Šveđanima najdraži, a svijetu najpoznatiji švedski praznik – Midsommar, slavio se prošlu noć. Osim Šveđana Midsommar slavi se još jedino u Finskoj, možda ne na posve isti način. To je noć kada dolazi ljeto, kada je Sunce najviše, doduše kratkotrajno, a s njime dolaze i bijele, odnosno svijetle noći s tek par sati mraka. No one traju ipak dulje i mnogi ih teško podnose. S ovom noći koja se obilježava još od antičkih vremena, po tradiciji Šveđanima dolazi veselje, bdijenje i naravno – ljubav. Na temu Midsommara ispričane su brojne priče, radili se filomovi čak i horori, a ono što ga čini posebnim su fešte na otvorenom, puno poljskoga cvijeća, haringe, krumpir na sve načine, sve vrste alkohola, duge cvijetne haljine i cvjetni vjenčići. Najpoznaiji simbol je May Pole koji zna biti itekako visok, kojeg grade pravi znalci, a kojim se navodno priziva plodnost. Kao uostalom i mnogim drugim običajima.
Tradicionalni desert ove noći je kolač s jagodama ili samo jagode sa šlagom. Ova noć je posebna jer sve one koje sanjaju o udaji, dobit će u snu neke važne odgovore. Kako da ne. Sve u svemu – magična noć.
Švedski epidemiolog i danas je upozorio da se Šveđani spremaju na druženja, čak i na putovanja po zemlji kako bi slavili svoj dan. Pozvao ih je na trezvenost i okupljanja u malom broju. Prijateji mojeg muža proslavili su ove godine Midsommar bogatije i opuštenije nego lani. Uz sve rekvizite i puno dobre hrane i dobroga društva. A potom i vatrom odnosno tradicionalnim krijesovima otjerali svo zlo…. Nadamo se – zauvijek.
Šveđani na Midsommar najviše vole haringu u umaku i kuhani krumpir s koprom. I pokoji falusni oblik na stolu….Puno cvijeća – tradicija za MidsommarFinci vole malo drugačiju hranu, ali slave također obilatoKad jedne godine preskočite slavlje, druge se potrudite maksimalno….Najvažniji rekviziti u najduljoj noći u Švedskoj kojom se slavi Solsticij Västerbotten pizza – švedska pizza
Neću reći kako mi ovogodišnji EURO nije legao, već je nekako došao prebrzo. Prije bih rekla da nisam spremna za velika uzbuđenja, za povratak tako naglo u neko normlano, ili što već. Imam osjećaj da se sve događa prebrzo i da smo jednostavno svi, svaki na svoj način, zasićeni životom koji živimo i koji nam je nametnut već godinu i pol, koji nam je nepoznat, a sada bi trebali vježbati odbacivanje tolike količine straha. Ne znam više niti da li ćemo se u skoro vrijeme moći vratiti na staro i ako Covid sutra krepa zauvijek. Puno ljudi kaže kako su im maske i dalje štit, ne samo od bolesti već i od ljudi. Od toga da ne pokažu kako nemaju osmijeh kakav su imali. Kako imaju panične napadaje ukoliko se nađu među puno ljudi naglo i odjednom.
Zašto sam spomenula EURO. Do jučerašnje utakmice nisam pogledala ni jednu. Iako sam srčana navijačica naše repke. Pa tako je moje srce baš jučer naletjelo na scene koje su me opet nečemu podučile. Naravno, to je jučerašnji stravični događaj na tekmi između Finske i Danske o kojoj sam inače razmišljala cijeli dan jer mi se i Danci i Finci čine nekako bliskima otkako upoznajem sjeverni svijet. Svaki taj narod smipatičan je na svoj način. Ne znam jesu li uopće odigrane i četiri poštene utakmice, a novo normalno nam je pokazalo koliko smo slabi i krhki, ali koliko smo (p)ostali judi. Ono što je jučerašnji EURO pokazao je i to da smo iz euforije u trenutku u mogućnosti pasti na dno. Da smo nakon ove godine i pol empatičniji nego ikad.
Sve to nakon što se danski veznjak srušio i doživio srčani udar. Nije samo stala publika ondje, svijet je stao. Društvene mreže su podivljale, riječi podrške i molitve prštale su na sve strane od svakog tko je mogao nešto napisati. Nogomet više nije bio važan uopće. I dok su se komentatori utakmice u HR studiju prisjećali kako su se ovakve teške stvari znale dogođati i prije, te kako su tamo u 80-ima kraj doslovno umirućih igrača utakmice išle dalje, reakcija tipa “Show must go on” ovaj put je izostala. Svima nam je isto bilo na pameti. Zašto još i ovo? Što je krivo? Jel prebolio Covid? Jel je bolovao od nečeg? Što se dogodilo i zašto još i to sada? U nekim trenucima jednostano sam mislila kako nam netko ili nešto neda normalno živjeti. Gledajući štit od igrača koji su stvorili oko njega na podu, a koji ga je štitio od pogleda publike i kamere dok su ga oživljavali, pomislila sam kako smo se naučili ponašati i kao heroji u trenutku. Odlazio je s terena s otvorenim očima na nosilima uz plahte oko sebe uz pljesak publike kojoj ništa nije bilo važno. Kao luda tražila sam informacije o njegovom stanju, što po britanskim medijima, što po danskim i švedskim, sve dok nisam našla da je stabilno. I da su mu njegov najbolji prjatelj i liječnici brzom reakcijom spasili život. Nije više ništa bilo važno ni njegovom prijatelju suigraču koji je napustio utakmicu zbog psihičkog stresa, a koja se ipak dalje nastavila nakon dva sata i to nakon što je sam bolesnik iz bolnice poručio neka igraju.
