Dan mrtvih je, ili blagdan Svih Svetih kako ga zovemo u Hrvatskoj. Raznoliko se datumski kroz povijest obilježavao ovaj dan u Švedskoj. Selio se više puta po kalendaru, no Šveđani su revno zadržali običaj paljenja svijeća i lanterni na grobovima svojih najmilijih koji je upravo na sjeveru Europe i rođen.
U Švedskoj su groblja smještena u predivnom prirodnom okruženjuNekoliko dana pred 1. studenoga još uvijek bez ukrasa i svijećica
Sve do 1772. godine blagdan Svih Svetih se obilježavao u Švedskoj i bio je praznikom, iako nakon Reformacije Švedska praktički nije bila zainteresirana za obilježavanja dana ikakvih svetaca. No navedene godine švedski kralj Gustav III pomaknuo je All Saints Day na prvu nedjelju nakon 1. studenoga na koju su tada Šveđani obilazili grobove svih najmiljjih. 1953. godine švedski Nacionalni crkveni koncil i Parlament smatrali su kako između Midsummer koji pada u sredini lipnja i Božića praktički nemaju nijedan blagdan, pa su, kako bi postigli nekakav balans u rasporedu praznika kroz godinu, odlučili Dan mrtvih prebaciti na subotu najbližu 31. listopadu te dobiti male jesenske praznike. No, u kalendaru su zadržali Dan svih Svetih kao blagdan koji stoji 1. studenoga.
Šveđani će 2. studenoga, odnosno, u prvu subotu nakon 1.11. obići groblja svojih najmilijih
Danas je 1. studenoga ipak radni dan u Švedskoj, a običaj obilaženja grobova preselio se na 2. studeni i zove se nešto slično kao komemorativni dan ili dan sjećanja. Ovdje se grobovi dekoriraju cvijećem i svijećama kao i svagdje drugdje. No oni dodaju još i lanterne i fenjere koji stvaraj posebno toplu atmosferu i mirnoću.
I još jedna zanimljivost. U Švedskoj je unatrag desetak i više godina rastao broj kremiranih. Primjerice, u 2006. godini čak 73 posto umrlih bilo je kremirano, prema statistici švedskog udruženja za pogrebe. No, u novije vrijeme počeo je opet rasti broj broj ukopa u zemlju, jer posebno mlađe generacije smatraju da se kremiranjem onečišćava okoliš zbog razvoja raznih otrovnih plinova koji nastaju tim postupkom.
U Švedskoj se posebno vesele za Halloween. O tome kako je Dan mrtvih obilježen ovdje u Švedskoj i kako su Šveđani kroz povijest (ipak) pristali obilježavati ga, drugi put. Ovaj put ću malo o danu, odnosno, noći koja mu prethodi. Svi znamo da u tom običaju ima jako puno toga poganskoga, ali sjevernjačka kultura puna je takvih običaja, stoga se Halloween ovdje jako cijeni. Na “noć živih mrtvaca” veseli se i staro i mlado. Običaj su na to područje donijeli stari Kelti koji su vjerovali da je 31. listopad zadnji dan ljeta.
Zapadnjački običaji i ovdje su sve popularniji
Starosjedioci Britanije vjerovali su da te noći svijetom hodaju zli dusi, posebno goblini, pa su palili vatru ne bi li ih otjerali. Taj običaj potječe od Saksonaca koji su zaposjeli Englesku u 6. stoljeću, navodi se u tekstovima o švedskoj tradiciji koja također na taj dan njeguje običaj izdubljivanja tikvi koje te noći postaju svojevrsne lantrene. Inače, ova dva mjeseca pred nama u Švedskoj su definitivno mjeseci lanterni. Pisat ću vam zašto. Na “Helgonaafton” ili noć prije Svih svetih, djeca i ovdje u večernjim satima odlaze u “pohode na slatkiše” pjevajući pjesmice, zvoneći na vrata i “strašeći” s maskama i kostimima sve pred sobom. Izdubljivanje tikvi posebno se njeguje i popularno je u regiji Skane u južnoj Švedskoj.
Kostimi, maske te svi potrebni rekviziti su u ponudi
Inače, studeni je mjesec kada se u Švedskoj i službeno može biti ili postati melankoličnim. Ljudi sve manje šeću, sve je hladnije i mračnije, polarni zrak sve je oštriji. Počinju druženja u zatvorenom. Ono što primjećujem ovdje, unatrag samo par godina, jako su porasli interesi za obilježavanjem blagdana (posebice Božića i Uskrsa). Primjerice, već sad ima jako puno reklama za božićne shoppinge kojih nije bilo u godini kada sam stigla. I blagdanski duh osjeća se u zraku. A možda ipak nisu tako hladni. Sve češće pomislim.
Kako vam pišem o Švedskoj ne smijem zaboraviti na fiku! Nikako mi nije jasna ta – fika. Ni dan danas. Valjda zato jer se opuštanje i kavica i nekakvo čavrljanje s nekom dragom ososbom ili nekim koga bismo bolje htjeli upoznati u svijetu iz kojeg sam stigla događa spontano ili barem nekako lakše. Barem se događalo nekad. Ili onda kada sam ja još imala vremena za čavrljanje. Za kavu. Makar se kava ne pije, ide se “na kavu”. Ide se. Ide se često. Ide se stalno. Da se vidiš s nekim, istračaš, isplačeš, pohvališ, naslušaš… Ovdje ne. Ovdje postoji fika. U, uglavnom, određeno vrijeme.
