Doviđenja, tata

Dragi svi, nisam se dugo javljala imala sam jako teško i turbulentno razdobolje koje mi nije dalo vremena za pisanje. A koje je na kraju kulminiralo i smrću mojeg oca.

Zato ću ove retke, koje je on uvijek volio čitati i rado komentirati, posvetiti njemu.

Tata, autom sam jučer otišla u tvoje rodno selo u Međimurju. Ravnice u tom kraju, djeluju pusto i hladno. To proljetno jutro, ponegdje maglovito i vjetrovito, samo je pojačavalo prazninu i tugu dok sam bila u borbi sa mislima kako si zadnje trenutke pri svjesti proveo na cesti, uz nepoznate ljude koji su ti pomagali do hitne. Hvala im. Tvoj pogreb koji je sutra postao je stvaran i realan. Bila je to cesta kojom smo se često vozili kod bake, tvoje mame, a kojom si ti često i nakon posla odlazio k rodbini. Bila je to cesta koja je vodila i na groblje u kojem si sam sebi uredio i grobno mjesto.

Tata, posjetila sam Farof na kojem si odrastao. Miran je i spokojan, baš kao što želim da budeš i ti. Tamo je vrijeme stalo i sjenica te čeka. Sigurno ćeš ju posjetiti kao što si rekao da budeš kad umreš.

Otišao si naglo. Otišao si, mnogi kažu, i prerano jer si unatoč godinama bio u viskoj snazi i mentalnoj sposobnosti. Do zadnjeg dana radio si honorarno u privatnoj bolnici i davao sve što si znao i pomagao bolesnima. Bio si uzor ustrajnosti u svim segmentima života.

Tata, u dane kad si odlazio i bio u jedinici intenzivnog liječenja, u koju si kroz godine rada ušao bezbroj puta kao liječnik i pomagao drugima, ne mogu opisati tugu koju sam osjećala. Nevjericu do zadnje minute. Pitala sam se često zašto si odlučio otići sada, dok su svi oko mene govorili “da mi ništa ne odlučujemo”. Ja nekako mislim da svatko za sebe ipak nešto malo odluči. Pozvao te onaj kojeg si volio iznad svega i u kojeg si nas naučio da vjerujemo i “koji će uvijek sve posložiti kako treba”, kako si znao reći. Valjda je tako trebalo biti.

Tata, drago mi je da si me u snu nježnim glasovom pozvao: Megi…

Nakon što sam svima rekla kako se ne mogu oprostiti s tobom dok si na respiratoru i da te želim pamtiti živog i nasmijanog. Pozvao si me i ovaj puta učinio snažnom, snažnijom nego što sam mislila da jesan. I oprostili smo se tog jutra nakon tog sna. Onako kao što smo uvijek pričali. Ti i ja. Sigurna sam da si me čuo, barem nešto. Baš kao dok si bio doma. Ja na garnituri, a ti na svojem dvosjedu. Tata, hvala za svaku podršku, za svaku riječ utjehe koja je magično djelovala na mene i uvijek me spremila nekako na pravu cestu, jer sam ti vjerovala. I danas te čujem kako govoriš dok o nečem razmišljam. Hvala ti na usađenoj ljubavi prema glazbi. Hvala ti za svaki put kad si došao, a ja sam kao djevojčica nastupala sa zborom Druge osnovne škole, zborom koji je skupljao nagrade po cijeloj Jugoslaviji. Uvijek si bio u gledalištu i mahnuo mi da znam da si tu. Hvala za sve savjete oko mojeg odlaska u Švedsku, oko obitelji, oko Luke koji te neizmjetno voli i kojeg si ti naučio čitati. S tobom je bio opušteniji…

Tata, moje misli sada me vode u djetinjstvo kada smo slušali svake nedjelje ploče Zagrebačkih liječnika pjevača u kojima si pjevao i vozio se na probe jednom tjedno svaki četvrtak. I kroz to smo učili o ustrajnosti. S kojima si putovao i donosio divne darove. Hvala ti što si volio mojeg Nenada baš kao što otac voli sina i davao mu snage da izdržimo život u dvije zemlje i dva sistema. Za svaku dobru veselicu na dvorištu uz roštilj i vino, za sve rođendane koje si otpjevao onako zdušno. Za sva drva koja si vjerno kupovao svaku jesen i kamin koji si ložio svako zimsko jutro. Za Božiće u kojima smo najprije čitali Evanđelje o Isusovom rođenju, a potom bi nešto pojeli i otvorili poklone. Ti si se uvijek oko ponoći iskrao i otišao na polnočku, onako miran i sam, makar i umoran, ali da se pomoliš za cijelu obitelj. Nas bi ostavio da budemo za stolom i družimo se. Kako bi još netko bio za stolom dok bi se vratio i kako bi rekao da je misa bila lijepa. To si bio ti.

Dan prije kobnog udara gledao si na televiziji emisiju o glazbi i dirignetima koji su govrili o poznatim dijelima među ostalima i Mozartovom Requiemu. Mama kaže da si se vratio još navečer dolje u dnevnu sobu kako bi pogledao reprizu sam. Jesi li slutio što će biti drugo jutro? Jesli li znao da slabiš? Jesli li mi zato dao još ljeti upute oko tvojeg pokopa ako se dogodi?

