Moja švedska priča

Mnogi me pitaju kakve su švedske škole.Iskreno o školama puno ne znam,pa je teško pisati.Ono što znam je kako je mojem sinu u osnovnoj školi.

-Najvažnija je stvar djecu naučiti kako da žive jedni s drugima -tako su nama rekli kad smo stigli u školu s djetetom. Te da ima uvijek kišne hlače i kabanicu te gumene čizme ondje u školi.Svi će naučiti čitati,pisati i računati – svatko u svojem ritmu i to je dobro,rekla je divna učiteljica koja je preuzela Luku u svoj razred.

Ono što ja mislim na čemu se najviše radi u švedskim školama je prijateljstvo,poštovanje,uvažavanje, pomaganje ako se netko osjeća loše,ili treba pomoć.

U školi koju pohađa moje dijete nema puno djece iz inozemstva,ali ih ima.Svi se poznaju po imenu,svi učitelji poznaju djecu,onako je više obiteljska atmosfera.Mojeg Luku su nakon nekoliko dana u školi pozdravljala sva djeca iz kvarta jer su znali da je netko novi i da mu treba pružiti ruku.Pozdravljali su ga uvijek s imenom.

Odmori su jako važni i imaju ih dva- jedan kraći,drugi dulji. Isti predmet mogu imati i dva, tri puta dnevno s pauzama.Ovisno kako se i što uči.Tako da je raspored sati koji dobijete uvijek okviran.A ukoliko se ide van ili se ima sat tjelesnog u dvorani onda se to posebno obavijesti.

Djeca su vani i po najgorem vremenu što je mene ispočetka užasavalo i trčala sam u školu, koja nam je blizu hvala Bogu,s kabanicom,duplim hlačama i čarapama…Jer sam znala da je mokar do gole kože i da puše hladan jaki vjetar.Djeca imaju u školi i sušilicu u koju stave pokislu robu.

Imaju nekoliko menija svaki dan za ručak.Mogu piti vodu i mlijeko.Slatkiši su zabranjeni.Roditelj može doći na nastavu kada želi i sjesti te gledati kako se i što radi.Djeca su nasmijana, makar bili pokisli.Igraju košarku s majicama, ako nema lopte.

U školi mogu biti bosi ili u papučama. Često su i na tjelesnom bosi.Tjelesni je dosta zahtjevan – već u ranim razredima vježbaju na razboju,igraju hokej…

Puno vremena su u šumi u kojoj se uče snalaziti.Uče paliti vatru na starinski način i orijentirati se.

Jednom su cijeli dan živjeli kao neandertalci i skuhali juhu od bilja,izrađivali strelice za gađanje životinja..

Da.puno, puno drugačija je škola nego u Hrvatskoj.Djeca knjige imaju u školi i tamo sve rade.

Zadaću imaju nešto na kompjuteru,a iz jezika imaju jako puno zadaće koja se radi i po nekoliko dana. Kad se zadaća završi – nosi se u školu.Djeca se uče odgovornosti od ranih dana.

Na odmoru su s njima nekoliko specijalnih pedagoga koji ih paze i odlično su organizirani.Uvijek je na svakom dijelu dvorišta netko, a djeca su uvijek za pomoći jedno drugome.

Uči ih se argumentirano odgovarati na pitanja.Logički zaključivati matematičke zadatke.

Kad su u šumi,svaki put doma dobijem neki suvenir. Jednom je to granje.Jednom kamenje koje mu se dopalo,jednom jabuke koje mirišu na stari domaći kompot…Zavolio je prirodu i stvari koje ona daje.Uzima si uspomenu,zbog doživljaja kojeg je stekao u divljini i ponio sa sobom.A kojeg želi podijeliti sa mnom.Sa onima s kojima tada nije bio. A ja sve to sačuvam.I to je predivno.

.

Zamalo da mi nije promaklo.Okolnosti i prilike lani nisu mi dale da se sjetim mojih prvih 10 godina. Mojih 11 godina izvan doma.Gdje mi je dom?Jeli tamo gdje sam gnijezdo savila sama nekad davno,ili negdje gdje svaki dan učim sa svojom obitelji,gdje je i prelijepo i teško?Ne znam i nikada možda neću znati.Ali sa sudbinom se kad tad moramo pomiriti i prihvatiti ju.

Ali znam da sam se bezbrojeno puta sjetila koliko sam iskustva stekla,upoznala drugu predivnu kulturu,divne ljude, prelijepa mjesta i prirodu koja ostavlja bez daha,ali daje duboki hladan udah.

