Danish seas and bridge…

Dragi svi, dočekala sam svoj prvi poziv za roditeljski sastanak. Osjećam se i ponosno i umorno i prestrašeno. Sve ok.

Prije nekoliko godina pisala sam Vam o tome kako je to biti “samo” mama. A sad, nakon šeste godine provedene samo u obiteljskom okruženju i posvećene podizanju djeteta, mislim da mogu mirno i pozvati sve domaćice ovog svijeta na bunt i na traženje svojih prava. Ovih dana buntira i revoltira zbilja tko got hoće, pa mislim da je vrijeme da se čuje i za nas.

Za nas koje smo svojevoljno napustile svoje karijere i posvetile se svojem jedinom svijetu, onom koji nam je najvredniji, kakav got on bio. Hvala Bogu tko je mogao, da, reći će mnogi. Ali i htjeti treba zar ne, čak i onda kada se i može? No, je li svijet shvatio istinsku poruku toga, tih žena i muškaraca koji su ostali kod kuće držati je da čvrsto stoji? Nije i vrlo vjerojatno nikad neće. Shvatio je dio ljudi. A i mnogi koji jesu neće to priznati. Jesmo li ikada i od koga dobili neko pravo? Nismo. Mnoge zemlje plaćaju izdašno žene ili muškarce koje su kod kuće i brinu o obitelji. Neke zemlje to ponosno ignoriraju. Neke zemlje ignoriraju i one obitelji sa više djece i oduzimaju im njihova prava.

Živjela sam u jako razvijenoj skandinavskoj zemlji i živim u svojoj domovini. Nijedna zemlja ne plaća majku domačicu. Obje se trude što prije otjerati je na posao odmah po porodiljnom dopustu, uz to promovirajući kako su prve tri godine najvažnije za dijete. Neću reći prvi tri, mogu reći da su sve godine važne.

Dragi moji, rađa li se domaćica? Da. Tek kad smo u situaciji odabrati kuda poći u jednom trenutku, tada smo toga svjesni. Da smo jednostavno rođeni s tom potrebom za koju nismo znali da je imamo. Domaćica (pisat ću dalje u ženskom rodu) se budi i diže prva iz kreveta ujutro i nema neradnu nedjelju. Nema bolovanje, nema svoju plaću. Ona je čistačica od 0 do 24, kuharica, teta u vrtiću, ima neplaćeni noćni rad, obavlja sve poslove koji se moraju obaviti dok drugi izbivaju iz kuće da ne kažem koliko got žele. Vrlo često nema nikakvu pomoć, jer, eto, ona ne radi i djeca su nerijetko non stop s njom. Vrlo često teško usklađuje ono malo svojeg slobodnog vremena s drugima, pa joj se vrlo lako zna dogoditi da izvisi i za kavu s prijateljima koja joj je itekako potrebna upravo zbog jednoličnosti u provođenju dana. Dana za danom.

Često se nađe u razmišljanjima i s pitanjima u glavi je li ispravno postupila, ali ona su kratkog vijeka, jer domaćica nema vremena za dugotrajnu koncentraciju. Ona je na usluzi svima, naročito onima koji ništa ne mogu naći po kući, jer sve to zna upravo ona. Domaćica kraljica tako živi. Jer drugačije i ne može preživjeti. To joj je smisao.

Dragi svi, slike su vam iz Danske. Prikazuju poznati most Oresund koji povezuje Dansku i Švedsku, koji gotovo nestajući i neprimjetno ulazi u more te izlazi iz njega. Kojim se vozite i mislite da ste u paralelnom svijetu za koji niste znali da postoji na ovome svijetu. Upravo te slike pokazuju jednu divnu povezanost. Umjetnički rad. Upravo takvu povezanost svakodnevno radi jedna domaćica majka. Neprimjetno se spušta u morske dubine i izranja na površinu, hrabro po sto puta u jednom danu mijenja joj se tlak, mijenja zemlje, strane jezike, pokušava komunicirati da je svi razumiju. A kad uroni u san, ako je tih i miran, prepušta se miru i čaroliji koje joj san ponekad priušti. Jeli ostvarila svoje sne? Pitat će se. Ali, pitat će se mirna.

Često mi kažu da jurišam na vjetrenjače. Da, s godinama i to dođe.

