Valovito more meni je obilježilo ovaj godišnji.Dobro je bilo.Puhalo je, pa je bilo izdrživo.Koliko toliko.Kad je vjetar stao, ja sam krenula doma.Ne volim dok zrak stoji.Baš kao i sve ostalo.Jel s vjetrom putovala i ona iz filma Čokolada?Tako nekako se i osjećam.
Kakvo je Vama more?Osvježavajuće ili ste malo požalili što je sve tako uzavrelo? Burno,požarno,sušno.Ja jedva čekam da se sve smiri, pa da krenem na neki put ponovno.Kad nema vrućina i previše ljudi.
Puno kruzera vidjela sam ovog srpnja.Život se vratio natrag.No pitala sam se kuda zapravo uistinu plovimo.Nadam se u nekom dobrom smjeru.Boljem i mirnijem.
Nadam se da plovimo mirno kao i ovi valovi, ali bez iznenadnih posjetitelja….
Ne, nije Španjolska. Ni Italija. Ovo je švedska plaža. Ovih dana i Švedska se kupa u znoju tijela svog. Proteklih dana izmjerena su rekordna 35 stupnja u zraku. Šveđani su i u našem kvartu Hovas pojurili na plaže, na cijelodnevni boravak oni koji su na godišnjem, a oni koji nisu, ohladili su se u Baltiku navečer.
Pamtit ćemo ova vruća ljeta. Baš kao i cjelokupno razdoblje koje prolazimo. Ni ljeta nas ne štede nimalo. Nisu ni ona laka i bezbrižna kao nekad. Kao dok sam bila klinka i cijeli dan na plaži bez da me itko mazao kremama ili tjerao u hlad. Bila sam super sretna u plićaku sa sendvičem od mortadele koje je spemao tata za sve ujutro. Šveđani su hrabri i jedva su dočekali sunce, makar ono i bilo opasno te osjećaj da i oni imaju svoje mjesto na vrućem pjesku na plaži – u blizini. A ne da po njega moraju obavezno na avion.
Kad smo već kod nekih davnih vremena, samo da vam napomenem kako su u Istri vratili večernje plesne terase s hitovima iz 80-ih koje svira band. Baš kao i nekad, svira se do ponoći, odlazi se na party oko 21 sat. Naime, iz okolice Zadra uputila sam se na dan dva u paklenu Istru u kojoj nema hlada ni u moru, a kad sam pospremila malog na spavanje, sjela sam na terasu apartmana. Pokušavajući na 32 stupnja uhvatiti malo zraka iz minimalnog povjetarca, slušala sam kako se nove generacije spremaju van, na plesnjak… Uz zvuke staroh hita iz daleka Ma- Ma-Ma – Ma-Ma-Maria i ja sam uplovila u svoje djetinjstvo kad sam na takvom plesnjaku plesala obavezno do ponoći kada se svirao Pačji ples, kojeg su poznavali svi – bez obzira otkuda su i koliko imaju godina.
I svijet je bio sretno malo mjesto na jednoj plesnoj terasi. Kojoj smo se veselili već idućeg dana.