No, za one koji ne znaju, ili nisu čuli za švedsku fiku, fika je mali predah ili odmor (obično) uz kavu koju Skandinavci obožavaju (vjerovali ili ne). Obično oko 15 sati popodne. Uz kavu ili čaj, ili što drugo, obično se zaslade pecivom od cimeta o kojem sam vam već pisala ili pak nekim drugim kolačićem. U novije vrijeme mnogi biraju neki zdravi obrok – mali sendvič s avokadom, račićima.
“Kanelbulle” – standardna fika
Kad smo već kod kave, Šveđani su među prvima u svijetu po količini ispijene kave, a u Švedsku se uvoze neke od najboljih vrsta kava na svijetu. Ovdje se kava pije za doručak, ručak ili u pauzama na poslu. Postoje i zabave uz kavu – Kafferep. Kava ima definitivno posebno i veliko mjesto ovdje u Švedskoj. Začudila sam se da se fika, neki je pišu velikim početnim slovom, (riječ navodno dolazi od riječi Koffee, samo obrnuto) ondje događala još od davnina, a kako na sjeveru nemaju baš vremena za spontana druženja, valjda su morali nešto izmisliti pa institucionalizirati kako bi ljudi kroz dan ipak malo neobavezno popričali jedni s drugima na poslu, ili u obitelji, pošto su po cijele dani svi negdje van kuće. Ne znam da li djeca u školama imaju fiku svaki dan, ali znam da se slatko djeci u obiteljima daje samo subotom ili jedan dan u tjednu. Obično tad navale na gumene bombone koji su ovdje jako popularni i kupuju se na deke i kile…. Mene, osobno, nikakve sankcije nisu podučile ničem pozitivnom.
Fika
Dakle, fika. Riječ fika je posvuda. Na šalicama, na tavama, tacnama, na tanjurima, uz recepte, na majicama, torbama, na naslovnicama magazina, na reklamama…Fika je svakako švedski brand i dobra promocija zemlje koja, znamo svi, slovi za hladnu, i u kojoj žive hladni ljudi. Zato, još uvijek ne kužim je li fika spontana ili ne. Mnogi kažu kako nemaju vremena za fiku, osim vikendima, tu i tamo, svake prestupne. Pa ako je nešto fika i nema se vremena onda nije spontano. Ili je? Kao ona naše idemo “na kavu”? Ja sam u Švedskoj kavu u kafiću popila točno dva puta. Bila je dobra. Bila je jaka.
Iako do dolaska u Švedsku nisam pila kavu. Kad sam studirala, kavu sam popila tu i tamo i obično mi je izazivala mučnine i umalo kolapse po tramvajima. Želju za popiti kavu dobila sam uz svojeg muža skoro 20 godina kasnije. On pije stvarno super kavu. Meni se prva prava kava dogodila zbilja spontano i to na sjeveru. Mala šalica kave uz malo hrvatskog keksa, u oblačno poslijepodne. Sjećam se. I bilo je dovoljno. Za moju prvu fiku. Nisam tada znala da je to fika. Nisam znala ni da fika postoji. Ali bila je. Poželjela sam popiti kavu nakon dugo vremena u svojem životu. Vjerojatno sam bila dovoljno opuštena i smirena. I osjetila, da sam napokon dovoljno slobodna za preplivati hladno sjeverno more. Još samo kad bi bilo više mogućnosti za probuditi spontanost u sjevernom načinu života…
Među prvim doživljajima zemlje u koju sam stigla, i kojeg nisam ovdje očekivala, a kojeg ću zauvijek pamtiti bio je – ovaj.
U naše dvorište (još kad smo kratko živjeli u kući i to jako blizu centra grada) u jutarnjim satima često su iz obližnje šume dolazile srne. I to čitava jelenja obitelj. I to s – potpunim pravom.
Pravo javog pristupa ili Allemansratten nešto je što bi sigurno nama u Hrvatskoj jako teško sjelo. Nama mejašima. Ali ovdje imaju svi pravo diviti se i uživati u prirodi gdje got, jer ona – pripada svima. Ovdje nema zatvorenih ograda, ali nema niti ljudi koji zure u tuđe. Što to znači? To znači da svatko može slobodno šetati u prirodi, brati gljive i bobice gdje želi, putovati brodom kroz tuđe vode, kampirati u nečijem dvorištu besplatno do 24 sata i sve sve to na jednoj pristojnoj udaljenosti. Nakon 24 sata boravka na tuđem posjedu kamper vam se mora obratiti te tražiti dozvolu za boravak. Mogu se postaviti određeni znakovi da vi ne želite posjetitelje u svom vrtu, posebno ako je područje zbog nečeg osjetljivo. Isto tako, možete slobodno šetati po svačijoj zemlji samo ako ona nije obrađena površina. Na taj način potiče se rekreacija, ali i istraživanje prirode. Tako u Švedskoj već i mala djeca poznaju određene vrste gljiva i bobica te znaju loviti ribu, a da ne govorimo tome koliko poznaju imena stabala te vrsta ptica.
