Grmjelo je na Silvestrovo poslijepodne tlo u gradu Göteborgu iza 17 sati. Vrijeme je to kada se u centar grada sjati sve mlado i staro te ono dječje na tradicionalni vatromet.
Iako je padala susnježica i već debelo bila noć, bilo je hladno i puhao je vjetar, nije to omelo ni mame s djecom u kolicima da jurnu na vatromet. Bio je baš svemirski. Na trenutke imali smo doživljaj da se na tlo spuštaju NLO-ovi, potom su krenula srca, pa pahulje, zvjezdice, sve ono što si zaželimo u ponoć, a dirne nas u srce… Šveđani tako ovom divnom gestom daju priliku svima, i malima i starima, da uživaju u vatrometu u tradicionalnih 17 sati kada to svi uglavnom mogu.
Kao što to i bude na otoku, tlo se treslo poprilično, jer je Göteborg na obali, a od vibracija su se palili i auto alarmi. No, ono što se dalo zamijetiti je – tišina i pozornost kojom se vatromet pratio. Što zbog snimki, a što zbog ugođaja u kojem je, vjerujem, svatko zeželio duboko u sebi mira i nade u bolje sutra.
Haga, jedan od najstarijih i najljepših kvartova u Göteborgu, živi svoj božićni san.
U ulici koja zrači iskonskom švedskom starinom, starim obrtima, antikvarima, trgovinama za vještičarenje, starim drvenim kućicama koje su danas nečiji stanovi, kockasto popločenim ulicama, ovih dana vrhunac je bozićnog duha.
Ne, Šveđani ne prodaju kuhano vino, oni ne jedu germ knedle ni fritule. Ne ore se božićne pjesme odasvud. Ovdje se čuje žamor veselih ljudi i još veselije djece. Na božićnim štandovima često su starine za svakoga po nešto, od tanjura do starih postera, za koje licitirate. Najveća gužva je na štandu za najpoznatiju švedsku hrenovku ili Korv kojeg ima u svim bojama i dimenzijama. Jedu se hot dogovi sa sjevernjačkim kobasicama. Kao od šale prodaju se friško pečeni ušećereni bademi. Širi se miris nečeg sličnog kao palačinka, mislim da je recept došao iz Danske. Miris vanilije jednostavno tjera vas da nešto pojedete. Kupuju se starinske lizaljke i imate osjećaj da ste u nekom starom filmu. Malo dalje stoje Djed Božićnjak i Baka Mraz i čekaju na fotkanje. I dok se moj sin fotkao, mene je Baka Mraz povukla da se fotkamo nas dvije skupa. Jedna topla gesta od sjevernjaka, moram priznati, baš me oduševila.
Djeca najradije jedu ušećerene jabuke kojima je teško odoljeti. I dok odrasli piju pivo ili gloog uz neobavezni razgovor svatko sa svakim, djeca se igraju do mile volje, valjaju se po podu u svojim zimskim kombinezonima i šarenim kapicama. I dok sam ispijala svoj ovogodišnji Haga gloog u malom kafiću koji ima veliki stakleni izlog, pa sam iz topline mogla pratiti situaciju vani, ušetalo se brdo Kineskinja unutra koje su izgledale kao švedski sjevernjački narod Samiji. Tako su i bile obućene. Pojele su brdo hrane za svojim rezerviranim stolom, u vremenu u kojem sam ja dovršila gloog. Probila sam se do trgovine s modlama za kolače i sretna što sam napokon kupila svoju modlu za gingerbredmena kojeg ću raditi velikog kao što je to radila Pipi Duga Čarapa.
Probila sam se kasnije do kraja ulice gdje me dočekao štand sa svim slasticama što božićnim, što tipično švedskim, ali tamo je bio red od 50 ljudi i nisam imala vremena više čekati, a padao je i mrak. Tako da sam svoju božićnu šetnju završila uživajući u pjesmi koja je dopirala do mene. Pjevao je mali zbor koji je na jednom od trgova nastupao s nogu, a capella, pjevajući Santa Lucia. Da, ovdje je to velika pjesma i praznik za Šveđane, koji “Lusijom”, kako je oni izgovaraju, tjeraju mrak i dozivaju snagu svjetla.
