veljača 2021. – Moja švedska priča

Finally – The house!

21 veljače 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Somewhere, somehow, once—you will do it…

Stotinu puta sam čula kako sve jednom dođe na svoje. Stotinu puta sam se teško, ali ipak jesam, uvjerila u to.

Neki dan iz čiste slučajnosti napravila sam napokon svoju kuću. Kad me muž pitao što radim, rekla sam da se zove The house. Nije mi više pitao ništa.
Nije ona ništa posebno. Nije ona teška za izraditi. One je nešto što sam davno osmislila slučajno listajući svoje strane časopise o uređenju stana. Puno puta sam mislila kako da nisam postala novinarka, postala bih sigurno interijerist.
Ideja o kući nastala je davno još pri kraju moje trudnoće. U vremenu kad buduća mama nema pojma što ju sve čeka i misli kako će imati vremena za izraditi djetetu sve što poželi. Kada ima ideju kakva će mu soba biti. Kada misli da će se djetetu svidjeti i trebati ono što ona misli da mu sviđa ili mu treba.
Rezala sam tako sve što mi se dopalo u časopisu, slagajući tako kuću iz mašte, kuću koju bih poželjela složiti djetetu od kartona, papira….Koju bi poželjela sebi, nama. Kuću iz mašte, dom iz snova, dom koji govori, dom koji govori o nama ,o našem životu, našim običajima, našim stvarima. Stavile sam te izreske u vrećicu Victoria Secret. Ostali su tamo pet godina. Kao i par malih lutkica s kojima se moja nećakinja više nije igrala i šiljilo u obliku televizora. Nerijetko bih nalazila tu vrećicu tražeći robu po ormaru, nisam je bacila. Kopkala me ta nezavršena priča i budila pomalo živčan osjećaj. Moj neuspijeh. Moja dokazana nekreativnost. Moja neostvarena igračka za moje dijete. Moje neimanje vremena i mira, a bilo je toliko ideja. A bila je tako lijepo osmišljena. Čekajući jedan pandemijski dan, dan u kojem smo između ostalih zauvijek izgubili još jednu rock zvijezdu s ovih prostora i postalo nam je to pod normlano. Dan u kojem smo otupjeli još malo. Dan nakon mojeg rođendana. Čekala je ona jedno rano rano jutro, jutro kad me nitko ne bude trebao. Jutro kad ću biti dovoljno umorna da ju izradim i neću previše očekivati od sebe, jutro u kojem ću imati taman ljepila i taman selotejpa i jutro u kojem ću slučajno ugledati dva komada stiropora od poklona kojeg sam dobila sinoć.
Već su bili spremni da ih se baci pred vratima, dok ih nisam stavila jedan na drugi i ugledala kuću. Otišla sam u spavaću sobu, uzela vrrećicu V.S. i počela ljepiti jedno do drugog kako mi je palo na pamet. Mojeg sina uopće nija zanimala. On je odletio sa selotejpom glumiti majstora Matu. Nikad nisam mislila da će izgledati ovako. Niti sam mislila da ću je ikad više napraviti. I da će ipak biti na mojem ormaru, samo moja. Takva kakva je, napravljena u pola sata, slijejepljena naopako. svakako.
Nego, jako me privlače kuće. Svakakve. Očito se nešto događa s našim dušama, vele psihijatri, kad patimo na kuće. Dovodimo ih u svoj svijet, osmišljavamo ih, a one stoje na regalima.
Jednom ipak uspijemo. Ako nismo dovoljno daleko od svojih malih sitnih snova i želja. Ako nismo dovoljno slomljeni od svega, preumorni.
Ma ne. Upravo suprotno. Dovoljno slomljeni i umorni, i bez imalo snova pred sobom, a kamoli onih od nekad, i bez planova za dan, a kamoli za mjesec dana, napravit ćete svoju kuću.
Somehow, somewhere, once. You will.
Nije mi najmanja namjera uopće govoriti o tome što radim, i kako sklapam kuće od dijelova izrezanih iz časopisa o uređenju doma, već možda samo umiriti sve one koji misle da su slabi. Koji su u svemu ovome podosta od sebe ostavili – iza sebe. A mnogo je takvih danas. Previše.
Dižite se.
It’s time.