Neka.

Hunting high and low – crayfish party uvijek je high

Kulinarska kulminacija u kolovozu za Šveđane je svakako slatkovodni škamp, čiji je lov odobren od 5. kolovoza. Iako se ova sjeverno morska delicija može naći u trgovinama smrznuta tijekom čitave godine, a ima ih puno i uvoznih, mnogi Šveđani za takve ne žele ni čuti, već će uživati u provjerenoj hrani koju svatko sprema na svoj način, a najpoznatiji recept je onaj o kuhanim rakovima u slamuri s puno kopra.

Škampi se love noću, a noću se i jedu – uz puno buke, prstima i uz puno dobrih šala. Pije se rakija ili pivo, a uz rakove poslužuje se i zreli švedski sir. Izvorno se meso od rakova koristilo za kobasice, rague ili nešto drugo, a nekad davno je u toj deliciji uživala samo bogata klasa, jer su siromašni vjerovali kako su morski plodovi “zaslužni” za razne zaraze.

Posljednje bijele noći i ove godine provode se uz otvoreno i uz tradiciju. Uskoro će rujan. Dolaze kiše, dugi mračni dani….

Ovaki prizori u Švedskoj su ovih dana čest prizor, a novine su pune raznih recepata kako spremiti rakove i napraviti dobar Crayfish party

All over the world – this summer

Kasno ljeto u Švedskoj. Mirno more, 25 stupnjeva, nimalo vjetra i sparina. Obilježili su ove dane u kojima se djeca vraćaju u školske klupe, a ostali na posao.

Ovo ljeto mnogi smo putovali. Svatko u svoje neke davno zacrtane destinacije. Donosim vam fotke, kako svoje tako i od mojih bližnjih, koji su ovo ljeto proglasili ljetom povratka na staro. Želim Vam dobru i ugodnu jesen.

Mnogima je brod ponovno bio jedno od glavnih prijevoznih sredstava kako bi iz Skandinavije došli do juga
Neki su potegnuli do New Yorka koji se nakon pandemije ponovno vratio u svoje staro užurbano izdanje
U Hrvatskoj se obilježio i Midsommar
Dašak Sredozemlja uz Aperol i na aerodromu
Goteborg i zgrada “lipstick” uvijek su rado viđeni
Završena je izgradnja i najvišeg tornja u Skandinaviji – onog u Goteborgu
Jutanja magla na području Skanea
Kaze se da nas Sunce poznaje fizički…
….a Mjesec u psihu
Zato čekamo zeleno još malo…. i gas

Waves ili kuda plovi ovaj brod?

Puno kruzera ušlo je u Zadar ovog srpnja

Valovito more meni je obilježilo ovaj godišnji.Dobro je bilo.Puhalo je, pa je bilo izdrživo.Koliko toliko.Kad je vjetar stao, ja sam krenula doma.Ne volim dok zrak stoji.Baš kao i sve ostalo.Jel s vjetrom putovala i ona iz filma Čokolada?Tako nekako se i osjećam.

Kakvo je Vama more?Osvježavajuće ili ste malo požalili što je sve tako uzavrelo? Burno,požarno,sušno.Ja jedva čekam da se sve smiri, pa da krenem na neki put ponovno.Kad nema vrućina i previše ljudi.

Puno kruzera vidjela sam ovog srpnja.Život se vratio natrag.No pitala sam se kuda zapravo uistinu plovimo.Nadam se u nekom dobrom smjeru.Boljem i mirnijem.

Nadam se da plovimo mirno kao i ovi valovi, ali bez iznenadnih posjetitelja….

Vamos a la playa!

Ne, nije Španjolska. Ni Italija. Ovo je švedska plaža. Ovih dana i Švedska se kupa u znoju tijela svog. Proteklih dana izmjerena su rekordna 35 stupnja u zraku. Šveđani su i u našem kvartu Hovas pojurili na plaže, na cijelodnevni boravak oni koji su na godišnjem, a oni koji nisu, ohladili su se u Baltiku navečer.

