Vrh najvišeg tornja u Švedskoj Karlatornet ovih je dana u niskim oblacima. Znak je to da je zima naveliko stigla u Švedsku. Zahladilo je. Tamno je. Ali Goteborg se naveliko priprema za prosinac i vrijeme slavlja, poslovnih zabava i ispraćaja Stare godine.
Dani su sve kraći i sunca je sve manje. Vrijeme je da se i Šveđani uvuku u svoje kuće i stanove koji su okićeni i topli. Uz dobro društvo i pokoji glogg čekaju se dani slavlja.
Moram priznati da sam već doživjela susret s božićnim asortimanom u jednoj trgovini u Hrvatskoj ovih dana . Izgledalo je kao da se rješavaju starog ukrasnog otpada i viškova – onako, u đuture. Doslovno jedna trećina trgovine je usred kolovoza bila u božićom asortimanu, pa sam prije bila vani nego išta razgledala.
Ovih dana u Švedskoj su stavili van asortiman za Halloween. Oni ipak idu nekim redom. Božić će u rujnu.
Mislila sam da su lani i preklani pretjerali s užasom i krivila pandemiju za sve. Zeznula sam se.
-Mama, pa kaj je to – Rovinj?- pitao me zbunjeno moj sin kad smo stigli, parkirali, a smiješio nam se prelijepi pogled na šareni Marstrand. Udaljen kojih sat i pol od Goteborga uz vožnju na nestvarno lijepe skandinavske plaže, Marstrand je pravo otkriće kakvo ne očekujete u Švedskoj.
Možemo reći pravi mali pitoreskni gradoć kojeg, osim pravih švedskih šarenih drvenih kuća, krase i one malo amerikanizirane, pa imate osjećaj kao da ste došli na stari set filma “Prohujalo s vihorom”. Prohujali smo i mi kroz Marstrand jer je pravi mali oblizek, a sve što je lijepo i slatko – kratko traje. Na ulasku u gradić nalazi se crkvica s grobljem kakvo, moram priznati, nisam još vidjela. Leži mirno uz šumu i tik do kuća. Približili smo se tiho, a samo lagani morski povjetarac na licu daje naslutiti da je ovo stvarnost, a ne neki film o gradiću na moru koji skriva svakakve tajne.
Već kad se spustite dvadeset metara prema plaži počinje marina koja vas prati sve do ulaska u gradić i luku odakle voze brodići na drugu obalu. Mjestašce je to u kojem su otvorene pomorske trgovine sa drvenim stolicama vani (kao da čekaju nekog za popričati), dućani sa slamnatim šeširima i torbama, a na uglu je neočekivano mala tržnica na kojoj je kila višanja 250 kruna. Mislili smo se zasladiti, ali smo se ipak zadovoljili sladoledom u obližnjoj trgovini u koju su nahrupili roditelji s djecom koji dolaze i odlaze s broda. Uz ovakav sunčani dan, šarene kuće i nasmiješene prolaznike, sladoled je pravi šećer na kraju. Ima jedan restoran s paprenim cijenama, i lijepo je popunjem strancima.
Na drugoj strani grada osim kuća iz “Prohujalo s vihorom”, stoji Carlstenova tvrđava koje je najveća atrakcija Marstranda. Ovdje možete večerati, ići na koncrte, ali i prespavati. Poznata je po tome što su u njoj bili zatvoreni ozloglašeni Lasse- Maja, ali i jedna žena zatvorenica – Metta Fock. Tvrđava datira iz 17. stoljeća, a danas izgleda skroz netaknuto. Možete se družiti i sa duhovima ukoliko prespavate, ima 30 ak kreveta, saznali smo.
Na ulicama malog gradića srest ćete prave jupije, hipstere, ljude koji su doslovno odjeveni kao klauni i tako sređeni izlaze van, jer, eto, došli su turisti. Uz kuće su predivno uređeni vrtovi na kojima ima i lavande.
Na plažama na putu do Marstranda stali smo da bi poslikali divne pejsaže. Na 20 stupnjeva bilo je i puno kupača. U zraku 20, u vodi 20. Taman, rekli bi u Švedskoj.
Radije sam popila cider u maloj svjetloplavoj drvenoj lokalnoj krčmi koja uvečer ima 80’s party s folk bandom. Oni su česti u Švedskoj i malo je reći – obožavani. Zamišljala sam kako sviraju ABBA-ine hitove navečer i sa njima u ušima vratili smo se u Goteborg i ispekli si švedska rebreca. Nama iz Hrvatske i više nego dan za poželjeti.