U mislila sam bila sa svim lošim od ove godine (teško je ne misliti na to) i pokušavala u sebi snažno prozvati svijetlo za sve nas. Za snagu, za nadu, za bolje sutra za sve.
I na kraju, priča o kupovini bora ovdje na sjeveru. Kupili smo zadnji bor dolje u kvartu gdje su se prodavali. Prebrzo su se rasprodali u ove dane, no ostao je jedan zadnji. Prodavač je bio toliko ljubazan da nas je pokušao odgovoriti od kupnje kazavši da će boru brzo spasti iglice jer je dosta suh, no ipak smo ga uzeli za 200 kruna, što je super cijena, i donijeli doma. Bor se super drži, iglice ne padaju i mi smo sretni. Sretan je i bor što je i on ipak nečija božićna jelka ove godine. Ipak odabran.
Budite i vi sretni ovaj Božić, iako ste umorni od ove godine, baš kao što je naš bor umoran od sjevernjačkog vjetra. A koji je ipak našao svoj topli dom za Božić.
Kroz cijelu ovu godinu mislim puno o tome što je zapravo sreća. Kroz djetinjstvo, odrastanje, mladost sve do zrelosti o sreći sam razmišljala kao o nekom uzvišenom osjećaju veselja koji, kad se postigne, ostaje. Također, u tim mislilma često su bile stvari koje nas usrećuju, u kojima se vidimo sretni i lijepi, o ljubavi koja se napokon dogodila, o poklonima koje smo dobili, o ostvarenjima na poslu, u privatnim životima. No usrećuje li nas to doista? I može li sreća kao takvo ushićenje zapravo biti osjećaj koji je stalan? Naravno da ne. Mnogi nas sretnu pa nas upitaju -Jesi li sretna/sretan? Mogli bi odgovoriti: sada jesam, no, ne znam da li ću sutra biti. Da to je najrealniji odgovor, jer sreća nije trajan osjećaj i bilo bi poprilično neprirodno da nam je biti sretan trajan osjećaj. Kako smo tijekom prosinca u nekom euforičnom raspoloženju koji nam je zapravo nametnut od okoline, mnogi iznutra ne osjećaju ispunjenost, ne osjećaju ushićenost, ne osjećaju veselje. Čak naprotiv, ponekad tuga ojača kao nikad prije. Mnogi se povlače u sebe, traže neki mirniji kutak. Kao novinarka znala sam često tijekom prosinca pisati upravo članke o tome kako provesti sam i ne u dobrom raspoloženju, Badnjak ili Božić, nije kraj svijeta, već potpuno novo otkriće sebe, potpuno novi pogled na sve. Može biti, svakako.
U ovoj godini mogu reći da sam se srela s nekoliko teških trenutaka koji su me svakako obilježili. U kojima sam naučila da je zdravlje sve. Da je nagli gubitak oca nešto što nikad ne prežalite. Da je dječje slomljeno srce nešto što vas nagriza iz dana u dan i da usprkos tome morate biti nasmijani i jaki zbog njega. Da je obitelj, koliko god zvučalo već otrcano, najvažnija na svijetu i jedini stvaran i opipljiv fluid koji smo sami izgradili i gradimo ga do kraja života.
Okitili smo bor neki dan. Također, ove godine sam po prvo put shvatila da me taj čin više ne ushićuje kao nekad. Očito je dijete u meni prepustilo mjesto napokon i do kraja- mojem djetetu. On danas najljepše okiti bor, onako iz srca, kuglu do kugle, sve u đuture… I najljepše je okićen dječjim srcem i dječjim očima. Pomislila sam – i vrijeme je. Otpustila sam.