Pamtit ćemo ova vruća ljeta. Baš kao i cjelokupno razdoblje koje prolazimo. Ni ljeta nas ne štede nimalo. Nisu ni ona laka i bezbrižna kao nekad. Kao dok sam bila klinka i cijeli dan na plaži bez da me itko mazao kremama ili tjerao u hlad. Bila sam super sretna u plićaku sa sendvičem od mortadele koje je spemao tata za sve ujutro. Šveđani su hrabri i jedva su dočekali sunce, makar ono i bilo opasno te osjećaj da i oni imaju svoje mjesto na vrućem pjesku na plaži – u blizini. A ne da po njega moraju obavezno na avion.

Kad smo već kod nekih davnih vremena, samo da vam napomenem kako su u Istri vratili večernje plesne terase s hitovima iz 80-ih koje svira band. Baš kao i nekad, svira se do ponoći, odlazi se na party oko 21 sat. Naime, iz okolice Zadra uputila sam se na dan dva u paklenu Istru u kojoj nema hlada ni u moru, a kad sam pospremila malog na spavanje, sjela sam na terasu apartmana. Pokušavajući na 32 stupnja uhvatiti malo zraka iz minimalnog povjetarca, slušala sam kako se nove generacije spremaju van, na plesnjak… Uz zvuke staroh hita iz daleka Ma- Ma-Ma – Ma-Ma-Maria i ja sam uplovila u svoje djetinjstvo kad sam na takvom plesnjaku plesala obavezno do ponoći kada se svirao Pačji ples, kojeg su poznavali svi – bez obzira otkuda su i koliko imaju godina.

I svijet je bio sretno malo mjesto na jednoj plesnoj terasi. Kojoj smo se veselili već idućeg dana.

Nije li ovo prava umjetnička fotka? Kao iz kostimiranog filma o 19. stoljeću. Dvoje u miru odlaze na plažu.
Hvala Peter na fotkama….Moj vjerni švedski ljetni snimatelji si postao, dok je moj muž odsutan s nama ljeti

Me behind the wheel…



Dragi moji, podsjećaju, li vas neka ljeta na neka ljeta od prije? Javljaju vam li se slike s nekih davnih ljetovanja dok ste na ljetovanju? Dobro je, opustili ste se. Slike su dobre, razrađujemo ih s vremenom. Sjećanja su dobra – uče nas kako smo prošli kroz situacije. Posebno na ljetovanju ljudi su najsposobniji razraditi u glavi nešto iz davnina.
Ima jedan stolac. Stolac iz davnina. Nema puno veze s nekim mojim ljetom, mada razrađujem i ja često neka moja stara ljetovanja, Stolac je star i truo. Smješten kraj nekog mediteranskog bilja. Ostavljen svakome da sjedne tko dođe na plažu u Kožino. Pokušala sam saznati zašto je tamo, ali nitko mi nije znao reći koja je priča o stolcu. Stolcu, odnosno starom drvenom ligelštulu. Je li pripadao nekom ribaru, nekoj staroj ženi koja se ondje uvijek sunčala, a sada je nema. Meni su takve misli padale na pamet dok sam razmišljala o stolcu, dok je moja vlasnica apartmana rekla “da je to obično smeće koje je netko tamo stavio”.
Ja ne bih rekla. Stolac je doslovno prva stvar koju vidite spustite li se u primorje Kožino. A i mislim da nikom nije u interesu od tamošnjih vlasnika nasred plaže imati “smeće od stolca”.
Dakle, stolac je ondje s nekom namjerom, nekim starim razlogom, ili novim. Nisam uspjela saznati.

Očito nitko oko mene ne odrađuju neke stvari iz prošlosti kao ja.
Na prvi pogled stolac podsjeća na nešto iz horor filmova, naročito navečer. I baš mi je to i bila fora.
No mene je “na drugu” podsjetio na nešto mnogo bolje. Na fotelju (samo u derutnijem i jeftinijem izdanju) na kojoj je sjedila Sharon Stone na hridi svoje terase, svoje vile u filmu Sirove strasti. Tim više jer je okrenut prema pučini, dakle vi mu kod ulaska u mjesto dolazite s leđa. Kao i kamera ka’ Sharon u spomenutoj sceni dok je ogrnuta dekom gledala u ocean.
Evo, takva različita gledišta na jednu stvar ponukala su me da napišem par rečenica o derutnom ligelštulu u Kožinu. U kojem su valovi kao na otvorenom moru, baš kao u Sirovim strastima. Vile su grandiozne s bazenima na svojim vrhovima, no meni ni blizu onoj od Sharon iz Sirovih strasti.