Sve sam napravila kako treba, tata. Tvoje rodno Međimurje te prigrlilo, opet. Baš kao što si ti njega grlio cijeli život. Tata, glazba me nekako najviše veže uz tebe. Zato Mahlerova peta svira i svira. I sad shvaćam zašto si u njemu pronalazo mir, čitao knjige o njemu i uživao u glazbi.

I Luka je pitao:- Čuje li deda glazbu sada? Ima li kuću? Jel se može obrijati?

Sve može, moj Luka. Djed je u vjećnom svijetlu. I pazi na sve nas.

Deda, počivaj nam u miru, pa dok se svi negdje gore opet ne zagrlimo i na svijet pogledamo iz nekog drugog kuta. Onog kojeg onaj svijet gore, nadam se, pruža. Onako, nesputano sa iskustvom, baš kao da smo jedan život jednom negdje proživjeli i dobro se upoznali. Kao stari dobri prijatelji koji se ponovno sretnu nakon dugog vremena, a imaju osjećaj da su cijeli život proveli skupa.

Hvala, tata.

Volimo te.

U južnoj Švedskoj -15, a osjet i do -19

Prošlo je i nekoliko godina u kojima nismo u južnoj Švedskoj doživjeli ciču zimu u ovo doba. A ni minus 12 u automobila u garaži ujutro. Evo je. I dobro da je tu. Hladan je zrak, pecka za kožu, ali nebo je čisto, sunce pozdravlja u jutarnjim satima, pa onda nakon par sati odzdravlja. Ali ga ipak vidimo.

Grad je pust, radijatori su topliji nego u vrijeme blagdana, a more se dobrano zaledilo, kao i ulice koje su posipane malim crnim kamenčićima da se lakše krećemo. Iako su prizori kao iz apokaliptičnog filma, Švedska itekako živi. Svoj pravi zimski život. Unutar 4 zida neko vrijeme, a kad dođe vrijeme za izlazak, nitko ovdje ne oklijeva. Izlaze svi koji moraju – i trče , hodaju, voze bicikle…Jer na to su navikli. I to je znak da je sve u redu. Zime oko nule i debelo iznad nje, nisu bile pokazatelj pravog skandinavskog vremena.

Badnjak u Švedskoj


Nu tandas tusen Juleljus… (Sada je upaljeno tisuću božićnih lampica) svira danas. A ova slika to i dokazuje.
Gnomovi su zaposjeli sve prozore. Okićen je ama baš svaki balkon, svaki prozor kao da vrišti za toliko potrebnom svjetosti. Jelkice od nakita uglavnom imaju samo žaruljice. Vidi se u svaki stan. Znate da ovdje nema zavjesa.
Prošetali smo ujutro moj mali i ja. Cesta je zaleđena s debelim slojem leda, baš kao davno nekad kod nas kad sam bila mala.
Oko pola devet još je mrkli mrak. Do onda uspjeli smo okititi bor. Naš švedski nakit budi posebne uspomene. Uspomene mojeg prvog Badnjaka u Švedskoj. Među kulgama izronila sam i jednu božićnu čestitku – onu od naše bake Ane, iz 2016. koja nam se, eto, javila na ovaj način i poručila da je s nama. Uz kićenje bora napravili smo i Pipinu kuću od paprenjaka.

Pogledali nekoliko divnih švedskih crtanih filmova u kojima su Pipi i ekipa pjevali božićne pjesmice, trolovi pjevali stare keltske pjesmice, a ja jedva čekam neki dobar film navečer.


Neki dan razgledali smo prodaju živih jelkica dolje na trgu u našem kvartu. Cijena srednje velike jelke je oko 500 kruna. Kupuje se preko swisha telefonom, i prodavača, koji bi trebao cijeli dan stajati na hladnoći, uopće ne vidite. Još jedna lekcija o povjerenju u Švedskoj. Baš kao neki dan kad sam čitala kako je u Goteborgu neki dan slučajno ostala otvorena knjižnica cijelu noć. Ulazilo se i čitalo, ali nitko nije ništa ukrao. Gradske vlasti su se potom svima zahvalile na odgovornom ponašanju.
Vratili smo se iz šetnje. Mogu reći da me na svakom koraku podsjetila na one šetnje iz Božićne priče Charlesa Dickensa u kojima prolaznici vuku svoje jelkice po snijegu doma kako bi ih okitili, dok ih vjetar šiba po licu, a oči peku od zubatog zraka.


Da baš je hladno ovog Božića u Švedskoj. Misli me vuku da odem u Hrvatsku na doček. Gdje me čeka moja jelkica koju smo okitili prije nego smo krenuli ovamo. I gdje su ostale jaslice koja sam trebala ponijeti sa sobom i u sili zaboravila. I pomislim – možda je to znak da shvatim kako su jaslice u nama na svoj način. Jaslice koje govore o svakoj obitelj. One govore priču svake obitelji. O tome čemu svaka obitelj teži, ili je barem težila u jednom trenutku. Ono čemu se svaka obitelj nada se i zbog čega se raduje. One govore o brizi koja ne prestaje. O ljubavi kojoj nema kraj i koja tjera tminu svojom svjetlošću i velikom zvijezdom. O miru kojeg Vam želim svima ovog Božića u srcu. I toplinu doma. Čvrste zagrljaje i još ljepše misli. I želje za novo doba, novu godinu.


Radujte se! Jer svakoj tmini dođe kraj. Tu priču priča svaka žaruljica na boru dok neprestano svjetli opet radosna što je na jelki. Pa onda i zapjevajte. One božićne, one najbolje. One koje griju srce.