Samo jedan zakon u ovoj priči vlada :- Ne uništavaj, ne ostavljaj smeće za sobom i ne smetaj. Ako se toga držiš, možeš mirno uživati u prirodi .Jedino što ne smijete je ići u lov, recimo na losa ili lososa. Za ribičiju uvijek tražite lokalne dozvole, jer one su kako-gdje. Također, vatru smijete paliti samo ako nema nikakvog rizika da će se ona raširiti i ako ćete ju kasnije propisnu ugasiti. Za sobom morate sve očistiti. Možete se skinuti i plivati bilo gdje, ili vezati čamac na dan ili dva. Jet ski i skuteri dozvoljeni su samo u određenim područjima, jer mogu ozbiljno naštetiti čovjeku i prirodi. Zanimljivo je i to da se motorima i mopedima ne smijete voziti svagdje u Švedskoj, već samo na cestama gdje je to dozvoljeno. E, zato je ovdje toliko tihi promet. Šalim se, no, ovdje rijetko tko buči.
Ukoliko na kampiranje u Švedsku želite povesti vašeg ljubimca, on mora biti propisno cijepljen i biti čipiran što će vam na granici i provjeriti. Sretno!
Sigurno mnogima najzanimljiva tema, kad je Švedska u pitanju, je alkohol. Kad sam ja odlazila gore reakcija mnogih bila je :
– Joj, pa ti znaš da se tamo ne smije piti?
Smije se. Itekako. Samo pod velikom kontrolom i uz stroga pravila. Pravila koja su tvrdo zapečaćena i ne može ih promijeniti ni udar meteora, a kamoli onaj građanski. Kakva god ona bila, ona se poštuju. A Šveđani jednako dobro uživaju u svojoj čašici. Dakle dozvoljeno je 0.2 promila u krvi, pa nitko ne vozi dok pije. A ono što je itekako utjecalo na ponašanje Šveđana – da uglavnom piju doma – je cijena alkohola u kafićima i restoranima. Zato Šveđani kad piju – piju. Mi južnjaci (barem mi malo u godinama) ipak smo naučeni na čašicu uz ručak ili večeru, dok toga kod njih nema. Nema te kulture, a pravila su stroga. Pa su rezultati takvi kakvi jesu. Ali zato u prometu nemaju problema kao mi.
Primjerice, ulazite li u Švedsku automobilom, recimo iz Danske, predat ćete putovnicu na granici, a dobit ćete alko-puhalicu u ruke. Usred dana i usred noći. Svejedno. Pušete. Napušete li, ili ste pod utjecajem droge, imate šanse “proći” s debelom novčanom kaznom. A vrlo vjerojatno je i oduzimanje vozačke… na tri godine.
Duga je povijest ovih pravila. I prilično burna. U 18. stoljeću alkohol je bio veliki problem ovdje. Nakon postupnih uvođenja svakakvih zabrana od raznih vrsta prohibicije na dalje, drastično je smanjena konzumacija alkohola. Žene, recimo, tijekom prošlosti ondje uopće nisu pile. Primjerice u 19. stoljeću u Švedskoj je postojalo 175 tisuća domaćih destilerija! Radio se alkohol uglavnom na bazi krumpira i drugog povrća koje im je bilo dostupno. 1860. godine otvoreni su prvi barovi i alkohol se smio prodavati starijima od 18 godina. U početku je sav profit išao vlasniku bara, da bi kasnije sav profit išao državi. Kroz Prvi svjetski rat alkohol je bio gotovo zabrenjen u Švedskoj. Dozvoljavalo se pojedincu da kupi po dvije litre kroz tri mjeseca i pivo do 3.6 posto alkohola. Kasnije su samo zaposleni mogli kupovati alkohol. a 1922. godine prohibicija je ukinuta, pod velikim pritiskom građanstva. Vlasti su morale popustiti, no zato je stvoreno nešto drugo.
1955. godine otvoren je prvi Systembolaget (speciajalizirana trgovina za alkohol) za one iznad 21 godine. Systembolaget je također jedna vrste prohibicije, u kojem sav profit od kupovine alkohola ide državi, a država ima kontrolu nad uvozom i prodajom alkohola u cijelosti. Naravno, ne smijete kupovati kako bi kasnije preprodavali.
1969. godine dobna granica je spuštena na 20 godina za kupovinu u Systemetu, kako ga zovu Šveđani.
U “običnoj” trgovini možete kupiti samo pivo i to ono koje ima manje od 3.5 posto alkohola.
Kupci se u Systemetu do ’90-te godine nisu smjeli sami poslužiti. Već su morali “face to face” porazgovarati s osobljem o tome što žele kupiti i zašto. Također, nekad su morali uzeti papir i olovku u ruke te se moralo napisati što se želi kupiti, čekati svoj red po broju da vas osoblje posluži. Systembolaget ima svoje zapečaćeno radno vrijeme.
Od ponedjeljka do srijede radi od 10 do 18 sati, četvrtkom i petkom od 10 do 19 sati, a subotom od 10 do 15 sati. Zato morate dobro unaprijed misliti o tome želite li popiti vino za ručak i kada. Željezni “zastor” spušta se na vrijeme. Ranijih godina Systemet je bio otvoren samo od 10 do 18 sati od ponedjeljka do petka, a “security” čovjek ispratio je svakog sumnjivog van.