Utakmice se igraju i dalje, dragi moji. Borba ne prestaje. Jedva sam zaspala s mislima koje nas iz dana u dan podsjećaju na nešto. Svatko u sebi zna na što. Želim našima danas da i oni pokažu jedinstvo na terenu. Zbog toga što znamo više nego ikad prije.
Baš kao i mnoge nečije djevojke, supruge, majke, bile navijačice ili ne, i baš kao moj naljepši kip u Goteborgu “Žena pored mora” (prijevod naslova) sklopljenih ruku moli za siguran povratak svojeg mornara na vjetru i vrhu stijene, i ja sam sklopila ruke navečer poslavši svoju energiju ondje na teren. Na teren koji je trebao značiti novo okupljanje, navijanje kao nekad, razbijanje loših misli kojih smo puni i vraćanje pozitivog duha, a koji je postao simbolom iznimne humanosti i brze reakcije u cilju spašavanja ljudskog života. Kao da nas je u tih nekoliko minuta strave taj teren podsjetio na sve što smo prošli i pokazao nam što smo danas. Christian Eriksen, nek’ ti dragi Bog podari zdravlje i snagu.
Divna pošta danas. Svoje stanovništvo posjetili su iz Grada da je danas 400 godina postojanja Goteborga! Ovaj južnošvedski grad nikad mi nije, čak ni u najdaljim snovima kao uostalom ni sjever Europe, bio upisan kao moj drugi grad, niti sam ikad mislila da ću ikada biti nekako vezana za njega. Prije sam, u svojim 20-im i 30-im godinama, razmišljala o Italiji, iz koje korijenima potječem, pa sam tako godine i godine učila talijanski jezik. Ma….dobro.
Kako životne prilike dopuštaju, tako upoznajem Göteborg. Prvo zbog ranomajčinskih dana nisam uspjela puno, osim tu i tamo ukrasti koji sat, a onda je došla pandemija. Najviše fotkanjem, kako svojim tako i od svojih poznanika koji mi rado udijele dobre fotke, manje druženjima. A najviše ga upoznajem maštom upravo iz svih tih slika, od činjenica koje čitam o Švedskoj. Rađaju se slike njegove povijesti i nekadašnjeg života, centra brodogradnje, života mornara i njihovih obitelji. Slike njegovog suvremenog života sada živim. On je centar izuzetnog modernizma po mnogim pitanjima. Liberalizma, multikulturalnosti, potentnog graditeljstva na svakom koraku, izuzetnog dizajna i infrastrukture kao i važnog kulturnog središta. Da ne spominjem da je to grad Volva odnosno svjetski poznate automobilske industrije u kojoj radi veliki broj građana Göteborga i okolice. Gledajući goleme ulice uglavnom bez ljudi (sretni su i rijetki dani kada ih ima, onako, kao primjerice na jugu Europe) i prometnice pune automobila u točno određeno vrijeme, doima se zbilja gradom budućnosti. Gradom koji živi svoj ritam. Grad koji je spoj starine i modernog doba. Grad u kojem su cigle i staklo kao spoj starog i novog vješto spajani u moderne građevine koje odoljevaju surovoj klimi sa malo sunca. Gradom u kojem su ljudi posvećeni poslu, a nakon toga svojim obiteljima u svojim lijepim prostranim stanovima bez zavjesa. Grad u kojem je najjači vjetar koji sam dosad osjetila, u kojem je najzelenija trava, u kojem je najčišći i najhladniji zrak, grad u kojem svi imaju slušalice u ušima, u kojim više od pedeset posto ljudi koji ćete sresti na ulici trči, a u kojem se pije pivo i bez alkohola i uživa. I jedu sendviči sa škampima, ako se već nešto jede na ulici… Grad koji još nisam upoznala kako treba. Koji me često muči. Čije zgrade sanjam. Koji je izvor mojih svakakvih snova o mogućnostima, dosad neostvarenih i nerealiziranih ideja. To je grad u koji sam stigla naglo, nenadano i koji me (još) čeka. E, pa dragi moj Göteborgu, sretan ti rođendan.
Voli te jedna hrvatska blogerica.
“Mislio sam da se neće primijetiti”….je prijevod ovog teksta. Evo, možda jedan primjer o tome koliko je kultura ovoga grada slobodna. Baš sam se nasmijala.Uz podsjetnicu, dobili smo i sve kulturne znamenitosti na karti grada. Za sve one koji ih ne znaju, ili su novi, a mnogo ih je. Ili pak nisu još istražili grad kako trebaUz zastavice, grad na svakakve načine obilježava jubilej i u pandemiji. Evo pročitala sam da se naveliko mijese i razne slastice koje nose imena poznatih ljudi koji su nešto značili ovome gradu
