Teško je opisati osjećaj kada te na policama dućana daleko od domovine iznenadi neki naš hrvatski proizvod.
Već sam pisala o raznim suhomesnatim proizvodima koji ovdje na sjeveru odlično prolaze od pršuta do raznih kobasica i ajvara pa sve do omiljenih delicija napolitanki i dječje hrane čokolina.Sad je došlo vrijeme i za malo odličnog osvježavajućeg alkohola.
Šveđani vole pivo, no u trgovinama se obično prodaje ono s kao malo posto alkohola, skoro ništa, pa se pije uglavnom kao sok. U posebnim trgovinama za prodaju alkohola ovih dana svoje je mjesto na polici ponosno osiguralo pivo sve poznatijeg hrvatskog prozvođača Nova runda.Njihov Back to Mars osim odličnog okusa ima i prezabavno oslikanu limenku.
Želimo našim rundašima puno uspjeha.I da ugledamo još koju našu pivu daleko od doma.Ovako,
na dohvat ruke.
Još uvijek koji sunčan dan ovdje na sjeveru….iako kišni uglavnom prevladavaju
Posljednje minute provedene na Špancirfestu na danu otvorenja opet su me podsjetile da je ljetu zapravo još jednom došao kraj. U trenu se javio onaj osjećaj iz djetnjstva kada sam nakon puno druženja, što na moru, što u gradu, kraj kolovoza osjećala s nekim novim mirisom u nosu, hladnijim večerima, novom školskom torbom u sobi i knjigama koje su budile nova očekivanja. Svima pomalo čemerno, ali posebno nama kojima je kuća putujuća. Čaša – dvije vina, i pozdrav s prijateljima na daljinu, prebrzo su prošli i ovaj put. Već slijedeći dan u glavi se javila žurba, prebacivanje kolosjeka, šoping za sve što nema gore, prebacivanje ritma disanja za sve što nas čeka gore…. I ne opet se susrećemo s onim da mnogi ne razumiju, da nije to odlazak po novu pernicu u Graz. Da dijete ima tisuću i jedno pitanje o svemu. Zašto je tata zatvorio vrata od sobe? Zašto opet radi?
Na zatvorena vrata taj sam dan često nailazila i ja, baš kad je počela neka dobra stvar, a htjela sam reći nešto lijepo. Teški su odlasci, još su teži rastanci, težak je i dugi put, ali je još uvijek dobro. Misli okrećem u drugom smjeru. Miris ljeta i apartmana u kojem smo ljetovali još mi je u glavi, i vraća mi se. Često je u mislima dok sam sve dalje od svega. Sve dalje od mirisa istarske lavande dok maštam o kremi od lavande koja me oborila s nogu. Mislim o tome kako ću provesti slijedeće ljeto i ostvariti sve ono što ovo nisam. Kako provesti više vremena s mužem na samo. Hoće li doći ti trenuci ikad? Puno otvorenih pitanja nosi jesen. Osjećam da smo se svi nekako povukli u sebe i razmišljamo jesmo li u stanju primijeniti ono što smo naučili u ovih godinu i pol. I za šta smo uopće spremni. Ili preumorni. Opet nailazim na zatvorena vrata. Da, tako se moj muž priprema za put i prebacuje na kolosjek. A ja bi htjela nešto reći. Sve ono što nisam ovo ljeto. Sve što sam zaboravila usput, u trenucima bezbrojnih dječjih pitanjaca upućenih meni, a bilo je važno. I riječi i misli jednostavno ostanu izbrisane. Baš sam nekako htjela lijepo završiti ljeto jer mi je bilo važno. Ali nisam. Nisam ni ovaj put. Jer smo se svi nekako počeli samo pripremati za rutinu u kojoj živimo. – Evo ti je mama! – prekida me radosnim povikom mali, jer na televiziji kreću prvi taktovi Čolićeve “Ti si mi u krvi”. Kako mali pamti maminu dobro volju? Ili tugu. Ne znam. Mislim već duboko o jeseni, o radostima Halloweena i svega ostalog dok mi se nižu slike autoputa i gužve kroz koju jurim već unaprijed. Da što prije prođe, da što prije završi i ovoga puta taj put i da se pojavi to odredište i prepusti nam se u svom drugačijem miru. Odredište s novim ciljevima, nadama i nadamo se i radostima. Ništa, stavljam slušalice u uši, jurim prema toboganu da ga dočekam i zgrabim, jer vrijeme je za doma i spremanje. Prvi na popisu, zarazni pjesmuljak Human League. -Heart Like a Wheel! Jedino me on vraća u misli koje su bile zbrojene i mirne. Realne. Kada smo samo plesali. U dvoje.