Danas se poslužujete sami, ali ste pod kontrolom, jer na kasi uz predočenje ID-a ide zadnji dio kupnje. Svako sumnjivo ponašanje u najmanju ruku bit će praćeno budnim okom i fizičkom prisutnošću osoblja. Osoblje je educirano i voljno je pomoći pri odabiru. Stockholm i Göteborg imju brojne Systemete na raznim lokacijama, no manji gradovi po jedan. Ako se spremate na izlet na otoke, dobro provjerite kakva je situacija, jer je moguće ostati bez alkohola uopće.
Za blagdane pred Systembolagetom skupljaju se redovi. Zato Šveđani uglavnom kupuju alkohol na vrijeme i unaprijed. Svako toliko, po malo. Kako bi bili bez brige u dane blagdane.
Večeri iz whisky griju skandinavske noći
Cijene? Za dobro crno vino oko 150-200 kruna, a za dobar whisky od 500-600, malo bolji i 1000, a za specijalne i do 50 tisuća kruna. Sve to Šveđani kupuju i znaju dobro uživati. Ističe se kako Šveđani piju manje unatrag nekoliko godina, no promet u Systemetu raste iz godinu u godinu, što dokazuje da vole piti kvalitetno i skupo. Najviše se kupuje bijelo i crno vino, cider i (craft, lokalno) pivo, a sve bolje prolaze i ekološki proizvodi.
Prema statistikama Systembolageta u Švedskoj je oko 450 tisuća ovisnika o alkoholu, što je, ističu, još uvijek velika brojka.
I da, postoje neka pravila i pijenju ovdje. Ako pijete, nemojte se nikada opiti do besvijesti, nikada jače od domaćina i uvijek zovite taxi ili nekog trijeznog tko će vas sigurno odvesti kući. I nikada ne plaćajte svima rundu, jer će misliti da ih držite u šaci. Plaća svaki svoje. Sigurnost vaša i onih na cesti je najvažnija. Čini vam se komplicirano? Nije tako strašno. Hladne večeri kod kuće itekako može ugrijati boca dobroga vina (kupljena na vrijeme) i mala proslava osobne sreće.
Kad napustite Göteborg i krenete prema istoku, 30-minutna vožnja uz šumu kao da vas priprema na mir i na zaborav svega što trebate zaboraviti – barem na kratko. I na sve ono što želite doživjeti kad se maknete iz grada punog automobila, kamiona i sivih zgrada koje jednostavno tjeraju ozbiljnost na lice. I u dušu.
Šljunčani put do dvorca…
Jednoj lijepog dana otišli smo na Nääs Slott (dvorac Nääs). Jedan od najljepših švedskih posjeda s dvorcem iz 18 stoljeća. Najbolji opis prvog dojma je – osjećate se kao Palčica.
…dugo trajeTeško se odojiti od vode i sunca
Da, švedska divovska drveća su oko vas. Prostrana šuma nagovještaj je priče stare više od 300 godina. Ulaz prema dvorcu prostran je šljunčani put baš kao prema pravoj rezidenciji, a pogled prema jezeru koje vas prati u stopu odmah će vas učiniti likom iz bajke.
Ne, ne možete si predočiti visinu drveća ukoliko ih ne doživite u stvarnosti. Vjerujem da ste mnogi vidjeli i uživali u nordijskoj prirodi putem tv ekrana, ali vjerujte ni blizu doživljala u stvarnosti.
Slike kao s filmskog seta
Izlet na Nääs Slott podsjetit će vas da je ovdje priroda surova u svakom pogledu, ali istovremeno i predivna. Čista, opuštajuća, kojom vlada prodorni čisti zrak koji ili vas omami ili će vam dati energiju. Ili vas prehladiti, ako ste loše obučeni.
Napustiti grad nakon napornog dana najbolje je što možete učiniti
Još ako je dan okupan suncem – imali ste sreće. Jer će jezero, koje okružuje prirodu i dvorac, biti plavo, predivno. Divno je za shvatiti da se ta ista nordijska priroda u stanju sama štititi svojom veličinom i snagom kroz stoljeća hladnoće i mraka. Švedski parkovi i priroda općenito upravo to i dokazuju. Šveđani puno toga ostavljaju samoj prirodi koja je kreator njihovog zdravlja i opstanka.
Jezero vas prati odasvud
Šetajući uokolo dvorca, a uz vodu, uz pratnju višestotinu godina starih stabala, među kojima je i poznati 200 godina stari hrast, možete odmoriti uz pokoju drvenu klupu koja kao da je “sklepana” prije 200 godina i tamo ostala svjedočiti svim ljubavima koje su na njoj započele. Ili se zanjihati na ljuljačkoj koja visi s grane. Ma, slike govore više od riječi.
Naas Slott izgrađen je 1600. godine. Prvi zapisi o Nääs Slottu, kako kaže turistički info pult, sežu u Brončano doba, kada su vjerojatno prvi posjetitelji htjeli ostaviti svoj trag ovdje. Ostavljeni su znakovi u stijenju. Naat je, kažu Šveđani, oduvijek bilo vrlo važno i posjećeno mjesto za njih. Zovu ga “Švedski prozor u svijet”. Vjerojatno zato jer su mnogi dolazili ovamo kako bi pobijegli iz svojih svjetova, odnosno našli inspiraciju koju nisu mogli naći u gradu.
