Dobar Vam dan želim dragi. Prošli puta o svjetlu, ovog puta o magli koja je ovih dana jako česta u južnoj Švedskoj. Obično nosi kišu ako se javi tijekom dana, ili ako je jutarnja, onda kasnije i sunčani dan. Nevjerojatno je koliko je brza, gledajući je s visine kako dolazi s mora. Baš kao u onom, meni ipak zastrašujućem filmu iz 80-ih o magli i zlu koje je dolazilo s njom.
Ne znam dolazi li ovaj puta zlo s maglom. Strah proizlazi iz činjenice da je zla previše trenutno na svijetu i bez nje. Ali došla je neka tmina.
Nego, našla sam se s jednom starom prijateljicom ovih dana. Onako, nakon duljeg vremena. Susret je obilovao svime samo ne otvorenim razgovorom, opuštenom atmosferom koju smo nekad imale, osjećajem da si možemo sve sasuti u glavu u pozitivnom smislu. Čak štoviše odisao je kratkim i zakočenim rečenicama i trajao je kratko. Rečenicama koje su nas sve više udaljavale, shvatila sam prij kraju čak i od pokušavaja ikakvog bliskijeg razgovora… Jeste li imali neko slično iskustvo? Bila sam na kraju svega potištena misleći kako u meni nešto ne valja. S koliko prijatelja i bliskih osoba izgubili ste onaj stari odnos? Meni se čini da smo svi kao u nekoj magli. No, možda to i nije toliko loše da se sagledamo i u takvm situacijama, shvatimo što nam vrijedi, shvatimo koliko vrijedimo nekome. I da li je to više važno.
I magla će proći otići. Progledat ćemo. Svi. Nadamo se i oni drugi. Oni koji rade zlo. Oni zbog kojih smo loše.
S buđenjem je sve izgledao dobro….
A nakon 15 minuta više se nije ništa vidjelo i nastupio je mrak. Takva su jutra u južnoj Švedskoj, ponekad…
Za protekli Božić pisala sam o žaruljicama koje donose mir. Mir u sobama, mir u našim životima, sreću u dječjim srcima u vrijeme blagdana, svjetlo u mraku.
Nije prošlo puno vremena, a da se sve oko nas čini opet kao ružan san. Pokušavala sam kao i mnogi procesuirati sve što se događa u zadnjim tjednima i trebalo mi je vremena. Što bismo da ne moramo ustati ujutro, paliti računala, raditi, odvesti djecu u vrtić ili škole, kuhati ručak…? Što bismo da ne guramo i dalje privid normalnog života kojeg smo imali ili kojeg si stvaramo? Mislili smo da će se uskoro vratiti staro normalno, kakvo got ono bilo i što got nam ono donijelo. Stvarala se unutar svih nas nova nada. Nada za ono staro. Rađali su se planovi koje smo upisivali u dnevnike sa srećom i lakoćom.
Vjerovali ili ne, neki dan naručila sam internetom nove božićne žaruljice. Naravno da su posebne i bit će nešto novo. Tražila sam ih danima po svakakvim stranicama dok su mi se svi u kući smijali, ja sam briljirala u surfanju što po googlu, što po samoj sebi tražeći neki svoj mir. Uspjela sam naći što sam trebala za dva dana i čak nagovorila čovjeka čija je trgovina da ih pošalje u Hrvatsku. Vjerojatno mi se smilovao kad je vidio da netko kupuje božićne žaruljice u ožujku, umjesto novih dizajnerskih sunčanih naočala za more.
Bile su to žaruljice sreće. One prave. One koje se bore s ratom. U meni.
Da, ipak sam ga spomenula, a mislila sam da neću. Neću, jer još uvijek mislim da se ne događa i da neće doći do nas. Do svih nas koji smo maštali da sve je prošlo.
Bit će to žarulje koje me drže za izdržim, baš kao što onog koji kupi hlače manjeg konfekcijskog broja drže u namjeri da smršavi. I da će se sve srediti do Božića. I to je neki rok, zar ne?
Žarulje za sve one koji krivo misle da se im se upale moždane stanice i stanu na loptu. Za sve naše sretne Božiće. Za sretna jutra ne samo nekima, nego i onima koji su bježali pred bombama.
Kako sam i sama provela nekoliko dana u podrumu pod granatama prije 30 godina, meni se nije imalo što vratiti u smislu PTSP-a ovih dana, kao što mnogi to govore ovih dana, a koji jesu u podrumima bili puno puno dulje. Meni se sada javio strah po prvi put, onaj strah koji su mnogi prošli davno. Strah od rata kad imaš malo dijete pored sebe. Svako odvajanje od supruga čini se da je zauvijek. Znaju svi čiji članovi obitelji rade daleko. Znaju.
-Mama, nemoj se bojati, pa duhovi ne postoje. Oni postoje samo u pričama! – reklo mi je dijete neki dan. Makar ne pokazujem strah pred njim nikada. Ali dijete čuje, dijete je živo, dijete uleti u sobu kad ne treba i vidi svašta na ekranu.
Otjerat ćemo ih zajedno. Svijetlom. Svijetlo koje svijetli u mraku. Baš kao na fotki mojeg supruga na goteborškom aerodromu koje čuva automobile na parkingu. Upravo me ta fotka inspirirala da pišem. Svijetlo koje čuva kad nema nikog. Koje čuva ostavljene u mraku.
Žaljurice su napustile zemlju pošiljaoca, dobila sam poruku. I to me čini neopisivo sretnom. Sretnom što funkcionira ova pošiljka. Jer ide iz daleka. Jer ide ka jednoj koja ih kupuje u ožujku.
Želim svima koji su u Hrvatsku stigli iz Ukrajine neka se što brže i uspješnije uklope, ako itko čita ovaj post ili ima nekog svog ovdje u izgnanstvu.
Nemam Vam ništa novog za napisati. I iz ovoga vidite da je stanje sve posvuda kaotično. I u Švedskoj isto, koja je uvijek mirna u svakakvim situacijama. Ljudi umjesto u staro normalno, uglavnom trče sami u sebe. Ili bolje – u neko ugodno staro dobro društvo. Koje tješi i daje snagu.
Ne znam jeste li pogledali House of Gucci? Ja sam ga pogledala par dana prije svih ovih novonastalih prijetnji. Here Comes The Rain Again…. Odlično je uklopljena u film i u scenu koja nosi raspad braka, obitelji, pravih vrijednosti. Raspad koji je umotan u zlato i luksuz njujorške terase i kupaone. Stara pjesma za koju sam mislila da je (samo) ljubavna, vjerojatno joj je i to bila namjera, postala je, barem meni, nagovještaj ponovnog nemira, jer sam se slijedeći dan s tom pjesmom u ušima probudila i vidjela grozne slike na tv. Pjesma ponovnog nemira, ali i ustajanja za nečim dobrim. Ako ništa drugo, nekih starih dobrih sjećanja…
Svjetla koja sjaje u mraku česta su simbolika sigurnosti