Baš kao što je došao Badnjak da umjesto dede ja pročitam prije večere Isusovo rođenje i svima zaželim sretan Božić, tako je došlo vrijeme i da Luka kiti bor. Sve u istoj godini. Onako ushićen pjevajući sve živo što zna, kao što sam ja nekad pjevala nove, upravo “odmotane” pjesme s novih albuma Novih fosila.
I znate što? Kao za inat, u podrumu kuće, nakon valjda 20 godina traženja, naišla sam na stare kugle. Nazvat ću ih ex yu božićne kugle kako ih zovu na Instagramu svi oni koji ih imaju i čijim se slikama svi ovih dana dive.
Upravo te kugle, nekoliko njih, pojavile u se u mojima rukama ovog prosinca. Lagano u kutijici bez poklopca, kao vatu, donijela sam ih u kuhinju i negdje navečer, kada nema u stanu nikakvih smetnji u obliku trčečih tornada, polako stavila na bor razmišljajući o tome koliko su stari konci na kojima one vise. I što mi je sudba htjela reći ovog puta. Da, obožavam božićni nakit, on je meni više od nakita. On je meni najbolji dio djetinjstva, dio najbolje čarolije koja se samo nekih dana u godini širila stanom u kojem smo nekad živjeli i kao djeca znali smo da je nešto čarobno počelo. Kada se kiti bor. Kitio se samo jednom, na Badnjak, i u mraku, navečer. Sjećam se mirisa svijeća, mirisa margarina u kuhinji. Znala sam dugo ležati pod borom gledajući sve do gora, do najviših grana, promatrati svaku kuglu, misleći zašto se bor kiti i zašto to sve tako sjaji. Zašto sve tako miriše na mir, šumu, i kako je divno dio čiste prirode donijeti u stan i okititi je. Svaka kugla imala je za mene posebno značenje, svako u obitelji imao je svoju kuglu. Ne znam koju kuglu je imao moj otac, ali mislim da zvijezdu. On je bio najviši pa ju je on i stavljao. On je zapravo za mene bio zvijezda na boru. Ali on je bio i nešto drugo. On je kićenje također prepuštao nama, djeci. I dok sam mislila zašto ne kiti i zašto ga to ne zanima, ove godine shvatila sam da je on dijete u sebi prepustio također nama, malima. I to mu je bilo jedino važno.
I dok smo mi kitili, on bi znao otići na misu navečer. Vjerojatno bi nakon svega stavio i pokoji licitar božićni koji je donio iz crkve uvijek oko blagdana, onako za sebe. Moje stare kugle nitko još nije zamijetio ovih dana na boru. Nisu u boji, nosi sjajne. One su davno izgubile svoj sjaj na van. Ali nose neopisivu sreću u sebi. Nose iskustva jedne generacije, jedne obitelji, jednih Božića, osmijehe djece koja kite.
Dragi moji, sreća je malim trenucima. Kada mislite da kugle više nikada nećete naći, pa ih slučajno nađete, onako par komada čitavih. Kada mislite da je nešto izgubljeno, a ono se vrati u vaše ruke samo da vas podsjeti da je sreća tu,da se javi kada je najmanje očekujete,da je u vama i da je za nju potrebno jako malo. Imajte otvorena vrata kako got se osjećali.