Valovito je ovih dana bilo u Istri.Ali su zato dani i prolazili u vožnji uokolo kroz mala poznata i malo manje poznata mjesta,ribarska mjesta, uživanciju kroz istarsku hranu, posjet Poreču koji je prepun restorana i dućana. Ima i onih starih zanata – ja sam srela onog gdje se posjetiteljima rade portreti na ulicama kao i dućan s krpenim lutkicama koje su u ovoj sezoni posvećene moru.
Šteta sto su trgovine gumenih i čokoladnih bombona tako skupe odnosno proizvodi nemaju cijenu (bar onaj u koji smo ušli) pa smo ostali neugodno iznenađeni na kraju. Neugodno smo ostali iznenađeni i otkazivanjem više naših rezervacija,a iz jedne još čekamo povrat uplaćenog novca koji nije mali.Baš kao i naši švedski prijatelji koji su završili u Splitu kod starog prijatelja koji im je ustupio stan i otišao kod svojih kako ljudi ne bi ostali na cesti 9 dana.
Baš kao i mnogi ovo ljeto pomislili smo kako su se naši iznajmljivači i agencije od kojih smo dobili vritnjak u pet slučajeva odlučili na taktiku Igrali smo jedno ljeto E pa dragi naši željni turista i turizma tako se ne radi.Ali vi to znate i očito ste i zaštićeni u čitavoj situaciji što je posebno sramotno.Baš kao što znate i to da se ovakve stvari jako dobro pamte, daleko čuju i tjeraju turiste nekamo još dalje.Evo ja za slijedeće ljeto već gledam Austriju ili Capri. Plesali sm jedno ljeto obično se koristi u kontekstu ismijavanja i žalosno je da ovaj puta ja javno ismijavam. Ali moram nakon što nam je netko doslovno ukrao lovu. Ništa, uzivajte u slikama vi koji niste bili na moru u Hrvatskoj, a slijedeće godine organiziranje nešto pametno.
Malo do podne je. Kišni ljetni sati u Istri koji se izmjenjuju sa sunčanim razdobljima opet su podsjetili da je ovdje vrijeme više nego promijenjivo i upravo je to, uz miris biljne ugodne vlage u zraku, ono što me više od ičega podsjeća na djetinjstvo. Godina odnosno ljeto koja je trebalo rezultirati ulaskom u nešto novo, ludo, dosad neisprobano, mene je odvelo na mjesto mojih prvih putovanja – na obale Savudrije, Poreča i Červara Porata. Potpuno neplaniramo našla sam se tako usred zemlje crljenice do plaže gdje sam kao klinka upoznavala školjke priljepke po cijele dane, gdje su Barbike po prvi puta izguble svoju važnost, gdje sam vidjela prave ronioce, vozila autiće u luna parku svaku večer za čije bi žetone stari ostaviljao mjesečnu plaću, gledala kako strani klinci (ili su to bili naši -strani??) ne znam, prodaju strane stripove čije me šarenilo svaku večer iznova magnetski privlačilo. A moju nadu za kupnju jednog takvog svaku večer iznova mama je ubijala rečenicom – “Što će ti to, ionako ništa ne razumiješ”. Moć tih naslovnica još je živa i još postoji. Toliko o tome koliko dijete razumije ili ne. Ne shvaćajući želju djeteta da nešto ponese s mora moje mame, ja sam ove godine kupila po trideset i treću bušilicu igračku u običnom dućanu svojem klincu.
