Sambo? Ni blizu sambi, već akrobatski rock’ n’ roll

Jeste li čuli za sambo?To je neka vsta izvanbračne zajednice u Švedskoj. Ali meni se s čini s puno manje obaveza papira i birokracije, nego li je to izvanbračna zajednica recimo u Hrvatskoj. Iako, ime podsjeća na jedan od najerotičnijih plesova za koji treba dobra usklađenost obiju strana, sambo to teško jest. Bar iz mojeg iskustva, odnosno iz pričanja i iskustva onih koji su ga probali. U takvoj zajednici u kojoj je par prijavljen na istoj adresi, mogu i kupiti zajednički stan te skrbe zajedno o djeci (ukoliko imaju zajedničku), dobija se dojam razigranosti i slobode. Čak i sami švedski pravnici ističu kako sambo još uvijek nije do kraja pravno jasan, odnosno nije puno toga dorečeno u toj zajednici, tim više što se u sambou ne naslijeđuje od partnera ama baš ništa po njegovoj ili njezinoj smrti makar i imali zajedničku djeci i skupa gradili dom.
U zajednici zvanoj sambo prema dostupnim podacima živi oko 2 milijuna Šveđana. Mnogo je samaca, neki su u klasičnom braku, a neki žive sarbo – odnosno viđanje bez života na istoj adresi. Ne znam potpisuju li se i za to neki papiri.

Dakle, sambo je zajednica partnera koji prilikom dolaska na istu adresu potpisuju papir (bez odvjetnika i bilježnika) da će živjeti skupa te ukoliko se raziđu, a veliki broj samboa propadne, uglavnom kasnije zajedno skrbe o djeci – imaju tzv. dvotjedni život, bez uzajamne alimentacije. Papiri o sambo zajednici predaju se u organizaciji Family law i to je to. Koliko sam iščitala iz raznih pisama ljudi koji su izišli iz švedskog samboa, u Švedskoj ima jako puno stranaca koji su potpisali sambo, a nisu znali do kraja njegova pravila, pa imaju jako puno problema. U sambou ipak postoji mogućnost i da samo jedan roditelj dobije skrbništvo, a drugi viđanja po dogovoru, što mnogi ne znaju.

Mislim da je najveći problem u propalom sambou u dvotjednom životu. Dakle, djeca su kod svakog partnera svaki drugi tjedan. U tom tjednu kao roditelj teško da možete na poslovni put (ukoliko nemate svrsrdnu pomoć sa strane, a poznato je da ondje nema baka servisa jer bake rade do kasnih godina). To ste nužni kod intervjua za posao i istaknuti. Ne možete si, bogme, ni organizirati nešto s novim partnerom u koliko su djeca mala, a uglavnom – jesu. Teško se održavaju prijateljstva, jer je jako puno dvotjednih života ovdje i teško se poklopiti s nekim da ste u tjednu kad ste svi sami. Čujem kako se parovi i u Hrvatskoj sve više dogovaraju kako će voditi dvotjedni život i kako im dobro ide u tome. Hrvatska je ipak puno manja i toplija zemlja, pa vjerujem u dogovore za dobrobit djece, a postoje i bake servisi.

Moje iskustvo je da djeca u sambou imaju podijeljene igračke, nerijetko im nešto fali jer je ostalo u drugom domu, od igri do knjiga, do pribora za školu. Imaju podvojenu garderobicu (zna se što kupuju majke a, što očevi – u lipu), zdjelice za hranu u školi. S vremeno i to profunkcionira tako kako jest. Često, a naročito sad u pandemiji, nemaju kamo pozvati prijatelje, jer je teško išta planirati na veće udaljenosti. Obično se tako rođendani slave i do mjesec dana zakašnjenja. Ono što stvara najveći stres je stalno seljakanje iz doma u dom, iz situacije u situaciju. Događa se i još jedna bitna stvar. Često ta djeca dobivaju polubraću, krvnu ili onu koja dolazi s novim partnerom pa su opet svaki drugi tjedan u drugom prostoru s drugom djecom, a ako se ponovno dogodi razvod, a događa se često i to, tada se sele opet nekom trećem i priča se vrti u krug. Gubi li obitelj kao iskonska tradicionalna tvorevina na kakvu sam naučena od malena u mojem svijetu u tome onaj svoj smisao – kontinuitet i stabilnost? Često sam se pitala gledajući oko sebe. Do svoje punoljetnosti djeca promijene i po nekoliko maćeha ili očuha na koje se navikavaju pa ih opet gube, sa ne znam koliko polubraće ili tuđe djece s kojom dijele dom svakog od roditelja. Jedan je čovjek dobro opisao sambo. Rekao je: “Za ustati se ujutro i isplanirati dan s partnerom s kojim živite, treba četverodimenzionalni sofver!”