Pjesma Last Christmas ovog prosinca slavi 40. godina od kada je publiku svijeta zaludjela! Ne sjećam se dana kada sam je prvi puta čula, ali se sjećam, kao mala djevojčica, možda već i tinejdžerica, jako dobro prvog susreta s video-spotom koji savršeno ocrtava atmosferu Božića i blagdana u planinama. Da podsjetimo one kojima su danas spotovi dostupni sve po svuda i stalno, u osamdesetima su se spotovi mogli gledati jako rijetko i na nekim stranim televizijskim postajama, tako da smo uživali u svakom kadru te čekali cijeli dan da bi vidjeli omiljeni video. Moglo se zamijetiti da se radi o nekim suptilnim osjećajima dvoje nekadašnjih ljubavnika koji su se opet sreli za Božić u starom društvu. Kuća zatrpana snijegom u švicarskim planinama tada mi nije izgledala idilično, kao ni druženje uz kićenje bora, skije u bojama neona…Danas taj spot djeluje idlično. Danas, i ne samo danas, već dulje vrijeme ta je pjesma blagdanski evergreen koja već u prvim taktovima budi strašnu nostalgiju ne samo za slavljem, za Božićem, nego i za vrstom ljubavi koji smo nekada svi doživjeli, koja danas možda se ne događa tako i na taj fatalan način. Neka mi oproste današnje generacije, ali nekad smo ljubav doživljavali jako fatalistički, jako ozbiljno i bili smo nekako punijeg srca u davanju iste. Zašto ovo pišem? Baš sam pročitala kako se u počast Wham-ovom hitu sprema velika obljetnica u Velikoj Britaniji . Oko Božića bit će predstavljena i unwrapped jednosatna tv posveta spomenutoj pjesmi o tome kako su je radili veliki George Michael i Adrew Ridgeley te kako su, iz zapravo pjesme jednostavne melodije, napravili kultni glazbeni božićni fenomen koji traje. Božićne pjesme i inače traju i ljudi ih vole. One su stalni podsjetnik na zajedništvo, ljubav okupljanje, toplinu doma… Mnoge božićne pjesme stoga su uvijek poželjne za čuti, one uvijek bude najljepše emocije i skoro svatko ima svoju božićnu pjesmu koja mu onako legne na srce, uz koju se oslobađaju emocije, uz koju bi i smijali i plakali. Jer baš takvi su i blagdani. Sjete nas na sve lijepo, na sve tužno, na sve što nosimo na leđima,na sreću koju smo doživjeli te godine i daju snagu za dalje. Posebno sjete na one koji nisu s nama. I veselje nastavljamo s onima koji jesu. Upravo to daje nadu. Baš kao u pjesmi grupe Wham javlja se nada, nada u ipak sretan zaborav ljubavi koje je neslavno završila, ali je ostala u jednom Božiću začahurena kao u snježnoj kugli. Ali, novi Božić donio je novu nadu, novu snagu i svijest o novom početku. I ne zaboravite da kad čujete Last Christmas i na velikog George Michaela koji nas je napustio sa samo 54 godine, nekako sudbonosno na sam Božić. Da, emocije su na Božić jake, ponekad ih je teško izdržati. Sjetimo se nezaobilazno svih kojih nema, a koji su rado slavili Božić , i za koje se nadamo, onako duboko da im je negdje gore, iznad božićnih zvijezda, lijepo i mirno.
Počeo je Advent.Nosite u srcu sve lijepo. Samo lijepo.
I dok je glavni grad Švedske prije koji dan zatrpao snijeg,u Goteborgu još je jesen.Kišno,hladnjikavo, vjetrovito.Najava je to dolaska zime koja će prema najavama biti dosta jaka sa snijegom.
Jutra su sve mračnija,večeri dolaze već popodne.Neki sklanjaju svoje palme u zadnji čas.Ova slika prije bi pasala negdje za područje oko Splita, no eto na jugu Švedske uspjela sam je snimiti iz auta. Kao i plimu na Baltiku koja je došla skoro do ceste….I dok mnogi ne spavaju kada puše i svom silinom udara u zidove zgrada i kuća,rušeći sve na terasama ja sve više volim baltički vjetar.Osječaš da si ziv,da je priroda neumoljiva, ali i predivna.Ovdje na sjeveru čini te nekako jačim,smirenijim.
Šetajući centrom Goteborga na svakom većem ulazu obično gdje je kakav poslovni objekt ili kafić ostavljena je jelkica kako bi je vlasnici uskoro okitili. Osjeća se atmosfera blagdana,sve je više ljudi u druženju, puno se kupuje, puno se pije gloog.Turisti su zaposjeli Haagu i njene simpatične trgovine i restorane. A građani već naveliko stavljaju žaruljiice na svoje balkone.Pa onako kroz zavjesu uživam u ugođaju gledajući balkone.
