Ništa. Barem u Švedskoj.
I dok ostatku EU-a gori pod petama, u Švedskoj po pitanju korone gotovo da i nema vijesti. Ta vijest je daleko dolje, ispod. Mrtvih je od 1 do 5 slučajeva dnevno najviše, a idu polako prema 90 tisuća zaraženih.
Nitko se baš previše više ne zamara time, ne očekuje se novi val, iako i ondašnji epidemiolozi misle da će dolaskom jeseni imati povećan broj slučejava. Smatraju kako su zamrdali stvar jedino u vezi staračkih domova, ali će, kako bi ispravili stvar, u slijedećem razdoblju za socijalnu skrb država dati 2.2 milijarde kruna, izjavio je neki dan premijer Švedske. Kako bi sve to bolje funkcioniralo.
Ne nose se maske, djeca ne nose maske, škole i vrtići rade po starom običaju, nema žarišta.
Mislim samo jedno. Ukoliko se itko misli ugledati u švedski model (kako ga mnogi zovi, mada švedski model ne postoji), tada se za taj “model” trebaju pripremiti i švedski uvjeti i način života. Također, Švedska nikada nije imala izolacije, niti samoizolacije. Za njih su to bila ozbiljna zadiranja u kršenje ljudskih parava i slobodu kretanja, a kamoli karantena. Švedska polako ne preporučuje odlaske izvan zemlje i gotovo sve zemlje EU-a su na listi “ne preporučamo”. Dakle, ništa se ne brani. Sve je ostavljeno pojedincu na osobnu odgovornost. Kao što i briga za zdravlje jest u svojoj suštini. Stvarno ne razumijem kojeg smisla ima trpati moguće “sumnjivce” u izolacije, ukoliko se partija sve u 16 i to sve posvuda? Čiji je to um izmislio? Gdje je tu logika? Koji roditelji dozvoljavaju u ovoj situaciji ikakva bijesna partyjanja? Mislite da će to pomoći psihofizičkom razvoju ikome? Dva, tri dobra partyja? Teško da će ih to pripremiti za školsku godinu koja je pred njima.
Sjećam se kako mi je muž morao u samoizolaciju dva puta i to odradio po zakonu i svim pravilima struke i kako su na moru svi bježali od nas i zaobilazili nas po stubištu jer smo kao iz Švedske, a jedini smo mi nosili maske u dućanu. Da bi ja sada opet morala razmišljati, kada nema ničeg od stege po pitanju karantene, a bogme ni stege oko partijanja, kako da odem u dućan?
Da frustrirana sam i svega mi je dosta.
Ono što želim reći je da mi je žao što se u Hrvatskoj trenutno događa. Prvi damo gol, pa čak i dva, pa izgubimo utakmicu. Kako tipično hvatski, nažalost. Ne daj Bože da i ovu izgubimo. Da smo se pogubili – jesmo. A je li bilo vrijedno? Pitajte turističke djelatnike i iznajmljivače. I tete u vrtiću i učiteljice u školi. Onako na kavi. U 4 oka.