Također, ima slučajeva da su partneri koji se nisu jasno izjasnili u vezi skrbništva ili se nisu još dogovorili do kraja, a raziđu se, netko želi otići u drugu zemlju s novim partnerom i dijetetom, pa je onaj koji je ostao u matičnoj doslovno u potrazi za vlastitim djetetom na koji zakonski ima pravo, ali i nema jer nisu ništa riješili ni potpisali. Sve su to rupe u sambou za kojeg pravnici u Švedskoj kažu da ga treba sustavno razraditi, jer jako puno mladih ulijeće u takav način života.
Treća stvar su partneri koji su novi u čitavoj situaciji. Primjerice, ako nemaju svoju djecu od prije, a ni djecu s partnerom s kojim su u vezi, a koji ima djecu otprije, itekako trpe u ovakvim vezama. Jer, zapravo, svaki drugi tjedan teško da mogu išta planirati, osim – planirati sami. Tako se zapravo nehotice događa otuđenje u vezama, jer je nekako uvijek netko iskuljučen iz nečeg. Jednom našem prijatelju bivša sambo je zaprijetila da ne može na medeni mjesec s novom suprugom, s kojom je sada u “tradicionalnom” braku, onda kada je planirao, (a najavio joj je unaprijed što kani i kako će izgledati tjedni koje će kasnije dijeliti, odnosno on ih dijeci nadoknaditi) iz razloga “da onda ona mora biti dva tjedna zaredom s vlastitom djecom”. Ucijenila ga je doslovno s brdom para koje bi joj morao platiti za neplaćeno koji bi ona uzela, a kako bi bila ona doma s djecom u tjednima koji nisu njeni kako se to kaže ovdje. Svojom djecom. Inače, radila je od doma, a škola je bila gotova.

No, da ne bi bilo sve tako crno, vjerujem da postoje čvrsti i dobro posloženi samboi. Kao što postoje i dobri brakovi i dobri razvodi. Samo za njih ne trebaju profesionalni plesači, ni sociološki teoretičari, već doslovno izdržljivi plesači akrobatskog rock’n’ rolla s veeeelikim srcem, debelom kožom i dobroga želuca. I još tvrđeg osmijeha. Kako bi, dok se popiknu, uvijek mogli dalje u dobrom smjeru. I tako preživjeti. Iz dana u dan. A to je teško danas. Negdje je uvijek nekakvi kompromis. Samo kad ne bi bio na leđima najslabijih.

Evo, dugo ste čekali na tekst o sambu. Nadam se da vam ga barem malo približila…. Onako, liberalno kako mu i priliči.

Obiteljske klupice često čekaju same…

Proljeće, Uskrs i shopping – tjeraju depresiju

Moja omiljena cvjećarnica opet me ludo i ugodno iznenadila! Pripremili su (opet) izlog za najposebniji Uskrs. Kokoti su me oduševili.

Moja najomiljenija cvjećarnica na Hovas jedna od glavnih krivaca što smo izabrali ovaj kvart za kupiti stan. U ovoj cvjećanici kupila sam svoje prve uskrsne nakite u Švedskoj. Imam dojam da je u Švedskoj iz godine u godinu sve šarenije.

Nakon šetnje po mirnom Hovasu, u jednom od poznatijih shopping centara – druga slika. Ljudi, tako – tako. Pandemijski.