Ovdje su bili kroz povijest smješteni koleđi, a danas je hotel u kojem možete prespavati i pojesti doručak.
Sklepane klupice zovu na maštanje
Poznata švedska autorica Selma Lagerlof ovdje je provodila ljeta sa prijateljicom, također spisateljicom, Sophie Elkan.
Spomenimo samo da Švedska ima najveću površinu šuma u Europi (53 posto površine države su šume). Surove su, prirodne, neuređene, često tik do kuća i – privatno su vlasništvo, uglavnom. U Švedskoj na jednu osobu pada oko 10000 stabala, a s obzirom da je ondje oko 9 milijuna stanovnika, u Švedskoj je prema tome 10 bilijuna drveća. Oko polovne šuma je privatno, a ostalo dijele ili državne ili privatne tvtke. Odlično je postavljen i sustav upravljanja šumama po regijama.
“Are you insane?” – doletilo me ko’ puškom ispaljeno pitanje u glavu kada sam nedugo vidjela naslov u novinama “Are you chipped”?, kao ono, – “Jeste li probali novi smoothie?” Koliko čitam u Hrvatskoj je ovih dana obavljeno prvo mikročipiranje čovjeka. Za one koji ne znaju, radi se o mikročipu veličine riže koji se ugrađuje ispod kože palca na ruci, a u kojem je pohranjeno sve što vam treba, ni više ni manje. Vaš ID, (osobna- putovnica), bankovne kartice, svi vaši podaci. Ne znam koliko se ulazi u zdravstvena stanja, ali piše se o tome kako bi mikročip za ljude (trenutno ga imaju psi) mogao pohranjivati i krvnu grupu, eventualne zapise o bolestima koje imate ili ste imali, a važne su za vaš daljnji život u slučaju nekakve nesreće, primjerice. Pohranjeni su unutra, naravno, i ključevi od vašeg stana, aparatura za upravljanje pametnom kućom, autom, tvrtkom za koju radite ili ju posjedujete. Tako da sve što imate ide uvijek s vama i zapravo je uvijek dio vas. Savršeno. Mikročipiranih ima na stotine tisuća u Americi i nešto manje u Velikoj Britaniji. U Švedskoj ih je oko 4 tisuće, zasad. Ističe se kako je time život postao lakši, kako su tvrtke bolje zaštićene od hakera (hmmmm?), kako je time poboljšana kontrola poslodavaca nad zaposlenicima, kako, kako, kako,… Oduvijek se pitam što će biti kad se jednom dogodi neka teška “bolest” internetu ili svemu čime se danas tako lako i jednostavno služimo i čime nam je život toliko postao lakši? Ja mislim da je ipak bilo lakše mojoj mami koja je okolo hodala s čekovima i ispisivala ih iznosima love, a sebi pisala koliko i kada je i gdje na što potrošila. Nikad nije izgubila čekovnu knjižicu, a bogme ni osjetila stres kao ja dok sam izgubila mobitel. Iskreno, danas ne poznajem osobu koja nije izgubila mobitel i sve u njemu, ili joj je bio ukraden. Što će se dogoditi mikročipiranima koji odu iz tvrtki u kojima su “zaradili” mikročip? Jer, primjerice, u Americi, velika većina mikročipiranih je ustvari svoj čip “zaradila” kao zaposlenik tvrtke u kojoj je morala biti čipirana iz niza razloga – fleksibilnosti, efikasnosti , dostupnosti… U američkim tvrtkama koje mikročipiraju zaposleno je i po 100 i više tisuća ljudi! Da, lako je imati mikročip. Trenutno se ne razmišlja o ničem osim da se isproba nešto novo, nešto čime će život postati još brži i lakši i čime ćemo još bolje izgledati kao roboti, koborzi, godzile, whatever… Jer, sve dosad nije bilo dovoljno.
To nam je stvarno cilj?
U svijetu u kojem se traži što zdravija hrana, što više sporta, što više individualnosti i poštivanja vlastite osobnosti i razmišljanja, što više prava za djecu i žene, što više empatije za drugačije i drukčije, što više povratka prirodi, jel’ stvarno cilj da se mikročipiramo i time se riješimo i ono malo privatnosti što nam je ostalo? Izgleda da je. No, tehnologija će itekako sve reći o sebi jednoga dana. U biti, već je počela govoriti, odnosno, tjerati na razmišljanje. Sjećam se kad sam stigla na sjever prije 4 godine većina Šveđana već je tada davno prestala koristiti keš. Tako, dok sam stigla, sama sam se sebi činila glupom i zastarjelom jer sam u svojem novčaniku ima krune koje sam lijepo digla u banci prije puta. Nisam vjerovala da gore takve kao ja stvarno gledaju u čudu, a da bankomata gotovo i nema nigdje. Plaćala sam tako ja sa svojim kešom smijući se svima, dok su se oni tolerantno smijali meni natrag i gledali gdje će i kako mi nabrojiti kusur. Trebalo mi je vremena da shvatim što je Swish i da to stvarno funkcionira (just like that??), i da je to sve ok jer da gore svatko svakom vjeruje i može prebaciti lovu mobitelom. Sve mi je to bilo čudno. Jer, navikla sam na papire. Na brdo potpisa i biljega. I stajanja u redu. Tako sam se osjećala sigurnom cijeli svoj život. I još se dan danas osjećam. Da, pregazilo me vrijeme, pomislili ste. I ja sam mislila. Sve to do lani. Lani, kada su švedske vlasti počele obavještavati da danas još uvijek 1 od 4 Šveđana koristi keš i da ga koriste sve više te da treba ozbiljno razmisliti o tome kako keš treba vratiti u opticaj u onoj mjeri kao nekad. Počelo se savjetovati građanima da imaju određenu količinu štednje u kešu. Jer, počelo se razmišljati i o hakerskim napadima. I o tome što će biti kada jednim klikom sve nestane. A gle čuda (tehnike) – sve što imaš, je u tom jednom kliku.