Missing hugs?

17 veljače 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Sjećate se Debelog utorka /Fettisdagen/ iz Švedske? To je nešto slično kao fašnik kod nas u Hrvatskoj, samo bez maškara. Oni umjesto krafnica jedu i svoju vrstu slastice – Semlu, čije je tijesto napravljeno od mekog i najfinijeg bijelog brašna, a unutarnja krema od badema sa šlagom. Izmislili su je u Stockholmu davno, davno bogati koji su mogli do svih sastojaka posebice brašna. Imaju Šveđani svojih slastica još, a koliko čujem, osim svojih poznatih ćufti, odlučili su poraditi i na široj promociji upravo Semli kao švedskom tradicionalnom pecivu s kremom. Probala sam jednom. Ima kalorija. A ako je s pravom kremom od badema, onda je i dosta fino.

Na Debeli utorak “debela” je i slatka – Fika

Nego, u Švedskoj se pandemija opet opasno zahuktava, na nekoliko dana (kako oni izvještavaju o broju oboljelih) imaju i po 10 tisuća zaraženih (!), novi sojevi virusa kolaju, a spremaju se i nove mjere s obzirom da je i više od 12 tisuća umrlih od ove odurne bolesti. I oni čekaju na cijepiva svih vrsta baš kao i cijela Europa (pa tko nam ovo učini!!!), a meni se čini kako nas sva ova situacija, blago rečeno, izluđuje do te mjere da uopće nismo svjesni što nam zapravo sve ovo radi. Nego – Debeli utorak, Dan srdašća, evo uskoro i moj “jedini” dan, puna je veljača nečeg, a ono ustvari ničeg. Pa razmišljam o tome kako bi bilo napokon zagrliti neku od dragih osoba, prijateljica, nekog iz šire obitelji… Neke nisam vidjela i godinu dana i dulje. Je li svemu ovome upravo ovo i bio cilj? Ne mogu da se ne pitam i onda opet pomislim kako ne može sve ipak biti do te mjere ludo. Ali… Kada nemaš onako rođkas kak spada, onda skužiš da sve to samo debelo fali i debelo nešto ne štima. Sve osim Debelog utorka.

Kako vi stojite sa zagrljajima? Jeste li se možda uspijeli cijepiti, pa se grlite naveliko? Kakav je uopće osjećaj biti cijepljen protiv COVID-a? Vi koji jeste što kažete? Hoćemo li poslije imati snage za koju žesticu? Ili ćemo samo gledati u nebo i govoriti – Thank you God! baš kao onaj u ronilačkom odijelu iz Nothing Hilla kad ugleda Juliju Roberts u kupaoni…

Nego, dragi moji, ovdje je snijeg, snijeg do koljena. Veljača u svom pravom smislu pokazuje zube. Šveđani se nadaju da će biti posljednji u ovoj zimi. I da će onda doći bolji dani. Ovdje se sve vrti oko vremenskih prilika, sunca i tame, kiše i vjetra, pa tako i odlasci u dućan. Pa kako se nadaju cijepivu koje im je obećano do ljeta (svoj naciji) i iako se razmišlja o pooštravanju mjera i zatvaranju svega i svačega, oni se nadaju. Izolacije su uvedene ovdje jeste li znali? Tjedan dana pri dolasku s putovanja. Tako su mnogi Šveđani za ove dječje praznike ovaj tjedan ostali doma. I jeli na Debeli utorak. Ako ništa drugo, bar su debele Semle iste kao prije, u istim kutijama s istim slovima.

Ma, stvarno je dosta više svega ovog te nepoštene igre te nepodnošljive noćne more u kojoj si čovjek ne želi ništa za rođkas. Osim ponovnog osjećaja slobode i nečijeg zagrljaja. Primjerice onoga koga dugo niste sreli, a niste mu se uopće nadali.

