Grmjelo je na Silvestrovo poslijepodne tlo u gradu Göteborgu iza 17 sati. Vrijeme je to kada se u centar grada sjati sve mlado i staro te ono dječje na tradicionalni vatromet.
Iako je padala susnježica i već debelo bila noć, bilo je hladno i puhao je vjetar, nije to omelo ni mame s djecom u kolicima da jurnu na vatromet. Bio je baš svemirski. Na trenutke imali smo doživljaj da se na tlo spuštaju NLO-ovi, potom su krenula srca, pa pahulje, zvjezdice, sve ono što si zaželimo u ponoć, a dirne nas u srce… Šveđani tako ovom divnom gestom daju priliku svima, i malima i starima, da uživaju u vatrometu u tradicionalnih 17 sati kada to svi uglavnom mogu.
Kao što to i bude na otoku, tlo se treslo poprilično, jer je Göteborg na obali, a od vibracija su se palili i auto alarmi. No, ono što se dalo zamijetiti je – tišina i pozornost kojom se vatromet pratio. Što zbog snimki, a što zbog ugođaja u kojem je, vjerujem, svatko zeželio duboko u sebi mira i nade u bolje sutra.
Haga, jedan od najstarijih i najljepših kvartova u Göteborgu, živi svoj božićni san.
U ulici koja zrači iskonskom švedskom starinom, starim obrtima, antikvarima, trgovinama za vještičarenje, starim drvenim kućicama koje su danas nečiji stanovi, kockasto popločenim ulicama, ovih dana vrhunac je bozićnog duha.
Ne, Šveđani ne prodaju kuhano vino, oni ne jedu germ knedle ni fritule. Ne ore se božićne pjesme odasvud. Ovdje se čuje žamor veselih ljudi i još veselije djece. Na božićnim štandovima često su starine za svakoga po nešto, od tanjura do starih postera, za koje licitirate. Najveća gužva je na štandu za najpoznatiju švedsku hrenovku ili Korv kojeg ima u svim bojama i dimenzijama. Jedu se hot dogovi sa sjevernjačkim kobasicama. Kao od šale prodaju se friško pečeni ušećereni bademi. Širi se miris nečeg sličnog kao palačinka, mislim da je recept došao iz Danske. Miris vanilije jednostavno tjera vas da nešto pojedete. Kupuju se starinske lizaljke i imate osjećaj da ste u nekom starom filmu. Malo dalje stoje Djed Božićnjak i Baka Mraz i čekaju na fotkanje. I dok se moj sin fotkao, mene je Baka Mraz povukla da se fotkamo nas dvije skupa. Jedna topla gesta od sjevernjaka, moram priznati, baš me oduševila.
Djeca najradije jedu ušećerene jabuke kojima je teško odoljeti. I dok odrasli piju pivo ili gloog uz neobavezni razgovor svatko sa svakim, djeca se igraju do mile volje, valjaju se po podu u svojim zimskim kombinezonima i šarenim kapicama. I dok sam ispijala svoj ovogodišnji Haga gloog u malom kafiću koji ima veliki stakleni izlog, pa sam iz topline mogla pratiti situaciju vani, ušetalo se brdo Kineskinja unutra koje su izgledale kao švedski sjevernjački narod Samiji. Tako su i bile obućene. Pojele su brdo hrane za svojim rezerviranim stolom, u vremenu u kojem sam ja dovršila gloog. Probila sam se do trgovine s modlama za kolače i sretna što sam napokon kupila svoju modlu za gingerbredmena kojeg ću raditi velikog kao što je to radila Pipi Duga Čarapa.
Probila sam se kasnije do kraja ulice gdje me dočekao štand sa svim slasticama što božićnim, što tipično švedskim, ali tamo je bio red od 50 ljudi i nisam imala vremena više čekati, a padao je i mrak. Tako da sam svoju božićnu šetnju završila uživajući u pjesmi koja je dopirala do mene. Pjevao je mali zbor koji je na jednom od trgova nastupao s nogu, a capella, pjevajući Santa Lucia. Da, ovdje je to velika pjesma i praznik za Šveđane, koji “Lusijom”, kako je oni izgovaraju, tjeraju mrak i dozivaju snagu svjetla.
U mislila sam bila sa svim lošim od ove godine (teško je ne misliti na to) i pokušavala u sebi snažno prozvati svijetlo za sve nas. Za snagu, za nadu, za bolje sutra za sve.
I na kraju, priča o kupovini bora ovdje na sjeveru. Kupili smo zadnji bor dolje u kvartu gdje su se prodavali. Prebrzo su se rasprodali u ove dane, no ostao je jedan zadnji. Prodavač je bio toliko ljubazan da nas je pokušao odgovoriti od kupnje kazavši da će boru brzo spasti iglice jer je dosta suh, no ipak smo ga uzeli za 200 kruna, što je super cijena, i donijeli doma. Bor se super drži, iglice ne padaju i mi smo sretni. Sretan je i bor što je i on ipak nečija božićna jelka ove godine. Ipak odabran.
Budite i vi sretni ovaj Božić, iako ste umorni od ove godine, baš kao što je naš bor umoran od sjevernjačkog vjetra. A koji je ipak našao svoj topli dom za Božić.