Većina onih koji su stigli u Švedsku ili, primjerice, Norvešku (jako puno naših je u Norveškoj koliko čujem) nitko, ali baš nitko, nije bio spreman na mrak koji ih očekuje gotovo 5 mjeseci. Ne, ne radi se samo o noći koja predugo traje, niti o danu koji traje prekratko, već se radi o tome što dan nije dan na koji smo navikli, već je sve nekako mutno i teško, a noć, ona tamna crna noć, jako rano pada. Gubi se vaš svijet, gubi se rutina, pokušavate snaći , ali…
Snijeg u Švedskoj – ipak nije sve tako crno
…ono što ne osjetite odmah, to je šok koji prolazi vaše tijelo. I psiha. Jer, jako je čudno po totalnom mraku otići na posao i raditi mraku po nekoliko jutarnjih sati, ili ujutro otići u dućan, doći doma po mraku, ići kuhati ili spremati, poigrati se djetetom i tako sve dok se svane do oko 10 ujutro. Primjerice, meni koja sam full time mama jako je teško bilo uhvatiti nekoliko sati sunca preko dana, da odemo u šetnju, toliko potrebnu i njemu i meni, a da on ili nije spavao, ili baš morao jesti. Ili smo čekali da skuham ručak, pa sve pogasili, pa brzo odjurili na kratko van na zrak. Često sam sva oznojena od brzine našeg spremanja tako izašla van s njime i pokupila prehladu. Kažu da makar je zima i mrak, ovdje je obavezna šetnja oko podneva. U doba kada ima koliko-toliko sunčeve svjetlosti, makar se ona “borila” sa debelim, mutnim, sivim skandinavskim oblacima. Također, mislim da bi mi i bilo totalno neprirodno raditi, onako turbo, od 8 ujutro uz totalni mrak, iako sam kao novinar znala raditi i pisati od 5 sati ujutro doma, svoje kolumne, bez problema. Ali, vjerojatno se svi nekako naviknu i sve se ipak nekako može. U našem kvartu ima jako puno građevinaca iz Zagreba koji rade nove nam lijepe švedske zgrade. Dečki su se dosta dobro navikli. Koliko sam vidjela, pasalo im je toplo ljeto, nije im smetao jako hladni vjetar koji puše i u ljetno doba. U šetnji često čujemo kako si puštaju Petra Grašu i baš nam je nekako o.k. Dečki u Norveškoj rade po dva tjedna, i subotama i nedjeljama, kako bi na dva tjedna došli natrag u Hrvatsku po malo sunca. Da, teško je. Ne znam kako rade naši u Švedskoj, ali vidim da rade također i vikendima. Malo ih ima, malo nema. A često sam znala viđati građevince ( ovdje se gradi stalno i na sve strane, pa u šetnji jedino od ljudi vidite građevince) kako rade i od pet ujutro po totalnom mraku i snijegu, naročito onda kada bi najavili loše vrijeme ili jak vjetar za taj dan.
Koji se savjeti nude? Uloviti ono malo podnevnog sunca je obavezno svaki dan. Ako smatrate da vam fali D vitamina, možete ga kupiti u ljekarni i uzimati ga kao dodatak prehrani (ne znam kako to ovdje ide s odraslima, djeca do treće godine ga imaju besplatno) . Jer, kod ovakvih zima i dugog mraka navodno bi trebalo pojesti 35 kila lososa na dan kako bi nadoknadili gubitak D vitamina koji se troši, a ne nadoknađuje se! Također, postoji i terapija svjetlom. No, kažu da je precijenjena i preskupa, a i malo tko ima vremena za nju. Već sam vam spomenula lampice. Šveđani jako vole svijeće, lampe, sve što svijetli. Neki kroz čitavu godinu imaju na terasama postavljene božićne lampice, samo ih pale kad se zamrači. Time stvaraju ugodu, time stvaraju toplinu i atmosferu. Time prkose mraku. I to mo se jako sviđa. Postoji ona glasovita danska knjiga “Hygge” u kojoj se jako veličaju i svijeće i kamini i lampice. No, čini mi se da to svaki čovjek nekako ima u sebi. Ne bi to trebali pripisivati Dancima kao zaslugu za otkriće ugode u domu svomu i time ih karakterizirati kao sretne ljude. Ja, recimo, oduvijek volim kamine i svijeće. Pa to ne znači da sam istovremeno sretna non-stop ili genetski sretna oduvijek. Mislim da ima jako puno ljudi koji vole takve stvari, a nisu sa sjevera. Inače, nikada nisam razmišljala o suncu i o tome koliko mi nedostaje, sve dok nisam osjetila dva mjeseca potpuna mraka. Djeluje na psihu, naravno. Ne u početku, ne odmah. Ali nakon nekog vremena osjećate tjeskobu, osjećate nemir, osjećate da vam sve u tijelu stoji i pitate se što je. Izgubio se ritam dana i noći na koji ste navikli. I to je puno teže za podnijeti nego što ste si mislili da će biti.