Ovo dolje, vidi sliku. Primijetila sam jako puno manjih vozila na prometnicama u Švedskoj koja imaju straga naljepljene posebne trokute. Naime, prema zakonu koji je u Švedskoj star više od 100 godina, tinejdžeri, odnosno 15 godišnjaci mogu voziti poljoprivredno vozilo bez odgovarajuće vozačke dozvole za automobile, već samo uz onu za traktore. Takav se zakon “prelio” i na dopuštenje mladima od 15 godina da voze i automobile s limitiranom brzinom do najviše 30 km na sat. Djeca tako ne polažu vozački, ali mogu voziti. Ubrzani rast brojki ovakvih vozila na cesti počela je razmatrati i Švedska Vlada, jer je porastao i broj nesreća sa smrtnim ishodima. Kakva su pravila? Ovakvi automobili obično su mali, no djeca mogu voziti primjerice i limtiran, odnosno obrađen BMW. Moraju straga imati oznaku A tracktor vozila, moraju imati kuku, jer se po Zakonu radi o poljoprivrednom vozilu te ne smiju imati stražnja sjedala u autu, dakle u njemu smiju biti samo vozač i suvozač. Ovakvi automobili stoje od 25 do 200 tisuća kruna, a konverzija automobila s “običnog” na limitirani stoji također oko 30 tisuća kruna. No, nije to sve što je djeci ove dobi dopušteno u Švedskoj. Ona mogu imati vlastite kreditne kartice na koje im se stavlja novac od roditellja. Troše ga kako žele. Također, u ovoj dobi djeca u bolnicama imaju vlastite žurnale sa svojim dijagnozama, a njihovi roditelji moraju tražiti njihovo dopuštenje kako bi se logirali i pogledali što je djetetu, primjerice,kakvu operaciju je imalo ili kakvu dijagnozu ima. Gura li se djecu prerano u svijet odraslih onda kada oni to još nisu? Vrijeme će pokazati. A posebno oprezan treba biti kad su u pitanju prometnice, bolnice i slično. Barem ja tako mislim.
U južnoj Švedskoj lijepo je i ugodno vrijeme. Oko 20 stupnjeva svaki dan, uglavnom sunčano, bez nekog jakog vjetra, a kiša pada tu i tamo, obično u noći i to slabo. Kažu da se i ovdje vrijeme mijenja, no ja ipak tako ne osjećam oscilacije. Mislim da se kod nas u Hrvatskoj ipak nešto drastičnije događa s nebom. Nakon vrućina i sparina na Mediteranu, ovdje se može disati, reklo bi se i normalno se spavati. Otišla sam u grad – za malo jutarenjeg užitka. Malo užitka za nepce i oči, ali puno stresa za novčanik. Razgledajte slike.
Odlučite li se ikada putovati iz Hrvatske do Skandinavije autom, bit će to pravi pothvat i avantura. Avantura više za živce, a pothvat za vaše tijelo koje mora to izdržati. No, svakako je to putovanje koje morate presjeći spavanjem na pola puta, a obično je to negdje u Njemačkoj, gdje imate puno dobrog smještaja, što po njemačkim selima ili manjim gradovima. Ukoliko želite posjetiti koji, možete birati i veći grad. Nakon što napustite toplinu hrvatskog sunca, njegov gubitak ponajprije ćete osjetiti u austrijskim Alpama, naročito ako vrijeme neće biti tipično ljetno. Uz cestu nema baš puno mjesta gdje se može stati i pojesti. Sigurno, ako ste putovali tom rutom, to i znate. Hrvatska je, shvatit ćete za volanom, ipak velika turistička destinacija gdje su dobri restorani na svakom koraku uz autocestu – što odmorišta, što kvalitetna mjesta za piće i iće. I sve drugo što je važno.
U Austriji – tunel za tunelom, a okolo njih gotovo ništa. Slično se nastavlja i po Njemačkoj gdje bi bilo dobro da si isplanirate mjesta unaprijed gdje ćete pojesti i odmoriti ovisno i vezano uz smještaj za noćenje. Autocesta je prepuna sada ljeti u oba smjera i to svaki dan. Konstatno su zastoji na cesti, kamioni su oko vas i tako kroz cijelu Njemačku. Drugi dan puta, ukoliko ste planirali spavanje, što se i preporuča, ostaje Vam da odvozite još pola ili barem ostatak Njemačke sve do obale Baltičkog mora gdje Vas čeka lijepi veliki brod. poslijepodnevni brod za Švedsku kreće između 15 i 16 sati, a u luci Rostock morate biti i do sat vremena ranije. Ukrcavanje i polazak su na vrijeme no dosta sporo to sve ide, a i veliki je broj automobila, kampera, kamiona… Na brodu koji vozi iz Rostocka do švedskog grada Trelleborga ste do 22 sata, pa ukoliko Vam to nije odredište, preostaju Vam još i sati vožnje primjerice do Gotebroga, do kojeg smo vozili mi.