Cold as ice…

14 veljače 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Dan srdašca u Švedskoj su uveli tek u 60-im godinama prošloga stoljeća. Za usporedbu, Amerikanci nešto takvo imaju još od 18. stoljeća. Naravno da je komercijalni dio priče i ovdje uzeo maha, pa se tako toga dana u Švedskoj proda i po 4 milijuna ruža.

Ne znam koliko su Šveđani i Šveđanke topli i zaljubljeni dok su u vezi, ali kao narod slove uglavnom za hladne i proračunate ljude. Realne – vole kazati za sebe. Možda manje vjerne?? Makar se čine ugodnima i tolerantnim. Ono što je sigurno, to je da jako lako izlaze iz postojećih veza i sklapaju nove. Od početka pandemije stručnjaci su primijetili da je jako porastao broj on-line sexa ovdje, čak štoviše, govorilo se u javnosti kako je to dobro. Ne znam da li se ovo dobro odnosilo samo za postojeće stanje ili općenito. Vidjet ćemo kasnije.

Posljednjih desetak godina u Švedskoj se jako slave svi ti praznici i blagdani. Nisu u ovolikoj mjeri ranije, ni približno. Pa je tako i Valentinovo, koje meni iskreno, nikad nije sjelo, ni kao dan, ni kao pojam za ljubav, uočljivo na svakom koraku.

Ljudi nigdje.

Osim leda.

Leda.

I još malo leda.

Dajte mi viski.

Vjenčići od ruža zovu na društvo. Mene neodoljivo podsjećaju na Midsommar…. brrrr

Crveni baloni….samo da nema šahta u blizini.

Previše gledam horore. Sad sam potpuno uvjerena u to.

Zato sam si za danas odabrala “The star is born”.

E, ovo mi se već sviđa. Sa šahtom ili bez

Hladnoća, bjelina, osama i spokoj. Ali i totalni nemir

11 veljače 2021 u Margareta, objavljeno u Nekategorizirano

Veljača je u Švedskoj definiivno najhladniji mjesec. Ima puno snijega čak i na jugu (ovih dana hladna fronta iz Rusije stigla je i u ove krajeve), i vrlo niskih tmperatura. Gotovo ništa iznad nule ni tijekom dana, a tijekom noći bude i minus 15 pa i više. Ovakvi krajolici vezani uz more čine se gotovo nestvarnim. Baš kao i situacija u kojoj živimo. I u kojoj ništa nemamo pod kontrolom. Ni priroda koja ostaje ista, u kojoj su godišnja doba stalna i nepromjenjiva, ni nepostojanje ikakvog zvuka, ni ljudi u blizini, ne mogu otjerati misli današnjice. Naprotiv. Ovakvi krajolici još više tjeraju da samo mislite.

Duge šetnice kroz šumarke kroz koje jedva prodire nisko švedsko sunce idealne su razmisliti o tome hoćete li doći na red za cijepljenje ili ne – na vrijeme. Nekako ni ugodni doživljaji ne mogu otjerati brigu i misli iz glava mnogih danas. Što god radili i čemu se god posvetili nakon svega ipak nećemo biti isti. To većini sad postaje biti kristalno jasno. No, “šetamo” i dalje. Iz dana u dan.

Sjeverno more zove neka stara sjećanja. Ovaj put osjećaj je nekog drugog planeta.

Goleme količine leda poprilično podsjećaju na špigl. Mene na moje djetinjstvo i na prvo i zadnje klizanje na nekoj smrznutoj bari. Kroz led se vidjelo bilje. No, ovdje se ne vidi ništa.

U nadi da će se sunce ipak dići u slijedećim mjesecima, svima ne samo nekima i da će život barem malo krenuti onom starom, boljom putanjom, želim vam ugodne trenutke u veljači …

Where it all started…

5 veljače 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Švedska zima, možda bolje rečeno klima, poznato je nepredvidiva i nagla. Jedan dan divite se plavom nebom i sunčanom danu, iako su temperature zimske i ne skaču iznad nule, već istu noć može doći zimska oluja koja traje danima. Ove slike snimljene su u nedjelju. A mjesto je radnje ona je plaža i poznato šetalište u blizini Hovasa s kojeg sam poslala svoj prvi post prije godinu i pol.