Ono što sam zavoljela kroz boravak na sjeveru su patuljci.Iako su bili više nego čudni, dok sam tek stigla prije skoro deset godina,sad im s veselim. Jedan izlog antikvarijata posebno me privukao,no u trgovini ih nije bilo.Ondje su bile stare lutke,od kojih je jedna strankinja pobjegla van uz osmijeh, naravno.
Slijedila sam tako patuljke po gradu,ali nisam uspjela naći nijednog za ponijeti kući.Očito je to bila i namjera.Oni se smiješe samo kroz izloge dućana,s prozora kuća…
Uz glas odlične Barbre Straisand koja mi pjeva u ušima o sjećanjima, shvatila sam da je osjećaj blagdana uvijek isti. Uvijek je u nama onaj isti osjećaj zajedništva koji su nam usadili roditelji kao klincima.Tesko će mi sigurno pasti prvi Božić bez našeg dede, ali planiramo njemu u čast okititi najveću jelku ikad.Baš ću je kao i on duvući doma i kupiti dolje pred našom trgovinom u Švedskoj.
A sad priča o patuljcima koju sam našla. A koji mi ne daju mira.
Za vrijeme Božića u Švedskoj je običaj ostaviti zdjelu kaše ispred kuće ispod ulaznih stepenica kako bi je švedski patuljci pojeli na Badnjak. Ako je zdjela prazna sljedećeg jutra, sve će biti u redu još godinu dana.Ako ste prema patuljcima dobri,oni vas neće zezati,nego vas štititi.
Mnogi Šveđani kod kuće imaju vlastite figurice patuljaka koje imaju na posebnom mjestu u svojim domovima tijekom cijele godine. A drugi ih koriste kao ukrase kako bi ukrasili kuće za Badnjak. U nordijskim zemljama Europe postoje skandinavski gnomovi. U Švedskoj, Finskoj, Danskoj i Norveškoj postoje male razlike među njima i nazivaju se drugačije u različitim regijama.
Jedno švedsko istraživanje pokazalo je kako je će najpopularniji poklon ovog Božića biti – unisex parfem. Bila je to i glavna tema jutrošnjeg programa švedske državne televizije, a koja me odmah ugodno prebacila već u blagdane. Darivanje za Božić tradicija je duga koliko i sama proslava ovog, po mnogima najljepšeg blagdana.U davnim vremenima poklanjale su se jabuke, mali domaći keksi, orasi ili nesto ručno izvezeno, a s početkom trgovine i industrije stvari su se počele bitno mijenjati.
Tvrtka HU koje je provela istraživanje ističe kako je industrija ljepote snažno doživjela procvat tijekom recesije, stoga je ovakav poklon najbolji i najtraženiji u Švedskoj, baš kao što je to bio crveni ruž u vrijeme nakon Drugog svjetskog rata. Što znači da kada su velike kupnje stavljene na čekanje, potrošači ipak biraju priuštiti si male radosti u svakodnevnom životu. Nadalje, piše kako je fokus na pojedincu sve jači kako su granice rodno stereotipnog izražavanja u modi i kozmetici zamagljene, što unisex miris čini ovogodišnjim božićnim poklonom. Istraživanje se provodi već 37 godina. A predloženi pokloni moraju ispunjavati tri kriterija: moraju predstavljati vrijeme u kojem živimo, moraju biti novost ili nešto što je ponovno zadobilo interes, moraju imati veliku prodajnu vrijednost ili se prodavati u velikom broju.Evo ukoliko se želite ugledati na Šveđane,parfem vam je najbolji izbor.Koliko ja saznajem trenutno se jako vraćaju u modu oni iz osamdesetih koje smo rado nosili – Anais Anais,Tresor i drugi ako ih se sjećate. Bili su moćni i jaki, ali ih se i dan danas sjećam…Mislim da ih mirno mogu nositi svi koji vole unisex parfeme.
