Kategorija: Švedska

Svi imamo davna ljeta kod bake. Nosimo ih u sjećanju. To su najupečatljivija sijećanja. Zato jer je kod bake – sve drugačije, lakše, bezbrižnije, jer bake nekako imaju sposobnost manje brinuti, dopuštati one granice koje mi kao roditelji od straha ne prelazimo. Dopuštaju nam da letimo po travi na sve načine, dodirujemo visine zajedno s pticama po drveću na svojim ljuljačkama i rasti onako kako trebamo. Barem na neko vrijeme. Oslobođeni bilo kakvog straha. I imamo osjećaj da nas boje razumiju. Za sve to, tada, nekad davno, sijećamo se mi koji smo odrastali u 80-ima, postojali su uvijeti – mala pitoma mjesta, velika dvorišta u kojima su bili posebni uvijek iznova neistraženi kutci, djeca poznata i nepoznata, ali s kojom smo se odmah skužili, bez krivih pogleda, bez ružnih riječi, djeca koja su znala živjeti vani, uživati na slobodi i svježem zraku… Bilo je prirodno izaći van. Toliko prirodno. To su bili naši izlazi iz svega, iz frustracija, iz strahova, iz doma u kojem smo sve znali i u kojem je bilo i dosadnjikavo…Sela kod baka. Posebno sela ili neki drugi manji gradovi pružali su djeci ono nešto. Ono na što se nismo trebali pripremati, a bilo nam je napoznato, ali i toliko divno.

Imala sam ljeta kod obiju baka. Kod svake je bilo posebno na svoj način. Kod svake je kuća i posteljina mirisala drugačije. Ljetna jutra su bila svježa, nije bilo toplotnih udara, pokrivali smo se poplunima noću. Kod jedne su se jele trešnje, a kod druge marelice. Kod jedne je mirisao je vrt, kopar i paradajz. I sve u njemu. A kod druge bilo je mirisa kukuružnjaka i kokošinjca. Nakon što su me probudile grlice, i dan danas ih pamtim, promatrala bih baku u vrtu s koja je brala svježu salatu, dok mi ja bila naslonjena na banderu. Salatu bi ona naslagala u staru limenu bijelu zdjelu oslikanu s nekim povrćem koje je izblijedjeljo. Potom bi ju oprale za ručak odmah na pumpi, a nakon toga bi baka čistila mahune ili slagala distane krastavce. Kopar je onaj miris koji me veže uz nju. I danas mi je to omiljeno jelo. Dinstani krastavci sa kiselim vrhnjem i koprom. Kod bake su živjeli i bratići, a velika garaža od Cikija, mojeg ujaka, kojeg je naslijedio od djeda, bila je leglo svega za igru. Garaža u kojoj je bilo alata, starih limenki i svega starog u čemu bi uživala. Uživali bi svinaročito onda dok bi dovukli staru svejtloplavu kadicu van, pa bi pred ulazom u kuću namočili sve što se dalo. Potom bi ludovali s biciklima ili bi se trčalo manijakalno po ulicama dok bi ujo vozio svoj motor kojeg smo se svi bojali. Ne sjećam se da su prolazili auti, iako je to danas jako prometna ulica u Čakovcu. A Ciki je i dan danas bajker. I motora se još uvijek nekako bojim. Ciki je slušao je dobru muziku i gledao trke po tv-u, a ako ne bi, onda bi radio u servisu televizora kojeg je vrijedno održavao, a stvari za popravak su mu svakodnevno donosili klijenti, prijatelji, poznanici…Cikija su zvali Barba.

Ljeta kod bake uvijek su bila puna šetnji. Išli smo čak do groblja na djedov grob ili do nekih bakinih frendica kod kojih bih uvijek žicala neku starudiju, makar sliku goblena s kojom ne bih znala što, ali evo nešto sam dovukla doma. Posebno sam se veselila časopisima Burda jer su nutra bile tete super obučene. Baka se za te izlaske uvijek oblačila u haljine koje je sama šivala od kupljenih tkanina, a oko struka stavljala bi tanki remenčić.