Nije li ovo prava umjetnička fotka? Kao iz kostimiranog filma o 19. stoljeću. Dvoje u miru odlaze na plažu. Hvala Peter na fotkama….Moj vjerni švedski ljetni snimatelji si postao, dok je moj muž odsutan s nama ljeti
Dragi moji, podsjećaju, li vas neka ljeta na neka ljeta od prije? Javljaju vam li se slike s nekih davnih ljetovanja dok ste na ljetovanju? Dobro je, opustili ste se. Slike su dobre, razrađujemo ih s vremenom. Sjećanja su dobra – uče nas kako smo prošli kroz situacije. Posebno na ljetovanju ljudi su najsposobniji razraditi u glavi nešto iz davnina. Ima jedan stolac. Stolac iz davnina. Nema puno veze s nekim mojim ljetom, mada razrađujem i ja često neka moja stara ljetovanja, Stolac je star i truo. Smješten kraj nekog mediteranskog bilja. Ostavljen svakome da sjedne tko dođe na plažu u Kožino. Pokušala sam saznati zašto je tamo, ali nitko mi nije znao reći koja je priča o stolcu. Stolcu, odnosno starom drvenom ligelštulu. Je li pripadao nekom ribaru, nekoj staroj ženi koja se ondje uvijek sunčala, a sada je nema. Meni su takve misli padale na pamet dok sam razmišljala o stolcu, dok je moja vlasnica apartmana rekla “da je to obično smeće koje je netko tamo stavio”. Ja ne bih rekla. Stolac je doslovno prva stvar koju vidite spustite li se u primorje Kožino. A i mislim da nikom nije u interesu od tamošnjih vlasnika nasred plaže imati “smeće od stolca”. Dakle, stolac je ondje s nekom namjerom, nekim starim razlogom, ili novim. Nisam uspjela saznati.
Očito nitko oko mene ne odrađuju neke stvari iz prošlosti kao ja. Na prvi pogled stolac podsjeća na nešto iz horor filmova, naročito navečer. I baš mi je to i bila fora. No mene je “na drugu” podsjetio na nešto mnogo bolje. Na fotelju (samo u derutnijem i jeftinijem izdanju) na kojoj je sjedila Sharon Stone na hridi svoje terase, svoje vile u filmu Sirove strasti. Tim više jer je okrenut prema pučini, dakle vi mu kod ulaska u mjesto dolazite s leđa. Kao i kamera ka’ Sharon u spomenutoj sceni dok je ogrnuta dekom gledala u ocean. Evo, takva različita gledišta na jednu stvar ponukala su me da napišem par rečenica o derutnom ligelštulu u Kožinu. U kojem su valovi kao na otvorenom moru, baš kao u Sirovim strastima. Vile su grandiozne s bazenima na svojim vrhovima, no meni ni blizu onoj od Sharon iz Sirovih strasti.
I dok jahte poznatih nogometaša plutaju oko vas, a slovačke influencerice u 7 ujutro na molu snimaju se kako vježbaju, tamo na stolcu u pola šest ujutro i sav svijet bio je moj. Barem nekoliko minuta u samoći i sa zvucima pljuskova mora. Barem nekoliko minuta bila sam Sharon. Koja je smireno gledala u razjaren ocean, dok se oko nje rađala krivnja, nevinost, strast, ljubav, nova knjiga, nova avantura… Barem nekoliko trenutaka bila sam – Me behind the wheel….
Olujno more me tu večer stjeralo na zrak. Zrak koji mi je trebao. Baš…kao udah za život. Veliki filmaš kazao je da je zadarski zalazak sunca najljepši na svijetu. Bez imalo nelagode može se gledati u njega kako tone. Mirno, dovoljno brzo da mislite kako ćete propustiti trenutak i potpuno prirodno.
Ove godine ni čaša vina, ni mirno, ni burno more ne tjeraju mi neke posebne emocije. Emocije kao da su stjerane u kut i ne mogu van. Osjećate li se i vi pomalo prazno nakon svega? Dvije godine neprekidnog straha i onog novoga koji nam dolazi u maskirnim bojama. U obliku hladne zime, kaosa na aerodromima, skupljeg goriva, redukcija svega… Ima čak i mjesta u rezervacijama po apartmanima. Sjećate li se lanjskog ljeta kada smo bili kao pušteni s lanca, kao pušteni na dva mjeseca disanja bez maski, na dva sunčana mjeseca druženja, povratka na staro o kojem su svi brujali? Kada su se isti apartmani iznajmljivali u istim terminima nekoliko obiteljima? I kada se usprkos svemu govorilo kako je sve super. Bili smo super. Makar malo. Makar dva mjeseca.
Kako ste? Nadam se da uživate u nekom obećanom putovanju samima sebi. Jer, ona su najvažnija. Na taj način ostajemo sebi vjerni, ostvarujemo svoje male snove, mi sami sebi, uživamo u drugim mjestima koja nas grade. Izgrade. Na novo.