Upute da se držite razmaka i svoje desne strane
U nekim trgovinama ograničen je broj kupaca
A pred trgovinom u kojoj se prodaju alkoholna pića – redovi

Još malo Uskrsa. Razigrane koke balerine u stanju su uljepšati i najtmurniji dan

Cvijeće i razne sadnice nezaobilazan su dio ovog doba godine. A ja bih najradije odmorila na ovim stolicama na stijenju ( na slici ispod) Baš tipično švedski….

Kad slika govori tisuću riječi… Željni smo mira i opuštanja.

Danas i prije 4 godine

U Goteborgu mećava i vjetar uzrokuju probleme u prometu

Prije 4 godine čini mi se kao prije 20. Vama ne? Toliko smo toga doživjeli. Toliko nenadanog. U samoj jednoj godini. Svakakve misli i sjećanja dolaze u takvim mračnim, snježnim, švedskim noćima dok vjetar lupa u prozore sa svih strana.

Snijeg u Švedskoj uvijek je bijelji nego drugdje

Južnu Švedsku noćas je zahvatilo snažno snježno nevrijeme. Već u ranim jutarnjim satima dogodilo se nekoliko težih prometnih nesreća s prevrnutim kamionima i automobilima u jarcima.
Vani je sklisko i vjetrovito, a s jutrom je na sav taj led počela padati kiša kako se temperatura digla iznad nule. Spasilačke službe pozvale su da svi ostanu u svojim domovima koji god to mogu, a “ako morate držite se distance” kažu. Pandemijska pravila. Neke autobusne linije su otkazane, ali i tramvajski promet ne vozi kako bi trebao.
Tako to izgleda danas.


Ožujak je tako još jednom dokazao da je u Švedskoj on još jako zimski mjesec, makar se i ovdje počinju u trgovinama prodavati tulipani. A sprema se polako sve i za Uskrs.
Prije točno 4 godine na današnji dan posjetila sam prvi puta goteborški mali London kako ga ovdje nazivaju – poznati kvart Linne o kojem sam vam već pisala, a u kojem sam prvi puta osjetila miris pravog, šminkerskog švedskog života u starim švedskim zdanjima. S obzirom da u svim našim selidbama imamo stan u modernom kvartu, okruženi smo modernim zdanjima i svime što ona nose, posjet starom dijelu grada bio mi je pravo osvježenje i pogled na Švedsku u drugom, povijesnom smislu koji je odlično sačuvan ovdje.
Osim toga, bilo je super vrijeme i plavo nebo. U obližnjem parku bilo je i djece na igralištima.

Bili smo bez maski.

Bilo nam je nepojmljivo da ćemo ikada doživjeti ovo što živimo danas.

Oduševila su me stara švedska zdanja
Nadam se da su i vas ove opuštajuće fotke vratile u neka stara opuštenija vremena


A ove od danas, podsjetile na borbu u kojoj jesmo i u kojoj moramo pobijediti. I da nakon kiše dođe sunce. Kao što je dolazilo i k nama na naš Ericsberg. Nekad, jednom prije.

Sunce na Ericsbergu neponovljivo je iskustvo i sjećanje koje traje zauvijek

Švedske bobice

Da se malo maknem od sojeva, virusa i Covid putovnica čime nas se ne misli očito ostaviti ni malo na miru i otežava život generalno i do kraja, pobjegla sam malo u divljinu.

U čudesni svijet švedskih bobica.

Ni jedu samo Šveđani puno bobica, već i ostali skandinavski narodi. Kad sam stigla u Švedsku čudilo me što jedu te sve bobice jer su me podsjećale na one male crvene bobice koje rastu u grmlju kod nas, a za koje su me učili od malena kako su otrovne. Tako da se nisam usudila ništa od toga jesti.

No ono malo ljeta što ga imaju u Švedskoj oni koriste za branje svojih bobica koje jedu na sve moguće načine. I berba bobica za njih je prava fešta. Bobice prepoznaju čak i mala djeca. Ima ih stvarno puno vrsta.