Kroz cijelu ovu godinu mislim puno o tome što je zapravo sreća. Kroz djetinjstvo, odrastanje, mladost sve do zrelosti o sreći sam razmišljala kao o nekom uzvišenom osjećaju veselja koji, kad se postigne, ostaje. Također, u tim mislilma često su bile stvari koje nas usrećuju, u kojima se vidimo sretni i lijepi, o ljubavi koja se napokon dogodila, o poklonima koje smo dobili, o ostvarenjima na poslu, u privatnim životima. No usrećuje li nas to doista? I može li sreća kao takvo ushićenje zapravo biti osjećaj koji je stalan? Naravno da ne. Mnogi nas sretnu pa nas upitaju -Jesi li sretna/sretan? Mogli bi odgovoriti: sada jesam, no, ne znam da li ću sutra biti. Da to je najrealniji odgovor, jer sreća nije trajan osjećaj i bilo bi poprilično neprirodno da nam je biti sretan trajan osjećaj. Kako smo tijekom prosinca u nekom euforičnom raspoloženju koji nam je zapravo nametnut od okoline, mnogi iznutra ne osjećaju ispunjenost, ne osjećaju ushićenost, ne osjećaju veselje. Čak naprotiv, ponekad tuga ojača kao nikad prije. Mnogi se povlače u sebe, traže neki mirniji kutak. Kao novinarka znala sam često tijekom prosinca pisati upravo članke o tome kako provesti sam i ne u dobrom raspoloženju, Badnjak ili Božić, nije kraj svijeta, već potpuno novo otkriće sebe, potpuno novi pogled na sve. Može biti, svakako.
U ovoj godini mogu reći da sam se srela s nekoliko teških trenutaka koji su me svakako obilježili. U kojima sam naučila da je zdravlje sve. Da je nagli gubitak oca nešto što nikad ne prežalite. Da je dječje slomljeno srce nešto što vas nagriza iz dana u dan i da usprkos tome morate biti nasmijani i jaki zbog njega. Da je obitelj, koliko god zvučalo već otrcano, najvažnija na svijetu i jedini stvaran i opipljiv fluid koji smo sami izgradili i gradimo ga do kraja života.
Okitili smo bor neki dan. Također, ove godine sam po prvo put shvatila da me taj čin više ne ushićuje kao nekad. Očito je dijete u meni prepustilo mjesto napokon i do kraja- mojem djetetu. On danas najljepše okiti bor, onako iz srca, kuglu do kugle, sve u đuture… I najljepše je okićen dječjim srcem i dječjim očima. Pomislila sam – i vrijeme je. Otpustila sam.
Baš kao što je došao Badnjak da umjesto dede ja pročitam prije večere Isusovo rođenje i svima zaželim sretan Božić, tako je došlo vrijeme i da Luka kiti bor. Sve u istoj godini. Onako ushićen pjevajući sve živo što zna, kao što sam ja nekad pjevala nove, upravo “odmotane” pjesme s novih albuma Novih fosila.
I znate što? Kao za inat, u podrumu kuće, nakon valjda 20 godina traženja, naišla sam na stare kugle. Nazvat ću ih ex yu božićne kugle kako ih zovu na Instagramu svi oni koji ih imaju i čijim se slikama svi ovih dana dive.
Upravo te kugle, nekoliko njih, pojavile u se u mojima rukama ovog prosinca. Lagano u kutijici bez poklopca, kao vatu, donijela sam ih u kuhinju i negdje navečer, kada nema u stanu nikakvih smetnji u obliku trčečih tornada, polako stavila na bor razmišljajući o tome koliko su stari konci na kojima one vise. I što mi je sudba htjela reći ovog puta. Da, obožavam božićni nakit, on je meni više od nakita. On je meni najbolji dio djetinjstva, dio najbolje čarolije koja se samo nekih dana u godini širila stanom u kojem smo nekad živjeli i kao djeca znali smo da je nešto čarobno počelo. Kada se kiti bor. Kitio se samo jednom, na Badnjak, i u mraku, navečer. Sjećam se mirisa svijeća, mirisa margarina u kuhinji. Znala sam dugo ležati pod borom gledajući sve do gora, do najviših grana, promatrati svaku kuglu, misleći zašto se bor kiti i zašto to sve tako sjaji. Zašto sve tako miriše na mir, šumu, i kako je divno dio čiste prirode donijeti u stan i okititi je. Svaka kugla imala je za mene posebno značenje, svako u obitelji imao je svoju kuglu. Ne znam koju kuglu je imao moj otac, ali mislim da zvijezdu. On je bio najviši pa ju je on i stavljao. On je zapravo za mene bio zvijezda na boru. Ali on je bio i nešto drugo. On je kićenje također prepuštao nama, djeci. I dok sam mislila zašto ne kiti i zašto ga to ne zanima, ove godine shvatila sam da je on dijete u sebi prepustio također nama, malima. I to mu je bilo jedino važno.
I dok smo mi kitili, on bi znao otići na misu navečer. Vjerojatno bi nakon svega stavio i pokoji licitar božićni koji je donio iz crkve uvijek oko blagdana, onako za sebe. Moje stare kugle nitko još nije zamijetio ovih dana na boru. Nisu u boji, nosi sjajne. One su davno izgubile svoj sjaj na van. Ali nose neopisivu sreću u sebi. Nose iskustva jedne generacije, jedne obitelji, jednih Božića, osmijehe djece koja kite.
Dragi moji, sreća je malim trenucima. Kada mislite da kugle više nikada nećete naći, pa ih slučajno nađete, onako par komada čitavih. Kada mislite da je nešto izgubljeno, a ono se vrati u vaše ruke samo da vas podsjeti da je sreća tu,da se javi kada je najmanje očekujete,da je u vama i da je za nju potrebno jako malo. Imajte otvorena vrata kako got se osjećali.