Radi se u ranim jutarnjim satima, ako kroz dan vrijeme ne dopušta
Kako bi se održala koliko toliko normalna rutina načina života, savjetuje se i puno tjelovježbe. Zato Šveđani imaju pune “gepekove” opreme za sport. Trče pod pauzama uz rivu, treniraju nakon posla, prije posla, trče po trakama doma… Kako tko stigne. U biti, super je što sam “gore” došla s malom bebom, pa sam bila u “rutini” – ne spavaj, hrani i premataj – non-stop. No, nije bilo super to što smo većinu vremena bili unutra, a meni je lijepo štitnjača nakon godinu dana rekla što si misli o mojem ponašanju.
Jednostavno trebate biti dovoljno psihički jaki da bi se uhvatili u koštac s prirodom ovdje. Pročitala sam negdje kako je jedini način naviknuti se na skandinavsku klimu izaći van i boriti se s njome, a ne bježati u toplu sobu i ne izlaziti. Nisam dosad još bila sprema za fajt, no polako uspijevam svladavati vjetrove koji su hladni, iako je vani po ljetu toplo (što zna biti posebno gadno). Teško se obući po takvim uvjetima. Također, ovdje se kaže kako nema lošeg vremena, ima samo loše odjeće. I da je dobar test vaše odjeće “ako vas ona uspije grijati 20 noćnih minuta u siječnju dok čekate bus.” Hmmmm. Šveđani se pokušavaju više družiti kroz zimu i to smatraju pod “must to do”. Jer, nekako se mora preživjeti. Da i još nešto. Snijeg koji padne u mračne dane ? Nekako svi odahnemo. Sve je lakše, jer, dogodilo se nešto prirodno po zimi. Svo crnilo i sivilo ipak bude bijelo, i to je snijeg kojeg ne obasjava sunce, već on na neki čudni polarni način obasjava tlo i sve oko njega. Vani, po igralištima je sve puno djece koja se igraju na snijegu, iako je mrak i hladno. Za mene je to slika skandinavske zime koju nosim u sebi. Nikad neću zaboraviti naš prvi snijeg u Goteborgu. Radijatori su bili jako topli. Prvi put toga dana u godini. Moj mali Luka i ja gledali smo van kroz veliki prozor. Brodovi su i dalje plovili po rasporedu. U 9.17 ujutro prošli bi kraj našeg prozora, makar je bilo sve zaleđeno. Plovili su u još hladnije i ledenije i sjevernije vode, jer tako treba, po rutini i po rasporedu.
Sve je mirno, sve je tiho, samo ralica daje dojam života
Svi su ujutro odjurili iz garaže na posao, po mraku. Pucketao je led pod gumama auta na zavoju, čulo se. I to je jedino što se čulo.
Dječje igralište u daljini čeka prve posjetitelje koji stižu i po mraku
I naša rutina je išla svojim tokom. Mlijeko, ručak, spavanje. Mi, s dalekog juga, bili smo u potpuno u drugom svijetu. Hladnom, ali svijetu koji se bori. Mi, mali, hrabri i nasmijani.
Ako ste ikad imali poslovnu suradnju sa Švedskom ili ste slali djecu na školsku razmjenu ili nešto slično, a morali ste koristiti datume, onda ste se susreli sa švedskim računanjem tjedana. Oni, naime, svoje planove, bilo da su poslovni ili privatni, organiziraju po tjednima, odnosno po njihovim brojevima. Dakle, na ljetni domor idu u, primjerice, 24. tjednu, a na zimski u trećem tjednu u godini. Ili se za kavu dogovore s nekim u četvrtak u 16. tjedna u godini. u 20 sati. Doslovno.
Mnogi stranci nikad nisu do kraja mogli staviti taj kalendar u glavu i tako živjeti, ali su morali prihvatiti taj način organizacije posla. Makar sa sobom nosili mali kalendar na kojem su ispisani brojevi tjedana.
Šveđani smatraju da je to najpovoljnija i najučinkovitija metoda planiranja. Danas, na sreću, postoje aplikacije u mobitelima kojima se čitava ova zbrka, primjerice, strancu koji je došao u Švedsku i ne zna računati tjedne u godini napamet, može učiniti lakšom. Iako mora svako – toliko vaditi telefon van.
Kakve su prednosti ovakvog sustava? Ovakvo računanje vremena, odnosno tjedana, zapravo je regulativa ISO standarda 8601 iz 1988. godine. Standardizira podatke povezane s datumom i vremenom. Prihvatile su je i neke druge zemlje, primjerice Velika Britanija, ali još uvijek ne toliko drastično i doslovno kao Švedska. S tjednima i njihovim brojevima susrest ćete se i u nekim djelovima Amerike.
ISO 8601 osim brojeva tjedana određuje i standard za pisanje kalendarskih datuma. Primjerice danas je 8. listopada 2019. godine na hrvatskom, a Šveđani će napisati taj datum ovako – 10/08/2019. Ili samo s točkama ili ravnim crtama. Susrela sam ovdje datume napisane “po našem” – recimo na nekim proizvodima tako je napisan rok trajanja.
