Pipi Duga Čarapa
Danas ujutro Luka i ja smo pogledali ujutro Pipi Dugu Čarapu, njegovu prvu. Baš onu, staru seriju na švedskoj televiziji. Čak sam pomislila – Gle’ kak se smirio – i to jedino uz onu koja je sto put divlja od njega! Ma ne. Šalim se. Bila je epizoda o Božiću. Kitila su djeca bor i drveća po selu. Lijepo je bila prikazana dječja božićna fešta ovdje na sjeveru. Onak, mračna zima, , snijeg, lampice, pokloni vise s drveća… Bio mu je to nešto novo. Govorio je – Deda Mjaz je stavio pokjone mama..!
Nego, oprala su me skroz druga sjećanja. Čarapu sam često gledala kao trudnica u jutarnjim satima ovdje u Švedskoj rješavajući mučnine tako da si skrenem pažnju . Također, bila je zima, bilo je mračno, bile su upaljene lampice kroz dan u svim kućama oko mene pa i u i u našoj i čekala sam onih 10 ujutro da se pojavi dan da odem u šetnju na zrak. To me razdoblje uvelike obilježilo za kasnije. Iako mi je muž dolazio s posla što je ranije mogao, ja sam na svoj način i sama prolazila borbu s preseljenjem, novom klimom i užasnom prehladom koja je trajala 4 tjedna. Tako je to prvu zimu u subpolarnoj klimi.
Vodila sam bitku ne samo s hladnoćom, nego i s otvaranjem i zatvaranjem prozora u kući gdje ih ima i onih jako starinskih, zaključavanjem vrata, alarmima, uključivanjem kućanskih aparata, grijanjem koje nikako da zagrije kao u Hrvatskoj i klopom koja mi nikako nije pasala jer, ovdje uglavnom, prevladava slatkast okus hrane, a kod nas slani. Pokušavala sam se hraniti kao u Hrvatskoj pretpostavljajući da je to za moje stanje najbolje i bilo je. Tako da sam uglavno jela svinjetinu i krumpir koji su me podsjećali na okuse od doma. Od kiselih krastavaca sam redovno dobivala upalu grla jer su ovdje frižideri led ledeni. Dugo je trebalo da shvatim od čega me zapravo grlo malo peče – a malo ne i kako da riješim frižider sebi u korist. S obzirom da su svi oko mene u kući bili “Šveđani” što pravi, a što priučeni, i hodali su bez rukava po kući dok je vani bilo oko minus 9.
Ribu iz sjevernih mora nisam se usudila jesti jer je i ovdje trudnice baš i ne jedu. Sobove nismo kuhali, a ostalu inozemnu restoransku hranu također nisam puno konzumirala jer nikad ne znas koji je začin unutra i u kojoj mjeri.
Ganjali su me osjećaji da nisam u svojoj kulturi i kako ću odgojiti dijete u stranoj. Pitala sam se često zašto sam uzela djetetu pravo na sva divna dječja igrališta iz moga djetinjstva ne shvaćajući da će on jednom izabrati svoje igralište bez mene. Da, teško je biti trudnica u stranoj zemlji, a kasnije i još teže biti mama. Ja sam još uvijek tada na preglede odlazila u Hrvatsku i ondje sam i rodila. i Razumijem sve mame koje su tako učinile. Zato, jer buduća majka gleda da rodi u poznatoj srediti okružena poznatim ljudima. To je skroz normalno. Iako su tu sestre koje pregledavaju trudnice super kao i one koje kasnije pregledavaju bebice. I o tome ću vam pisati. Ugodno opušteni su u tom sustavu, a to je ono što preplašenoj (budućoj) majci najviše treba.
Sjećam se i prvog Božića ovdje. Uz pećenku gledali smo tradicionalno Donald Duck crtić u 15 sati popodne. Strašno mi je falio moj dom i prava fešta za Badnjak. S vremenom shvatiš da sve možeš povezati jer život i na taj način pruža divnu šansu svima.
Jutra su mi jako ostala upečatljiva jer sam tada najviše razmišljala o svemu. Onako mračna i tiha. Znala sam slušat obližnju šumu i kako vjetar prijeteće sjevernjački zavija. Da je 7 ujutro znala sam po tome što je susjed uredno upalio farove na autu točno tada pa malo osvijetlio naš prozor. Sve u tišini.
Danas, kad se mali smijao Pipi baš mi je sve proletjelo kroz glavu i baš mi je bilo dobro pri srcu . Učinilo se kao da su svi moji osjećaji od prije imali svoj smisao i svrhu – da se danas upravo tako osjećam uz svojeg nasmijanog Luku dok gleda kako Pipi hrani konja.
Bez obzira na to koje on dječje igralište sebi odabrao…