Ja sam se ove godine nakon nekoliko njih vratila u okolicu Zadra. U malo mjesto Kožino. I opet me dočekala kuća s dobrom vlasnicom. Kuća sa kaminom. Kuća u kojoj se živi zimi, a ljeti ona daruje brojne uspomene onima koji u nju dođu, u kojoj su brojne kičaste figurice s mnoštva putovanja. Zidni satovi iz 80-ih svjedoče vremenu koje itekako živi u nama, a koje je bilo tako mirno i tako kvalitetno. Satovi još uvijek rade. I slika koja budi nostalgiju. U kojoj sam poželjela živjeti. Ne mogu pročitati autora, ali očito je i njemu bilo nešto takvo na pameti. Mir u samoći teško dostupnih krajeva. Život koji danas mnogi nebi živjeli, ali koji pruža toliko mira.
Iz ovih snova i malo guštanja uz čašu vina i samotnu šetnju, probudio me glas mojeg šestogodišnjaka:- -Mama, uzmi bager i nosi ga. Ide oluja! A ide i požar.
Želim Vam svima ugodne godišnje odmore. Zaboravite na sve. Zabavite se. Hvala Vam na čitanju, svima u Hrvatskoj i onima najbrojnijima u iseljeništvu. Nadam se da su vam moje reportaže o Rovinju koju su izuzetno dobro čitane pomogle o odabiru destinacija za odmor u Hrvatskoj. Meni još uvijek najčarobniji grad u kojem sam bila. No, nadam se da me najesen čeka i malo čarolije sjevera.
Sunce je zašlo baš pred oluju. Čudno, ali mene je nakon sunčanog dana dana smirilo
Malo vina, malo maslinaMir koji vlada ovdje na staroj slici, u ovoj staroj sobi u kući na plaži nespojiv je s……kaosom kojeg živimoZato me na odmoru obradovala, baš kao poklon kojeg očekuješ i odobiješ, upravo ova fotelja
Šveđani ovih dana u velikom broju odlaze na godišnje odmore
A,oni koji ostaju spremaju se na svoj veliki dan-noć- Midsommar night-tomorow night, naročito maštoviti su oni na ladanju…
Bijele noći su u tijeku.Ako išta najbolje opisuje vibru bijelih noći, to je ,među ostalim, spot Summer night city od ABBA-e.Vrijeme je za buđenje,za budnosti za noćni život, za lude provode.Midsommar je sutra navečer i oni koji još nisu iznijeli svoje kofere izvan zemlje, iznose stolnjake, cvjetne vijenčiće, vaze pune cvijeća iz svojih kuća i stanova na travu,na otvoreno,na razuzdani ples do jutra. A lepršave haljinice čekaju na vratima modernih kupaonica. Šampanjci su u frižiderima.Kao i svo potrebno voće za dobar koktel.Ploče su spremne za dobar party.
Sve je spremno, iako su vremena i tamo sve teža i skuplja. Naime,zbog loših vremenskih uvjeta bit će premalo jagoda koji su osnovni sastojak sutrašnje proslave odnosno kolača.
Najavljeno je kako će cijena jagoda otići u nebo,no švedske jagode ipak će biti povoljnije.Barem za ovaj dan.
Pa, nek i Midsommar zasja svojim sjajem.I u svojem obilju. Svemu usprkos.
Najviša zgrada u Skandinaviji
Karlatornet bit će neboder u Göteborgu. Sa svojih impresivnih 245 metara i položajem na Lindholmenu bit će vidljiv i s rijeke i iz centra grada.
Na 73 kata bit će 611 apartman, hotel, uredi te sky bar. Izgradnja tornja je ujedno i početak nove četvrti Karlastaden.
U Švedskoj su prošli vikend proslavili svij nacionalni dan.Obično uz slastice u kojima su utaknute švedske zastavicePuno šlaga u malo voča nakon roštilja.Taman.Omiljena švedska riječ.