Brodovi su udobni, veliki klimatizirani restorani pružaju tople i kuhane hrane po na izbor, pića također, igraonica za djecu, shopova s parfemima, suvenirima i cugom, kino dvoranu, saunu… Iako se ne spava na tom popodnevnom brodu, možete uzeti kabinu za 100 eura i udobno se smjestiti i odmoriti daleko od mase ljudi. Kad zbrojite sav benzin, hranu, vinjete, noćenje ili dva i brod, za prosječnu obitelj doći će ovo putovanje podjednako kao avionske karte ukoliko ste ih kupili ranije, naravno one jeftinije. Ovo putovanje pružit će vam i jedinstven pogled na Baltik, na more koje ne možete doživjeti putam aviona, kao ni njegove plaže, one s njemačke i one sa švedske strane. Vidjet ćete i dio Danske obale koja je divna. U lukama će Vas dočekati mnoštvo drugih brodova, kruzera, dizalica koje dižu dijelove za vjetrenjače. Da, njih sam zaboravila. Što ste sjevernije to će Vam vjetrenjače biti jedini suputnici uz cestu. Toliko su ogromne da je čovjeku jasno zašto se Don Quijote htio boriti. Iako su u njegovo doba bile manje zasigurno,znam kako mu je bilo.Ima nešto čudno u njima.
Put je to kojim ćete se beskrajno navoziti i umoriti. Dočekat će Vas lijep osvijetljen švedski grad Trelleborg, oštar skandinavski zrak, malo mirisa ribe u zraku pomiješanog s mirisom benzina, čisto nebo, a s broda će Vas ispratiti galebovi. Slušam kako se brod usidruje. Čujem galebove u luci. Automobili pale svjetla i jedan po jedan napuštaju brod. Ponovno sam ovdje. I u glavi mi zvoni Moj gelebe. Što od umora, što od misli za divnim plavim Jadranom. Kako se čovjek došavši na neko mjesto odmah sjeti domovine, pomislim. …S tobom letim, s tobom sanjam… Shvatim, lijepo je galebu. Lijepo je i ovdje Ne pitajte za odabir. Odabir je ondje gdje je srce u tom trenu. A galeb to zna. I samo leti.
Kad naletite na kakav restoran, kušajte kobasice s curryjem. Njih imaju svi.
Dragi svi, nadam se ste dobro. Danas ću Vam pisati o stvarima i osjećajima. Stvarima koje ste nekad davno imali. Niste imali pojma koliko vam znače i koliko su super. A onda Vam se jednog dana ponovno ušetaju u život – onako lagano kroz veliki hodnik dođu da bi Vas podučili. S njima u društvu dolaze i osjećaji. Osjećaji bezbrižnosti, sreće, veselja, možda i neki drugi. Osjećaji su to koji Vam trebaju taj tren. Kakvi god bili, oni Vas ožive. Mnogi ovih dana govore o filmu Barbie. Evo, i ja sam se u prošlom blogu sjetila svoje Barbie koja je u mojoj posebnoj kutiji i s njom dolaze posebni osjećaji. Puno takvih retro stvari vraća se u modu danas kako bi ljudima pružilo natrag neke njihove emocije, a onima koji ih nisu upoznali ili imali, da dobe neki uvid. Čujem kako se Barbike mogu i prodati za nekoliko stotina do tisuća dolara. Ovisno o tome koje vrste su. Stare stvari dolaze na naplatu. Lijepo. Ali, ne toliko bitno. Kad bi barem shvatili i da neki osjećaji također vrijede, a koji se danas ne poznaju niti ne poštuju dovoljno. Ne samo osjećaji, nego i vrijednosti. Kao što su obitelj, druženje i razgovor uživo, pomoć nekome, nekog usrećiti… Kad bi barem to sve vratili u modu. No, evo s Barikom smo možda na dobrome putu.