Ovako su bili rangirali najpopularniji pokloni u posljednjih dvadeset godina:
2023: Igra za zabavu
2022: Pleteni odjevni predmet
2021: Ulaznica za događaj 2020 godina: Olujna kuhinja
2019: Mobilna kutija
2018: Reciklirani odjevni predmet
2017: Električni bicikl
2016: VR naočale
2015: Robot usisavač
2014: Narukvica za aktivnost
2013: Blender za svježi sok
2012: Slušalice
2011: Kutija za ručak
2010: Tablet
2009: Pribor za uredjivanje za noktiju
2008: Iskustvo
2007: GPS prijemnik
2006: Zvučna knjiga
2005: Set za poker
2004: Ravni TV.
Eto dragi moji, u Švedskoj je lijepo, hladno i sunčano. Sve je okićeno.
Kad šetam često vidim kroz prozore koji nemaju zavjese da neki već imaju postavljene jelkice doma, ali koje nisu okićene. Uzivaju u zelenilu i skorašnjim danima koji će nam, nadam se, donijeti mira,zdravlja i obiteljske sreće.Da, upravo je to ono što bi si svi jedni drugima mogli poželjeti.Uz parfem ili ne…
Zamaglilo je ovih dana u Švedskoj.Ljetni prizori plavog neba postali su dio prošlosti, prisjećamo ih se sve češće…No i magla i hladnoća i sve kraći dani dio su švedske prirode i načina života.Šveđani sve više uživaju u toplini svojeg doma,uz piće i dobru hranu, u društvu ili sami…Lampice u prozorima već su upaljene.
A mi im se posebno radujemo kada će za koji dan obasjati i švedske ulice,trgove,kućice raznih boja…Tada će sve zimsko, tmurno i mutno dobiti drugačiji zvuk,miris,osjećaj i ugođaj.Kad uskoro zamirišu gloog i cimet na svakom koraku….
Možda ste pročitali vijest o tome kako u Norveškoj dostavljaju pakete ljudima pravi mali roboti. Iako u Švedskoj još nismo zamijetili robotića na cesti, niti nam je došao pred vrata, već godinu dana paketi se podižu ovako:
Nakon što dobijete poruku o tome gdje vam je pošiljka, uputite se, obično to bude u najbliži trgovački centar, jednostavno prislonite kod sa svojeg telefona kojeg dobijete zajedno s porukom i vaš paketić dopemit će vam mašina u par sekundi.
Izgleda dosta futuristčki, tamno, mračno, ali evo, mojem sinu je silno zanimljivo, i obično bude najvažniji dio dana kada se “kod robota ide paket”.
Jednostavno, u tišini, u potpunoj diskreciji, onako kako to Skandinavci vole, pokupljuju se čak i paketi. I to u bilo koje doba dana.
Dolazi najljepši dio godine… Uskoro se javljam s puno dobrih drugih vijesti.
Mučio me Covid, pa post Covid neko vrijeme, nadam se mi opraštate što se dugo nisam javljala….Hvala na praćenju.
Kad se u Švedskoj zaželite pravog ugođaja turizma, muvinga, obale, kupanja, vožnje brodićem možete svratiti u Marstrand. Do malenog gradića na obali udaljenog oko 30 kilometara od Goteborga dijeli vas vožnja malo više od pola sata prvo autocestom, a potom lokalnom uz koju ćete vidjeti sve najljepše od ovog dijela Švedske. Zelene travnjake na kojima pasu konji, crvene drvene kuće, seoska gospodarstva, ogromne vile do kojih ne znate niti kako vlasnici dolaze… Plaže uz tamnu stjenovitu obalu, mnoštvo privatnih brodica kojima se Šveđani voze svakodnevno sada kada je ovako lijepo ljeto.
Inače, u Švedskoj je i dalje oko 20 stupnjeva svaki dan, sunce ugodno grije, možete se sunčati svaki dan – cijeli dan. Dan traje do iza 22 sata. A jutro počinje sa suncem već oko pola 4 ujutro. Navikla sam se i ne osjećam onaj umor oko 20 sati navečer kao u Hrvatskoj. Nema sparine, može se uživati u noćima koje nisu tople i na otvorenom. Sve to uz lijepi hladnjikav vjetar koji vam ipak daje na znanje da ste na sjeveru, ali uz kojeg se da izdržati cijeli dan na suncu.