I dok sam 8.10.davne 2015.godine kretala ovamo na sjever, nisam ni sanjala što ću nači i što će me snaći.Snašla me preteška prilagodba, daljina koja se mojem srcu činila nepremostivom ikada,ljudi koji su izgledali hladno i nedodirljivo.Kompjuterizirani sustav koji,moram priznati,ni danas do kraja me razumijem.Treba jako puno vremena sa se prilagodite,da prihvatite i da zavolite.A kad zavolite čini vam se kao dar.

Ono što me dočekalo je i prilagodba na hranu koju danas obozavam.Sustav koji te tjera da radiš na sebi,na psihičkom i fizičkom zdravlju od samog početka. Od malih nogu.

Klima na koju sam se navikla.Želja mi je jedino stari kamin u kući, ali to je sad potpuno nemoguće jer smo u stanu.

Trenuci koje provodim u prirodi koja mi je dostupna vrlo blizu , nezamjenjivi su.I u najvećoj hladnoći čine ti um bistrijim i tijelo snažnijim.

Sve više volim mrak,duge mirne i tihe noći koji ti pružaju potpuni oporavak,ako si dopustite i shvatite važnost toga i iskoristite mrak kako treba

Sjećam se svojeg prvog ručka u Švedskoj.Bio je to losos s posebnim danskim umakom i krumpirom.

No, večera je bila nešto za – probati ili ne.Mali krostadosi punjeni salatom od rakova s koprom vrhnjem i drugim morskim sitničarijama.Ne mogu vam opisati osjećaj koliko sam se osjećala daleko od kuće, ali neka magična sila vukla me dalje, da probam.Na malom dvosjedu,sjećam ga se još i danas, sjedili smo moj budući suprug i ja i usadila sam se uzeti jedan.Oslije toga pojela sam sve na tanjuriću kojeg mi je donio. Nije sjever toliko stran pomislila sam,ali znala da će biti tesko.

Ono smaragdno more koje sam sanjala prije tog puta danas – volim.Danas je moje,danas je ono simbol mojeg iskustva,snage i putokaza za dalje.Više nije prepreka.Više je prijatelj kojeg ste napokon do kraja upoznali.

Pa,sretnih mi je 11 godina nove prilike.

Nakon dugog niza prelijepih jesenskih dana i, za ovo područje, visokih temperatura, jučer je u središnjoj Švedskoj pao prvi ovojesenjski snijeg.Potegnuo je preko noči i hladan vjetar ovdje kod nas na jugu Skandinavije i osjeća se da na vrata kuca još jedna sjeverna zima.

Pripreme za Halloween su počele i u velikim su jeku na sve strane… Ne moram vam to ni pisati.Octoberfest organizira se po mnogim kafićima i restoranima koji su prepuni pivopija i lijepo sređenih Šveđanki.

Još uvijek ima mnogo sunca, a duge noći očekuju se uskoro.Iako sam se teško navikavala na njih, no svake jeseni nekako mi je sve normalnije da po noći idemo iz stana van u nove obaveze. Svi. Da su osvijetljeni svi prozori lampama koje prkose mraku, da su uredi više nego ugodni i svijetli već od 7 ujutro,kao i trgovine, i da svaki školski prozor i svaka učionica ima svoju skandinavsku zvijezdu koja djeci učionice čini svjetlijim i radosnijim tijekom jutarnjeg mraka.

Snijeg u Dalarna pao je.

Znak je to da se kupuju debele cipele i dulje jakne.

Skandinavski život je nekome stran,nekome neshvatljiv.No kad ga počnete živjeti za stvarno,uviđate da ste dio jednog magičnog svijeta i prirode koja vam je bliže nego igdje ikad.I kad prihvatite i duge noći i jake udare vjetrova i svu surovost sjevernih mećava, znate da ste negdje duboko u sebi položili neke vrste ispit preživljavanja i vlastite psihičke i fizičke snage.

S kojom možete samo – naprijed.

Četvrti listopad dan je kada su cimet rolice ovdje u Švedskoj u glavnoj ulozi. Od svih švedskih peciva ona jesu najpoznatija. Švedski građani jedu ih svakodnevno, no toga dana rolice su zaista sve posvud i jedu se na svakoj fiki, u vrtićima,u školama,na poslu u pauzi,u šetnji gradom, uz kavu, uz šampanjac. Donose se kući navečer za obiteljski stol.