Postoje Cloudberry, koje rastu na samom sjeveru Švedske. Mogu biti crvene i narančaste, i pune su vitamina C. U Finskoj od njih rade svoj tradicionalni liker. Zatim su tu Bilberrys ili borovnice za nas. Samo su ove manje slatke. Rowan Berrys su jako su kisele i koriste se u svemu i svačemu, a dok se skuhaju postanu slađe. Tu dolazimo do Lingonberry koje su najpoznatije u južnoj Švedskoj. Poznat je njihov sok koji je odličan i pekmez odnosno umak koji se kuha desetak minuta, toliko da bobice puste malo svojeg soka pa se dodaje pektin, i tada kuhanje prestaje, tako da bobica ostane cijela. Lingon umak jede se i sa mesom, odnosno nešto slično našem faširancu od govedine, i odlično mu pristaje. Lingon je švedsko super voće jer je puno antioksidansa.. Ove bobice imaju više od 20 imena na engleskom jeziku među njima je i poznati cranberries. U Švedskoj imaju i crni i svjetli – crveni ribizl (Black i Red Currant). Postoji i nešto slično našem grožđu, takozvani Gooseberry jer su dosta slatki. Isto se koriste kao umaci. Postoji i divlja jagoda. One su manje od onih običnih većih jagoda i puno slađe. Ali nisu kao naše šumske jagode već malo veće. One su najpopularnije bobice i u Danskoj i Švedskoj. A štrudla od njih, meni je uvijek iznova blagdan za nepce. U Švedskoj rastu i maline odnosno Raspberry, a na samom sjeveru Švesske rastu Arctic Bramble. Jedu Šveđani i švedske Blackberrys odnosno naše kupine i oni su malo veće nego naše. Ja sam ih probala samo smrznute i bile su jako fine.

Nego, zašto na sjeveru tako vole bobice? Zato jer su one ogromni izvor vitamina i minerala, jer su nešto potpuno prirodno, rastu po šumama i po grmlju, na svježem zraku i lukavo uspiju uzeti ono malo sunca kako bi živjele. Uspijevaju u toj okrutnoj klimi jer su dovoljno otporne i time jako zdrave. Napisala bih još svašta o bobicama, ali sam jednostavno malo umorna. Od svega što se događa oko nasi čemu jednostavno nema kraja. Ponekad više ne znam tko je veća budala u svemu. Zato kad je tako, prionem malo u kuhinju. I učinim svima dan ljepšim.

