Na snagu je stupilo i narančasto upozorenje pod kojim se ne savjetuje izlazak na otvoreno,a neke škole su već i najavile da neće sutra raditi.Inače, sutra je prvi dan drugog polugodišta ovdje u Švedskoj, a djeca će ipak čini se ostati doma.Iz topline doma gledat će švedsku oluju koja doslovna probada lice kad izađete.Kad snijeg i vjetar stanu, istrčat će van i ponovno se igrati.

U Goteborgu muku muče s javnim prijevozom, a zbog hladnoće rijetko se i sole ulice jer sol djeluje samo do minus 5 stupnjeva.Ovdje se posipa samo sitno kamenje.Tko ne mora,bolje je ostati doma.Dok se mobitel trese u ruci kao na ovom video zapisu,pametnome dosta.

Pola sata sunčeve svjetlosti po danu je sve što su Šveđani “primili” ovog prosinca do sad. Stručnjaci ističu kako je zadnji ovako taman prosinac bio davne 1934. godine koji je mjerio gotovo “velikih” nula sati sunčeve svjetlosti po danu. Prosinac u prosjeku ponudi 33 sata sunca kroz cijeli mjesec u Stockholmu, ističu meteorolozi, te se nadaju da će kroz iduće tjedne sati porasti barem na malo više od pola sata po danu.

Ove vijesti objavljene su na mnogim društvenim mrežama u Švedskoj, a na koje su se nadovezali korisnici ističući kako dugo nije bilo teže za podnijeti ovaj mrak, kako djeca teško spavaju i bude se, osjeća se nervoza, tijelo ne osjeća ni umor ni odmor. Da, tako je to kroz zimu u Švedskoj. Ujutro je mrak do pola deset, a ponovno pada oko 15 sati. Djeca idu u školu po mraku, vraćamo se po mraku. Čarobno zna biti, ali ne za dugo.

Nadamo se da će blagdanski dani, ako već ne na otvorenom, barem zasjati u našim domovima uz obilje svjetla lampica, ali i neke druge radosti.

Želim vam sretan četvrti Advent.