Červar Porat svakako je mjesto prvih prijateljica iz Slovenije, prvih plesnjaka. Mjesto je to gdje sam od uzbuđenja za stolom gotovo svaku večer razbila jednu čaču s Kolom slučajno laktom. Mjesto je to gdje sam danas tražila i odmah našla prozore stana u kojem je na ferije dolazila Nataša iz Postojne i koju sam gledala kako se šminka sprema za “izlazak na moru navečer”. Mjesto je sendviča to od mortadele, dugih boravaka na plaži s koje nije trebalo bježati jer u osamdestima nije bilo tako jakog sunca.Mjesto je to u kojem je socijalizam i danas vidjljiv na svakom koraku, a njegovi se mještani kao i ne trude ići u obnovu nečeg. Mjesto je mira i nekog čudnog spokoja. U Červaru su isti ljudi slastičari. Ima ljudi iz BiH koji su, čini mi se ondje u tim bungalovima ostali još od rata a koje su tada imale za svoje radnike hrvatske i slovenske tvrke i tadašnja poduzeća. Upravo oni unose neki mir na plažu noseći sa sobom svo ratno iskustvo koje su steli i poštovanje malog mjesta koje ih je lijepo prihvatilo. Vidim to na licu gospođe koja prodaje kuhanu rajčicu u staklenki i u govoru gospođe pored nas na plaži koja razgovara na mobitel.
Ovi su me praznici odvukli i u samo srce Istre – u Višnjan do kojeg vas vode neki čudne astronomske instalacije po rotorima, aludirajući na obližnju svjetski poznatu zvjezdarnicu. Mene su ipak privikli ljudi i samo mjesto. Ljudi koji su evo usred pandemije izašli u svoje male kafiće s čijih terasa se potiho dovikuju s onima na terasi preko puta ceste. Tišina toga mjesta je tolika da ondje mještanima srce ne kuca brže od 45 otkucaja u minuti. Njihove okićene kućice šarenih šalaporki privlače svakog, bile derutne ili ne, svaka priča svoju priču. Priču nekog drevnog i sadašnjeg vlasnika koji cijeni svoje, koji želi biti poseban i sve to očuvati, kojeg ne privlače veliki gradove i mondena zbivanja. Uglavnom, Višnjan u jutarnjima satima u srcu sezone – nigdje nikog. Pred svakom drugom kućicom je automobil strane registracije. Puno je Nizozemaca, Austrijanaca i Nijemaca za koje znam da vole mir i tišinu. Jedan od njih zaustavlja nas iz svojeg đipa i pita gdje se kupuje pecivo i kruh. Svi ostali još spavaju i ne daju se smetati. Domaćini pred kućom u tišini pred vratima za malim stolićem pijuckaju kavu iz tihi razgovor na mobitel. Atmosfera je to koju ne zaboravljate. Mala crkva, lijep tornjić, bunar…. Sve malo podsjeća na Provansu. Samo sam itekako sretna da sada to vidim u Hrvatskoj. Prema izlazu iz mjesta lijepo ograđeno bijelo groblje. Cesta izlaska nas je dovela do jednog OPG-a gdje smo kupili vino i ugodno razgovarali s vlasnikom koji od crnog grožđa radi bijeli šampanjac. Probali smo muškat kupili Teran te nastavili dalje.
Odlučila sam se posjetiti plažu u Ćervaru. Na putu do njega u luci, u samom središtu mjesta, danas je ACI marina gdje su luksuzne jahte, a ne barkice koje su bile nekada. Tek su trkaći autići u Lunaparku oni isti. Mislila sam pitat ženu koja ondje radi upravo je izašla iz kućice da li mogu pogledat koji stari žeton, ali idem ipak se okupati. Ne mogu vam do kraja riječima opisati koliko mi je značio ovaj povratak u staro doba upravo sada. Baš u ovoj godini koja, kao i ona prije, nije donijela ništa lijepog, ništa onako da se čovjek osjeti mirno i spokojno. Kao da mi je ljeto poručilo da moramo biti sretni zbog svojih sjećanja. I s njima nastaviti dalje. S možda i više snage nego da sam posjetila neko novo mjesto na kojem nikad nisam bila, ja krećem dalje. Baš kao i one neke osobe koje vam nekad pomognu, a da nikad to ne saznaju, tako sam se ja osjetila sretna zbog Červara. Znao on to ili ne.