Uz kupljeni lingon umak napravila sam i nama pravi švedski ručak

Dva lica iste pandemije

U Švedskoj i dalje uglavnom prazno i hladno



Slike potpuno suprotne, ipak, svi osjećamo isto.
Sputani smo, predugo. Nude nam se raznovrsne informacije iz dan u dan. Zatežu pa otpuštaju, čini se, sve više bez reda ili prekasno. Polako nejednaka mjerila postaju sve uočljivija, ovdje u mojoj Hrvatskoj. Zaredali su sprovodi poznatih u Zagrebu na kojima su se tisuće ljudi gurale jedni kraj drugih.
Reklo bi se – šetaju nas iz ulice u ulicu. Bacaju po zidovima. Mijenjaju se pravila iz dana u dan. Kako za koga. Dok jedni muku muče čak i sa izlaskom u dućan, neki od posljedica bolesti sve su slabiji, neki se pak bahate i inate, dok neke pandemija uopće ne dira, odnosno za neke zakoni ne vrijede. Sva je ta nejednakost iz dana u dan sve veća, jednostavno ljude još više potjerala u strah, u nevjericu ili pak u neku drugu krajnost u kojoj preživljavaju na svoj način.
U Švedskoj, kao da su na početku. Kao da tek počinju svoju borbu, a onu liberalnu, koja je mnogima u svijetu bila uzor lani u doba teškog zaključavanja i koja je na neki način pružala nadu da netko ipak neće napustiti način života, napuštaju i povlače se pred, kako pišu mediji, trećim valom. Pod cijenu svega. PCR testove uveli su svima nakon petog dana izolacije od povratka u domovinu. Nekad liberalni, danas zatvoreniji nego ikad. Danas u protuepidemijskim demonstracijama u Stockholmu stotine ljudi. Cijepljenje uglavnom sporo kao i svagdje.
U Hrvatskoj, na sunčanijem i proljetnom jugu, ljudi su izišli na prvo proljetno sunce. Otvorile su se terase kafića, nakon gotovo tri mjeseca. Ljudska narav ima potrebu za druženjem. Za načinom života na koji je navikla. Za sresti nekog od poznanika, možda prijatelja. Makar iz daleka popričati.
Neki sam dan i ja izašla nakon godinu dana na hamburger s mužem. Čekajući ga da obavi parking, vidjela sam bivšu kolegicu iz novinarstva kako lijepo uređena šeta ulicom nakon posla. Ušla je u crkvu.
Nekako smo se svi promijenjeni. Ali tako sam se osjetila živom što sam vidjela nekog koga dugo nisam. Makar samo iz daleka. Makar samo preko ceste. Makar samo da znam da se žene još uvijek lijepo oblače. I nose štikle. I da svi nekako jesmo.
U Švedskoj je hladno i sivo. Poneki sunčani dan traje još uvijek kratko.
Moja je sestra srela ovih dana povratnicu iz Velike Britanije koja je tamo provela gotov čitav radni vijek. Izgubila je Brexit-om sve. To je sve što joj je uspijela reći u kratkom susretu te dodala kako joj je troje prijatelja umrlo u ovoj pandemiji. Ne svi od Covida.
Ja sam razgovarala s prijateljima koji su prebljeli Covid. Kažu kako imaju grde posljedice i kako nisu više isti ljudi.

Prekratko traju susreti. Makar i izdaleka. Makar i preko ceste. Uspijemo si reći ono najvažnije. Uglavnom ništa lijepog.
Prekratko traju susreti. Baš kao i sve naše opuštene misli. Misli nikad, ma nikad prije tako hrabrih ljudi.

Varaždinci su pohrlili na današnje zubato sunce kako bi popunili napokon otvorene terase
U Švedskoj terase uglavnom prazne…Hvala Patrik

Godina kasnije ili kako smo ostali isti

Ovih dana mobitel me podsjetio kako smo živjeli točno prije godinu dana.

Bilo je to vrijeme kad više nismo iz daleko gledali pošast, već je ona stigla k nama. Na naglo. U jednom danu. Još naglije formiran je Stožer civilne zaštite da bi se u nekoliko dana našli u svi u Hrvatskoj u karanteni. Ovdje smo bili moj sin i ja. On u fazi totalne ovisnosti o igralištima, a ja u fazi iznenadnih buđenja noću s lupavicama srca. Koje su trajale. Koje su me upozoravale da me neopisivo strah, da taj strah žestoko potiskujem, da se suočavamo s nečime što će promijeniti način života svima, nešto što će nas još više razdvajati i ovako obitelj koja je svagdje i nigdje, nešto od čega možemo umrijeti baš svi (u tim danim Italija je u svijet slala potresne slike pandemije i njenih učinaka – umiralo je nasumice i mlado i staro). Bili su to dani kad smo u posljednju kupovinu otišli sa strahom i totalno praznim mozgom. Kad je dio judi s parkinga šoping centra doslovno letio prema ljekarni, a drugi dio u dućan. Ostale trgovine mogli su mirno zatvoriti jer ih nitko nije ni primijećivao.

Redovi i košare na kasama izgledali su kao da svatko ima maloprodajni dućan nečeg – posebice alkohola, brašna. Bili su to dani kad nas je do kraja psihički rastrgao potres u Zagrebu, kada su šakom i kapom spašavana novorođena djeca u inkubatorima iz razrušenih rodilišta. Dani bjesomučnog share-anja skakvih ohrabrujućih skečeva i snimki koje su ljudi snimali nebi li jedni drugima pružili malo nade, smijeha. Evo moj dijete dan danas zna napamet video s Hitlerom koji na zagorskom poziva sve u svoje gorice na chardonay…

Bili su to dani posljednjeg snijega toga proljeća koji kao da nas je htio na neki način i nekako pozdraviti. Snijeg, koji je klincima bio zabranjen. Snijega koji zapao i još se brze otopio.