Evo još zanimljivosti iz Švedske. Ovdje su, primjerice, proljetni praznici složeni ne samo po tjednima nego i po regijama.
Sportlov ili proljetni praznici padaju u 7. tjednu u godini u regiji Goteborg. U 8. tjednu padaju u regiji Malmoa, a u 9. tjednu u regiji Stockholmu. U 10. tjednu praznike će imati u Norrlanu na sjeveru, a u 11. tjednu na krajnjem sjeveru u Laponiji.
S obzirom na blizinu mora pomislili biste – ribu. Od riba najpoznatije jelo koje se jede su sirove haringe (“inlagd sill”) u umaku. Nekima jako loša hrana, nekim jako dobra. Spadam u, začuđujuće i samoj sebi, u one kojima je haringa dobra. Posebno u umaku od senfa. Ima puno verzija ovog jela. Unutra ima jako puno začina i raznih bobica. U početku su jako čudne za pojesti, ali vjerujte, sva ljigavoća koja vam se javlja pri pomisli na haringu nestane u ovom umaku. Osim toga, haringe su jako su hranjive, super ih je pojesti, recimo, za doručak ili večeru. Od ostalih riba, najviše se konzumiraju losos, svježi bakalar i kolja. Jedno od tradicionalnih ribljih je “surströmming” ili, prevedeno na hrvatski, ekstremno smrdljiva haringa. Nisam probala.
Švedani, koliko sam vidjela, u svojim tradicionalnim jelima jako puno koriste mljevenog mesa, primjerice u mesnim okruglicama ili u nešto slično našim faširancima odnosno u “pannbiff”. Obično ih kombiniraju s krumpirima na sto načina – od pirea do onog gratiniranog sa vrnjem i umakom od brusnica. Također prefino. I meni jako lagano jelo. Tko bi rekao. Vjerojatno zbog kiselog umaka od brusnica. Uz to obično bude puno povrća sa strane, recimo sojinih klica, graha, graška, zelja…
Šnicla od mljevenog mesa s umakom od brusnica i krumpirom – jako su fino i tradicionalno jelo
Ono što nikako ne mogu podnijeti su šveske okruglice (“köttbullar”). Ima ih za kupiti sve po svuda, domaće nisam probala, ali ove kupovne nisu mi se dopale. Imaju jak miris po nečem što mi ne paše. Koliko čujem, djeca ih jako vole. Nisam znala da Šveđani vole palačinke. I da spadaju u njihovu tradiciju. Obično se jedu četvrtkom kao desert gustoj juhi od graška, sa vrhnjem ili marmeladom od jagoda ili brusnica.
Postoji i tradicionalna varijanta palačinki koje se pripremaju s krumpirovim tijestom i peku s putrom (“raggmunk”). Serviraju sa slaninom i umakom od brusnica. Na meniju su utorkom. Ono što jako volim i doma često spravljam su sendiviči. Od onih sa lososom do onih sa malim račićima – sve spravljeno jako jednostavno, ali jako fino, zasitno i hranjvo, s puno salate, majoneze, vrhnja, kopra ili nekog drugog umaka. Ti sendviči su obično mali, ali vjerujte, dva mala mogu vam zamijeniti ručak. Kad dođete na sjever, viđat ćete ih sve posvud od malih restorana za ručak/glablec, slastičarnica, kafića do aerodroma. Mogu biti spremljeni u pecivu, tvrdom kruhu ili tostu. Kalops je nešto slično gulašu, samo se kuha jako dugo u pečnici, pokriveno. Dok se i meso i krumpir i povrće ne raskuhaju dovoljno. Obično je fino začinjeno i odlično grije u hladne dane. Koliko sam uspjela vidjeti za vrijeme ručka jede se puno juha – od rajčice, od lososa, gljiva…Uvijek je na meniju neka juhica i bude badava. Falukorv je posebna kobasica. Jako ju vole djeca. S pužićima je jedno od najomiljenijih dječjih jela. Od švedskih slastica spomenuti ću onu najstariju, a to je Semla. Poznata je još od davne 1800. godine i bila je omiljena slastica švedskog građanstva posebno u Stockholmu. Jela se obično u veljači, ali danas je ima za kupiti svagdje. Ima i svoj “praznik”- Debeli utorak, (“Fettisdag”). Da, to je prava kalorijska bomba. Jede se obično uz čašu mlijeka s cimetom. To je slatko pecivo spremljeno od posebnog brašna za dizana tijesta, a unutra je krema od tučenog vrhnja i marcipana. Malo šećera u prahu odozgo i podsjećaju na naše krafne samo su prerezane na pola i punjene kremom. Najpopularnije pecivo je, dakako, – pužić. Postoji u mnogo varijanti, od onih najpopularnijih sa cimetom i grožđicama, s kremom od vanilije do običnih s putrom.
Sve u svemu, Šveđani vole slatko, vole zdrave masti i vole hranu koja grije. Znaju je dobro začiniti finim dodacima, salatama, bobicama, umacima. No vole i modernu hranu. Najčešće se jedu tacos i hamburgeri koji su popularni jako. Baš kao trenutno i svagdje u svijetu, hamburgeri i ovdje doživljavaju svoj procvat.
Baš kao i drugdje, i u Švedskoj hamburgeri doživljavaju svoj procvat