I dok jahte poznatih nogometaša plutaju oko vas, a slovačke influencerice u 7 ujutro na molu snimaju se kako vježbaju, tamo na stolcu u pola šest ujutro i sav svijet bio je moj. Barem nekoliko minuta u samoći i sa zvucima pljuskova mora.
Barem nekoliko minuta bila sam Sharon.
Koja je smireno gledala u razjaren ocean, dok se oko nje rađala krivnja, nevinost, strast, ljubav, nova knjiga, nova avantura… Barem nekoliko trenutaka bila sam – Me behind the wheel….

Putovanja, putovanja…koja život znače?

Olujno more me tu večer stjeralo na zrak. Zrak koji mi je trebao. Baš…kao udah za život. Veliki filmaš kazao je da je zadarski zalazak sunca najljepši na svijetu. Bez imalo nelagode može se gledati u njega kako tone. Mirno, dovoljno brzo da mislite kako ćete propustiti trenutak i potpuno prirodno.

Ove godine ni čaša vina, ni mirno, ni burno more ne tjeraju mi neke posebne emocije. Emocije kao da su stjerane u kut i ne mogu van. Osjećate li se i vi pomalo prazno nakon svega? Dvije godine neprekidnog straha i onog novoga koji nam dolazi u maskirnim bojama. U obliku hladne zime, kaosa na aerodromima, skupljeg goriva, redukcija svega… Ima čak i mjesta u rezervacijama po apartmanima. Sjećate li se lanjskog ljeta kada smo bili kao pušteni s lanca, kao pušteni na dva mjeseca disanja bez maski, na dva sunčana mjeseca druženja, povratka na staro o kojem su svi brujali? Kada su se isti apartmani iznajmljivali u istim terminima nekoliko obiteljima? I kada se usprkos svemu govorilo kako je sve super. Bili smo super. Makar malo. Makar dva mjeseca.

Kako ste? Nadam se da uživate u nekom obećanom putovanju samima sebi. Jer, ona su najvažnija. Na taj način ostajemo sebi vjerni, ostvarujemo svoje male snove, mi sami sebi, uživamo u drugim mjestima koja nas grade. Izgrade. Na novo.

Ja sam se ove godine nakon nekoliko njih vratila u okolicu Zadra. U malo mjesto Kožino. I opet me dočekala kuća s dobrom vlasnicom. Kuća sa kaminom. Kuća u kojoj se živi zimi, a ljeti ona daruje brojne uspomene onima koji u nju dođu, u kojoj su brojne kičaste figurice s mnoštva putovanja. Zidni satovi iz 80-ih svjedoče vremenu koje itekako živi u nama, a koje je bilo tako mirno i tako kvalitetno. Satovi još uvijek rade. I slika koja budi nostalgiju. U kojoj sam poželjela živjeti. Ne mogu pročitati autora, ali očito je i njemu bilo nešto takvo na pameti. Mir u samoći teško dostupnih krajeva. Život koji danas mnogi nebi živjeli, ali koji pruža toliko mira.

Iz ovih snova i malo guštanja uz čašu vina i samotnu šetnju, probudio me glas mojeg šestogodišnjaka:- -Mama, uzmi bager i nosi ga. Ide oluja! A ide i požar.

Želim Vam svima ugodne godišnje odmore. Zaboravite na sve. Zabavite se. Hvala Vam na čitanju, svima u Hrvatskoj i onima najbrojnijima u iseljeništvu. Nadam se da su vam moje reportaže o Rovinju koju su izuzetno dobro čitane pomogle o odabiru destinacija za odmor u Hrvatskoj. Meni još uvijek najčarobniji grad u kojem sam bila. No, nadam se da me najesen čeka i malo čarolije sjevera.