Odletila sam prvom prilikom opet u Istru.Ne mogu da ne posjetim svoje zelene škure s najboljom kavom na svijetu u Rovinju koji me prikovao uza se kao debelim željeznim okovima kojima se tako rado prepuštam.
I dok je rano jutro i tek nekolicina ljudi na ulicama, zvuci Everywhere Fleetwood maca u jazz verziji, osim u daleka sjećanja opet mi odaju svu čaroliju novog dana i vode me u malo sna. U kafić zelenih škura s najboljom kavom na svijetu.Tek metar od mene moj sin pleše sam sa sobom “Kad si sretan”.Turisti ga iznenađenim pogledima prate i opuštaju se i oni prolazeći malim ulicama, s malim otvorenim ulazima s drvenim stepenicama koje vode u apartmane s pogledom na more.Tek žurna Austrijanka nosi vreću punu rublja koju će dati na pranje u servis koji joj otvara mladić sa slušalicama na ušima. Sve to dok se dan budi…
I dok mi se čini da bi mogla kavu piti sto godina ovdje, jer ovaj mir sa sobom nosi toliko priča, odlazim u trgovinu starina i promatram stare kineske predmete ,drevne sagove,bicikle i zamišljam kako je svijet malen.Dolazim do malog svetišta, zahvalim sena svemu, a svodovi iznad mene podsjećaju na Veneciju.
Rovinjskoj škure pričaju svoje priče.Svaka svoju.Neke staru, neke obnovljenu,neke one koja čekaju nove vlasnike,goste,neke nove ljude i nove priče.
Baš tako osječam se tamo.S pričom na svakom uglu koja baca u najdublje snove o svemu o čemu ste ikad sanjali.Barem nas sanjare,da.
Popiti kavu još dok nema nikoga….nenaplativo
Drveni svod baš kao u Veneciji….
Uvijek friško cvijećeŠkure,balkoni, fasade ,fenjer i balkoni….ne, neka ih nitko ne dira….dok got daju mašti na volju u ova tamna vremena
Tiho i povučeno otišla je ovih dana moja Ivča. Kako smo ju od milja zvali, jer bila ponosna Medjimurka, vesela, otvorena energična i puna zivota. Koji ju je napustio u 47 godini.Ne naglo, ali teško.Nekako se uvijek nadamo u medicinska čuda i da bude sve nekako dobro i potrajalo, no ovaj put nije. Otišla je od teške bolesti, a zadnjih dana u tišini. Hrabro, kao što je i ona bila, dok je donosila teške životne odluke i nosila se s teškom bolesti.
Sve sam ovih dana mislila kako je na svibanjskom jedrenju i kako liječenje prolazi kao što je i prolazilo. Dobro. Planirala je još na jedno jedrenje sa svojim ekipom koju je obožavala s kojom je bila slobodna i uživala u nekoliko dana svibanjskog mora.
Moja Ivana otišla je u tišini. Ostala je samo moja poruka na viberu “kako si mi draga?” onako u zraku….koja nikad neće do,biti odgovor. Posebna je ta bol koju nam rade i današnje mreže i sustavi komunikacije. Očekivala sam kako ću uskoro dobiti slike plavetnila mora, veselih ljudi i nju za kormilom, jer je tako uvijek bilo nakon par dana nejavljanja .Ovaj puta samo tišina. Otputovala sam na naglo, dok su mi uvečer počele stizati poruke o tužnoj vijesti. Ne nije me uhvatila tuga, već šok. Tuga je došla kasnije, u noći….pred jutro. Razmišljala sam o tome kako je svu svoju snagu zadnjih dana trošila na sebe i svoje najmilije, za rastanak, i kako je sebično razmišljati o mojoj poruci u zraku. Ali zapravo se samo teško nosim s ne pozdravom. Onim zadnjim. Zapravo shvaćam, sačuvala je svoje prijatelje od težine odlaska koju je proživljavala. Baš tako je i živjela. Tu i tamo stigle smo se naći, popričati, ja bih dobila prefini pekmez kojeg je radila, ako je bilo potrebno i isplakale smo se na brzinu, a tada bi ona krenula hrabro u svoj bijeli Peugeot i odjurila dalje u obaveze s djecom. Kako doma, tako i u školi, u kojoj je bila vesela knjižničarka.