Kod druge bake budio me miris pečenih jabuka. Sestra i ja spavale bi u kuhinji na divanu, pa kad se baka digla obrzo bi zamirisale jabuke iz male kuhinje s malim prozorima u suterenu kuće u kojem se boravilo ljeti.

Bio bi to doručak nakon čega smo se izgubile na dvorište, pa kod susjeda Saše koji je živio s bakom, jer su mu starci bili gastarbajteri. Čekao je svako ljeto da dođemo. On je bi pun stranih igračaka, novih super modernih bicikala kojih bivša Juga nije vidjela, skupljao je markice i imao nekoliko albuma prepunih markica iz cijelog svijeta. Mislili smo onda koliko to puno para vrijedi. No, upravo me on potaknuo da sam sve bakine čestitke namakala u toplu vodu i skidala strane markice s njih od svih naših gastarbajtera koji su se javljali što iz Europe, Amerike što iz Kanade i Australije. Donosila bih doma i markice i i stare čestitke. Osim toga, pronalazila bih kutije od igračaka kod Saše u klijeti i u njih spremala sve što ću ponijeti kući. Igrali smo do kasnih sati “Država, selo, grad”, potonuli nekoliko puta u potoku do pupka, a ja sam sjela u mravinjak dok sam jela kiselicu poslaganu na debelo i “neopranu”. Saša je čekao i da po nas dođe naš stari koji je vozio Bubu, pa Ladu, a u koju je on sjeo na dvorištu i pravio se da nas vozi sve posvuda. On je bio naš prvi dečko. A mi njegove cure koje on vozika. Jedva je čekao da sjedne u auto, jer oni nisu imali auto. A njegovi su dolazi doma jednom godišnje. Bili su to dani. Mi smo odrasle, sve smo manje dolazile kod bake. Kuća se prodala, baka je otišla u dom. Pa se zatim prodala i kuća njegove bake… Ne znam gdje je Saša. Ali, sjećanja su tu.

Uz to, u starom mini frižideri kod bake, koji nije bio bačen, već je stajao u kutu blagovaonice pokrit sa stolnjakom, imale smo sestra i ja kuću za Barbike u kojoj smo posložile krevet, ormarić i sve što nam je trebalo. Sjećam se i dede koji je jeo ujutro špek i kruh i s cekerom šarenim obješenim na beciklin otišao u “zadrugu po kruh”. Tako su nazivali dućan. S njim sam često čistila kukuruz, pogledala svinje tu i tamo izdaleka i brala šljive.

Sve su to sjećanja kao od jučer. Ne sjećam se televizije, ni programa. On se gledao ljeti doma u Varaždinu. Kod baka je život bio drugačiji. On je ondje stao. I ostao takav nedirnut, čist s jasnim mirisima i emocijama zauvijek. I dan danas postoji bakin vrt u Čakovcu. Prekopan. Na njega podsjeća samo tu i tamo koja cigla ukopana koja je ostala u zemlji, a koja je označavala gredice. Kod one druge i danas postoji kuća koja je obnovljena, ali nema trešnje. Nju su izvadili. Neki drugi ljudi žive ondje gdje su ostala sjećanja, gdje su ostali naše misli i doživljali. Doživljaji koji su itekako živi i s godinama i koji ne blijede nimalo. Naprotiv.

Pišem ovo za svu djecu koja su krenula ove godine u školu. I koja su hrabro prošla kroz prvu socijalizaciju. Kao i za svu onu koja žive školske dane već dugo, a čiji su dani danas posve nešto drugo od onih naših. Namjerno sam povezala ljeta i zimu. Kako bi različite svjetove spojila u jedan. Pišem za djecu kojoj treba pomoći da osjete prave istinske osjećaje pravih vrijednosti. Roditelji, potrudimo se svi zajedno da naša djeca imaju u srcima trenutke koje će pamtiti zauvijek po onom dobrom. Jer i kad starih kuća ne bude, i kad dvorišta budu jednom tuđa, a vrtovi prekopani, znat ćemo da su doživljaji koje nosimo iz djetinjstva ono što nas je oblikovalo u ljude. U dobre ljude. Koji će kasnije imati ili barem pokušati imati dobru djecu.