No, vratimo se putu prema Marstrandu. Ne cesti se uz vas bit će mnoštvo automobila nakrcanih sa biciklima i ostalim rekvizitima koje sjevernjaci rado koriste na odmoru i u slobodno vrijeme. Gradić je to izuzetne i posebne ljepote u kojem se spaja opušten ugođaj praznika, nekog starijeg vremene Švedske, (nema nijedne moderne tehno građevine, najmoderniji je kiosk za kupovinu brodske karte), stare arhitekture, pitomosti kućića i otvorenih dvorišta, pa me često asocira na neke naše istarske gradiće. U Marstrandu možete ostaviti auto na velikom parkingu i potom brodićem čija vožnja traje oko 5 – 6 minuta stižete u sam centar gradića u kojem potpuno ostavljate sve obaveze za sobom. Ukrašen je starijim kućama raznih boja s drvenim ogradama, švedskim zastavicama, mnoštvom objekata za jelo i piće, malim simpatičnim trgovinama. Možete jeftino proći ako pojedete fish and chips za 145 kruna, kuglicu sladoleda za 45, neko piće ili kavu s mlijekom za 45 kruna. Možete kupiti neki suvenir, majicu, keramičku kućicu, švedski tradicionalni konjić ili slično. Prema staroj gradskoj utvrdi koja je na vrhu gradića, usput stoji i divna crkvica koja datira iz 11. stoljeća, a koju već na ulazu krase ogromne kamene ploče iz tog doba. Unutra je jednostavno ukrašena, kao i sve protestantske crkve, mir je i tišina, svira neka lagana glazbica, a u zadnjem dijelu crkve postoji i – kutak za dječju igru. Mala kućica u kojoj živi krpeni mišić, a prikazana su sva dobra dijela koja on radi. Tako su djeca u crkvi mirna, a istovremenu uče ono najvažnije – solidarnost, pomoć drugome i važnost dobrote.
Iz tog ugodnog ugođaja, izašla sam na trg na kojem je svirao jazz band, onako glasno, uz trube i bubnjeve, a mnoštvo turista, među kojima sam zamijetila brojne Norvežane i Australijance, uživalo je u pravom ljetnom okruženju i zabavi na travnjaku onako američkog tipa. Malo dalje, krenuli smo prema glavnoj plaži na kojoj nije bilo gužve, ali je bilo mnoštvo nasmijanih lica i vesele djece. Uz hotel, koji je ujedno i lječilište, osjeća se miris slanog mora,a prema šumi su smješteni teniski tereni. Mnogi koji su smješteni u spomenutim hotelu izlaze van u ogrtačima i piju šampanjac uz bazen. Mislim da je noćenje oko 400 eura u tom hotelu. Dobije se dojam kao da ste ušli na scenografiju nekog filma o slavnom detektivu Poirotu.
Prošetali smo uz plažu, uzeli par kamenčića za uspomenu, probali more koje nije hladno, već ugodno. Čini se da je i puno čišće nego na plažama u Goteborgu.
Na samoj plaži stoji i začudna kuća, koja me podsjetila na neke filmove, također. Dovoljno je da se pitaš ima li živih unutra odnosno živi li netko ovdje. Ali najviše pitanja koje sam vrtjela u glavi bilo je u vezi zime i kako Marstrand zapravo izgleda dok je zima. Ovako ljeti, ima poseban šarm, a zimi mora da je mističan. Odnosno, moram ga posjetiti.
Možeš sve što poželiš, kaže pjesma You can do Magic od starog benda America koje me privukla i koju volim slušati doma, pa sam sjela u obližnji kafić i popila rose kako bi je poslušala do kraja. Nisam je htjela pustiti sad kad me ovako lijepo ispratila iz divnog dana. I koja me kao nekim trikom ispunila do kraja onom energijom koja mi je bila potrebna.