Recepti su u gotovo u svakom časopisu,na svakoj društvenoj mreži.Svatko na neki svoj način prezentira izradu svojeg peciva koji se sastoji od dizanog tijesta,cimeta,smeđeg šećera i na kraju ih se zasipa velikim mrvicama šećera, ili zalije kremom od šećera.Neki stavljaju i kremu od vanilije.Neki ih posipaju slanim lješnjacima,bademima…U Švedskoj se češće rade od spiralnih traka tijesta koje se oblikuje u vjenčić ili okruglicu, nego kao klasični cimet – pužić, i dodaje se obavezno kardamom – začin koji se ovdje često koristi.

Cimet rolice nastale su u Švedskoj krajem Prvog svjetskog rata kada su šećer i cimet postali ponovnom dostupni, no od onda doživjeli su svakakva izdanja. Šveđani su tako uz ovo mirisno pecivo uživali u hladnim jesenima i još hladnijim zimama.

U Švedskoj se na taj dan pojede prosječno 10 milijuna cimet rolica.

Ovdje je još uvijek topla jesen, tu i tamo koji kišni dan.Ulice su pune lišća u svima bojama.Vraćam se u moje djetinje dane kad sam kroz tepih lišća išla pješke u školu.Zanimljivo, još uvijek nisu počele duge noći.Dani su do oko 19 sati.

Toplu večer,nakon što smo pofotkali sve cimet rolice u našem dućanu, zasladili smo jagodama.Vjerojatno zadnjim malim mjesečarkama.Barem su tako izgledale.Falio je još samo šlag.No sutra ćemo ujutro pojuriti u dućan ili obližnju slastičarnicu da nađeno još tople rolice.Takve su najbolje.

Sve su bliži zimski dani,iako se ni ovdje u Skandinaviji tako ne čini.Za sutra su najavili 21 stupanj.No mi ipak imamo unutarnji osjećaj vremena i polako nam sve ide prema zimi.

Sve u meni govori da je vrijeme za svijeće.Počela sam ih paliti i u ujutro.Da, smiruju me,čine mi sobu ugodnom,imaju nešto čarobno i umirujuće.Budi se vjerojatno osjećaj koji još od davnina nosimo svi u sebi kad su ljudi izumili vatru i sjedili oko nje.Umirivala ih je,grijala,i povezivala.

Svijeće palimo kad netko umre, nosimo ih na ponosno na nečijem krštenju,palimo ih za rođendane, poklajamo ih nekom kao znak da mu želimo ugodu i mir.Svijeće palimo svaki put kad posjetimo nečiji grob kako bi se povezali,kako bi tom činu dali neku posebnu energiju zivota,odnosno sjećanja.

Svijeće palimo i kada je mrak, kada nema struje.Palimo svjetlo.Bez kojeg ne možemo.Sječam se kao malena dok su bile redukcije u 80-im godinama prošlog stoljeća,da smo umali svijeće sve posvud.Buli du to posebno mistični trenuci za mene.Uopće nismo osjećali lošu energiju.Naprotiv.Bilomje preugodno.

Kako sam još uvijek homemade mom, sve više cijenim vrijeme koje sam dala obitelji i još uvijek dajem,no ponekad sam ipak usamljena.Kad odradim sve u kući.skuham svakom po želji, odšetam malo po šumi,popiti čaj uz svijeće meni je vrhunac dana.U toj usamljenosti prolazim i mir.

Evo možda probate, možda ste probali…Ja nekako bježim od svih čuda modernog doba,tako da me neki stari i umirujući običaji najbolje uvode u zimski period želje za toplinom,ugodom,dobrom hranom i ugodnim društvom.Makar i to bila jedna zelena mirisna svijeća.

Kad se pokaže sunce,kao što se ovo nedjeljno popodne,odjurimo na plažu po još malo ljetnog ugođaja i mirisa mora koje miriši kao da je proljeće.Nekako se uz plažu najbolje smirimo.

I dok moj sin uživa trčeći u vjetar, pomislim kako je postao sjevernjak i kako mu nije nimalo hladno samo u majici uzmičući spretno šarenom kamenju.Dječji otisci na plaži još su živi…Još uvijek jurcamo ovuda i ne damo se iako se brodice lagano spremaju i pokrivaju.

Turisti su stigli u razgled na plažu, ja bih rekla, doživjeti pravu Švedsku.U daljini počinje utakmica nogometa na sportskim terenima.A na molu tata s djecom vadi rakove.