Također, neki dan sam saznala kako je moja obožavana pjevačica iz djetinjstva završila u bolnici. Zanimljivo kako mi je u letu protutnjio sam moj život s njom. I svi posteri koje sam imala na zidu. Zanimljivo i kako mislimo da će naše pop zvijezde uvijek živjeti. Imaju tu moć i mogućnost zaista dugo živjeti nakon što odu na drugi svijet – preko svojih pjesama i utjecaja kojeg su imali na veliki broj ljudi. Kojima su utjecali na nas. Nadam se da nećemo samo mi iz ere 80-ih imati svoje velike zvijezde kojima ćemo se klanjati svaki puta kad ćemo plesati na njihovu stvar i nakon njih. Nego da će i današnje generacije glazbenika ostvariti tako dojmljiv utjecaj na neke nove ljude. Također, za mene ovo ljeto imati poseban značaj. Ostvarila sam neke stvari kojima sam vratila svoje stare osjećaje. Osjećaje hrabrosti, nade, punine života. Sjela sam ponovno u svoj stari stolac u Kožinu gledajući na život na drugi način. Gledajući samo naprijed bez straha.
Uz to, potpuno nenadano, kupujući crne natikače u dućanu ugledala sam crvene. I kao ošinuta vratila sam se u dobre stare vibre u vrijeme kada sam ih imala. Viđala sam svakakvih crvenih natikača kroz život, ali nikad ih nisam poželjela kupiti. Ovo ljeto kupila sam crvene natikače i osjećam se super u njima. Baš kao i onda kad sam ih kao klinka furala puna sebe, ne znajući da će mi, eto, jedno ljeto kasnije donijeti dobru vibraciju i osjećaje.. Dragi moji, nadam se da imate svoje ljeto sreće ove godine. Da plešete uz pjesme svojih omiljenih zvijezda i da uživate u dobrim starim stvarima. Pozdrav iz Kožina…S mojeg starog derutnog stolca na plaži. Koji je ipak preživio zimu. Sve bure i kiše i dočekao je opet lijepe, sunčane dane i donio nekom dobre emocije. E, kad bi samo znao koliko sam mislila na njega.
U potrazi za ljetnim stvarima u ormaru opet sam naletjela na nju. Moju prvu i zadnju – Miki Maus majicu koju mi je tata donio iz Mainza 1986. godine. Ista je kao i tada. A danas je i totalno moderna. Tako da sam odlučila opkuhati je, jer je od lijepog kvalitetnog pamuka, i nositi. A kako je inače već neko vrijeme služila kao odjeća za plažu, eto sad ću je svim srcem obući jedan dan za grad. Vratila me ta majica, na kojoj se Miki i Mini veselo voze u Monte Carlo, u dane djetinjstva. Puna je roza i tirkizne boje. S tog puta tata je donio darova kao nikad prije i nikad poslije. Iako sam se najviše nadala Miki Maus majici, dobila sam i dugoočekivanu Barbiku koja je nosila haljinu sa crvenim srcima baš kakvu je imala moja susjeda, Walkman i svaštarije za školu. A bio je tu i suvenirski keks kolač iz spomenitog grada čiji okus pamtim i dan danas. Šećer i cimet. Bilo je to ljetno doba. U ljetno doba nekako su djeca najviše djeca. Starci bi radili do dva, a do onda – svijet je bio naš s ključićem oko vrata. Sjetila sam se kako smo ljeta provodili u stanu na 4. katu u varaždinskom Đureku. Kako smo punili kadu i kupali se u ledenoj vodi za vrijeme vrućina, kako smo nazivali telefonske brojeve iz imenika glumeći da smo agencija za nagrade. Trebalo se pogoditi koja je najveća ulica u Varaždinu. Što je bila najbolja fora, svatko tko se javio na telefon prihvatio je zajebanciju i nastavio se s djecom igrati. Izmišljali smo vlastite kreativne igre u neživčanom svijetu. Svijetu koji je prihvaćao dječju maštu, makar ona i bila u tom trenutku možda za nekog malo i prezajebantska. Znali smo i probuditi ljude i tako to. Penzići su uvijek bili doma i uvijek bili za… Naravno, izmišljali smo goleme nagrade koje su si naši sugovornici mogli podići na pošti i svi smo se skupa veselili tome. I sve to s fiksnim telefonima. Zamislite takvo nešto danas? Kad smo već kod komunikacija, sjećam se dok smo s naših ljetovanja u Červar Poratu uvijek zvali baku s telefonske govornice i čekali na red kako bi ju pitali je li sve u redu, jer je