Sunce je zašlo baš pred oluju. Čudno, ali mene je nakon sunčanog dana dana smirilo

Malo vina, malo maslina
Mir koji vlada ovdje na staroj slici, u ovoj staroj sobi u kući na plaži nespojiv je s…
…kaosom kojeg živimo
Zato me na odmoru obradovala, baš kao poklon kojeg očekuješ i odobiješ, upravo ova fotelja

Ma bit će i jagoda…

Šveđani ovih dana u velikom broju odlaze na godišnje odmore

A,oni koji ostaju spremaju se na svoj veliki dan-noć- Midsommar night-tomorow night, naročito maštoviti su oni na ladanju…

Bijele noći su u tijeku.Ako išta najbolje opisuje vibru bijelih noći, to je ,među ostalim, spot Summer night city od ABBA-e.Vrijeme je za buđenje,za budnosti za noćni život, za lude provode.Midsommar je sutra navečer i oni koji još nisu iznijeli svoje kofere izvan zemlje, iznose stolnjake, cvjetne vijenčiće, vaze pune cvijeća iz svojih kuća i stanova na travu,na otvoreno,na razuzdani ples do jutra. A lepršave haljinice čekaju na vratima modernih kupaonica. Šampanjci su u frižiderima.Kao i svo potrebno voće za dobar koktel.Ploče su spremne za dobar party.

Sve je spremno, iako su vremena i tamo sve teža i skuplja. Naime,zbog loših vremenskih uvjeta bit će premalo jagoda koji su osnovni sastojak sutrašnje proslave odnosno kolača.

Najavljeno je kako će cijena jagoda otići u nebo,no švedske jagode ipak će biti povoljnije.Barem za ovaj dan.

Pa, nek i Midsommar zasja svojim sjajem.I u svojem obilju. Svemu usprkos.

Uživajte ljudi i veselite se.

Karlatornet -najviši neboder u Skandinaviji bit će upravo u Göteborgu

Najviša zgrada u Skandinaviji
Karlatornet bit će neboder u Göteborgu. Sa svojih impresivnih 245 metara i položajem na Lindholmenu bit će   vidljiv i s rijeke i iz centra grada. 
Na 73 kata bit će 611 apartman, hotel, uredi te sky bar. Izgradnja tornja je ujedno i početak nove četvrti Karlastaden.
U Švedskoj su prošli vikend proslavili svij nacionalni dan.Obično uz slastice u kojima su utaknute švedske zastavice
Puno šlaga u malo voča nakon roštilja.Taman.Omiljena švedska riječ.

Svaka škura svoju priču priča…

Odletila sam prvom prilikom opet u Istru.Ne mogu da ne posjetim svoje zelene škure s najboljom kavom na svijetu u Rovinju koji me prikovao uza se kao debelim željeznim okovima kojima se tako rado prepuštam.

I dok je rano jutro i tek nekolicina ljudi na ulicama, zvuci Everywhere Fleetwood maca u jazz verziji, osim u daleka sjećanja opet mi odaju svu čaroliju novog dana i vode me u malo sna. U kafić zelenih škura s najboljom kavom na svijetu.Tek metar od mene moj sin pleše sam sa sobom “Kad si sretan”.Turisti ga iznenađenim pogledima prate i opuštaju se i oni prolazeći malim ulicama, s malim otvorenim ulazima s drvenim stepenicama koje vode u apartmane s pogledom na more.Tek žurna Austrijanka nosi vreću punu rublja koju će dati na pranje u servis koji joj otvara mladić sa slušalicama na ušima. Sve to dok se dan budi…

I dok mi se čini da bi mogla kavu piti sto godina ovdje, jer ovaj mir sa sobom nosi toliko priča, odlazim u trgovinu starina i promatram stare kineske predmete ,drevne sagove,bicikle i zamišljam kako je svijet malen.Dolazim do malog svetišta, zahvalim sena svemu, a svodovi iznad mene podsjećaju na Veneciju.

Rovinjskoj škure pričaju svoje priče.Svaka svoju.Neke staru, neke obnovljenu,neke one koja čekaju nove vlasnike,goste,neke nove ljude i nove priče.

Baš tako osječam se tamo.S pričom na svakom uglu koja baca u najdublje snove o svemu o čemu ste ikad sanjali.Barem nas sanjare,da.

Popiti kavu još dok nema nikoga….nenaplativo

Drveni svod baš kao u Veneciji….

Uvijek friško cvijeće
Škure,balkoni, fasade ,fenjer i balkoni….ne, neka ih nitko ne dira….dok got daju mašti na volju u ova tamna vremena

KAJ NISAM TOTALNI CHILL??:)