Uživaju.

Mir je jedino malo narušio uginuli tuljan koji je doplutao u plićak i kojem smo pozvali odsukavanje koje će obaviti nadležne službe.I dok je jedan život završio,dva koraka dalje, u bilju, vidjeli smo sve puno gusjenica na lišću koje će postati predivni leptiri.

I tako nismo tugovali.

Život ima svoj ciklus.U mislima na to kako nam je popodne na plaži dalo mnoge jednostavne odgovore, krenuli smo s plaže u nabavku – jesenskih ukrasa za stan!Češeri i žirevi čekaju svoje mjesto na prozoru uz svijeće.

Posebna se pažnja na sjeveru pridaje slobodnim trenucima naročito vikendu. I vikendom se osjeća od jutra da je posebna atmosfera. U početku mojeg boravka na sjeveru,ja sam se vikenda sablažnjavala, jer kako je kroz tjedan sve djelovalo tiho i prazno,za vikend je bilo još tiše.Sve dok me igra (koja zapravo jako godi) nije uhvatila.I godine zajedno.

Poznato je da sjevernjaci vole mir tišinu i svoj komfor no kako provode vikende?Tako da u potpunosti zaborave na tjedan,posao,ponedjeljak.

Telefone ostavljaju dalje od sebe kako bi se komunikacija svela na ugodne i tihe razgovore.Da, tihe.Jer se svakom glasnoćom narušava mir.Uvijek kad sretnem nekog od švedskih susjeda ili roditelja pred školom, i pričamo onako usput,imam osjećaj da sam hodajući korizol pored te osobe,a i da ne pričam inače glasno.Jednostavno takva energija.

Za vikend se očistiti stan posebno od onih stvari koje se koriste pod tjednom.Kuhaju se dugi obroci uz obavezno upaljene svijeće.

Stan miriše na dobru hranu i još bolje vino.Najbolji desert.Svaki vikend je mala proslava.Tako i treba biti.
Umjesto ekrana biraju fizičku knjigu. Igraju se s djecom ili prošeću do igrališta.

Iako je vani magla oblačno,sunčano ili kiša,njihovi su domovi obasjani sjajem lampica u svakoj sobi.

Šveđanima je vikend posebno važan jer im je važan i njihov mir kao i pripremljenost za novi radni tjedan.

Sa zadnjim danima kolovoza dugi dani polako i sigurno odlaze. Kiša je sve češće,ali ono sunca što se pojavi još uvijek ugodno grije.

Godišnji su završili, ritam grada vraća se u jesensku šemu. Swedish house mafia održala je veliki koncert u Goteborgu za kraj ljeta koji je okupio 75 tisuća obožavatelja ne samo iz Švedske.

Prepoznatljiv ritam progresivnog housea držao je budnim mnoge u okolici, a ne samo na stadionu, a koji su uz ritmove benda iz Stockholma plesali do kasno.Vatromet i svjetlosni efekti bili su samo za najhrabrije.

Djeca su hrabro krenula u novu školsku godinu.

A jedna oblačna večer s ugodnim prohladnim zrakom natjerala me na šetnju.A kad ono – prve žaruljice na balkonima…I dok sam u čudu ,ali s nekom dragosti, promatrala to oko sebe, osjetila sam se sigurno i ugodno.

Šveđani žele ugodnu.Ne čekaju blagdane i tvrde hladne noći. Djeca su u duši oni. I pokazuju to otvoreno. Da će upravo crne i hladne noći te kratke dane dočekati obasjani i s pozitivnom energijom. Baš kao što i proljeće dočekuju šarenilom boja i vjenčićima u kosi. Ne čekajući da proljetno sunce zasja.

Tjeraju osmijeh na lice ove krafnice dok stignete ujutro u švedski dućan. Ne znamo da li se ikada krafnicama slavilo svjetsko prvenstvo dosad. Drago nam je da i Švedska navija na ovako simpatičan način i šalje pozitivu svojoj nogometnoj reprezentaciji, a svima pred ekranima dodatno zadovoljstvo.

Jedna fotka iz dućana, druga s televizijskog ekrana…Morali smo ipak potrčati u trgovinu i barem ih probati. Iako su nam najdraži oni obični donuti, ili s kremom od vanilije ili od jabuka, ovi ipak imaju neku svoju priču. Ako ništa drugo, dobili su svoje mjesto u medijima, a sigurno i u srcima mnogih.