sama i stara u stanu koji je pazila. Uostalom, bila je i ona na svojem odmoru i došla malo u veliki Varaždin grad te kavu spijala sa svojom susjedom Marijom s prvog ulaza, također udovicom, pa su zajedno tražile poruke mrtvih u preokrenutim šalicama kave, odnosno u zocu. To su bile prave 80-te dragi moji. I svi oni koji su tada živjeli, znaju to. Vratio me moj Miki u moje djetinjstvo. Evo, neki dan ispratili smo suprug i ja našeg malog s posljednjeg vrtićkog dana. Imali su klinci feštu – priredbu, klopu, pjevale su se legendarne dječje pjesmice, bilo je veselja i tuge, ovacija, plakale su i bake i vrtićke tete, kao što to uvijek bude. Jer, nove generacije odlaze u škole. Sačuvala sam mu svoje nedirnute olovke iz 80-ih također kupljene u inozemstvu, u davnoj zemlji obilja za nas – Austriji, u koju se išlo po Milka čokoladu i pernice jer, eto, u staroj Jugi ih nije bilo onako lijepih i posebnih. Sačuvala sam sve to i svojeg Mikija u želji da se jednog dana vrati. Da preživi vremena i desetljeća, da priča neku svoju priču. Hoće li ju netko razumijeti? Možda hoće. Zato Vam i ovo pišem. Ako ništa drugo, bar će s mojim malim u prvim školskim danima biti moje olovke. Koje pričaju priču nekog drugog vremena. Sretnijeg? Drugačijeg zasigurno. Ma nek’ mu olovke koje su bile toliko lijepe, da ih nikad nisam trošila, kažu koliko ga volim. Idem oprati Mikija, pa možda Vam se i uslikam u njemu. Hvala tata da poklonima koji se ne zaboravljaju. Na vremenu kojeg si imao da sve to kupiš i staviš u stari kožnati smeđi kofer.I da te nisu ocarinili, jer, eto, ipak ste bili zbor koji pjeva zlo ne misli i nosi doma djeci barbike… U dobrim starim 80-ima. Miki ide u Monte Carlo. Nadam se da Vi na neko mirnije mjesto gdje se čovjek može susresti sa svojim mislima, djetinjstvom, drugim lijepim stvarima i hrabrim planovima za budućnost.
Jučerašnje veliko finale göteborškog slavlja povodom 400 godišnjice postojanja zaokružili su odličnim koncertom svjetski poznati sastav – Europe. Deseti tisuća ljudi već su u popodnevnim satima pohrlili na Hisingen gdje se održavala višednevna proslava. Našlo se za svakoga ponešto, uživalo je i mlado i starije, a oni srednjih godina uz svoje potomke jučer navačer ostali su budni do ranih jutarnjih sati. Tome su uvelike pomogle i sve svjetlije skandinavske noći, ugodno toplo vrijeme, te današnji neradni dan u Švedskoj.
Sad već u 60-ima “Europe” su skakutali po bini kao nekad. Osim što ne izgledaju više onako blond, zvuče gotovo pa isto. Jako dobro. Žestoko svirajući i pozivajući na dobru dobru feštu uspjeli su raspjevati i rasplesati zasigurno oko 50 tisuća okupljenih u velikom šatoru koji su uglas s bendom otpjevali njihove najbolje i najpoznatije hitove. Kako je bilo – prosudite sami.
Mi smo se vratili u dobre stare 80-te barem na jednu noć. Hvala Göteborg. Što više ovakvih noći i u budućnosti…
Brojni građani već su u popodnevnim satima brodom krenuli na koncert. I dok su se najmlađi bavili svojim aktivnostima, odrasli su već bili u duhu dobih starih pjesama poznatog benda.
Nedjeljno jutro jučer je u Goteborgu počelo pravim slavljem. Građani su izašli iz svojih kuća, dvorišta te s terasa i prozora mahnuli švedskom kraljevskom paru koji je posjetio Goteborg povodom njegovog velikog jubileja – 400 godina postojanja. Tim je povodom kralj Gustaf XVI održao i govor kojim je obilježio i 50 godina na prijestolju Švedske. Čestitao je Goteborgu ovaj veliki jubilej te im poželio još dva dana dobre proslave uz puno plesa i muzike i drugog dobrog programa. Tako večeras, nakon tri dana odličnog glazbenog programa u kojem su nastupile brojne švedske glazbene zvijezde i perfomeri, u 21 sat u goteborškom Frihamnenu nastupaju velike rock zvijezde koje su 80-ih godina prošlog stoljeća žarili i palili svjetskom glazbenom scenom – sastav, Europe. Jedva čekamo.