Sjećam se jednog mojeg rođendana tamo u ranim tridesetima gdje je bila glavna zabavljačica. Gdje su je upamtili svi koji je i nisu poznavali dotad, po dobrom, po nesalomljivom humoru do kraja fešte. Najviše hrabrosti iskazala je u trenutku kad mi je kao novinaru nedostajala tema “O Božiću koji kod nekih nije sretan dan, već posve nešto suprotno”. Tada je bez imalo oklijevanja i hrabro u novinama u kojim sam radila progovorila o tragičnoj pogibiji njenog brata koji je stradao sa samo nekoliko godina na sam Badnjak.
Ivkica, želim ti od sveg srca mirne pute obasijane beskrajnim sjajem koji te čeka. Zagrli braceka. Otrčite u još jedno djetinjstvo koje skupa nikad niste proveli. Možda je upravo ta slika jedina utjeha u svem ovom turobnom događaju. U ovim turobnim vremenima koja ne donose ništa osim straha s kojim se svi borimo, i koja nikako da prođu i ostave svo to prokletstvo koje je odnijelo sa svijeta bezbroj dobrih i poštenih ljudi. Teška vremena, koje ni ovo proljetno sunce uz more, ni sam šum mora po prvi puta ne mogu otjerati ni metar daleko od mene. Budi mirna.
Ako ste ikad sletjeli u Dansku, a da je bilo sunčano,što je zapravo rijetkost, sigurno vas je iznenadila ljepote te zemlje iz zraka.Količina obradivih površina, velegradnost Kopenhagena,količina lijepog plavog mora koje okružuje tu zemlju,most koji ju spaja sa Skandinavijom, plaže….Sve će vam to iskusni pilot priuštiti u samo nekoliko minuta dok sljećete.
Meni je Danska, nekako, samo transferna zemlja bila i ostala, ali upravo možda zbog toga i najdraža.Krije se u njoj dovoljno šarenila,dobrog starog darka, trendova,klasike,tišine i buke,dobrih automobila kao i starih bicikala,nekog čudnog spoja Europe i već laganog mirisa i tišine Skandinavije.Ne, ne smijem zaboraviti tvorce bajki…
Kao što sam Vam obećala u jednom od zadnjih postova, otisnula sam se na kraći put. Na ona daleke možda još malo da pričekam. Nekoliko sunčanih dana koji su tek nagovještaj ljeta, najbolji su odmor, ali su dovoljno topli da zaboravite na sve, da smire i srce i dušu i da uplovite u svijet bez loših vijesti.
Uputila sam se u istarski biser- Rovinj. Poznat po šarenim kućicama i ulicama savršeno krojenim navodno zbog vjetra, a koje vrlo lako vode u svijet mašte, u svjet igre i uživanja u miru s djecom, ukoliko ih imate. Kamene ulice, stare kuće i još starije istarske zgrade pretvorene su danas većim dijelm u luksuzne stanove koji izvana nimalo ne odaju sav svoj unutarnji luksuz.
Začuđujuće, bilo je turista dovoljno, čak i previše nego li sam očekivala, ali opet onoliko da možete u miru sjesti i popiti svoje piće ili pojesti nešto, uživati u dovoljnoj tišini da čujete more te osjetite prve proljetne mirisie mediterana. Turista je najviše iz Italije, Njemačke i Hrvatske. Ponešto iz Srbije, a u našoj garaži bio je i jedan automobil ruskih registarskih tablica.
