Mjesec: svibanj 2022.

Odletila sam prvom prilikom opet u Istru.Ne mogu da ne posjetim svoje zelene škure s najboljom kavom na svijetu u Rovinju koji me prikovao uza se kao debelim željeznim okovima kojima se tako rado prepuštam.

I dok je rano jutro i tek nekolicina ljudi na ulicama, zvuci Everywhere Fleetwood maca u jazz verziji, osim u daleka sjećanja opet mi odaju svu čaroliju novog dana i vode me u malo sna. U kafić zelenih škura s najboljom kavom na svijetu.Tek metar od mene moj sin pleše sam sa sobom “Kad si sretan”.Turisti ga iznenađenim pogledima prate i opuštaju se i oni prolazeći malim ulicama, s malim otvorenim ulazima s drvenim stepenicama koje vode u apartmane s pogledom na more.Tek žurna Austrijanka nosi vreću punu rublja koju će dati na pranje u servis koji joj otvara mladić sa slušalicama na ušima. Sve to dok se dan budi…

I dok mi se čini da bi mogla kavu piti sto godina ovdje, jer ovaj mir sa sobom nosi toliko priča, odlazim u trgovinu starina i promatram stare kineske predmete ,drevne sagove,bicikle i zamišljam kako je svijet malen.Dolazim do malog svetišta, zahvalim sena svemu, a svodovi iznad mene podsjećaju na Veneciju.

Rovinjskoj škure pričaju svoje priče.Svaka svoju.Neke staru, neke obnovljenu,neke one koja čekaju nove vlasnike,goste,neke nove ljude i nove priče.

Baš tako osječam se tamo.S pričom na svakom uglu koja baca u najdublje snove o svemu o čemu ste ikad sanjali.Barem nas sanjare,da.

Popiti kavu još dok nema nikoga….nenaplativo

Drveni svod baš kao u Veneciji….

KAJ NISAM TOTALNI CHILL??:)

Tiho i povučeno otišla je ovih dana moja Ivča. Kako smo ju od milja zvali, jer bila ponosna Medjimurka, vesela, otvorena energična i puna zivota. Koji ju je napustio u 47 godini.Ne naglo, ali teško.Nekako se uvijek nadamo u medicinska čuda i da bude sve nekako dobro i potrajalo, no ovaj put nije. Otišla je od teške bolesti, a zadnjih dana u tišini. Hrabro, kao što je i ona bila, dok je donosila teške životne odluke i nosila se s teškom bolesti.

Sve sam ovih dana mislila kako je na svibanjskom jedrenju i kako liječenje prolazi kao što je i prolazilo. Dobro. Planirala je još na jedno jedrenje sa svojim ekipom koju je obožavala s kojom je bila slobodna i uživala u nekoliko dana svibanjskog mora.

Moja Ivana otišla je u tišini. Ostala je samo moja poruka na viberu “kako si mi draga?” onako u zraku….koja nikad neće do,biti odgovor. Posebna je ta bol koju nam rade i današnje mreže i sustavi komunikacije. Očekivala sam kako ću uskoro dobiti slike plavetnila mora, veselih ljudi i nju za kormilom, jer je tako uvijek bilo nakon par dana nejavljanja .Ovaj puta samo tišina. Otputovala sam na naglo, dok su mi uvečer počele stizati poruke o tužnoj vijesti. Ne nije me uhvatila tuga, već šok. Tuga je došla kasnije, u noći….pred jutro. Razmišljala sam o tome kako je svu svoju snagu zadnjih dana trošila na sebe i svoje najmilije, za rastanak, i kako je sebično razmišljati o mojoj poruci u zraku. Ali zapravo se samo teško nosim s ne pozdravom. Onim zadnjim. Zapravo shvaćam, sačuvala je svoje prijatelje od težine odlaska koju je proživljavala. Baš tako je i živjela. Tu i tamo stigle smo se naći, popričati, ja bih dobila prefini pekmez kojeg je radila, ako je bilo potrebno i isplakale smo se na brzinu, a tada bi ona krenula hrabro u svoj bijeli Peugeot i odjurila dalje u obaveze s djecom. Kako doma, tako i u školi, u kojoj je bila vesela knjižničarka.

Sjećam se jednog mojeg rođendana tamo u ranim tridesetima gdje je bila glavna zabavljačica. Gdje su je upamtili svi koji je i nisu poznavali dotad, po dobrom, po nesalomljivom humoru do kraja fešte. Najviše hrabrosti iskazala je u trenutku kad mi je kao novinaru nedostajala tema “O Božiću koji kod nekih nije sretan dan, već posve nešto suprotno”. Tada je bez imalo oklijevanja i hrabro u novinama u kojim sam radila progovorila o tragičnoj pogibiji njenog brata koji je stradao sa samo nekoliko godina na sam Badnjak.

Ivkica, želim ti od sveg srca mirne pute obasijane beskrajnim sjajem koji te čeka. Zagrli braceka. Otrčite u još jedno djetinjstvo koje skupa nikad niste proveli. Možda je upravo ta slika jedina utjeha u svem ovom turobnom događaju. U ovim turobnim vremenima koja ne donose ništa osim straha s kojim se svi borimo, i koja nikako da prođu i ostave svo to prokletstvo koje je odnijelo sa svijeta bezbroj dobrih i poštenih ljudi. Teška vremena, koje ni ovo proljetno sunce uz more, ni sam šum mora po prvi puta ne mogu otjerati ni metar daleko od mene. Budi mirna.

Voli te tvoja Megan, kako si me zvala

Ako ste ikad sletjeli u Dansku, a da je bilo sunčano,što je zapravo rijetkost, sigurno vas je iznenadila ljepote te zemlje iz zraka.Količina obradivih površina, velegradnost Kopenhagena,količina lijepog plavog mora koje okružuje tu zemlju,most koji ju spaja sa Skandinavijom, plaže….Sve će vam to iskusni pilot priuštiti u samo nekoliko minuta dok sljećete.

Meni je Danska, nekako, samo transferna zemlja bila i ostala, ali upravo možda zbog toga i najdraža.Krije se u njoj dovoljno šarenila,dobrog starog darka, trendova,klasike,tišine i buke,dobrih automobila kao i starih bicikala,nekog čudnog spoja Europe i već laganog mirisa i tišine Skandinavije.Ne, ne smijem zaboraviti tvorce bajki…

Da, baš po mojoj mjeri.