Tako smo dva i pol tjedna bili zatvoreni u stanu, moj mali i ja. Ne znam kako smo preživejli, ali jesmo. Bili su to dani kada je najgore bilo omogućiti tati da dođe autom do nas iz Švedske. Osigurati mjesto za izolaciju, podnositi prijeteće poglede susjeda jer smo bili u autu iz Švedske. A ondje su svi bili liberalni. Zanimljivo je kako smo se samo nekoliko mjeseci kasnije ugledali kao zemlja upravo na njih.

Bili su to dani kad sam kuhala ginger u svakom jelu vjerujući u njegove čudesne moći u borbi s virusima i tako se navikla na njega. Dani kada sam dijete naviknula na masku, bez koje zna da dan danas ne ide nikamo. Bili su to dani kad smo čekali Uskrs uz bol ne radujući se uopće uskrsnom duručku, a prvu šetnju odradili smo upravo u tim danima i nabrali malo propupalih grana kako bi proljeće unijeli u stan i okitili je jajima od papira.

Bili su to dani koji su nas promijenili zauvijek. Koje su doživjela naša djeca. Dani u kojima su se bojali i oni koji su govorili kako se ne boje. Kada su uredi postali kuće i domovi. Kada se pilo sve što imalo doma. I kada nismo znali da ćemo godinu dana nakon još uvijek zbrajati mrtve i oboljele i to će nam biti normalna vijest.

Godina poslije nije donijela ništa novo. Jemo li mislili da hoće? Ako ništa drugo, nadali smo se. Ono što se nismo nadali je cijepivo za manje od godinu dana. Budi tračak nade u vama? Ili baš ne? Jednostavno vam je dosta već odavno svega, ali ne možemo iz toga van. I s tom prokletom frustracijom moramo živjeti kao da je nema. Da, svima nam je tako. Umorni smo, i koliko got pričali, čitali ili pisali, uglavnom smo svi ostavljeni svatko sam sa svojim mislima.

Jučer sam posjetila prijatejicu na njenom dvorištu koja se cijepila jer je onkološki pacijent. Donijela sam sa sobom pivu iz Švedske. OSjećala sam se kao da sam otišla u San Francisco. Ma, još i bolje. Odlično sam se osjećala sa svojim pićem koje sam donijela sa sobom ( to nekad nisam mogla razumijeti kod Šveđana), ali evo, htjela sam u tom divnom trenutku uživati u svojoj omiljenoj pivi od ananasa. Razgovarale smo dugo i opušteno. Ona je tog jutra bila kod frizera i izgledala je super. Rekla je da počinje živjeti normalno, jer više ne može ovako. Nadam se da ćemo svi ovako brzo. Hoćemo li sve ovo zbilja ostaviti iza sebe? Zaključile smo da nećemo. I da će to zauvijek biti dio nas. Htjele ili ne. Sjurile smo se ko lude tinejdžerice u razgvore o našim morima, o dugotrajnim opuštanjima uz domaću rakiju…Nekad, jednom, u podrumu njene kuće na moru. O neobaveznim tračanjima na plaži, gledajući kako prolaze jahte, kako se djeca igraju i kako nam je život lijep na godišnjem. I kako je jedino što nas je brinulo bio povratak na posao ili najavljena bura slijedećeg dana.

Trebalo nam je to. Baš to. Naš stari dobar život koji nas drži.

Snijeg pred karantenu kao da nas je htio pozdraviti. Pao je naglo, još se brže i otopio. A nakon toga uslijedio je nikad tiše proljeće s nikad čišćim nebom…
Sjećate se ovih scena? I kamenja u trbuhu….
Mi smo nakon 2 tjedna u stanu ipak izašli van. Propupale su voćke… a redari su nas uskoro potjerali sa školskog igrališta na kojem nije bilo nikoga…