Rovinj je poznat po gostima više platežne moći, željnih mira oko sebe, dovoljne količine sunca i dobre gastronomske ponude te friških noći bez tutnjave tulumđija koje nisam srela. Potom naravno i restorana koji su lijepo posloženi uz rivu, a još više poznat je po malih uličicama popločenih bijelim skliskim kamenom koji vas kad idete u grad tjeraju u bijeg, a kad se vraćate – na kardio vježbu. Osim mirisa bilja osjećate i miris poznatih parfema koje nose veseli, jedva dočekali ljudi da se vrate u život koji su nekad živjeli. Neki sa smrznutim licima uglavnom koji šute dok njihova odjeća govori sama za sebe, a drugi veseli, puni života razdragani zbog sunca i ponovnog života u društvu.
I dok nakon još jedne teške zime pokušavam zaboraviti sve čime smo napunjeni tek sad shvaćam i dokrajčeni, lijeskanje mora i dječja igra uz sami rub plićaka ono je što me usrećuje. Iako je teško gledati nevjeru djeteta u to da je more još uvijek prehladno i nije za kupanje. Ono se uskoro utiša i zadovolji bacanjem kamenčića skrivajući se svakom valu koji vreba da ga dotakne.
Jedan, dva ,tri kamena… Budim se kao iz sna uvidjajući da sam popila kavu do kraja na kamenu i dižem se shvaćajući koliko sanjam ovih dana. Kao da su me napustile neke grozne situacije. Da, tako uglavnom more djeluje na mene. Krećem dalje u šetnju.
Baš kao što se dijete veseli plićaku, ja sam se veselila šarenim klupama jednog restorana, rozim i tirkiznim. Okrećem se za mirisom friškog peršina i juhe koji je danas tako rijedak, a koju zamišljam da je kuha neka mlada domaćica ovdje, a ne baka unucima.
Sekundu nakon, iz maštarije budi me urlik vesele djece na odmoru iz obližnje osnovne škole koja također izgleda kao jedna veća istarska kuća. I dok klinci papaju sendviče, a mala djevojčica naslonjena na obližnju ogradu, uživa na suncu i u krafni s čokoladom, pozornost mi je privukla šarolikost škura uz koje se suši ovješeni veš. Osjeća se blizina Italije, domaće atmosfere, osmijeh starijih susjeda tu je normalan , a ja se okrećem i zalazim u novu ulicu koja me vodi ponovno na plavetnilo. I bijeli kamen. Malo dalje okrećem se i ugledam staru zapuštenu malu crkvicu u koju stane vjerojatno pet ljudi.
U stvarnost me vraća ogromna jahta koja je usidrena malo dalje. Kažu da ima stotinu članova posade. Shvaćam da me jahte ovih dana više ne mogu očarati koliko god velike bile. Čak naprotiv, dobile su neki negativni prizvuk, pa bježimo s doka, ionako puše vjetar. U svom letu uspio nas i ukakat pravi rovinjski galeb, što kažu da je to ovdje normalna stvar. No mi ipak znamo da je dosta rijetko. Stoga smo u obližnjoj lutriji kupili srećku, no osim deset kuna za sladoled nismo osvojili ništa drugo. Nekom ništa, nekome sladoled.
I dok mi dijete skakuće oko mene i juri nizbrdo po ulicama malog Rovinja slobodno i veselo čekajući svoj sladoled, na škurama obližnje trgovine ovješeno je nekoliko kantica s posađenim biljem koje odlično miriši. Suveniri su u nama, pomislim. U sijećanjima, mirisima i osjećajima. Njih nam nitko ne moze oduzeti.
Hvatam ga čvrsto za ruku i odlazimo po sladoled. I na Aperol.
I ako nemate neko ludo društvo, opet ga imate…Čak i ono koje svijetli u mrakuSvaka uličica vodi vas na divno plavetnilo, makar samo od pola metra More u rano proljeće beskrajno je čistoMalu crkvu na stijeni poslikali smo kroz ograduZa vjeru u bolje sutra i mirno morePoznati trgVisoko stijenje okružuje pitomi gradićPoznata slika ovaj put uz olujno neboKraj ovog se ovaj put nismo zadržavali kako bi se divili, već smo pobjegli – natrag u realan svijet
