Ostajemo li oni isti? Pitanje je koje me prati ovih dana.
Najprije malo o stanju na sjeveru. E, pa hladno je onako kako treba biti u veljači. Ide i do minus deset. Ne toči se alkohol nakon 20 sati, pa je još hladnije. Maske su preporučene u javnom prijevozu i ondje gdje ima puno ljudi. A glavni švedski epidemiolog ne zna više ni sam kako i za što uloviti Koronavirus jer kad onaj broj R, ili kako se već zove, počinje rasti iznad 1 on je nezaustavljiv, a čim padne ispod jedan, on umalo da nestane, ističe se. Sve skupa postalo je nedokučivo i samoj struci u pitanjima koja su se činila posve logična. Sve je isto ko i lani, kaže pjesma. U ovo doba? A, ne. Švedska je dragi moji najavila zatvaranje granice za sve strance i švedske državljane koji po dolasku u Švedsku nakon putovanja u bilo koju zemlju po povratku moraju imati pcr test ne stariji od 48 sata, odnosno svi koji su rođeni ranije od 2004. godine(?) to moraju učiniti. To mi nekako nije jasno…Jel to neka diskriminacija? Nije moguće. Toliko o tome.
Dragi moji, koliko imate osjećaj da ste se promijenili? Gubite li entuzijazam? Umorni ste stalno? Imate li isti izraz lica?
Neki dan u razgovoru s jednom bliskom osobom zaključile smo kako svi oko nas imaju neki druačiji izraz lica, pomalo upale oči, više bora. Netko je deblji, netko mršaviji. O prištevima od maski, ne bih. Oni koji su preboljeli Covid vidno su se i psihički promijenili. Čak i mala djeca ne izgledaju isto. Također, neki dan slušala sam po bezbrojiti put savjete psihologa na tv. Ovaj put gospođa je rekla kako godina neprestanog i kontinuiranog stresa zbog situacije na koju ne možemo nikako utjecati, naše tijelo prikazuje najprije velikim umorom i bolovima u tijelu. Što je najgore, nismo više u fazi akutnog stresa, već u fazi prilagodbe na njega i upravo je to ono najgore stanje za naše tijelo i duh koje će kad tad to morati baciti van iz sebe.
Tijelo i duh… Kako se to nekad govorilo. U danima kada smo na tom dvojcu imali vremena i volje i slobode raditi.
Ne čini vam se da što je više cijepiva na tržištu (do kojeg ne možemo), to smo više zaključani, a time što smo više zaključani imamo sve više vrsti virusa? A što je više virusa to svi oko vas imaju manje pojma što se događa, odnosno seruckaju kako uopće o tome svemu ne razmišjaju? Evo, čak je i moja mama rekla da joj je sve to počelo smrdit. Ona, koja je inače paničarka na stotu potenciju i realist. I tulila se na na svakoj reklami o pranju ruku i presici stožera.
Nego, kako vam je u vezama? Maštate li još o nekom odlasku s partnerom/icom kada sve prođe /ako ikada prođe/ i mislite kako će sve biti bolje i i da ćete se vratiti na staro? Onako, kao obrisano gumicom? Ili se jedva čekate razvesti? Jer ste prolupali, jer su problemi postali neizdrživi? Jer vam vaš ludi mozak govori kako su vam bivši/e najbolje u životu što se dogodilo? Još uvijek se tako divim svima koji su rekli da su pandemiju “iskoristili najbolje što su mogli”.
Nego, privukao me članak nedavno objavljen u švedskom izdanju Elle-a o tome kako je na sjeveru mnoge pandemija natjerala na razvode.
“Ideja da bi virus mogao biti smrtnosan za potencijalnu “cjeloživotnu” vezu može zvučati dramatično, ali kaos rezultirao je prekidima
odnosa širom svijeta” ističe se u tekstu. Kada su se u ožujku zatvorile Velika Britanija i Švedska, ograničenja su se počela ukidati u Kini, gdje su zahtjevi za razvod dosegli vrh. Ispostavilo se da je pandemija postala čisto “bure baruta” za mnoge brakove u kojima su ljudi bili prisiljeni živjeti izolirano zajedno. Egzistencije su se isprepletale na sasvim novoj razini”, stoji u tekstu.
Zatvarnje je bio zahtjevno za sve odnose, kaže Sandra Davis, obiteljski odvjetnik kod Mishcon de Reya u Londonu, koja je radila s razvodima 40 godina (s klijentima kao što su princeza Diana i Jerry Hall).
Otkako su uvedena ograničenja, zahtjevi za razvode su kulminirali u lipnju i srpnju. Imalu su puno, puno posla, dodaje ona . Također kaže da su bračni parovi počeli planirati potencijalna buduća zatvaranja, sada kad znaju što bi takav potez mogao značiti.
Mnogi već sad reagiraju. Kaže kako su ljudi prestravljeni zbog drugog vala i žele se razdvojiti u preventivne svrhe! Od ožujka do srpnja prošle godine, broj zahtjeva za razvod u Švedskoj povećao se s 12.766 lani. na 13.345, prema statistikama švedske Uprave nacionalnih sudova.
Krize djeluju kao akceleratori odnosa, objašnjava Esther Perel , partnerska terapeutkinja i autorica.
Pitam se da li su krizne situacije krive za to. I je li dugotrajniji boravak jedno s drugim tijekom pandemije uzrok razvodu? Je li potreban strah, veliki strah, ovog puta od smrti, od brda situacija ne koje nemamo utjecaj, da ljudi shvate da nisu jedno za drugo? Nekako mislim da bi trebalo biti obrnuto. Pogledati na sve pozitivne strane u vezama, na sve što smo prošli i koliko možemo jako ići dalje u svemu ovome. A ne eskalirati u onim negativnim i trčati odvjetniku, prodavat kuće, imovinu i seliti roditeljima. Ali poznato je da hladan svijet ne trpi ni najmanje pogreške, ni najmanje trzavice i stres, ni najmanje svađe koje potraju ili probleme koji im se čine neriješivima. Tako nije čudno da se pandemija pokazala izvsrnim dinamitom za raznijeti sve ono što se čini i malo trulim.Maja Vučić psihologinja dobro je predvidjela kad je još u karanteni rekla kako će “ljubav opstati no interesne veze ipak ne”.
Tužno. Ali, dobro da se piše o tome.