Držite se, jer prosinac je pri kraju! Preživjeli smo još jednu. Zaželimo si jedni drugima povratak na prave vrijednosti. Iza mene je teško, ali ponosno razdoblje, vjerujem kao i iza mnogih.

It’s not hard to be like this in this days.

-Mama, pa kaj je to – Rovinj?- pitao me zbunjeno moj sin kad smo stigli, parkirali, a smiješio nam se prelijepi pogled na šareni Marstrand. Udaljen kojih sat i pol od Goteborga uz vožnju na nestvarno lijepe skandinavske plaže, Marstrand je pravo otkriće kakvo ne očekujete u Švedskoj.

Možemo reći pravi mali pitoreskni gradoć kojeg, osim pravih švedskih šarenih drvenih kuća, krase i one malo amerikanizirane, pa imate osjećaj kao da ste došli na stari set filma “Prohujalo s vihorom”. Prohujali smo i mi kroz Marstrand jer je pravi mali oblizek, a sve što je lijepo i slatko – kratko traje. Na ulasku u gradić nalazi se crkvica s grobljem kakvo, moram priznati, nisam još vidjela. Leži mirno uz šumu i tik do kuća. Približili smo se tiho, a samo lagani morski povjetarac na licu daje naslutiti da je ovo stvarnost, a ne neki film o gradiću na moru koji skriva svakakve tajne.

Već kad se spustite dvadeset metara prema plaži počinje marina koja vas prati sve do ulaska u gradić i luku odakle voze brodići na drugu obalu. Mjestašce je to u kojem su otvorene pomorske trgovine sa drvenim stolicama vani (kao da čekaju nekog za popričati), dućani sa slamnatim šeširima i torbama, a na uglu je neočekivano mala tržnica na kojoj je kila višanja 250 kruna. Mislili smo se zasladiti, ali smo se ipak zadovoljili sladoledom u obližnjoj trgovini u koju su nahrupili roditelji s djecom koji dolaze i odlaze s broda. Uz ovakav sunčani dan, šarene kuće i nasmiješene prolaznike, sladoled je pravi šećer na kraju. Ima jedan restoran s paprenim cijenama, i lijepo je popunjem strancima.

Na drugoj strani grada osim kuća iz “Prohujalo s vihorom”, stoji Carlstenova tvrđava koje je najveća atrakcija Marstranda. Ovdje možete večerati, ići na koncrte, ali i prespavati. Poznata je po tome što su u njoj bili zatvoreni ozloglašeni Lasse- Maja, ali i jedna žena zatvorenica – Metta Fock. Tvrđava datira iz 17. stoljeća, a danas izgleda skroz netaknuto. Možete se družiti i sa duhovima ukoliko prespavate, ima 30 ak kreveta, saznali smo.

Na ulicama malog gradića srest ćete prave jupije, hipstere, ljude koji su doslovno odjeveni kao klauni i tako sređeni izlaze van, jer, eto, došli su turisti. Uz kuće su predivno uređeni vrtovi na kojima ima i lavande.

Na plažama na putu do Marstranda stali smo da bi poslikali divne pejsaže. Na 20 stupnjeva bilo je i puno kupača. U zraku 20, u vodi 20. Taman, rekli bi u Švedskoj.

Radije sam popila cider u maloj svjetloplavoj drvenoj lokalnoj krčmi koja uvečer ima 80’s party s folk bandom. Oni su česti u Švedskoj i malo je reći – obožavani. Zamišljala sam kako sviraju ABBA-ine hitove navečer i sa njima u ušima vratili smo se u Goteborg i ispekli si švedska rebreca. Nama iz Hrvatske i više nego dan za poželjeti.

U potrazi za ljetnim stvarima u ormaru opet sam naletjela na nju. Moju prvu i zadnju – Miki Maus majicu koju mi je tata donio iz Mainza 1986. godine. Ista je kao i tada. A danas je i totalno moderna. Tako da sam odlučila opkuhati je, jer je od lijepog kvalitetnog pamuka, i nositi. A kako je inače već neko vrijeme služila kao odjeća za plažu, eto sad ću je svim srcem obući jedan dan za grad.
Vratila me ta majica, na kojoj se Miki i Mini veselo voze u Monte Carlo, u dane djetinjstva. Puna je roza i tirkizne boje. S tog puta tata je donio darova kao nikad prije i nikad poslije. Iako sam se najviše nadala Miki Maus majici, dobila sam i dugoočekivanu Barbiku koja je nosila haljinu sa crvenim srcima baš kakvu je imala moja susjeda, Walkman i svaštarije za školu. A bio je tu i suvenirski keks kolač iz spomenitog grada čiji okus pamtim i dan danas. Šećer i cimet.
Bilo je to ljetno doba. U ljetno doba nekako su djeca najviše djeca. Starci bi radili do dva, a do onda – svijet je bio naš s ključićem oko vrata. Sjetila sam se kako smo ljeta provodili u stanu na 4. katu u varaždinskom Đureku. Kako smo punili kadu i kupali se u ledenoj vodi za vrijeme vrućina, kako smo nazivali telefonske brojeve iz imenika glumeći da smo agencija za nagrade. Trebalo se pogoditi koja je najveća ulica u Varaždinu. Što je bila najbolja fora, svatko tko se javio na telefon prihvatio je zajebanciju i nastavio se s djecom igrati. Izmišljali smo vlastite kreativne igre u neživčanom svijetu. Svijetu koji je prihvaćao dječju maštu, makar ona i bila u tom trenutku možda za nekog malo i prezajebantska. Znali smo i probuditi ljude i tako to. Penzići su uvijek bili doma i uvijek bili za… Naravno, izmišljali smo goleme nagrade koje su si naši sugovornici mogli podići na pošti i svi smo se skupa veselili tome. I sve to s fiksnim telefonima. Zamislite takvo nešto danas? Kad smo već kod komunikacija, sjećam se dok smo s naših ljetovanja u Červar Poratu uvijek zvali baku s telefonske govornice i čekali na red kako bi ju pitali je li sve u redu, jer je sama i stara u stanu koji je pazila. Uostalom, bila je i ona na svojem odmoru i došla malo u veliki Varaždin grad te kavu spijala sa svojom susjedom Marijom s prvog ulaza, također udovicom, pa su zajedno tražile poruke mrtvih u preokrenutim šalicama kave, odnosno u zocu. To su bile prave 80-te dragi moji. I svi oni koji su tada živjeli, znaju to.
Vratio me moj Miki u moje djetinjstvo. Evo, neki dan ispratili smo suprug i ja našeg malog s posljednjeg vrtićkog dana. Imali su klinci feštu – priredbu, klopu, pjevale su se legendarne dječje pjesmice, bilo je veselja i tuge, ovacija, plakale su i bake i vrtićke tete, kao što to uvijek bude. Jer, nove generacije odlaze u škole. Sačuvala sam mu svoje nedirnute olovke iz 80-ih također kupljene u inozemstvu, u davnoj zemlji obilja za nas – Austriji, u koju se išlo po Milka čokoladu i pernice jer, eto, u staroj Jugi ih nije bilo onako lijepih i posebnih. Sačuvala sam sve to i svojeg Mikija u želji da se jednog dana vrati. Da preživi vremena i desetljeća, da priča neku svoju priču.
Hoće li ju netko razumijeti? Možda hoće.
Zato Vam i ovo pišem. Ako ništa drugo, bar će s mojim malim u prvim školskim danima biti moje olovke. Koje pričaju priču nekog drugog vremena. Sretnijeg? Drugačijeg zasigurno. Ma nek’ mu olovke koje su bile toliko lijepe, da ih nikad nisam trošila, kažu koliko ga volim.
Idem oprati Mikija, pa možda Vam se i uslikam u njemu.
Hvala tata da poklonima koji se ne zaboravljaju. Na vremenu kojeg si imao da sve to kupiš i staviš u stari kožnati smeđi kofer.I da te nisu ocarinili, jer, eto, ipak ste bili zbor koji pjeva zlo ne misli i nosi doma djeci barbike… U dobrim starim 80-ima.
Miki ide u Monte Carlo. Nadam se da Vi na neko mirnije mjesto gdje se čovjek može susresti sa svojim mislima, djetinjstvom, drugim lijepim stvarima i hrabrim planovima za budućnost.